Original subtitles

POSEBNO NOĆU

Ovo će biti priča strave i užasa. Priča o ubojstvu, otkrivanju i užasu.

Ali neće tako izgledati jer sam ja pripovjedač.

Kad je ja ispričam, neće tako izgledati,

iako je ovo zapravo priča o strašnom zločinu.

Amulet, Roberto Bolaño.

Moglo se tako dogoditi.

Prvo moraš prijeći rijeku.

Zatim pratiš prugu tri kilometra

dok ne dođeš do raskrižja.

Jedan put vodio je u dolinu,

a drugi u planine.

Kreni lijevim putem. Na raskrižju je stablo trešnje.

Ima divljih konja u polju.

Ima ruševina stare crkve.

Tamo je i napušten rudnik.

U rudniku treba krenuti desnim zemljanim putom,

koji ulazi u šumu

i starim putem vodi do planinskog prolaza.

Tamo je.

Grad je s druge strane.

Prvo moraš prijeći rijeku.

Zatim pratiš prugu tri kilometra

dok ne dođeš do raskrižja.

Jedan put vodi u dolinu,

a drugi u planine. Kreni lijevim putem.

Na raskrižju je stablo trešnje.

Ima divljih konja u polju.

Ima ruševina stare kuće.

Tamo je i napušten rudnik.

U rudniku je još jedno raskrižje.

Kreni desnim zemljanim putom,

koji ulazi u šumu i vodi do jezera,

koji starim putem vodi do planinskog prolaza.

Tamo je.

Grad je s druge strane.

1.VERINO PISMO EGOZU

Ovo je priča o nasilju. O srdžbi i nasilju.

Netko izgubi nekoga.

Netko nekoga traži ostatak svojeg života.

Ovo je moja priča.

Moglo je biti drukčije, ali dogodilo se ovako.

Bila sam mlada i nije mi bilo lako.

Rodio si se. Nisam se mogla brinuti za tebe.

Učinila sam to da imaš bolji život.

Nakon puno godina potražila sam te.

Napokon sam se malo smirila.

Tad sam pitala za tebe. Htjela sam znati jesi li dobro.

Htjela sam znati je li sve dobro ispalo.

Tako je sve počelo.

STENOGRAFIJA

Smrt. Rog. San.

Uljez. Upad. Nevidljiv.

Maramica. Stupica. Udica.

Ispod toga ogromnog drveta

nalazi se blago.

Visok brežuljak.

U tužnim noćima.

Ona je uvijek tako precizna.

Prvo su mi dali papir na kojem je pisalo da si umro pri porodu.

Pitala sam što je to.

Rekla sam im da se dobro sjećam tvojeg rođenja, tvojega prvog plača,

primalje kako govori da je sve u redu.

Rekli su mi da dođem drugi dan. Vratila sam se i nisu me mogli primiti.

Rekli su mi da će me nazvati.

Nisu me nazvali.

Dobila sam službeni dopis u kojem je pisalo da moj spis ne postoji.

"Ne postoji", rekli su. "Nema ničeg", rekli su.

Nazvala sam ih i plakala na telefon.

"Mora negdje biti. Nije mogao tako nestati."

Razgovarala sam s ljudima, obilazila urede.

Dobila sam još jedno službeno pismo: "Ne postoji."

Razgovarala sam s bilježnikom koji se potpisao na pisma.

Rekao mi je da sve zaboravim.

Da te zaboravim.

Brzo sam naučila.

Zbog posla na sudu brzo sam naučila.

Svaka roba ima svojeg kupca.

Okrenula sam se kriminalu. Noći, podzemlju.

Napad iznutra.

To je bila moja osveta.

Prijeći će se na saslušanje radi odluke o postupku

u dvorani Kaznenog suda broj 43 u Madridu,

pod brojem slučaja 9-2022,

koji proizlazi iz brzog postupka 1-2018,

koji je proveo Središnji sud broj 3

zbog djela koja je opisao Državni tužitelj

i koja čine sljedeća kaznena djela.

