Original subtitles

Kino Atmosfera

Filmski studio braće Andreasjan

Onjegin

Moj plemeniti ujak se oglasio,

kad je već zauvijek bio bolestan:

Idi ovamo da se brineš o njemu kad je bolestan...

Bolju ideju nije mogao smisliti!

Neka ovaj primjer posluži drugima,

ali, Bože, tako je dosadno

provesti ponoć i podne s njim.

Što se tiče starca, vrijeme ide dalje!

Koliko je podlog licemjerja potrebno,

pažljivo stišati glas,

popravi krevete, izgladi jorgane,

gurnuti lijek tužno pod nos,

uzdahne i pomisli tiho:

"Kad će te konačno vrag oteti!"

To je moja mala budala mislila,

u poštanskom krevetu, jureći kroz polja,

jedini nasljednik obitelji,

jer to je bila Zeusova volja.

Braća u Ludmili i Ruslanu!

Dopustite mi, dragi čitatelji,

da bez predgovora, u ovom trenutku,

moj će junak stati pred tobom.

- To je Onjegin!

Eugene!

- Pa, gospodo, svi revno prate pariško kazalište.

Kažu najveći glumac je izašao iz forme.

Madmuazel Mars je ostario.

Samo Pottier ostaje pouzdan.

- Zamoljen sam da ga donesem. Stol kraj prozora.

- Ostavit ću vas, gospodo, na trenutak.

- Moje poštovanje...

- A tko je on? - Onjegin?

Moj bliski prijatelj.

Skoro da nisam govorio stihovima.

- Nije on glup.

Vidi se da je navikao živjeti na visokoj razini.

Bogati nasljednik?

- Njegov mrtvi otac nije bio siromašan,

ali je uspješno protraćio svoje bogatstvo.

Osigurao je podršku vjerovnici i umrli utapajući se u dugovima.

- Vidim. Dakle, ovo su ostaci starog sjaj. Razumijem.

- Više kao navika.

Jeste li nedostajali jedno drugome? Ili možda tračate?

- Pijmo za poznanstvo!

Što predlažete da provedete večer?

- O tome, nemamo z Prince, bez ideja.

Danas postavljaju novi balet.

- Želiš li gledati ovu patnju?

- Uz dužno poštovanje, Onjegin,

usprkos svemu, Istomin tamo pleše.

- Nemojte se svađati, gospodo!

Ionako nećemo stići na nastup.

- Onjegin, je li to stvarno to? ne pokreće te ne osvaja?

- Molimo za razumijevanje:

Vi, kao čovjek koji je nedavno došao u glavnom gradu, u njemu vidi neku svježinu,

ali gledam to cijeli život.

Uvjeravam vas: u ovome nema ništa novo.

Vrijeme je da se svi zamijene.

- Šališ se.

- Vidiš li onu ljepotu u kutiji četiri?

Što misliš koliko dugo? trebaš joj se udvarati?

- Onjegin, nemoj molim te zafrkavati se s mojim prijateljem!

- Do kraja emisije.

- Nemoguće je! Nije sama.

- Hoćete li se kladiti?

- Hajde, gospodine.

Uostalom, ona nije upraviteljeva kći.

Odmah je vidljivo da se radi o dama s dobrim odgojem.

- Je li ovo tvoj prijatelj? - Tek od večeras.

- Kako je ovo moguće? - Molim vas, kneže, to je predstava u kojoj svatko ima svoje tajne.

- I ne dijelim svoje tajne. - Ti si luđak.

- Otac joj je brigadni general. Shvaćaš li što to znači?

- Da joj je majka brigadni general?

- Glavni trik nije tu u zavođenju djevojke,

i u uzdržavanju svog oca ili muža rogonja u blaženom neznanju,

ostajući njihov prijatelj.

- Kamo sreće da nisam oženjen!

- Izvoli.

- Princ ga gleda kao ako mu je zavidio na uspjehu.

- Zavidim mu na mladosti i lakoći.

Moram priznati da je jako drag.

Ali kao suprug nikad ne bih otišao njegova žena sama s njim.

- Onog trenutka kada stanete postati svjetlo za sve,

Postaje krajnje tužno.

Princ ima sreće da ga još nije razumio.

Je li moj Onjegin bio sretan?

Ležerno, u jeku bujnih godina

upoznavši briljantni trijumf

i zadovoljstvo koje mu je svijet pružio?

Ne: njegov je osjećaj rano uvenuo.

Bio je umoran od gledanja sjajnih kombinacija.

Ubrzo je izgubio ukus za užitak,

lijepim ženama i osvajanjima.

Brzo se umorio od izdaje.

Umorio se od prijateljstva i društva.

Bolest - vrijeme je da se pronađe njezin uzrok

odsječen od uobičajenih gluposti i androna -

u londonskoj magli zvanoj spleen,

a na ruskom jednostavnije: blues,

svladavala je malo po malo.

Nije pokušao, hvala Bogu,

osloboditi se života svojom rukom,

ali svijet se potpuno ohladio

poput Czajld-Harolda i bez sjećanja

lutao po kućama - mračni gost:

ništa ga ne zabavlja, ništa ga ne mami,

čak je i Bostonu dosta,

ne daju mu svjetovni tračevi,

znak ohrabrenja, niti sladak osmijeh.

- Bonjour, monsieur!

Pismo tebi.

- Ostavi to.

Znaš dobro: prvo kafa, kasnije dopisivanje.

- To je od tvog ujaka.

- Neka postave stol u blagovaonici.

Ili neka se spreme za polazak.

- Je li se nešto dogodilo? - Ništa se nije dogodilo.

Starac piše da umire i želi me vidjeti.

Već sam izgubio pojam o vremenu, jer on već mnogo godina umire.

Zapravo, moj ujak umire iz dosade i želi da se zabavlja.

- Možda je bolje ne ići?

- Spasit će me njegovo nasljedstvo od ugnjetavanja tatinih vjerovnika

i osigurat će opstanak sljedećih pola stoljeća.

Sve ima svoje prednosti

i nedostatke.

- Toliko vas je čekao, gospodaru.

Pitao je za tebe svako jutro.

Jučer se i on probudio misleći na tebe.

A nakon večere osjećao se bolje umoran, pa je odrijemao

i nikad se više nije probudio.

Tvoj ujak je bistra duša!

Preminuo je u snu.

- Želio bih nešto popiti, gospodo

za pokoj pokojnikove duše.

Gospodin uvijek najbolje uzima sebi,

a danas nam ga je uzeo naš dobri susjed.

- Molim te. Iskrena sućut!

Vaš ujak je bio pošten čovjek.

- Zašto o tome tako tiho govoriš?

- Zato što ti ovo govorim.

I sve će sami ispričati.

-Njegov odlazak je za mene osobni gubitak i velika nesreća.

Bio mi je prijatelj.

- Tko je to? - Pustjakov.

Nomen omen: on je sitna osoba.

Usput, mrzio je tvog ujaka.

- Zašto je onda došao na sprovod?

- Vidi se da dolazite iz glavnog grada.

- Nemamo puno zabave ovdje, odreći se mogućnosti odlaska,

na kojoj možete piti, mljeveno jezikom.

- Ne zvuči baš ljubazno, ali sviđa mi se tvoj sarkazam.

- Hvala vam. Ako je tako, neka bude tako doći ćeš u posjet.

- Kušat ćemo liker, igrat ćemo se...

- Igraš li karte?

- Ovo je prošlost.

Samo ponekad stvarno želiš razgovarati s glupom osobom.

- Po vašem mišljenju, ne jesam li ja glupa osoba?

- Tko zna? Izgledaš tako pametniji od lokalne rulje.

Jeste li odlučili ostati ovdje?

Ne bojite se dosade?

- A postoji li razlog za to?

- Gospode, pokoj mu duši!

- Dasheńka je naše šarmantno blago.

Odijeva se po francuskoj modi.

Svakako se trebate upoznati.

Naglašavam: prijeko potrebno!

Ja ću to srediti.

Nisam se šalio kad sam ti rekao da je naš obitelj, da, može se smatrati specifičnom, ali...

