Original subtitles

Tablice se podudaraju s ukradenim vozilom.

Ponavljam, vozilo je ukradeno.

Stoj!

Izađite iz vozila s rukama na glavi.

Što to radimo?

Neću ponavljati.

Izađite iz vozila.

Čekamo da dođu do sredine mosta.

Što?

Što radiš?

-Razmaknut će se. -Zašto?

Stanite!

Jer neću stati.

Stanite!

Sad će morati manevrirati.

Te će nam sekunde dati prednost.

A ja sam mislila da sam ja luda.

Stvarno si nenormalan.

Jesi li za vožnju šumom po mjesečini?

Svakako.

KUĆA OD PAPIRA BERLIN I DAMA S HERMELINOM

Nije li to romantično?

Prva pljačka otkad smo par. Na brodu u Sevilli.

Jako romantično, da.

MAMA

I mjesečina nam pravi društvo.

Vidi je.

Torre del Oro za nas je okupan svjetlošću.

Poljubili smo se na brodu. Možda je to znak i trebamo živjeti na brodu.

Možda… Ne znam. U Veneciji ili u Amsterdamu.

Ondje često pada kiša, zar ne?

I bolje. Onda…

ne moramo ići s broda.

Javi se majci. Nadajmo se da nije opet bolesna.

Da, bez brige, mama. Nije jako kasno.

Kako si?

Već 17 dana čujem zveckanje ukrasa na stropu na tavanu.

Možeš misliti kako sam.

Cijeli dan držim mobitel i čekam tvoju poruku.

Kad napokon stigne, ne pogledam je odmah.

Bojim se da će pisati da je ta poruka posljednja.

A onda pomislim koliko bi bilo divno da osjećaš isto što i ja.

I pročitam je.

Nikad nisam osjetila ono što sam tu večer osjetila s tobom na tavanu.

Kad sam to pročitao, istrčao sam iz kuće.

Trčao sam dok nije pao mrak.

Kako ludo.

Ja sam luda.

Voljela bih da sam te vidjela znojnog i zadihanog.

Da sam se mogla s tobom zavući u tu mokru majicu.

Gledam Torre del Oro i ne mogu mu se diviti.

Jer vidim samo tebe.

Moram prekinuti.

Sigurno misliš

kako je to čudan razgovor s majkom, ha?

Govori majci što god želiš.

Nećeš pitati, ali ipak ti želim reći.

Sve je počelo na partiju kojim je zatvorio poglavlje.

Poglavlje izlazaka, plesanja, putovanja,

isprobavanja svega, tisuća djevojaka.

Poglavlje bezgraničnog uživanja u životu.

Znaš li zašto je sve to prestao raditi?

Zaljubio se u mene.

Sad samo želi sjediti na kauču, peći kokice

i gledati filmove.

Ali ja nisam doživjela sve to od čega se on umorio.

Pa što ako nisi?

Ako vam je dobro.

Bila sam djevica, Roi.

U 36 godina seksala sam se samo virtualno.

Dobro.

Spavala sam samo s Bruceom.

Dobro, sad više ne.

Sad je tu još netko.

Uletio je u moj život kao oluja.

Oluja koju nisam mogla zaustaviti.

Oprosti, čistio sam se od torte i zaspao.

Idem.

Ne, idem ja.

Idem.

Hvala.

Ili je možda nisam znala zaustaviti.

Ili nisam htjela.

Hoćete li izaći već jednom? Red je.

Kako ćemo izaći?

Osjećala sam iracionalnu privlačnost. Bez mozga.

Odjednom mi ništa nije bilo važno.

Čula sam buku, glazbu, ljude,

ali preko svega toga čula sam njegovo srce.

Bum, bum, kao bas bubanj Rolling Stonesa.

Ne znam zašto više nisam osjećala krivnju, strah, samo sam htjela biti ondje,

gola, pripijena uz njega,

dok hodamo partijem.

Bila bih bilo kamo otišla.

Sjećam se narančastih svjetala na tome tavanu.

Kao u svjetioniku.

I zvuka zveckanja stropnih ukrasa.

Doživjela sam apsolutni vrhunac.

Zamolio me da ga čekam.

Morala sam nokte zabiti u tepih.

Dobro, dosta, jasno mi je.

Slušaj, rekao bih ti da se to dogodi jedanput i najbolje je sve zaboraviti.