Kazneno djelo A: organizirani kriminal...

Kurvini sinovi.

Kurvini sinovi.

Kurvini sinovi.

Između 1940. i 1990. u Španjolskoj je ukradeno 300 000 beba.

Gdje su spisi?

Liječnik kriv za trgovinu djecom oslobođen optužbi.

Nastupila zastara za većinu kaznenih djela.

Još jedno suđenje završilo bez krivaca.

Duga bitka protiv šutnje i zaborava.

Zavjera s lažnim potvrdama.

Lagali su mi oni koji su mi trebali reći istinu.

Omalovažavali su me.

Povrijedili su me.

Posramili su me.

Ponizili su me.

Izbrisali su me.

Zašto ste me ostavili samu?

Zašto nas se nitko nije sjetio?

Zašto nas nitko nije ništa pitao?

Tijekom godina srela sam druge žene poput mene i sve smo slične.

Zaboravljene.

Gubitnice.

Nevidljive.

Ovo je moja borba.

Ne govorim ni u čije ime.

Nikoga ne predstavljam.

Ni za što nisam primjer.

Ovo je jedino što mi nisu mogli uzeti.

Moja priča i kako ću je ispričati.

Što?

Diši polako, Vera.

Završimo s pripremama i odmah ćemo početi.

Trajat će petnaest minuta.

Ne miči se i pokušaj biti mirna.

Ja ću biti ovdje s tobom.

Ni na što ne misli.

Pokušaj isprazniti um.

Htjela sam ih ubiti.

Puno sam puta zamišljala da ih ubijam.

Također sam često zamišljala vlastitu smrt.

Zbog tuge, očaja, umora, mržnje.

Zamislila sam sve moguće načine da ih ubijem.

Pratila sam ih,

zapisala sam adrese, planirala napade.

Zamislila sam svaku moguću osvetu.

Upotrijebila bih bodež.

Bodež skriven u kišobranu.

Vrlo oštar bodež.

Pričekala bih u mirnoj ulici.

Na kišni dan.

Ili neko zimsko popodne.

Prvo bih ga pratila s određene udaljenosti.

Onda bih mu se sve više približavala.

Sve bliže i bliže.

Sve bliže i bliže.

Polako bih zabila bodež.

Gledala bih mu u oči.

Pljunula bih na zemlju.

Što je ovo?

Koliko mi je vremena ostalo?

Svaka roba ima svojeg kupca.

Sve počinje jednim pozivom.

Govori se o novcu. Govori se o kontaktu.

Govori se o mjestu susreta.

Katkad trebaš imati sreće.

Katkad trebaš više novca.

Katkad ti treba da netko bude neoprezan.

Brzo sam naučila.

Ako ti naude, odgovoriš.

Protiv moćnih upotrijebi njihovo oružje, sredstva i metode.

Direktan i prljav protunapad.

Ucjenu.

Tražim te cijeli život.

Preskačem lažne tragove, plaćam da saznam više.

Gubim.

Godinama ih promatram i pratim,

upoznajem njihovo ponašanje, njihov jezik, živote, nevolje.

Bilježim svaki njihov korak i čekam da pogriješe.

Sad su pogriješili.

Imam slike koje ti mogu uništiti život.

Ti imaš nešto što tražim cijeli život.

Ali sad ja naređujem.

Trebam cijeli svoj spis, potpise, imena, datume.

Sve za što si uvijek govorio da ne postoji.

Imaš vremena do ponoći.

BOTANIKA

Naredili su nam da sve spalimo.

Službene dokumente s pečatima, potpisima, imenima. Sve.

Kao da ti papiri nikad nisu postojali.

Obično kažemo da su se izgubili ili su premješteni.

Da su u središnjoj službi i da ih traže u kutijama.

Ali vrijeme prolazi

i nikad se ništa ne nađe jer su nam naredili da ne tražimo.