- I zemlju treba pustiti da se odmori.

Recimo jedan dogodine ćemo na njemu saditi repu.

Zatim drugu treba posijati raži,

zob, ječam...

- Kaže mu ona: Što si tako mrk?

Ne sviđa ti se moja uzgajivačnica?

On je odgovorio: Uzgajivačnica je lijepa,

ali kakva je to korist kad su u pitanju ljudi? Je li ovdje život gori nego za pse?

Nakon ovih riječi, jedan od... vlasnik psa se uvrijedio i rekao...

- Rekli ste nedavno o kupusu...

- Nisam ništa rekao o kupusu. - Oh, to sam i rekao. Da.

Sadite li i astre?

- Ni ja ne mislim tako. Na našim prostorima...

- Znate li što je jednom napravio? Bogatstvo mu tako mi je stisnuo novčanik i džepove,

da je odlučio baciti pijesak u oči

i pozva dosta gostiju rekavši im: gospodo, ljeto je, možda biste ga htjeli koristiti? Odgovaraju: da, želimo!

Kakve budale! I potrošio je ostatak novca kupiti sol, otišao je s njom u polje...

- Zašto dobročinitelj zar nije otišao u krevet?

Pripremili smo sobe za Vaše goste.

- Nepotrebno.

Odvedi me u stričevu sobu. Ja ću živjeti u njemu.

- Ili možda u gostinjsku kuću?

Ima presvlake, kaljevu peć...

- Misliš li da me možeš zadiviti svojim opremanjem?

Spavaj, brate.

Sutra ćeš biti moj potreban uz dobar san.

- Zašto stojiš kao skulptura? Gdje je moja kava, draga moja?

- Na farmi mog ujaka nema kave, a naš još nije isporučen.

- Pa, za sada ćemo živjeti bez kave.

- Došao vam je susjed:

Gospođa Skotinina.

- Je li ona ta koja ima četiri kćeri za udati?

-Oui. - Reci mi da sam otišao.

- Već je unutra, čeka te.

Odvedite je gospodinu Oru reci da ćeš doći?

- Je li konj osedlan? - Svaki čas, oui.

- Onda mi reci da me nema.

- Kako razumjeti?

Rekli ste da je kod kuće.

- Ne, rekao sam ti negdje otišao je i nije kod kuće.

- Misliš li da sam glup?

- Ne razumijem dobro ruski. Molim te oprosti mi.

Tako je moj Onjegin postao vladar

industrije, ribnjaci, šume, roba,

jučer si bio gubitnik i škrtica,

a danas nasljednik, šumski bizon.

I dragovoljno je ušao u nepoznati način,

savjet bilo koje vrste.

Dva dana ga je zabavljao novi svijet:

pusto područje, napola divlje,

hladna hrastova tama primamljiva,

zvuk vijugavog potoka.

Treće, čari polja i brda

namažite mu kao svagdašnji kruh.

A onda je pospano lutao kroz njih,

a onda to više nije krio,

da mu je dosadno u ovom kraju.

Plavi su ga pratili - kao u glavnom gradu,

Pratila ga je, nepozvana,

kao što sjena hoda ili vjerna žena.

- Stani!

Oleńka!

- Koliko je prošlo?

- Nekoliko.

Gospođa se nije promijenila. Samo je postala ljepša.

- Volodja, gospodine... - Sjećaš se kako smo se maloprije zabavljali?

Tvoj tata nas je htio spojiti.

Tata je umro.

-Jadni Yorick!

- Slušam?

Ne, ništa. To je od Shakespearea.

Bio je dobar čovjek.

Sjećam se igranja kao dijete svojom medaljom Očakov

Pustio me je i nije se nimalo ljutio.

- Volodja, molim te, oprosti mi. Na mene vrijeme je. Čini se da se i vama žuri.

- Nikako.

- Odvest ću te natrag.

- Dakle, došli ste k nama iz Njemačke?

- Dvije godine sam bio odsutan iz rodnog grada.

- Hodam okolo, gledam i ne prepoznajem.

Ili se sve promijenilo ili sam se promijenio.

- Što bi se moglo promijeniti za nas?

Možda samo naša najstarija kćer, koja je izgledala vrlo lijepo.

Odijeva se po francuskoj modi.

Svakako biste se trebali upoznati!

- Da naravno.

- A kako sjajno svira gitaru!

Kako divno pjeva!

"Dođi u moje zlatne odaje,

pružajući vam neograničeno zadovoljstvo..." - Zaboravio sam: imamo novog susjeda.

- Stvarno? - Da, stari Onjegin predao je dušu Bogu,

pa u njegovim posjedima sada živi njegov nećak.

Došao nam je iz Sankt Peterburga.

- Znači da se treba školovati.

- Ne baš. Prolazili su trnci.

Ne prima goste.

Živi sam u svom imanju,

ispijajući vino cijeli dan, bocu po bocu.

Da, Gawryła Pavłowicz ga je posjetila.

I ovaj, umjesto da ga prihvati poslije susjedu, pobjegao je na stražnja vrata.

Skočio je na konja i odjahao, prenoseći da ga nema.

Slobodoumnik i samotnjak!

- Govoriš kao da ovako liječio je tebe, a ne Gawryla Pawłowicz.

- Čuo sam mnogo glasina o njemu, ali još se nismo upoznali.

- I ne treba tome težiti.

On je grub.

- Guillotto!

Naredi da se konj skine sa sedla!

- U redu, gospodine. - I donesi malo čaja. Pada rosa i ja se smrzavam.

- Gostu? - NE. Bolji konjak!

Da, bolje je ponijeti konjak i čaj.

- Donijet ću malo konjaka.

- Čemu dugujem tvoj dolazak?

- Ja sam tvoj susjed. Moje ime je Włodzimierz Leński.

- Došao sam iz Göttingena? - To te ne opravdava.

- Ili možda carina u Njemačkoj? dopuštaju li kasne posjete?

- Kad smo već kod običaja, bježanje od gosta stražnja vrata se ne mogu nazvati pristojnim.

- Kako obratiti pažnju na domaćina u njegovoj kući. Što želite?

- Upoznati te.

- Evgenije Onjegin.

Pretpostavimo da je poznanstvo uspostavljeno.

- U potpunosti dijelim vaše nezadovoljstvo.

Poznajem lokalno društvo bolje od bilo koga drugog.

Priznajem da me više puta mučila želja za izbjegavanjem razgovora o lovu,

kosidba, dalja rodbina...

Razumijem, kao obrazovana osoba nema briljantnih razgovora među...

seoska jednostavnost.

Zato sam došao k tebi -

sa željom da se sprijateljimo.

- O cemu zelis razgovarati?

- Pa dvoje školovanih ljudi uvijek nađe temu za razgovor.

Na primjer, o Schilleru i Goetheu.

- Jeste li ljubitelj poezije?

- I sam sam pjesnik.

- Molim vas, sjednite, gospodine pjesniče,

jer je bilo prihvaćeno čavrljati sjedeći.

Kako se potok razlikuje od gromade?

pjesma iz proze, led iz plamena,

dvije različite dispozicije

došli su u međusobni kontakt. Isprva

bilo im je dosadno dok im se nije svidjelo.

A od tada u polje ili šumu

vozili su se u kolima iz dana u dan.

Da, kad vrijeme lijeno prolazi,

Usuđujem se reći to sam,

iz dosade – spremni prijatelji.

Imali su oprečna mišljenja o svemu

i sve je dovelo do rasprave.

Srednjovjekovni plemenski paktovi,

napredak znanosti, zlo i dobro,

dugogodišnja praznovjerja

i tajanstveno biće iza groba,

i sudbina i život. Ovuda

sve je palo pod njihov sud.

A kad pjesnik stupi u burnu raspravu

odjednom je prekinuo ponoćnu pjesmu,

onaj, zadivljujuće popustljiv,

pokušao prodrijeti kroz mračni sadržaj,

iako nije razumio susjedove riječi,

pažljivo je slušao što čovjek govori.

- Ljubav je najviši osjećaj, progoni osobu samo jednom

i ostati s njim do kraja života.

- Istina je, bilo koji osjećaj se topi poput vode.