Ali po onome što sam čuo iz razgovora s majkom,

bio je to početak nečega.

Da, i ja sam mislila da se to neće nastaviti.

Ali onda je nešto učinio.

Želim te opet vidjeti.

Pamtiš li dobro?

Katkad i predobro.

655-347-949.

Njegov mi se broj utetovirao u mozak.

Neću ga zaboraviti ni kad s Alzheimerom odem u dom.

Prva tri dana nisam mu pisala.

Ali četvrti jesam.

Isprva jednu-dvije poruke na dan.

Ali sada ih napišemo 30. I nekad se i zovemo.

Jedanput i pred Bruceom.

Nazvala sam broj „Mama” da Bruce ne posumnja.

Rekla sam da ima problema s bubrezima.

Ne znam, prvo čega sam se sjetila.

Ovo je živa patnja, Roi.

Volim Brucea, peče me savjest. No jedva čekam poruke.

Kad ne piše, sjećam se prošlih poruka.

Ponavljam ih u glavi, znam ih napamet.

Sigurno voliš Brucea?

Da, naravno.

Nisam se više vidjela s Claudiom. Samo razgovaramo.

Što?

-To je gore. -Zašto?

Poruke nose veću nevjeru nego ševa u kupaonici.

To nam se više-manje svima dogodilo.

To ti ne promijeni život.

Ali kad čekaš da telefon zazvoni, nadaš se da je on…

Ponovno čitaš poruke, proživljavaš trenutke…

Keila.

Znaš da varaš Brucea.

Znaš jer si broj nazvala „mama”.

On to nije zaslužio.

Ustajte!

Ustajte, vojsko!

Doručak!

Idemo, lijenčine!

Svanuo je novi dan.

Znam što mislite.

Zašto ovaj doručak?

Zašto sam u jučerašnjoj odjeći,

s rupama od metaka?

Zapravo, od zračne puške.

Ali događa mi se nešto

što se još nije dogodilo.

Što to?

Ukraden mi je novčanik.

Iznimno vješto.

Majstorski.

I s tom sam ženom proživio jako uzbudljivu večer.

Ona je pucala u mene.

A nije me briga.

Fascinira me. A to je čudno. Zato što Candela…

Zove se Candela.

Predstavlja neke stvari na koje se cijeli život zgražam.

Na što se to zgražaš?

Zgražavao sam se na glasne žene

koje u restoranu viču kao da su kod kuće.

Koje te zgrabe za ruku i vuku ovamo i onamo.

Koje se glasno smiju.

Žene koje svima naređuju i sve organiziraju.

Koje jedu rukama kao da su štrajkale glađu.

Koje ližu prste.

Koje, kao irski seter, ližu žumanjak

koji im ostane na usnicama.

Ali danas…

Danas sam otkrio poeziju svega toga.

U Candeli.

Od pete godine nitko me nije hranio.

Majka mi je išla na živce kad je glumila da je žlica avion.

Ali iz Candeline ruke sve je imalo predivan okus.

No to nije sve.

Poslije smo išli u šetnju s njezinim ljubimcem.

Zecom.

Dlakavim.

Sladak je i zove se Pomelo.

Smiješno, ha?

Svako jutro vodi ga u šetnju na ormici. Kao da je njemački ovčar.

Da u zoru iz tla izvuče svježu energiju.

A ja, koji nikad nisam volio životinje,

a posebno ne glodavce,

ležao sam na travi i družio se sa zecom.

Sve što sam smatrao vulgarnim

danas je bilo magnetično.

Sve vulgarno i sirovo uz nju je bilo oda životu.

Ona ne živi prigušeno.

Živi tako da sve dodiruje, čvrsto stoji na zemlji.

I šeće zeca.

Morao sam vam reći,

da znate tko me očarao u novoj pustolovini.

Ali ovaj put nema ništa s pljačkom, kao u Parizu,

ni s vojvotkinjinim blagom.

Primam vilicu

da se ne uzbudiš ako mi na brku ostane žumanjka.

Suprotnosti se privlače, zar ne?

-Zašto je pucala u tebe? -Je li te dečko ulovio?

Više nema dečka.

Nije bilo kreveta, poljupca,

ni previše pogleda, kako ona kaže.

Sprašila mi je dva metka kad me ulovila da sam joj ušao u stan.