Hoćeš pomoći, ali ne znaš kako.

Katkad netko odozgo nazove nekoga, a taj netko nekoga drugog

i onda dobijemo obavijest.

Mjesto u arhivu.

Kataloški broj.

Prošle godine došao je jedan stariji čovjek.

Dala sam mu pismo i sliku.

Bila je to prva sinova fotografija koju je vidio.

Zbog takvih priča osjetiš neku lažnu radost, ali ipak radost.

Zahvaljujući slici saznao je da sliči svojem sinu.

Te priče omogućavaju ti da ideš dalje.

Kad idem u arhiv, plačem.

Doći će vrijeme kad više neće imati tko pitati.

I neće ništa ostati.

Ovdje su dva sveska.

Ostalih pet nekamo su odnijeli. Ne znam kamo.

Ostali su spaljeni.

Jednog dana

naredili su nam da ih navečer sve iznesemo

i spalili su ih tijekom noći.

Zašto nikad nitko ne govori o vatri?

Sve ove godine tražim te.

Pognuta, bijesna, kao ranjena životinja koja se sprema skočiti.

Napokon imam tvoje ime, tvoju adresu, tvoju ulicu.

Sad znam da su nam lagali.

Da nisi mrtav.

Da nisam luda.

Pišem ti ovo pismo da znaš kako sam došla do tebe.

Da bih pobijedila, morala sam prvo izgubiti.

Egoze, dragi Egoze.

Prvi put kažem tvoje ime.

Ovo je pismo za tebe.

Da ti kažem da te nikad nisam zaboravila.

Da ti kažem da te volim.

Da ti kažem da sam te napokon našla.

Kvragu!

Slomilo se? -Da.

Tri, četiri, pet.

A sad staccato.

Jedan i...

Nisko.

Visoko.

Nisko.

Tišina.

Otvorimo oči.

Držimo tako i gledamo prema gore.

Držimo. I spustimo.

Polako.

Vraćamo mišiće na mjesto

dok se potpuno ne opustimo.

Jedan i dva i...

2. O EGOZU. O CORI.

Egoze, hajde.

Ne zaboravi opet platiti semestar.

Sad znaš moju priču, Egoze.

Znam da si dobro.

Znam da živiš u San Sbastiánu.

Znam da imaš svoj život.

Ovo je moja adresa.

Vraćam se u Portugal, na obale rijeke Douro,

u kuću bakine sestre u kojoj sam provodila ljeta kao mala.

Znam da ćeš imati puno pitanja i da će ti trebati vremena da shvatiš.

Ako me trebaš, dođi.

Uvijek ću biti tu za tebe.

Uvijek tvoja.

Dobro jutro, Izaro. -Dobro jutro.

Uđi. Pazi, razbila sam čašu.

U redu.

Počni gdje smo stale prošli put.

Prvo ljestvice, a onda idemo na partituru.

Dobro.

Hoću da sviraš jače. Više ritma i jače. Dobro?

Moglo se tako dogoditi.

D.F.G. EGOZ

Tko si ti?

Kako si me našla?

Koliko godina imaš?

Koje je tvoje puno ime?

Koliko si visoka?

Koji broj cipela nosiš?

Imaš li braće?

Gdje si išla u školu?

Koji je bio tvoj prvi posao?

Jesi li se udala?

Za koga?

Jesi li mlada otišla od kuće?

U kojoj si dobi zatrudnjela sa mnom?

Što su ti rekli?

Jesi li se bojala?

Jesi li prestala raditi?

Jesi li se skrivala?

Jesi li to skrivala?

Tko je on bio?

Kakav je bio?

Jesi li imala još djece?

Što radiš?

Gdje živiš?

Živiš li sama?

Jesi li sretna?

Zašto mi se dosad nisi javila?

Gdje si provodila ljeta?

Koju glazbu slušaš?

Ideš li u kino?

Što radiš vikendom?

Bojiš li se?

Znaš li da su mi rekli da si mrtva?