Strast nestaje, a na njoj umjesto toga dolazi umor i dosada.

- Samo nikad nisi volio. - Nikako.

Mnogo puta sam se zaljubila. Ali iz nekog razloga Zbog toga isključujete mogućnost da se zaljubite na jednu noć.

- Govorim o sjajnom osjećaju, a ti o običnoj želji.

- Vidim. I zato, kad smo već kod velikih osjećaja, žena se u poeziji naziva željenom.

Mladost gori u tebi.

Ali groznica mladosti će proći

a vi ćete na to gledati potpuno drugačije.

Idemo kod mene. Kušat ćemo francusku kuhinju...

- Žao mi je, ali ne mogu.

Ići ću.

- Gdje?

Kakva su smetnja ovi pjesnici!

Nakon ukusne večere želja nestat će uvrede i svađe.

- Nisam se uvrijedio. Već na meni stvarno vrijeme. Čekaju me.

- Opet?

- Nije ti teško svaku večer sudjelovati u praznim raspravama tamo?

- Ima to svoje čari.

- Jednostavna obitelj, domaća toplina... - Beskrajna dosada...

Međutim, to sam čuo tamo su dvije kćeri za udaju.

A sada znamo odakle dolaze razgovori o velikim osjećajima!

Da pogledam tu rusku Filidu, okupirati svoj um i napuniti svoje pero?

- Nemojte se smijati. - Nikako.

Upoznaj me!

- Šališ li se? Kada?

- Čak i sada.

- Stvarno se rugaš?

Onda idemo!

Divni su ljudi. Rado će nas dočekati.

Čuli su za tebe.

- Mogu zamisliti.

- Kušajte ovaj džem. Ona je jedinstvena!

- Božanstvena je!

- Nikad u životu nećeš pogoditi od čega je napravljena.

- Od trešanja.

Od ogrozda

i lišće trešnje.

Da. Lišće mu se dodaje okus i miris trešnje.

-Nevjerojatno!

- A tamo, iza drveća, nalazi se voćnjak

uz spomenute trešnje.

Ipak, više volim ovaj dio parka.

Ovdje je mirno

a za vrućih dana hladovinu i svježinu.

A u jesen lišće šušti, utjehu daje...

- Daj da te pitam: Što čitate s takvim entuzijazmom?

Molim te, nemoj se bojati. Ja sam samo gost u tvojoj kući. Živim nedaleko odavde.

Evgenije Onjegin.

Kako se zoveš?

- Tatjana.

Richardson.

Nikada ne bih pomislio da djevojka može biti takva apsorbirati prizemni sentimentalni roman.

- Nema tu prizemlja. Postoje samo osjećaji.

- Mislite li da je roman fr osjećaji ne mogu biti prizemni?

- Molim vas, vratite knjigu.

- Trebao bi biti lud zbog toga Sir Charles Grandison.

- On je mudar, lijep i čestit.

- I iznimno dosadna - baš kao i sama priča.

- Roman je ispunjen mnogim apstraktnim autorova razmatranja i zapažanja,

zbog čega trpi radnja komada.

- To kažeš iz ljubomore,

jer ti to sigurno činiš nije Grandison.

- To je istina.

- Tania, zašto nisi došla na čaj?

- Puno čitam. Oprosti.

- Oh, vidim da ste se već upoznali.

Uvijek je bila ovakva.

Od djetinjstva živi svoje vlastite fantazije.

- I romane također doprinose tome.

- Vjerojatno si u pravu.

Ali ne mogu joj ih zabraniti.

Priznajem da sam bila sama kad sam bila mlađa Divio sam se Richardsonu.

- Može nešto slično? Gleda li vas suprug s nježnošću?

- Mrtvi muž

nikad ništa nije vidio u njemu nešto loši romani.

Možda zato što ih nikad nije čitao.

- Zijevaš li?

- Ne više nego inače.

- Priznaj, bila je to vožnja jako dosadno za tebe.

- Ne više nego inače.

- Ta Larina, svom snagom jednostavnost, ona je jako fina dama.

- A kćeri?

- A koji od njih zaokuplja tvoje misli?

- Mlađi.

-Olga?

To je čudno.

- Zašto je to?

- Da sam kao ti bio pjesnik, odabrao bih ovo drugo.

- Zašto?

- Stvarno želiš ovo čuti?

- Olga je lijepa, fina...

A Tatjana se uvijek skriva s knjigom u kutovima, s tužnim pogledom,

kao da ju je cijeli svijet deprimirao.

- Upravo tako.

- Zaboga, stvarno moram li to pjesniku objašnjavati?

U Tatjani ima dubine i razuma. Ima života u njemu.

A mlađi me podsjeća, da oprostite, lutka lijepog lica.

U njezinim crtama lica više nema života nego u Madoni stanovitog van Dycka.

- Hoćeš reći da je glupa?

- Nemoj se živcirati, Lenski. Da to nisam znao Pio si čaj, mislio bih da pričaš o vinu.

- Hvala vam.

- Jeste li se uvrijedili?

Ne budi smiješan.

- Pa sad sam ja onaj glup?

Znate što, trebali biste uzeti lekcije u lijepom ponašanju.

- U Njemačkoj?

- Na temelju mojih interakcija s vama, to zaključujem da umjesto uljudnosti uče ukočenost.

- Smiješ li mi se?

Nije važno. Jednog dana ću ti se smijati.

- Kakva naglost!

Kamo te opet vodi?

Nemoj slomiti vrat!

Kao mali dječak.

Tako su je zvali Tatjana.

Nitko ne bi znao da je to sestra:

ni svježinu rumenih lica,

niti će biti lijepa kao što je.

Tiha, plaha, divlja,

raste kao tuđe dijete u kući,

ne voli se povjeravati nikome,

poput šumskog jelena koji nestaje iz vida.

Ni od oca ni od majke

ne zna tražiti usluge,

među djecom izbjegava gužvu,

plaši je veseli vrisak,

a često i po cijele dane na prozoru

sjedit će tiha i usamljena.

- Tanja,

Ti ne spavaš?

- Ne mogu.

- Moja ljubav,

Želio bih s tobom razgovarati o tvoje ponašanje danas.

Bilo je nepristojno.

Eugeniusz Aleksandrowicz je gost,

štoviše, mlad je,

nije siromašan i...

- Majko, zar sam ja toliki teret da... jesi li me odlučio spojiti s nekim bogatim susjedom?

- Tanja,

nije teret. Zašto!

Vrijeme jednostavno ne stoji.

Starim. A kad odem,

kome ću povjeriti brigu o tebi,

nastaviš li se udaljavati od ljudi kao naša stara kobila iz svakog grma?

- Ne selim se.

Samo mi se ne žuri.

- Tražim ljubav iz Richardsonovih pjesama.

- Kao što ste ti i tata imali:

biti miran i topao,

da bi to bilo jednom za cijeli život - sjedinjenje duša.

- Kako smo?

- Moja ljubav,

kad sam bio tvojih godina i tata još uvijek je bio moj zaručnik,

Bila sam zaljubljena u nekog potpuno drugog.

Da,

bio je jedan gardijski narednik...

Prekrasan muškarac! Franak.

S mnogo prednosti - gotovo kao Grandison.

Ali bio sam spojen s Dmitrijem Larinom.

Ovako je to izgledalo.

- Hoćeš reći da ga nisi voljela?

- On je bio taj koji me volio.

I navikla sam se.

Navika je veliki dar.

Zamjenjuje sreću.

Ići na spavanje.

Kasno je.

I izvolite: sljedeći put zajedno, biti pristojniji prema gostima.

Jako mi je žao što je tako loše Nije ti se baš svidjelo.

Ići na spavanje.

E.O.

- Guillotto!

Gdje je večera, draga moja?

-Tko večera u takvo doba? a nakon dolaska s gostoprimstva?

- Gost je popio čaj s džemom, voda od brusnice i nezadovoljavajući razgovor.

Neka skuhaju večeru!

Vidim da je i tebi bilo dosadno.

- Spavao sam. Ne smatram ovu aktivnost dosadnom,

posebno noću.