I, u čast toj odi životu,

danas ćemo dan provesti u prirodi.

U registru nekretnina piše da se imanje proteže na 8300 hektara.

Ali znamo samo to.

Čudno, nema ni slika s Google Eartha.

Nepostojeće imanje.

Ima fotografija vinarije.

Iz kraja šezdesetih.

Građevina sa staklenom kupolom u kojoj su imali kušanja.

Imala je podzemni podrum za fermentaciju vina.

Ali građevinu su davno srušili.

Nakon što su napravili vlakić.

Moramo naći taj podrum.

Što ćemo? Popeti se preko ograde?

Za to imamo novoga člana.

Španjolski orao krstaš.

Danas ćemo istražiti područje.

A sada…

poleti.

Keila, na zapad.

Kad nađemo ladanjsku kuću, orijentirat ćemo se.

Što je to?

Keila, zumiraj.

Uginule životinje. Mnogo njih.

Električna ograda.

Čini se da je napon puno jači nego za životinjske ograde.

Više od 30 miliampera

može izazvati srčani arest.

Nešto je iza maslinika.

Eno ladanjske kuće.

Cameron, označi je.

LADANJSKA KUĆA

U ladanjskoj kući imaju arenu za borbu s bikovima?

Približi se. Da vidim kako se vojvoda zabavlja.

Približi se.

Uzleti više.

To je početak pruge.

Podrum mora biti u radijusu od najviše 830 m.

A duž tih 830 m mora biti ventilacijski otvor.

Obavezni su za sve podzemne strukture.

Ako nađemo taj otvor,

možemo povući ravnu crtu od ladanjske kuće

i naći vinariju.

Stani tu.

Povećaj.

Ventilacijski otvor.

Cameron, zabilježi koordinate.

Povuci crtu od kuće i nastavimo u tome smjeru.

To je kupola od stare vinarije.

Ali sada bez građevine.

KUPOLA

Tko bi blago skrivao ispod staklene kupole?

Netko dovoljno umjetnički senzibilan da zna

da nešto može istinski zasjati samo na prirodnom svjetlu.

Možda safiri, plavi dijamant.

Ili neko prekrasno umjetničko djelo.

Niste li iznimno znatiželjni i želite doznati što skriva?

-Što se događa? -Ne znam, ne reagira dobro.

Gubimo visinu. Sedamdeset metara.

Poludio je.

Veza je nestabilna.

-Što se zbiva? -Ne znam. Padamo i više ne vidimo.

Šezdeset metara. Vjerojatno imaju ometače signala.

Dronova je frekvencija visoka, ali ne pomaže.

-Keila, vrati ga. -Dvadeset sedam metara.

-Pokušavam. -Dvadeset metara.

GPS radi, na 200 m od nas je.

-Ponire. -Četrnaest metara.

Keila, na sedam metara je. Pokušaj ga spustiti.

Slupao se.

Čujete li to?

Pojačaj.

To je bik, kvragu.

Njuši dron i grebe po tlu.

Smjesta moramo doći do drona.

Ne.

Stradat ćemo ako uđemo bez plana.

Ne mislim na električnu ogradu.

Vojvoda nije kapriciozni andaluzijski lord.

Kriminalac je.

Reci mi.

Na koga će posumnjati ako na imanju nađe kameru?

Možda na tipa kojega je zanimala njegova zbirka

i ima ekipu lopova koji su ukrali kalež.

Ako se to dogodi, u najmanju ruku će nas prijaviti.

Razumiješ li?

Ili će nas pobiti.

Idem ja.

Brzo ću ga naći ako imam tablet s koordinatama.

Ne, Keila.

Ako ideš ti, idem i ja.

Dronova frekvencija bila je vrlo visoka, a omeli su je.

Vjerojatno ni slušalice neće raditi.

Bit ćete sami.

Promatrat ćemo vas.

Ako vidite što čudno, ne riskirajte.

Odmah se vratite.

Gledaj.

Pazi! Polako.

Znate li zašto sam morao prihvatiti da Keila ode po dron

kad je očito mozak operacije?

Jer ako pošaljem tebe i tebe,

mogli biste se s druge strane ograde gađati kamenjem.

Neljubazni odgovori, zgađena lica otkad ste došli…

Zašto mislite da nas ostale zanima jedenje vaših govana?