Zašto su mi rekli da si mrtva?

Jesi li mrtva?

Ovo je

priča

o nasilju.

"Egoz", rekla sam.

Zove se Egoz.

To sam rekla kad su pitali koje ti ime želimo dati.

Rekli su mi da si rođen u zoru prije nekoliko dana.

Rekli su mi da ti još nisu dali nikakvo ime.

Rekli su mi da je tvoja majka umrla pri porodu.

Puno smo puta razgovarali o toj prošlosti.

O toj majci i obitelji koje nikad nismo upoznali.

Sad znam da su me prevarili.

I mene su prevarili.

Sve su nas prevarili, Egoze.

I žao mi je. Jako mi je žao.

Ali moraš mi vjerovati, molim te.

Nikad nisam ovako razgovarala s tobom. Osjećam da sad mogu.

Mogu ti reći kako sam se usamljeno osjećala na početku,

kako sam se bojala da neću znati biti majka,

da to nisam zaslužila.

Kako se s tobom nisam osjećala samom, Egoze.

Koliko se sad bojim da ću te izgubiti.

I ja sam dobila Verino pismo

i imam njezinu adresu na obali rijeke Douro.

Znam da putuješ k njoj.

Ja te pratim.

Trebam biti s tobom, Egoze.

Uvijek sam te jako voljela.

I znam kako se sad osjećaš.

Odgovori, molim te.

Čekaj me, molim te.

Egoze, ja ti nikad nisam lagala.

Rekli su nam da je sve u redu.

Rekli su nam da je sudac odobrio proces i papire.

Potpisali smo bez straha.

I uzbuđeni.

Mislili smo da sve dobro radimo.

Kad sam pitala, rekli su mi da je umrla.

"Umrla je pri porodu", rekli su. To sam ti uvijek govorila.

Rekli su mi da mi moraju ukloniti maternicu.

Rekli su mi da ne mogu imati djecu.

Promijenio mi se tjelesni miris. Nisam prepoznavala vlastiti miris.

Mrzila sam taj novi miris.

Također se sjećam osjećaja praznine, da sam prazna.

Kasnije su nam rekli za bolnicu i mogućnost posvojenja.

Rekli su nam da moramo pričekati nekoliko mjeseci.

Rekli su nam da je sve u redu.

Rekli su nam da ćemo napokon zasnovati obitelj.

Moj obiteljski liječnik rekao mi je da za to vrijeme,

kad budem izlazila, mogu staviti jastučić na trbuh.

Zamolio me je da glumim trudnoću.

Povraćala sam te noći. Povraćala sam i sljedeće.

Povraćala sam i sljedeće.

Nisam stavila nikakav jastučić.

Samo smo čekali.

Jednog ljetnog dana nazvali su nas i rekli da je hitno.

"Dođite ovo popodne", rekli su.

"Dečko je."

Došli smo u kliniku, gdje je bilo još žena, i pričekali smo.

Kad smo bili na redu, krivo su rekli moje ime.

"Nora! Nora!" Nitko se nije javljao.

"Nora", ponovili su.

I ja sam počela plakati.

Nisam mogla prestati plakati.

"Zovem se Cora", rekla sam.

Onda su rekli da uđem.

Ali nisam mogla prestati plakati.

Poslije puno godina objasnila sam ti da imaš dvije obitelji.

Majku koju nikad nisi upoznao i drugu majku koja sam ja.

Da je to nešto što se može dogoditi.

Da te zbog toga dvostruko više volim.

Da ćeš zbog toga uvijek biti poseban.

Dobra večer.

Kako mogu doći na željeznički kolodvor?

Idite ravno do one ulice, a onda skrenite desno.

Desno, dobro. Hvala.

Nema na čemu..

Znaš li što me je boljelo?

Što su ljudi mislili da nisam prava majka.

Pokušavala sam te zaštititi, ali ja sam to primjećivala.

Primjećivala sam da za ljude nisam prava majka.