- Kakva je bila vožnja? Jeste li rastrzani?

- Dala je puno povoda za tračeve. - Olalala!

Nekoliko milja od Krasnogorije,

iz sela Leńskiego, ondje je živio

u filozofskom tihom gnijezdu

Zarecki, nekoć vođa hultaija,

svađalica, kralj karata u paketu.

Tribina na tržnici i u gostionici.

Danas je otac svojoj djeci, iako neoženjen,

plemenito što ga nanosiš na rane,

tihi nasljednik, vrijedan susjed,

jednom riječju pošten, fin gospodin,

čak i oni koji pristojno žive -

ovako nam se život poboljšava!

- Molim te oprosti mi! Viđala sam se sa susjedima.

A jučer sam bio u kući Skotininih.

Kad bi samo čuo draga moja, što kažu o tebi!

- Već sam spojen?

- Molim te!

- Što je više,

Datum vašeg vjenčanja već je određen.

Svećenik te je bio spreman vjenčati.

Međutim, zbog nedostatka pomodnih prstenje, vjenčanje je odgođeno.

I kako? Zar ti nije dosadno ovdje bez mene?

- Nisam uspio.

- Čime bi se još mogao zabaviti?

- Ako opet udarim, Hoćeš li mi vratiti bocu konjaka?

- A ako promašiš, vratit ćeš.

Plus svila za zid.

Što je s tvojim prijateljem?

- Zaljubio se do ušiju, što ga je zaljubilo mladenački entuzijazam pretvorio se u mladenačku halucinaciju.

- To nije ništa. Oženit će se, skrasiti se i smiriti.

Ili što mislite?

- Pobrinut će se za sebe i zaboraviti na to pjesme i postat će mu dosadno.

- Dobročinitelju!

Što radiš?

Prestrašit ćeš djecu!

- Zašto nam, gade, smetaš?

S gospodinom Onjeginom smo se dogovorili oklada i dolaziš ovdje bez prijave,

umjesto da sjedi u staji. Gubi se odavde, Prohore! Sada ovdje nema ništa za tebe.

- Čekaj, Prohore!

- A gdje je sad tvoj prijatelj?

Mogla bi ga pozvati k sebi za društvo.

Igrali bismo preferansik...

- Sad možeš ići, Prohore. I donesi konjak!

- Vrati se ovamo s bocom.

- A moj prijatelj je danas zauzet, pa ćemo igrati preferans po husarski.

"Oh, kad bih imao toliko snage, uvjeriti srce

da se jednog dana mogu preseliti sjaj i vedrina na ovom čelu!

Njezine usne..."

- Zašto ste šutjeli?

- Zapravo...

Dobro jutro, Tatyana Dmitrievna!

- Dobro jutro!

Opet si došao sam?

- Prijatelju, ako je to on, misliš rijetko putuje izvan svog imanja.

On je samotnjak. To je karakterna osobina. Ali reći ću mu da si pitao za njega.

- Nema potrebe, stvarno.

Znam da je u ovoj pustoši sve mu se čini dosadnim.

I stvarno se nemamo čime pohvaliti čovjek koji je došao iz prijestolnice.

- Sestrice, zar nisi vidjela svoju majku? Pitala je za tebe prije petnaest minuta.

- Ja ću te ostaviti.

- Zaustavili ste se na napetom dijelu...

- da

- Što nije u redu?

- Taniusz, djevojčice moja!

Što nije u redu? Brzo u krevet!

- Ja ne mogu spavati. Ostajem bez daha.

Sjedni, dadiljo. Reci mi nešto.

Sjećate li se kako ste pričali bajke?

- Kada je to bilo!

Ne sjećam se više niti jedne.

Osim toga, draga moja, nisi više dijete.

- Onda mi pričaj o sebi.

- Jeste li bili zaljubljeni kad ste bili mladi?

- Hajde, Tania! sta ima ljubavi...

Nemam pojma što je to.

- Pa kako ste se vjenčali?

- Kako?

Moja svekrva je tako odlučila.

Poslala je provodadžiju...

Posjetila je našu obitelj dva tjedna, dok nas otac ne blagoslovi.

To je sve!

Moja pletenica je bila raspletena, odveden u crkvu...

Bila sam tako prestrašena!

Bio sam užasnut.

Vrlo!

Do sada sam bila samo s roditeljima,

i odjednom u stranoj obitelji...

Što je s tobom, djevojko? Ne slušaš me!

Što je s tobom? - Preplavljuje me zagušljivost.

Što je to!

Sav si se zapalio! Trebao bi odmah nazvati majku!

- Nisam bolesna. - Što nije u redu s tobom?

Da te barem svetom vodicom poškropim!

- Ja sam zdrav.

Idi, ostavi me na miru!

Spremam se udati.

- Idem idem...

Neka Vas čuva Presveti Bog njegova zaštita i spasit će te od muke!

Pišem vam, gospodine. Trebate li još?

Koje ću se riječi usuditi reći?

Tko zna, možda te ne obeshrabrim,

neće li me Gospodin kazniti prezirom?

Pa ipak, imajući ovo pismo u ruci,

Gospodin će mi se smilovati,

Gospodin neće dopustiti da srce umre.

Prvo sam htio skromno šutjeti,

sakri moju sramotnu tajnu.

Oh, ne biste ništa znali od mene.

Kad bi samo ponekad, na sretan dan,

dolazio si barem jednom tjedno,

ako imam ikakvu utjehu,

da ću te opet čuti,

da ću sam šapnuti koju riječ,

i dan i noć do sljedećeg

Razmislit ću o tome...

Zašto nas je Gospodin posjetio?

Nikad te ne bih upoznao

u našem daščanom selu,

Ne bih znala gorke muke

a možda bih bio neiskusan,

Ukrotila je svoju olujnu dušu.

Netko bi mi bio pri srcu,

tko zna? Bila bih vjerna žena

i uzor majčinske vrline.

Drugačije!... Ne, nikad! Za ljubav

ovaj je jedini!

Ovo je presuda dana s visine...

To je volja neba: ja sam tvoj.

Cijeli moj život je glasnik

da ću te neizbježno sresti,

Znam da mi te je nebo poslalo,

Ti ćeš me štititi zauvijek.

Tko si ti? Je anđeo čuvar,

ili je moj perverzni napasnik?

Otkrij, da ne lutam više!

Možda je to u mom usamljenom srcu

Imao sam divlje snove,

a što mi je još suđeno?

Ali što god, neka se dogodi!

Stavljam cijelu svoju sudbinu u tvoje ruke,

Pred Tobom gorke suze lijem

i molim te za zaštitu.

Završavam! Osjećam i sram i strah

i bojim se čitati... Razumjet ćeš to,

U tvoju čast imam jamstvo,

pa ću joj bez oklijevanja vjerovati.

- Stani, dječače!

Tko si ti i što radiš ovdje?

- Poslan sam ovamo s porukom.

- S kojom ceduljom?

- Majstor od gospođe.

- Tko si ti uopće?

Ovladati; majstorski?

Ne, ne izgledaš...

- A sada?

- A sada da. - Onda mi daj ovu poruku.

- Dobro, izlazi van!

T. Ł.

- Vidim da koristiš štap ne tako vješto s biljarskim stolom koliko s pištoljem.

- Dugo nisam imao posla s njim.

- Nije važno.

Uskoro jesen otapa,

kasnije će padati snijeg

a hvatat ćeš se iz dosade.

Što se manje zaljubiš u ženu, lakše ćete se svidjeti.

- Poznajem umijeće zavođenja koliko i ti.

Ali ovdje se ne radi o zavođenju. Ne želim je povrijediti.

- Bilo bi mi lakše savjetovati te,

Kad bih znao o kome govorim.

Ali nećeš reći?

Onda se treba oženiti!

- Vi ste ludi.

- Bojiš se da je ne povrijediš,

nemate namjeru zavoditi...

Jedino što preostaje je oženiti se. - Potpuno je nemoguće.

Kakav sam ja ljubitelj obiteljskog života? - Da, ne posebno.

Recimo to jednostavno: nepouzdan.

- Nije loše!