Prekršili ste pravila igre.

Ali i Bruce i Keila su ih prekršili.

Ne, znaju kako da budu sretni.

Zato ću vas nešto pitati i želim da mi odgovorite.

Želite li ostati u ekipi?

Da.

Da.

Evo i drugog pitanja.

Recimo da vas moram poslati na tajni zadatak u neki vlak…

Možda Orient Express.

I morate glumiti par

koji jednu noć mora zajedno spavati.

Biste li to mogli?

Da.

Ne.

Ne znam što se moglo dogoditi nekom s 25 godina,

s četiri milijuna eura,

nekom lijepom, zdravom, energičnom,

da uništi sve što ima. Jer imali ste sve.

-Eno ga. -Da.

Bruce.

Nasloni se na mene. Iskrenula si gležanj i boli.

Skloni to.

Ovo je privatni posjed.

Oprostite, htjeli smo vidjeti bikove.

Cura je pala i iskrenula gležanj.

Pazite malo kamo idete.

I kako.

Posvuda su oznake da je ovo opasno područje.

Ako vidimo kretanje,

pucamo jer mislimo da je zec.

-Htjeli ste vidjeti bikove? -Da, da ih fotografiramo.

Idemo vidjeti bikove.

Svaki dan im dajem sijeno.

Eto, fotografirajte ih.

Više vam nije do toga, ha?

Sjednite na panj pa ćemo pogledati gležanj.

U lovu često vidim uganuća.

Sjednite.

Da vidimo.

Da vidimo gležanj.

-Boli li? -Da.

Malo.

Koliko malo?

Kad se oslonim na njega, uglavnom.

Ovo

izgleda loše.

Gadno ste iskrenuli gležanj.

Gledajte.

Ovime ću namazati.

Tako mažem psima.

Mojim curicama.

Kad im se to dogodi,

od ovog im splasne oteklina.

Digni taj mobitel, čovječe.

Da dobiješ signal.

Zovi.

Zovi.

Zovi, kvragu.

Nema signala.

Nema signala u cijelom području.

Idemo po prvu pomoć.

Stvarno ne treba, nije ništa.

-Sad je puno bolje. -Da. Ustani.

Ja ću se pobrinuti za nju.

-Hoću. -Hvala.

Makar je morao nositi. Ja ću.

Ne, čovječe.

Kako bi ti mogao?

Preskočit ćeš električnu ogradu?

I zid?

Mir.

Uđi.

Hajde, uđi.

Ti idi otraga, sa psima.

Neću. Keila, izađi.

Otvori vrata.

Otvori vrata!

-Trebaš ključ. -Otvori vrata!

Molim vas.

-Otvori vrata! -Bruce!

Stani, molim te!

Bruce!

Ne mogu otvoriti.

Pomažem, a ljutiš se?

Hodaj, gade. Hodaj, hajde.

Hodaj.

Okreni se.

Bruce!

Okreni se, kvragu!

Reci zašto si ovdje.

Mogu vas oboje odvesti do prve pomoći.

Stat ću.

Hodaj dalje.

Hodaj, kažem.

Dobro.

Krišom smo ušli. Dobro?

Otići ćemo i nikomu ništa.

-Idem po nju. -Stani, kvragu.

Još jedan korak i mrtav si.

Onda dobro ciljaj.

Ako promašiš, razbit ću ti glavu kamenom.

A da?

Idući ide u glavu.

Zašto ste ovdje?

Da nađemo ventilaciju i uđemo u trezor.

Ne miči se ili pucam!

Keila, moramo ga odvesti.

Pucao je u tebe! Idemo.

Moramo ga odvesti.

Ako umre, ubojica sam.

A ako ne umre, zna zašto smo ovdje.

-Kako može znati? -Rekao sam mu.

Idemo.

Kako ćemo izaći odavde?

Odvući ćemo ga.

Preko trometarske ograde?

Mumlja?

Ili nam želi reći tajnu?

Pogledaj ima li telefon.

Čini se da im još ne nedostaje. Ne vidim poruke ni pozive.

Imamo samo nekoliko sati do zore.

Morat ćemo pustiti nesretnika i nestati iz Seville.

Znate li što to znači?

Imamo samo jednu priliku.

Za što?

Moramo noćas opljačkati zbirku.

Prijevod titlova: Vida Živković