I nije me bilo briga.

Ali iscrpljuje.

Iscrpljuje kad te osuđuju.

Bojala sam se da bi ti mogli nauditi.

Napravila sam najbolje što sam znala.

Naučila sam te sve što znam.

I jako te volim.

Jako te volim.

"Prvo smo morali prijeći rijeku."

"Zatim planinski procjep.''

"Zatim špilju u špilji, gdje svjetlost nikad nije ušla."

"Zatim kroz špilju s bijelim kamenjem do obale unutarnjeg jezera-"

"Zatim sedam slapova i njihove tajne,

jedan za drugim,

jedan za drugim,

jedan za drugim."

"Da, naravno, svemir je crn, posebno noću."

EGOZ CORA

Bok.

Bok.

Jesi li odavde? -Ne.

Ja sam izdaleka. Putujem u Porto. A ti?

Da, ja također.

Izdaleka sam i putujem u Porto.

Jako dobro govoriš portugalski.

Hvala lijepa.

Ti također. Imaš južni naglasak. -Da.

Da, imam malo južni portugalski naglasak.

Uvijek si me molio da ti još malo čitam.

"Još malo", govorio bi.

Katkad sam mislila da si zaspao

i pomakla bih se vrlo pažljivo da te ne probudim,

a ti bi iznenada otvorio oči i rekao: "Još malo."

"Još malo."

Kad ti ne bih čitala, ne bi zaspao.

Govorio bi mi da se bojiš i ja bih ti čitala da se ne bojiš.

Sjećam se da si me jednom pitao: "A poslije?"

"Poslije čega?" rekla sam.

"Poslije kraja knjige, što se događa s likovima?" pitao si me.

"Kakvo divno putovanje."

"Ušli smo u jedan vulkan, a izišli kroz drugi,

koji je bio više od šest kilometara udaljen od te suhe zemlje.

Dogodovštine tijekom ekspedicije dovele su nas

u središte Zemlje."

"Napokon, zemlju lave i snijega,

duboke tame,

smijenio je novi pejsaž beskrajnog zelenila."

"Ostavili smo maglu

da bismo izronili pod plavim svodom novog svijeta"

Jesi li dobro?

Ne znam.

Što misliš kakva je?

Malo kao ti.

3. TRI

Prvi susret protekao je u tišini.

Poslije smo plakali.

Jesi li osjećala da sam negdje živ?

Jesi li što osjećala kad sam mislio na tebe?

Jesi li čula što sam ti govorio noću?

Da.

Ima li koga tamo?

Ima li koga tamo?

Tamo ima sita, trske...

I ova ovdje,

najviša i najtamnija.

Koje je to drvo? -Nemam pojma.

Eukaliptus.

I oni tamo preko.

Vidi.

Vidiš li one s crvenijim lišćem?

To je zbog hladnoće.

A ono su brijestovi.

Pušiš li?

Ne.

Ma ne.

A što voliš?

Hoću reći, što stvarno voliš?

Klavir.

To znam. Što još?

Filmovi.

Filmovi?

Film, da.

Gledanje filmova.

Ponekad sam se nadao da ću te vidjeti.

Na platnu.

U filmu uvijek gledam ljude koji se pojavljuju iza,

u pozadini.

One koji slučajno prolaze ispred kamere,

u scenama koje se snimaju na ulici, u gradovima s puno ljudi.

To sam ponekad gledao.

Da te možda vidim.

Često sam se nadao da ću prepoznati neku gestu.

Nešto.

Pogled. Pogled u kameru.

Nekoga tko mi sliči.

Tko sliči tebi.

Lijepo je to što si rekao.

Puno puta bila sam mrtva.

Slomili su me na pola.

Cijeli sam ih život tražila.

Ljude koji su nam lagali. Ljude koji su nas prevarili.

Ljude koji su nas ponizili.

Trčala sam.

Uvijek na dva mjesta u isto vrijeme. Nikad se nisam mogla odmoriti.