- Mislim da bih trebao razgovarati s njom:

birajte riječi koje ne bole i objašnjavaju,

da među nama tako nešto ne može biti.

- Zar se sada ne šališ?

- Govorim potpuno ozbiljno.

Što kažeš?

- Obećavam da ćeš izgubiti.

U konačnici.

- Što te muči, dijete moje?

Zašto si opet tako blijed?

- Reci mi, dadiljo...

Je li vam unuk dostavio pismo?

- Naravno! U isto vrijeme.

- Zašto se onda ne javlja?

- Tko zna? Tko zna za njih?

- Ako hoćeš, poslat ću Vanku po odgovor.

Okretan je i brzo će se vratiti.

NE?

- I to sve košare bile su pune do mraka!

I neka pjevaš!

Tko ne pjeva bit će kažnjen.

Ići!

- Hvala vam gospođo!

- Volite li toliko narodne pjesme?

- Nikako.

Kad pjevaju, ne mogu ukrasti ili pojesti moje jabuke.

To je životna mudrost, Volodjenko.

Idemo učiti,

jer od takvih trikova obiteljski život se sastoji od.

Što je s tvojim prijateljem?

Možda smo ga nekako uvrijedili? - Nikako. Danas je dolazio ovamo sa mnom,

ali nešto ga je spriječilo. Trebalo bi stići uskoro.

Djevojke, golupčići,

vršnjaci, duhovi,

pjevaj pjesmu,

napravi puni krug!

Pjevaj pjesmu,

pjesma iz srca,

ples, kolo

mami dječaka.

Vidjet ćemo dječaka,

mamit ćemo s polja,

za tren ćemo se razići,

bacat ćemo trešnju.

Trešnja i malina,

Crvena ribizla.

Nemoj ići prisluškivati

pjesme iz srca,

ne dolazi tražiti

plesačice...

- Pisala si mi...

Molim te, ne poriči.

Pročitao sam tvoje pismo. Cijenim tvoju iskrenost.

Priznajem da već dugo nije Susreo sam se s takvim impulsom srca.

Odgovorit ću vam jednako iskreno.

Kad bih želio osnovati svoju obitelj - postati muž i otac,

okružite se krugom vlastite obitelji,

Izabrao bih ga bez razmišljanja ti kao njegova zaručnica.

- Ja... - Slušajte cijelu stvar.

Moja je nesreća što ne emitiram voditi miran obiteljski život.

Nisam te dostojan.

Udati se za mene bio bi težak posao za tebe.

Možda bi mi se svidjele tvoje karakteristike, zaljubiti se u tvoju iskrenost,

ali sutra s istim Lako ću se odljubiti.

patit ćeš,

neće me pomaknuti

Počet ću nestajati iz kuće dovodeći te do suza,

ili ću zašutjeti, sumorna dosada.

Što može biti gore od takve obitelji?

Pišući mi, vjerojatno Ovo nije ono o čemu ste sanjali.

Molim te vjeruj mi: jako te volim kao brat sestra,

a možda i nježnije.

Poznajem žene. Gospođa me nije voljela. Samo je vrijeme da se zaljubite u nekoga.

Da nije bilo mene, pojavio bi se još jedan.

I siguran sam da će se pojaviti još jedan koji će vas usrećiti.

Samo neka bude za ubuduće ne otkriva se odmah.

Neće te svi razumjeti

kao ja.

- Hvala ti na savjetu.

- Bilo je lijepo.

- Hoćemo li ostati prijatelji?

On je imao takvu propovijed, a i ona

Slušala je bez prigovora.

Zaslijepljena maglovitim suzama,

potištena, jedva se usudila uzdahnuti.

Rukovao se s njom. U tuzi

(kako se danas kaže, mehanički)

prirodno spuštene glave

naslonila je ruku na to rame.

I tako su hodali kući zajedno,

postrance oko bučnog voćnjaka.

Nikoga nisu uvrijedili,

Jer to je prostodušni ruralni svijet

omogućuje nam mnoge slobode,

iako se ne hvali kao Moskva.

Šetnje, knjige, dubok san,

dražesni šapat šumskih potoka,

ponekad crnooka djevojka

veseo i željan poljupca.

Konj koji pristojno sluša uzde,

večera, ukusan puding,

boca blistavog vina,

izolacija, zaglušujuća tišina -

Ovo je Onjeginov sveti život.

Usamljenik je prestao brojati dane

i zadubljen u slatki odmor

on se otvoreno ruga velikom svijetu.

Nije ga briga za grad, za prijatelje,

da je izgubio svoje dosadne bibe.

Ali naše sjeverno ljeto

to je slika južne zime.

Znamo, ali radije to skrivamo.

Jesenje je nebo disalo,

sunce je rjeđe sjalo,

dan je sve ranije završavao,

ogoljen duboko u šumi

šikare su zloslutno šumile,

prema jugu se već protezao konop

bučne guske, na stolonima

oblak, hrpe oblaka su se spuštale

obećavali su dosadan dan.

Studeni je već bio iza ograde.

- Tvoj red.

- da

Uskoro će snijeg,

pa Božić, pa Tanijin imendan.

Kuća će biti puna gostiju. Hajde, Mr doći će sa svojim prijateljem.

Mislim da će Tania biti sretna.

- Mislim da se neće složiti. Ne voli velike gužve.

- Volodja, danas si ovdje nekako posebno zamišljen.

- Slušam?

- Tvoj red.

- Gospodine...

...upravo je ubio vlastiti toranj.

Je li se nešto dogodilo?

- Olenka, trebao bih ti nešto reći.

- Reci mi.

- Oleńka!

Olga Dmitrijevna,

ja...

Volio bih te pitati...

Hoćeš li biti moja žena?

- Lijepo!

- Nećete vjerovati, ali na moju radost... - Dala je pozitivan odgovor.

- Da!

Datum vjenčanja je već određen:

tri tjedna nakon Božića.

Imam osjećaj da nisi sretan zbog ovoga.

- On je sretan. Kako ne bih bila sretna?

Mjesec dana nakon Božića

oprostit ćeš se s vlastitim narodom muze, udat ćeš se,

obući ćeš prošiveni kućni ogrtač,

savladat ćeš seoske trikove...

Iz dosade ćete početi jesti i piti prekomjerno i debljati se.

U dobi od 40 godina dobit ćete giht

i divni ružini rogovi, koje će ti pripremiti tvoja vjerna žena.

Ali bit ćete sretni.

Poslije ćeš izgubiti

i ostavit ćete svoje voljene, okružene djeca, doktori i žene koje nariču.

Ali umjesto toga ćeš se preseliti sretan za sljedeći svijet.

- Opet mi se smiješ.

- Ne od tebe,

i od života i njegove oskudne fantazije.

- Napuknut!

Hoćemo li opet igrati?

- Da, da, samo se smij...

Jednog dana ću ti se smijati!

- To je moje!

Moj!

Nisam te pozvao!

Mislite da je ovo smiješno?

Tko se zadnji smije, najbolje se smije.

- Jeste li još uvijek ovdje?

Čitaš li roman?

- NE. Knjiga snova.

Ružno sam sanjao

i moram razumjeti što to znači.

- I što ste saznali?

- Trebalo bi se dogoditi nešto loše.

- Kakve se loše stvari mogu dogoditi kod kuće pun gostiju na dan tvog anđela?

- Obuzeo me je strah, Oleńka.

- Idemo! Svi te čekaju.

Dođi, dođi!

- Pusti me...

Ne mogu a da ne poželim slavljenici.

Vaš dnevnik je uspješan.

monsieur Triquet se hvalio pisane želje za vas.

- Je li ih on sam napisao?

- Kaže da je sam.

A zapravo – sjećate se dječja pjesma iz starog almanaha:

Réveillez-vous, belle endormie?

Prepisao ju je, lagano prilagođavajući se okolnostima.

- Umjesto "Belle Nina" hoće li biti "Belle Tatiana"?

- Kako si pogodio?

- A evo i slavljenice!

Dragi gosti...

- Čestitam, Tanieczka!

- Sve najbolje! - Ostvari svoje snove, Tanieczka!

- Čestitamo, Tania! - Izgledaš odlično!

- Čestitamo!

- Bože, Tatjana Dmitrijevna! Sjećam se, kako si bio tako sićušno stvorenje.

A sada ste udana žena.

Ovo je Oleczka!

Nemam riječi!

- Hvala vam gospodine.

Dobro došli stol, dragi gosti!

- Kako su Larinovi?

Kako je Tatjana?

- Svi su zdravi.

Šalju pozdrave.

- Vama na usluzi, gospodo!

- A Oleńka, kako je lijepa!

Kad biste mogli vidjeti te ruke...

Ili grudi...

Kakva duša!

- Dakle, ovo je duša potaknuo vašu maštu?

- Počinjete li ponovno?

Hoćemo li tamo zajedno?

Oni će biti sretni, a vi ćete sami procijeniti.

Bio si tamo samo dva puta i nema te.

- Hoćeš li me pozvati na vjenčanje?

Ne, prijatelju.

Promatrajte lokalni klaster boemstvo je iznad mojih snaga.

- Znam da je tvoja ljubav samoća,

ali zašto samo za vjenčanje? Prije Tatyana Dmitrievna slavi svoj imendan.

Pozvani ste.

I ne vidim razloga zašto ne biste došli.

- Oprosti, ali tu je tamo će biti samo hrpa ljudi.

- Zašto? To je skromna obiteljska proslava.

Bit će samo obitelj.

Idemo zajedno!

Ponašaj se pristojno.

- Molim vas, gospodo!

Molim vas, uđite unutra.

Čekaju vas gospodo.

- Vidiš, draga moja, svi nas čekaju.

- Jedva čekam.

- O Bože, Eugeniusz Aleksandrowicz!

Napokon ste nas počastili svojom pažnjom.

Molim vas uđite i sjednite!

- Očekujemo zdravicu zakašnjelog!

- Dakle... Reci nešto.

- Želim vam sreću, Tatjana Dmitrijevna!

- Hvala vam.

- Rekao si osim neće biti obitelji.

- Nisi jedini koji mi se može smijati...

- Misliš da je smiješno?

Tko se zadnji smije, najbolje se smije.

- Svakako to učinite Probat ću ovaj kolač...

- Hvala vam. - ... iz tanjura ispred vas.

Kladio sam se s gospodinom Petuškovim,

da li je dobro posoljena.

Po meni tko god stigne začinjeno, treba sipati više,

tako da dok se peče ruke su mu se manje tresle.

A sada -

ples, dragi gosti!

- Želim te ukrasti također za sljedeći ples.

- Dogovor.

- Jesi li sretna, Oleńka?

- Ovo je divna večer!

- Nedostajao mi je valcer. Ako Mogu li računati na kotiljon?

- Ne mogu.

Bilo mi je zabranjeno.

- Zašto je to?

- Već sam obećao ovaj ples svom prijatelju.

- Ne voliš ples?

- Ne baš. - Više voliš muževnije igre,

na primjer, lov na jelene?

- Divno plešeš.

- Hvala na komplimentu.

- Nećete odbiti ples moja starija kći?

- Nažalost, meni je vrijeme.

Nisam navikao ostati do kasno.

- Slobodni mislilac!

- Nema na čemu, gospodine!

- Dobro jutro!

- Ne bih ga nazvao dobrim.

- Molim te, oprosti mi što remetim tvoju samoću,

ali moram te nešto pitati.

- Poziv na dvoboj...

Naš zajednički prijatelj će dvoboj sa mnom s oružjem?

- Molim te, oslobodi me moram ovo objasniti,

ono što je napisano bez sumnje.

- A vi ste, izgleda, preuzeli ulogu kartelaša?

- Znate moj odnos prema sebi.

Nemam puno vremena.

- Misliš li da sam zao?

- Mislim da se ne bi trebao rugati osjećajima, čak i ako se mladić glupo ponašao.

E, sad ovo...

svijet će odlučiti koji je učinio pravu stvar.

- Svijet će mi se smijati, ako odgovorim s ne.

- Eugene...

Molim te daj mi odgovor.

- Zašto si jučer tako brzo otišao?

Sada pijemo čaj. Molimo pridružite se!

- Zaista, Volodenko. Zašto tu stojiš?

Molim vas, sjednite!

Gleda zbunjeno od emocija, ne usudi se

ne reci ništa, ali tvoje srce omekša

i bijes i ljubomora se u njemu raspadaju,

ispod njenih sjajnih očiju,

pod njenom jednostavnošću nježnog daha,

pod vlašću ove spokojne duše.

Vidi da je voljen,

gorkog dana opet se vraća

u začaranost, drhti od uzbuđenja

kajanje i ne mogu pronaći riječi,

sjedi u tišini, bulji,

sretan,

skoro ozdravio...

I opet s mojom voljenom Olgom

Leński melankolično uzdiše,

nema snage o jučer

sjetiti se i tiho šapnuti u sebi:

Mora se braniti – spreman sam.

Ne podnosim mladu dušu

bludnik doveden u napast

sjaj laskanja i udvaranja.

Da budu odvratni, otrovni

crv se uvukao u pupoljak ljiljana,

tako da je ovaj još nerazvijen

cvijet od dva dana uvenuo mi je pred očima.

A značilo je tako malo:

Snimat ću s prijateljem.

- A ti?

- Ništa.

Moram ići.

Prava sam sretnica.

Negdje

oh, negdje su nestali

ti, dani moje zlatne mladosti?

Što me čeka sutra?

Uzalud ga pokušavam uhvatiti okom.

Nije važno što je još uvijek skriveno u tami.

Sudbina će dati najpravedniji sud.

Hoće li me pogoditi strijela?

Hoće li me proći?

Nije to ništa: jednako suđeno

mučiti se i mirovati u tihom snu.

Blagoslovljen dan šarma,

blaženi silazak tame!

- Draga moja, započni dan s percepcijom tvoja fizionomija nije idealna.

- Tražio je rano buđenje.

- Mogu li dobiti kavu?

- Bolje da ponesu saonice.

Ti ćeš me otpratiti.

Ponesite sa sobom kutiju oružja.

- Molim te, oprosti mi Čekaš me cijeli sat.

- Gdje ti je drugi?

- Dođi ovamo, draga moja, trebamo te!

Mon cher Guillot, moj prijatelj i drugi.

- Rugaš li se? - Nikako. I računam da nema prigovora.

Guillot je, istina, čovjek malo poznat, ali iskren.

Što...

hoćemo li početi?

- Poštivanje pravila Trebao bih vas pitati:

Zar ne želiš da se pomirimo?

Pucaš s deset koraka.

Sada se raziđite!

Sada se približi!

Jedan,

dva,

Tri,

četiri,

pet,

šest,

sedam,

osam...

- Devet,

deset!

- Volodja!

- Što si učinio?!

Što si učinio?!

"Blagoslovljen dan šarma,

"Blagoslovljen silazak tame!"

- Bog uvijek najbolje uzima sebi.

Danas nas napušta

naš dobri susjed.

Da...

- Da...

- Očekivao sam te ovdje.

- Nisam ovo očekivao od sebe.

Međutim, on je bio moj prijatelj.

- Hoćeš li doći i pozdraviti se?

- NE. Moje prisustvo to vjerojatno nikoga neće usrećiti.

Mogu li vas odvesti negdje?

- Hvala vam. prošetat ću.

- Idi!

- Jeste li se pozdravili s prijateljem?

- Rekao sam zbogom svemu.

Spakuj svoje stvari! mi odlazimo

- Gdje?

- Bilo gdje, što dalje odavde.

- Kako želiš.

„Sutra će zasjati jutarnja zora

i danje će svjetlo jarko sjati,

i tada sam, možda,

Sići ću u tajanstvenu tamu groba.

Mlada pjesma i moje sjecanje

progutat će struja spore Lete.

Svijet će zaboraviti pjesnikove snove,

ali onda, ti divna djevojko,

pustit ćeš suzu u moju urnu

šapćući: volio me i on

u olujnim danima, oblačno jutro

pristao je umrijeti rano u životu.