Svih ovih godina sanjala sam o dvije stvari.

Da te nađem.

Da te nađem, Egoze.

I da se osvetim.

Samo im jedna stvar može naštetiti.

Čuvaju puno novca u prizemlju.

Muzeja umjetnosti i povijesti u Portu, starome gradskom zatvoru.

Obogatili su se kradući od nas.

Taj novac ne postoji.

Nitko osim njih ne zna da je tamo.

Hoću im ukrasti nešto što ne postoji.

Znam mjesto. Znam sat. Znam dan.

Mijenjaju izložbu. Sad je pravo vrijeme.

Ući. Uzeti sve. Nestati.

To je moja osveta.

Ništa vas ne molim.

Samo trebam završiti što sam započela prije puno godina.

Ima još nešto.

U istom sefu nalazi se još knjiga.

Knjiga poput one u kojoj su bila vaša imena.

Ima još knjiga s imenima, adresama, datumima rođenja.

Papira koje su trebali spaliti, ali iz nekog razloga nisu.

Uvijek su se osjećali sigurno i nisu to napravili.

Ali sad ja znam da su tamo.

Odlično si svirao.

Ma ne. Baš je raštiman.

Jako dobro sviraš.

Mogao bi nastaviti s učenjem da hoćeš.

Da, ali znaš da mi nastava nije...

Ne na konzervatoriju. Možeš naći instruktora.

Da, to bih mogao.

Što bi volio raditi?

Volio bih otići daleko, znaš.

U Argentinu ili Montevideo.

Naći tamo neki posao u radionici.

Ne znam, početi nešto novo.

Znaš da Ceci radi tamo.

Da. José ima prijatelja koji radi na klavirima hotela Mar de Plata.

Rekao je da ga mogu nazvati. -Odlično. Možemo ti pomoći s tim.

Dobro.

Hoćemo li ga ugoditi? -Da.

As-dur ove oktave.

Što misliš o onom što nam je Vera rekla?

Razumijem je.

Ja bih isto napravio.

Otkud ti je ovaj ožiljak?

Taj već dugo imam. Zaradila sam ga u Madridu, na motoru.

Sjedila sam iza.

Krenuli smo na crveno i izletjela sam na Gran Víu.

U početku nisam primijetila

jer me je jako boljelo koljeno, zbog pada,

ali poslije sam osjetila nešto na leđima, nešto toplo.

Bila je to kap krvi.

Ni ne vidi se.

Je li ozbiljno?

Vidi, Cora.

Jesi li rekla Egozu?

Ne.

Ne.

A tvoj na čelu?

Udarila sam u vrata na jednom vjenčanju.

Nisam vidjela staklena vrata.

Prošla sam kroz njih i onesvijestila se.

Imam i ožiljke od operacije.

Ovdje.

Jedva se vide.

Zatvori oči.

A Egoz?

Sutra ga pitaj.

Ima zabavne priče. Svidjet će ti se.

Nikad nije bio miran. Tisuću se puta udario.

Proveo je djetinjstvo u ambulanti.

Možeš otvoriti oči.

Egoz te oduvijek zove Cora?

Da.

Odmalena.

Mislim da se boji zvati me drukčije.

Želiš li mi sad odgovoriti na ono što te pitala?

Ne, ne sad.

Trebam još vremena.

Bolje sutra.

Kako se ono kaže?

Ste-no-graf.

Stenograf.

Dolazimo sa svojim strojevima.

Sve zapisujemo. Sve čujemo.

Nitko nas ne vidi, ali tamo smo.

Moj profesor govorio je da je to malo kao sviranje klavira.

Ulazi na uši, izlazi na ruke.

Izgledaš drukčije.

Ti također.

Katkad, kad spavam,

shvatim da ne mogu prestati micati prstima.

Događa i ti se to s klavirom?

Da, zovem to nevidljivi klavir.

Hvala.

Pušiš li?

Ne. A ti?

Ne... Pa ne.

Što misliš zašto sam ovdje?

Ti si mu majka.

Da...

Često sam mislila na tebe.

Puno sam se puta pitala kako je sve to bilo za tebe.

Htjela sam ti zahvaliti

što si nas tražila.

Ne znam. Na svemu...

Što si tražila Egoza.

Na pismima.

Zbog toga kako si nam pisala. Kako si pisala Egozu.

Kako si mu sve rekla.

Hvala ti što smo ovdje, sad.

Ali mene...

Sve to s novcem i sefom plaši me.

Razumijem te. Naravno. Razumijem...

Tvoju osvetu i način na koji radiš stvari.

Ali iskreno...

Ne znam što bih sa svim što nam se dogodilo.

Mene također sve ovo boli. Razumiješ me, zar ne?

I ja se osjećam prevareno

i izgubljeno

i prazno

i krivo.

Sad znam da je ovo kraj nečega.

Jesi li dobro?

Hoćeš li moći?

Ne znam što će biti poslije.

Bojim se misliti na to.

Bojim se pomisliti da će Egon otići.

Ne znam što će biti sa mnom nakon svega ovog.

Ali idem s vama.

Trebam to učiniti zbog Egoza.

I zbog tebe.

Zbog nas.

Moramo uzeti knjige o kojima si govorila.

Ja ću ući.

Jedan,

dva,

tri,

četiri

sad.

Jedan....

dva,

tri,

četiri,

sad.

Jedan,

dva,

tri,

četiri,

sad,

Jedan,

dva,

tri,

četiri,

sad.

Jednostavno je.

Imamo kopiju ključa.

Nema sigurnosnih kamera. Nitko nas ne očekuje.

Moramo naučiti plan napamet.

Korake za kretanje različitim sobama.

Svako skretanje.

Kretanje do sobe i sefa.

Možda bude policijska patrola na cesti. Sredit ću to.

Uskladit ćemo satove.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Sad.

Sad.

Sad.

Sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Uđeš. Iziđeš. Gotovo.

I bježimo.

I ne gledamo natrag i nestanemo zauvijek.

Kao duhovi.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri,

sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jako te volim.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Jedan, dva, tri, četiri, sad.

Sjećam se da si, kad si se rodio, skoro jednu minutu bio tih.

Svitalo je.

Sjećam se da ti je srce jako brzo kucalo.

Koža ti je bila jako tanka

i vidjele su se sve tvoje plave vene,

koje su bile kao male rijeke.

I tvoj miris.

Nisi plakao i to me se dojmilo.

Sve dok iznenada nisi zatvorio oči. I ja sam zatvorila svoje.

Onda si zaplakao svom snagom.

Plavuša. Ponavljam, plavuša. Srednjih godina.

Nema pulsa. Kardiorespiratorni arest. Ne reagira na reanimaciju.

4. P.S.

Dragi Egoze, šaljem ti ovo pismo na tvoju adresu u Madridu.

Svidjela mi se tvoja slika na slapovima i tvoje priče o putovanju

i o mogućnosti da se na ljeto vratiš u Buenos Aires.

Ovdje nastava ide dobro. Zadovoljna sam.

Lijepo su me primili na konzervatoriju.

Što kažeš na moj francuski? Imam malo južni naglasak, zar ne?

Trudim se popraviti. Merci.

Draga mama.

Draga mama.

Stalno mislim na tebe, Egoze.

I često mislim na Veru.

I našu priču. Kako smo je zapisali,

za slučaj da netko nekad pita za nas.

Na to kako smo nestali.

Kako smo nastavili život.

Ne vide nas,

ali tu smo.

Kao duhovi.

Kao duhovi koji si prave društvo.

Posebno noću.

A poslije?

A poslije kraja?

Što se događa s njima poslije kraja?

Dragi Egoze,

ne zaboravi me.

Nemoj nas nikad zaboraviti.

Jednom ćemo opet postojati.

Volim te.

Jako te volim. Jako.