Dođi, ljubavi moja, dođi na vjenčani vijenac

Čekam te ovdje, tvoj zaručnik!"

- Rekao sam zbogom. Možemo ići!

- Kako to lako podnosiš!

Toliko si ga voljela...

- On je bio taj koji me volio.

A sad ga više nema.

Život ide dalje.

- Je li ovo vaša konačna odluka?

- Što čekaš?

- Ili bi radije mene patila je, uzdisala,

prepustiti se sjećanjima?

Ne, Tania. još nemam toliko godina živjeti samo radi sjećanja.

Włodzimierz Lenski "Odmori se, mladi pjesniče..."

- Imate li dobar i neusiljen stav? volje i snažne odluke

uzmi ovu Olgu za ženu,

Koga vidite ovdje sa sobom?

- Imam ga, časni oče.

- Zar nisi obećao brak drugoj djevojci?

- Nisam obećao, časni oče.

- A imaš li ga ti, Olga? dobre i slobodne volje

i snažnu odlučnost

uzmi ovog Mikhaila za muža,

Koga vidiš ovdje sa sobom?

- Imam ga, časni oče.

- Zar nisi obećao? brak s drugim muškarcem?

- Nisam obećao...

- Jeste li spremni za garnizonski život?

- Svaki život je bolji

nego život vječne nevolje.

- Sad će ovdje postati tužno

bez tebe, tvog smijeha...

- Poštedi me ovoga, sestrice,

jer ću plakati.

Ni ti ne ostaješ ovdje. Dajem ti dobar savjet.

- Ovdje se osjećam dobro.

- Tako se tješiš?

Ovdje je dosadno.

I zbog toga ćete se osjećati neugodno.

Oh dobro...

Moraš se oprostiti.

Ne plači mama...

Sve će biti u redu. Doći ćemo k vama na odmor.

- Naravno, Oleńka...

Ne obraćaj pažnju na to. To je od starosti, jer...

jako sam sretan zbog tebe.

- Vrijeme nam je.

Pa...Bog vas blagoslovio!

Sretan put!

- Obično provodite vrijeme sami uz kamin,

iako se ponekad događalo da je pio sa naš susjed Leński, blažene uspomene...

I kako su se svađali!

Evo tvoje sobe, gospodaru!

Ovdje se odmarao i jeo doručak uz kavu, čitanje knjiga...

Gđa,

Ako želite, raskomotite se ovdje,

a za to vrijeme ja ću se pobrinuti za svoje poslove.

"Često sam mislio, u svojoj tuzi:

Nisam ja kriv što sam turoban.

Poštedio sam sebe, obasjan vatrom,

govoreći: nitko od onih koji vole nije toliko patio." (Dante)

"Samo mrtva ljubav živi u paklu." (Dante)

Mnogo je puta sazrela na stranici

crta označena noktom.

Zatim pažljivi pogled djevice

radoznao, gorio je jače.

Tako je u prolazu prepoznala,

kakve izreke, kakve rečenice

bio je uvjeren,

na što je on izrazio tihi pristanak.

I tako polako - hvala Bogu -

moja Tania jasnije vidi,

za koga mora podnositi muke.

Pitanja joj se motaju po glavi,

tko je ova opasna nakaza,

rođen u paklu ili u raju,

anđeo ili samouvjereni vrag.

Možda je samo smiješno,

pretpostavljeni izgled, blijeda kopija

strane fantazije, tuđi snovi.

Jadan način, maskenbal,

leksikon pun poštapalica,

Moskvič u Chaild-Haroldovom plaštu...

Možda je ovaj čovjek parodija?

- Ako je moguće, volio bih dođi ovamo ponekad čitati.

Hoćete li to dopustiti?

- Čitati?

- Vi ste čudna osoba, Bog me blagoslovio!

Ma daj, samo da nije šala.

Možete ga i iznajmiti neku knjigu i vratite je kasnije.

- Hvala vam.

- Što raditi ovdje?

Tatjana nije dijete.

Trebalo je davno biti postavljeno.

Olenka je mlađa od nje i već ima muža.

A ona samo luta po šumama i uzdiše nad knjigama.

- Možda je zaljubljena?

- U koga?

- Bujanow ju je pokušao oženiti, ali je odbila.

Kao i Vanechka Petushkov.

Pychtin je bio ovdje!

Tako zgodan muškarac,

husar, oštar...

Kako se motao oko nje!

Mislio sam da će barem on uspjeti. Kako možeš reći ne takvom čovjeku!

Ali ne. Ni to nije uspjelo.

- Tražiš na krivom mjestu. Vrijedi otići u Moskvu.

- Nemamo velika primanja, a putovanje u Moskvu je preskupo.

- Ne bi tamo zauvijek.

Trebalo bi biti dovoljno za pola godine života.

A ako ne, uvijek ga možete posuditi.

- Od koga? - Barem od mene.

Uvijek sam te jako poštovao...

- Zbogom, gospođice! - Doviđenja!

- Ne zaboravite na nas, gospođice. Sretan put!

- Pa, idemo polako.

- Gdje idemo?

Za što?

- Mojoj sestrični. Rekao sam ti.

Morate ići u Moskvu. Nema smisla gubiti vrijeme ovdje.

- Alina! - Moj anđeo!

- Moja voljena sestrično!

Dugo se nismo vidjeli!

Ovo je moja kći Tatjana.

- Sjećam te se kao bebe.

Tvoja majka i ja smo tada bili mladi i muškarci su nas voljeli...

Zašto se smiješ?

Sjećate li se svog Grandisona?

- Koji Grandison?

- Mama se trudi zadržati dobar glas.

Prestani se pretvarati. Vaša kći je ovdje ona je odrasla osoba i s njom možete razgovarati o bilo kojoj temi.

- I što mu se dogodilo?

- Vratio se u Moskvu.

Došao je kod mene za Badnjak.

Nedavno je oženio sina.

U svakom slučaju... razgovarat ćemo o tome kasnije.

Tania nije zainteresirana za razgovor o oženjenim muškarcima.

Trebali bi je zanimati neoženjeni ljudi.

- Posramljuješ je.

- Sutra ćemo te upoznati s obitelji, a onda ćemo pokazati svijetu.

- Mogu li pitati?

- Nema potrebe da se toliko bojiš, draga.

Muškarac je ženino oružje.

Ne biste se tome trebali spontano prepustiti, ali morate koristite ga po vlastitom nahođenju.

- Molim te oprosti mi. Nisam navikao na to biti prisutan na takvim sastancima.

- Naviknut ćeš se. Nije ništa teško.

Gledaj ovamo! Sad se okrenuo postrance.

- WHO? Ovaj general?

- Doista.

- Gospođa!

Čestitamo našoj Tanji ovdje:

pravo osvajanje, pretpostavljam.

I idemo dalje, jer ja sam već tu za nju

skoro je zaboravio o kome pjevam.

- Onjegin!

- Bok!

- ... pa sam otišao:

prvo u Moskvu, zatim u Nižnjem Novgorodu, Astrahan,

odatle na Kavkaz, Tauris...

Putujem već nekoliko godina.

I sada sam ovdje - u Odesi.

- Za što?

- Samo:

besmisleno.

Možda mislite da sam pobjegao.

- Pred javnošću?

Ispred tebe.

Tvoje zdravlje!

Probajte kamenice umjesto gledanja! Svježe su.

- Kamenice, vino...

Stari Onjegin bi me pozvao u operu.

Danas postavljaju Rossinija.

- I sadašnji je pozvao gospodin za kamenice i vino.

- Ipak, dogodilo se više si oblačan.

- A što se tu ima veseliti?

Nedostaješ mi, prijatelju, nedostaješ mi...

Ponekad pomislim: Zašto ja? nisam li tamo umro s metkom u prsima?

Zašto još uvijek Živ sam, a još nisam star?

Mislim da je unutra Odavno sam starac.

- Prestani s tim nezadovoljstvom.

Sljedeći tjedan izvode balet.

Nema na čemu, gospodine.

- Sljedeći tjedan, moj prijatelju, neću više biti ovdje.

Vraćam se u St. Petersburg.

- Čemu žurba?

- Nizašta.

Sam život je besmislen.

- Onjegin! Gdje si bio?

- Putovao sam. Puno sam putovao.

- Ti si jedini putovao? Zašto onda toliko glasina?

Sjećaš li se da mi je obećao ples?

- Danas, bojim se Mogu i bez plesa.

- Onjegin, jesi li to ti?

- Kakav sastanak!

- Što vidim, draga moja? prijatelj: ne plešeš?

- Nitko od nas ne postaje mlađi.

- Drago mi je što te vidim. - Ja isto!

Pogotovo nakon toliko godina tvoja odsutnost.

Molim vas, slijedite me: predstavit ću tvoja žena!

- Jesi li oženjen? - da

- Nisam znao. - Dugo nisi bila u salonima.

U sretnom sam braku već dvije godine.

- Tko je tvoj odabranik? - Idemo, upoznat ću vas.

- Ovuda.

- Moj anđeo!

Htio bih vam predstaviti svog prijatelja.

- Znamo Eugeniusza Aleksandrowicza.

- Dobro jutro.

- Jeste li već odavno stigli?

- NE.

Prije nekoliko dana.

Tek sam se vratio.

- Zar nije s naše strane?

- Onjegin, drugi put Domaćin sam večere u petak.

Pozivam! Hoćeš li mi pričati o svojim putovanjima?

- Naravno.

- Bilo je lijepo vidjeti te.

- Idemo, moja mala duša!

- Dobro jutro, Tatjana Dmitrijevna!

- Dobro jutro, Jevgenije Aleksandroviču!

- Zar dugo niste bili u domovini?

- Više od dvije godine.

- Nedostajem li ti?

- Malo.

- A kako ti je majka? Uvijek lijepo Sjećam se njezinih toplih prijema.

- S mamom je sve u redu.

Ponekad nam dođe u posjet.

- A što je s tobom? - Dosta o meni.

- Dušo moja mala, gdje si?

- Onjegin, jesi li tu?

- Drago mi je.

- Idemo do stola. Svi su kompletni.

- Da naravno.

- Pozivam!

- Da li Vi to želite? - NE. Uživajte u jelu!

- Uživajte u jelu.

„Gospođo, znam

da ću je razbjesniti, ispovijedajući tužnu tajnu.

Zaslužujem njen gorki prezir,

izbacit ću munje iz svojih očiju.

Pa zašto se usuđujem pisati?

A zašto ću ovdje otvoriti svoje srce?

Možda ću je samo razveseliti

prerano žaljenje. Pa možda.

Kad sam te slučajno sreo,

Vidio sam iskru nježnosti u njoj,

ali joj se nisam usudio vjerovati

a ja je tada nisam slijedio.

U potrazi za slobodom, sjena

Prezreo sam ugodnu naviku.

Još nas je jedna stvar razdvajala:

Lenski je bio nesretna žrtva.

I sve za čim srce žudi,

Morao sam ga silom iščupati iz srca.

Nevezan ni s kim i ničim

Pomislio sam: možda moja sloboda

zamijenit će sreću.

O moj Bože! Kako sam okrutno kažnjen!

Ne, gospođo...

Živite pod njezinom čarolijom

i drži svoj pogled fiksiran na njemu,

Njezin osmijeh, njezine oči koje se kreću

gledaj zaljubljenim očima,

Njezino savršenstvo u svakoj gesti

i upijaj svoju dušu u svaku riječ,

drhti i gori u agoniji pred Njom,

umrijeti, nestati...

U ovome je sreća!

Znam:

Već stižem do marine,

ali produžiti tužan život,

Mora da sam se probudio u zoru,

sigurnost da ću vas danas sresti, gospođo.

Znate li kakvo je ovo mučenje?

osjećati neutaživu žeđ,

gori i kad srce pukne,

razumom suzbiti plamen krvi?

I umjesto da zagrli Njezina koljena

i jecati i šaputati: voljeni,

i izlijevati pritužbe pred njezine noge,

zahtjevi, čarolije, sve, sve,

što će moje usne reći -

voditi cool društveni život

razgovor, imaj vedro lice,

pogledaj se - tako veselo!

Pa neka bude

jer ima još toga Nemam snage boriti se sama sa sobom.

predajem se -

u tvojim rukama

i neka se sudbina obistini!

"Evgenije Onjegin"

Parlasov te poziva na večeru,

Nina Wrońska priređuje prijem i rado će vas vidjeti.

Poziv od... - Rugaš mi se, draga.

Ostavi sve te pozive! ja ne idem nigdje

Je li stigao odgovor na pismo?

- NE. Ništa mi nije dano.

Koliko je vremena prošlo?

- Dva tjedna.

- Svakako osobno jesi li joj predao pismo?

- Naravno.

Pitam već četrnaest dana Imam isto pitanje.

- Pa zašto se ne javlja?

- Što si učinio?

- Što si učinio?

- Razumijem sve.

Ali spavati s odjećom? Ovo je loše ponašanje!

- Znaš, Guillotto,

Mladost je vrijeme za ludost.

Važno je ne praviti fatalne gluposti,

što ćeš kasnije požaliti.

Ili nauči ne učiti uopće žaliti zbog vlastitih postupaka.

- Tri pozivnice.

Ali ti ne ideš nikamo.

Nije bilo odgovora na vaše pismo.

- Naredi da kočija bude spremna!

- Njegovo gospodstvo nije kod kuće. - A vojvotkinja?

- Bila je kod kuće. Ali...

- Digni se!

Molim!

Pročitao sam pismo gospodina I trebao bih razgovarati s tobom.

Sjećate li se kakva ste osoba bili? pošteni onda u našem voćnjaku?

Sjećam se vašeg brifinga.

Sada je moj red da budem iskren s tobom.

Tada se u tebe zaljubio sneni djevojko, požrtvovno i bez kraja,

cijelo srce.

Što sad?

Nije te ganula ljubav skromne djevojke.

Nije ti bilo novo.

Ne, ne krivim te za tvoju propovijed.

Onda ste postupili plemenito.

zahvalan sam ti.

Nisam ti se svidio. Vi ste to potpuno iskreno priznali.

Ali zašto me sada progoniš?

- Ja...

- Jeste li se zaljubili?

Ne ide tvojoj pameti robovati plitkom osjećaju.

- Ti si okrutan.

- Iskren sam.

Znaš,

Razumijem, gospodine.

Sve je to za mene sekularno svjetlucanje je neugodno i zamorno.

Rado bih ga promijenio bez razmišljanja

ove kapitalne flore i bogate muž za našu staru kuću

te tih i miran život.

- Pa zašto si se udala?

- Moje neko vrijeme što se zatim dogodilo bilo je neizvjesno.

I ovaj izbor donio je mir majci.

Zato bi me trebao ostaviti.

Znam da imaš čast i ponos.

Ne mogu varati i prevariti.

Volim te.

Cijelo srce.

Cijelo vrijeme.

Ali danas pripadam drugom

i ja ću mu biti iskreno odan.

Otišla je. On stoji ukočen,

kao da ga grom sije.

Koliko osjećaja buja u srcu,

kakve su se misli u njemu kovitlale!

Odjednom su negdje zazveckale mamuze:

Vrata otvara Tatjanin suprug.

I evo našeg heroja

u trenutku tako zlokobnom za njega

otići ćemo, čitatelju -

zauvijek. Vrijeme je dugo prolazilo

s nemirnim putnikom.

Čestitajmo si: vidimo obalu!

hura! Od davnih dana do marine

Uzdahnuo sam (a i vi dragi moji)?

Film Sarik Andreasjan

Viktor Dobronravov

Liza Moriak

Vladimir Vdovičenkov

Denis Prytkov

Tania Sabinowa

Producenti: Sarik i Gewond Andreasjan

Izvršni producent: Ilja Šuvalov

Fotografije: Kiril Zotkin

Scenarij: Aleksej Gravicki

Scenografija: Eliza Kalaczyan

Kostimi: Gulnara Shakhmilov

Montaža: Georgij Isaakjan

Glazba, muzika: Georgij Merjakov

Izvođeno od: