Original subtitles

PAD RIMSKOG CARSTVA

Dva najveća problema u povijesti su, kako razjasniti

uspon Rima i kako razjasniti njegov pad.

Možda ćemo bolje shvatiti istinu ako se sjetimo da je

za pad Rima, kao i za njegov uspon, bilo više uzroka.

To nije bio jedan događaj, već proces dug više od 300 g.

Neke države nisu ni postojale toliko koliko je Rim propadao.

Godine 180. poslije Krista, car Marko Aurelije predvodio

je rimske legije u borbi protiv njemačkih plemena

na Dunavu.

Cezare, ovo je loš znak.

Nisam našao srce goluba.

Kad sam bio dijete, potajno sam strahovao da će doći noć

i nikada neće završiti. Da ćemo cijeli život provesti

u potpunom mraku. Tada je to bio mali strah.

Ipak, Cezare, sunce se ponovno rađa i rađat će se.

Tako ti kažeš.

Kažu da najviše ljudi umire u trenutku kada se noć povlači

pred danom, nego u bilo koje drugo doba.

Noć kao da šapuće: "Pođi sa mnom na zapad. U vječni san".

Što nudi novi dan? Što tebi nudi novi dan, Timonide?

Toplinu. Život. Boju.

Ljude.

Cezare, sunce!

Kao što si predvidio. Čestitam, Timonide.

Timonide! - Livije!

Kako je Cezar?

Za odgovor na to treba uzeti u obzir tri aspekta situacije.

Prvo, naš car već 17 g. Ratuje i živi u vrlo teškim uvjetima.

Drugo, nitko ne bi opisao Marka Aurelija kao robusnog.

Vojnici prepričavaju šalu o Timonidu: "Pitaj Timonida

koji je danas dan i on će ti održati predavanje

o povijesti kalendara".

Dobro si, Cezare?

U dolini kao da čekaju svi guverneri i kraljevi carstva.

Pozvao sam ih iz određenog razloga.

Pozvao sam i svog sina Komoda. Tvog prijatelja.

Pričaj mi o posljednjem boju u ovim barbarskim šumama.

Dva, tri puta mislili smo da imamo njihovog vođu Balomara.

Ali svaki put je uspio pobjeći. Za koji dan, Cezare,

donijet ćemo ti njegovu glavu. - Ne, Livije. Što bih s njom?

Dovedi mi ga živog. - Ali on je duša barbara.

Onda mi donesi dušu barbara. Želim razgovarati s njim.

Razgovarati s njim? - Rim postoji 1000 godina.

Vrijeme je da počnemo živjeti u miru s onima koje ti nazivaš

barbarima. Zato mi dovedi tog Balomara. Živog. I brzo.

Priča se da je Lusila ovdje. Lusila! Cezarova kći.

Da, Cezarova kći.

Kao što se golub boji orla, kao što se janje boji vuka,

tako je i moje srce ispunjeno strahom.

Majko Vesta, vječna majko Rima,

pomozi mi. Vrati zdravlje mojemu ocu.

Čuvaj nas od opasnosti koja se nadvila nad carstvom.

Daj da zavlada mir nad cijelim Rimom.

Lusila...

Livije!

Lusila...

Lijepa si.

"Lijepa si." Što to znači?

Toliko je vremena prošlo da sam zaboravio.

Zašto me nikada nisi potražio kad si bio u Rimu?

Činilo se da nikoga ne želiš vidjeti.

Mislila sam da ću tako, daleko od svijeta, pronaći svoj mir.

Ali shvatila sam da samoća nije mir, samo usamljenost.

I ja sam usamljen, Lusila.

Tu sam, Livije. Ako se zdravlje mog oca popravi

i ako te tvoje vojničke obveze ne sprječavaju,

možemo se viđati, ako želiš.

Želim.

Mitridat, kralj Petre. - Dobro došao, Mitridate, kralju Petre

Kostobak, kralj Omnije. - Pozdravljam te, Kostobače,

kralju Omnije.

Severe, prokonzule Judeje.

Afrika.

Dobro došao... - Virgilijan, prokonzul Sirije.

Marcel, guverner Egipta, mislim. Marcele, Cezarov

prijatelju.

A tko je ovo, Timonide?

Virgilijan, prokonzul Sirije. - Najljepša hvala, Timonide.

Virgilijane, Cezarov prijatelju!

Dobro došao...

Perikle, prokonzul Atenski. - Perikle Atenski.

Rim je počašćen, Sohame, što je kralj Armenije s nama.

Cezare, Armenija želi još bliže veze s Rimom.

Pertinex, Britanija.

Dobro došao, Pertinexe! Dobro došla, Britanijo!

Ave, Cezare!

Guverneri! Konzuli! Prinčevi!

Dolazite iz pustinja Egipta, s planina Armenije,

iz šuma Galije i prerija Španjolske!

Ne nalikujete jedni drugima, niti nosite istu odjeću,

ne pjevate iste pjesme, niti štujete iste bogove.

Pa ipak, kao moćno drvo, sa zelenim lišćem

i crnim korijenom, vi činite jedinstvo Rima.

Pogledajte oko sebe i u sebe

i vidjet ćete veličinu Rima.

Prije 200 godina Gali su bili naši najžešći neprijatelji.

A sad ih pozdravljamo kao prijatelje. U cijelom svijetu

samo su dvije manje granice neprijateljske prema nama.

Jedna je ovdje na sjeveru koja nas dijeli od onih koje

nazivamo barbarima. A druga je na istoku, Perzija.

Samo na tim dvjema granicama ćete vidjeti zidove, palisade,

tvrđave i mržnju. Ali to nisu granice kakve Rim želi.

Rim želi i treba ljudske granice.

Vodili smo duge ratove. Podnijeli ste ogroman teret.

Ali sad smo stigli na kraj puta. Ovdje, na dohvat ruke,

zlatna stoljeća mira. Istinski Pax Romana!

Gdje god živjeli, koje god boje kože bili,

kada se postigne mir, on će donijeti baš svima,

uzvišeno rimsko građansko pravo.

Cezare, jesi li bolestan? - Mala bol sa strane. Proći će.

Nema više provincija, nema kolonija, samo Rim. Svuda Rim.

Obitelj jednakih naroda. To je ono što je pred nama.

Neka bogovi učine da taj dan što prije dođe.

Lusila, kad god te pogledam pitam se kako je moguće

da sam ja otac takve ljepotice.

Zbog tebe mi je teško oprostiti se od života.

Oče, dug je život pred tobom. - Smrt čeka svoj red.

Nisu te to učili u školi? - Neću dopustiti da me ostaviš.

Imam li izbora? Uskoro će se ova krv, ove kosti,

ova mreža živaca i arterija pretvoriti u prah. Nema druge.

Sada kad sam tu,

pobrinut ću se da vodiš više računa o sebi.

I pored toga,

nema još mnogo vremena. Više ne mogu odlagati jednu odluku.

Moram žrtvovati ljubav svoga sina.

Komod me nikada ne smije naslijediti.

Livije, želim da ti budeš moj nasljednik.

Predstavit ću te vođama carstva kao svog nasljednika.

Rekao si da je potreban netko tko će naći nove mogućnosti.

Čovjek za 10. stoljeće Rima. Ja se razumijem samo u rat.

Ne bih znao načiniti saveznike od barbara. - Naučit ćeš.

Ti imaš hrabrost za to, Livije. - Ali Komod već dijeli

prijestolje s tobom. - Nadao sam se da će ga odgovornost

natjerati da odraste. Ali njega zanimaju samo igre

i gladijatori. - Ti se me doveo u svoju obitelj.

Komod i ja smo kao braća. - I ja volim Komoda.

Ali to je samo osjećaj.

Samo osobni osjećaj. - Cezare, princ Komod ti šalje pozdrave.

Nalazi se u snježnoj zemlji, na dva dana putovanja odavde.

Da mu pođem ususret, Cezare? - Da, Livije, idi.

Razmisli o ovome što sam ti rekao, ali upamti,

moje vrijeme istječe.

Iako mi je Komod brat, postupila bih kao ti, oče.

I ti bi odabrala Livija? - Da.

Da.

Ali... zašto je oklijevao? - Da nije čovjek koji oklijeva

suočen s tako velikom odgovornošću,

ne bih ga odabrao. Dođi, sjedni kraj mene.

Da te vidim.

Jesi li sretna?

Doimaš se sretnom, pa ipak... - Što, oče?

Čuo sam uznemirujuće glasine da si se htjela povući u hram

božice Veste.

Znam da je glupo misliti da je život samo lijep ili ružan.

Ali neko vrijeme život mi se činio vrlo ružnim.

Zbog tvoje majke? - Sramila sam se.

Nanijela ti je toliko boli. - Imao sam ja sretnih i lijepih

trenutaka s njom. Ali potražila je ljubav negdje

drugdje, kad već nije mogla voljeti mene.

Tebe, najboljeg i najvećeg čovjeka! Mora li tako biti?

Samo trenuci ljepote, a onda izdaja?

Moramo nastojati bolje razumjeti druge ljude.

Razumjeti okrutnost i slabost? - Čak i to.

Imaš dara za život.

Ali mislim da previše tražiš od njega.

Nauči sažalijevati.

Nauči imati sućut. Čak i za sebe.

Sažaljenje i sućut prema sebi.

Budućnost će mnogo tražiti od tebe. - Oh, oče!

Livije!

Livije!

Komode! Komode!

Livije!

Gaje Livije! Ratniče-putniče!

Komode! Najbolji Rimljanine!

Nedostajao si mi. - Dobro si? - Nikad nisam loše!

Imam ti mnogo toga za ispričati. - I ja tebi.

Svi dolazimo iz Rima. Julijan, Niger, Klaudije.

Oče...

Tako te malo viđam. - Ne mojom voljom. - Ni mojom.

Ali ovi ratovi su beskrajni. - Jer si ti previše blag.

Ja bih ih vodio drukčije. - Mnogo toga bismo ti i ja

činili drukčije. - Volio bih da si češće mogao dolaziti u Rim.

Tamo je stasao potpuno nov naraštaj, posve nov osjećaj.

Misliš, ostario sam, posenilio? - Rim se promijenio

otkad tebe nema. - Rim se doista promijenio.

Sada sve vrvi od gladijatora. - Sestro, mislio sam da si

otišla u Vestalke? - I Rim prepustim tebi i tvojim

sportašima? - Žena filozof.

Počeli ste se svađati čim ste prohodali. Sigurno si umoran.

I žedan. - Uskoro ćemo razgovarati.

Potražimo vino. - Tribuni Polibije i Viktorijan.

Zajedno smo se borili u četiri boja.

Verul, najveći rimski gladijator.

Preživio stotine borba. Došli smo voditi tvoje bitke.

Da se gladijatori bore kao vojnici? - Zašto ne?

Naučit ćemo vaše legionare kako da ubijaju.

Idemo piti vino!

Marko Aurelije, naš Cezar, ne izgleda dobro.

Umirući nikada ne izgledaju dobro.

Ali ti si znao da Cezar umire. Što bi drugo tebe

i tebi slične natjeralo da napustite Rim?

Livije, uz tebe se osjećam dobro i sigurno.

Nemoj se promijeniti.

Cezar mi je upravo rekao da se trebam promijeniti.

Otac previše razmišlja.

Danas Rimljanin ima mnogo toga za razmišljanje.

Tvoje pošteno ratničko lice na trenutak je poprimilo

filozofski izraz.

Ne razmišljajmo, pijmo.

Kao u stara vremena? - Kao u stara vremena.

Učio si logiku? Znaš li što je dilema?

Dilema...

Kad postoje samo dvije mogućnosti.

A obje su nemoguće. To je dilema.

Pij sa mnom, pij sa mnom.

Pij sa mnom.

Ja sam Cezarov sin! Mogu naložiti da te živu spale!

Livije...

Prijatelju moj,

brate moj...

Nešto te muči. Što?

Tvoj otac...

...me pitao da budem njegov nasljednik.

Moj rođeni otac.

Ali, ja sam njegov sin.

Zacijelo me jako mrzi.

Ne mrzi te.

Nisam to ja tražio. - Nisi ni odbio.

Traži da odbijem! - Da te tražim?

Ako pozorno slušaš,

...čut ćeš kako se bogovi smiju!

Ne čujem da se smiju! - Učinit ćeš kako bogovi odluče!

Ova je za tebe.

Zna misliti.

Livije! Livije!

Lusila?

Lusila!

Završio si s Komodom i vinom?

Moj svijet mi je odjednom postao stran.

Nisam siguran gdje sam.

Samo sam u jedno siguran.

Volim te, Lusila. - Ako si tako siguran,

zašto ti je toliko dugo trebalo?

Mislim da sam to znao sve ove godine.

Bio sam siguran da će se jednoga dana ovo dogoditi.

Znao, a ipak nisam znao. - "Znao, a ipak nisi znao?"

Kako je to moguće?

Nisam siguran kako je bilo, ali sada znam.

Uvijek i svuda si bila sa mnom.

Vodio sam te u boj sa sobom.

Bila si sa mnom na hladnim poljima.

Ali ti to znaš. - Oh, Livije, znam to.

I ti si bio sa mnom. Uvijek!

Bilo je trenutaka kad sam htjela pobjeći od života.

A nisam, jer sam govorila sebi...

da ćeš jednoga dana biti sa mnom.

Želim biti s tobom do kraja života.

Jer te volim.

Voliš li me, Livije?

Vrati mi ga živog i zdravog, vrati mi ga brzo.

Neka me zauvijek voli.

Vrati ljude iza linija. Postavljamo zamku za Balomara.

Ja ću voditi napad. - Oni sprijeda će biti mamac.

Mnogi će izginuti!

Bit će posebice opasno za njihovog vođu. - Mi ćemo poći

prvi u bitku. Bit ćemo tvoj mamac.

Ako poginem, znači da bogovi nisu bili uz mene.

Zar ne, Livije, prijatelju moj, brate moj?

Ne bi li te to oslobodilo velikog bremena?

Na znak, povest ćeš ljude naprijed. Sve dublje u šumu.

Dok se barbari ne uvjere da mogu sigurno napasti.

Čekat ćeš dok mi ne uđemo i zatvorimo klopku.

Stajat ćemo i čekati.

Balomar je pobjegao jer su neki tvoji gladijatori

bili kukavice!

Oče! Oče!

Odlučeno je, Lusila.

Armenija i Rim će se uskoro još više zbližiti.

Jedan vrlo lijep dio Rima postat će dio Armenije.

Lusila, čuvaj ovo.

To sam pisao dok sam ratovao u ovim šumama. - Čuvat ću, oče.

Uvjeravao sam sebe da bez razloga strahujem za carstvo.

Ali moji strahovi imaju razloga. Istok predstavlja

opasnost za nas. Moramo stupiti u savez koji će

pokazati cijelom svijetu koliku važnost Rim pridaje

istočnoj granici. Savez s Armenijom.

I tako Cezar mora dati ruku svoje kćeri...

...kralju Armenije.

Nadao sam se da će bogovi biti milostivi.

Nadao sam se da se nećeš morati udati bez ljubavi.

Oče...

ti najbolje znaš što znači brak bez ljubavi.

Da.

Da, znam.

Znam da me voliš.

I zato...

ako to tražiš od mene znači samo da si svim silama

nastojao pronaći neki drugi način. - Jesam.

Ali nisi mogao?

Nisam.

Neka onda bude tako.

Ovako Rim kažnjava kukavice!

Prestanite! Prestanite!

Nazivaš nas kukavicama? Neka se 20 tvojih ljudi bori

protiv 20 naših! Ako se usuđuju, pa da vidimo

tko su kukavice! - Skloni se s puta!

Da nitko nije dotaknuo Verula! - Ja sam zapovjednik

sjeverne vojske!

Nastavi s kažnjavanjem! - Neću to dopustiti!

Povuci se, Komode. - Ne mogu. - Ne mogu ni ja.

Neka onda bogovi odluče.

Da, nije bio dobar znak. - Za koga? Za nas, za Rim?

Ovdje barem možemo govoriti otvoreno. - Što bi ti htio?

Da nam bogovi šalju pisane poruke i savjetuju nas kako

da izvodimo i najsitnije poteze? - Je li ubojstvo cara

sitan potez?

Ubojstvo? - Cezar umire i svjestan je toga.

Svakog trena će razbaštiniti Komoda i proglasiti Livija

svojim nasljednikom. Jednom kad to učini javno,

čemu se možemo nadati? - Ali ubiti Cezara!

Zna li Komod za to? - Ne zna. I ne smije saznati.

Cezara čuvaju. Mnogi su mu bliski. Kako to učiniti?

Vrlo lako. Svi znamo da Cezar voli voće. Jabuke.

U ovoj oštrici nalazi se smrtonosni otrov.

Na strani s ugraviranom zmijom. Tim nožem presječeš

jabuku napola. Ponudiš otrovnu polovicu Cezaru,

drugu polovicu pojedeš sam. A onda...

Živio car Komod.

Može se izvesti pred stotinama svjedoka. Nitko neće biti

osumnjičen. - Od koga će Cezar uzeti voće?

Tko mu je toliko blizak? - Ja. - Ti? - Ti si slijep.

Napipat ću pravu stranu noža.

Tko je bolji za to od slijepca?

Jesi li ti čovjek koji uživa u ironiji, Marko Aurelije?

Onda gledaj kako rimski car postaje običan rob.

A tko ili što je tvoj gospodar, robe?

Malena točka na tvom boku. Možda ne veća od zrna pšenice.

Čemu sad sva tvoja mudrost? Nema odgovora?

Pomisli na sve što si pročitao i razmatrao svih ovih godina.

I na silne sate provedene u razgovoru s Timonidom.

To te zacijelo pripremilo za ovaj trenutak.

Ipak nije, zar ne? Nisi spreman. Zašto?

Je li tema smrti izostala iz vaših razgovora?

Ili si duboko u sebi znao će tvoja mudrost biti bespomoćna

pred ovom tajnom nad tajnama?

Kad to priznaš, sva ostala znanja i vještine postaju

trivijalna i besmislena. Ali onda ne bi razmišljao, čitao,

razgovarao i pitao se.

Zato možda nije ni važno.

Ali ako čovjek ne razmišlja, ne čita i ne razgovara

s drugima, a prije svega, razgovara, više nije čovjek.

Došao je po mene. Šutljivi veslač.

Došao me je prevesti preko rijeke sjena.

Nisam spreman za tebe.

Uvijek sam bio spreman pogađati se s neprijateljem.

Možemo li se nagoditi? Tražim da pričekaš 2. godine.

Godinu.

Ne mogu to učiniti za manje od godinu dana.

Ne tražim užitke, prijateljstvo, ni ljubav.

Mislim samo na Rim. A kada kažem Rim, mislim na svijet.

Budućnost. Spreman sam trpjeti bol.

Što tebi znači godina?

Prostrački, vulgarno, glupo!

Pa ipak, nisam li ja rekao: "Zar nije u prirodi smokvina

drveta da rađa smokve, pčele da daje med,

i lava da napadne janje"?

Tako je u prirodi stvari da ti dođeš po mene.

Oprosti, veslaču, nisam znao da si slijep i gluh.

Dođi po mene kad god želiš. Moja ruka će nas voditi.

Ali reći ću ti ovo: "Postoji velika istina koju

još nismo naslutili".

To si ti, Kleandere. - Mogu li nešto učiniti za tebe, Cezare?

Imam bolove.

Grci kažu da ništa ne ublažava bol bolje od voća.

Podijeli ovo sa mnom.

Obećana sam kralju Sohamu. - Ali ti si moja!

Otac je dao svoju riječ.

Pođi sa mnom. - Kamo?

Bilo kamo, samo da smo sami. - Nema takvog mesta.

Ja sam Cezarova kći. - Ti si žena.

To je mnogo više zvanje.

Ne bih mogla tako otići. Ne bi ni ti. - Ja bih.

Kada bih morao birati da budem Cezarov nasljednik

ili da imam tvoju ljubav,

odabrao bih tvoju ljubav.

Ne mogu.

Kako možeš bilo što drugo?

Samo ovo je stvarno.

Sve drugo je poluživot. San. Samo ovo.

Kako možeš tražiti da zaboravim sve što jesam?

Sve što moj život znači? - Kako tvoj život može išta

značiti bez ljubavi? Neću to dopustiti.

Oče, zašto si me se...

...odrekao?

Cezar!

Oče...

Livije.

Tražiš dokument u kojemu je otac imenovao nasljednika?

Takav dokument ne postoji. - Mora postojati.

Njegova posljednja riječ bila je: "Livije".

Posvjedočit ću da je Cezarova želja bila da ti budeš

njegov nasljednik.

Ako to bude samo tvoja riječ, nastat će sumnje.

U Cezara se ne smije sumnjati.

Ne postoje drugi načini da se postane pravi nasljednik

Marka Aurelija?

Ave, nesumnjivi Cezare! Ave, Komode! Ave, Cezare!

Ave, Cezare! Ave, Komode!

Nikad neću zaboraviti ovo što si danas učinio.

Neka čuju u svim dijelovima carstva da ja Komod,

sada Cezar, proglašavam Gaja Metala Livija

vrhovnim zapovjednikom cijele rimske vojske,

prokonzulom Rimskog carstva, podređenog samo Cezaru osobno!

Ave, Cezare!

Ave, Cezar!

Ne zaboravi da si sada besmrtan.

U ovim zgradama su svi pisani zakoni i svi zapisi

rimskih velikana.

Odlazim sa svojim mužem i uskoro ću biti daleko

od ovog grada. Tražim da čuvaš ovo.

To su razmišljanja moga oca, Marka Aurelija.

Što god se dogodilo, ne dopusti da ovo unište.

Jer ovo je Rim.

Kad je moj otac umirao, rekao sam bogovima:

"Ja nisam kao moj otac. Ako postanem Cezar,

promijenit ću sve što je on učinio."

Ponudio sam im svoj život.

Rekao sam im, ako nije dobro za Rim da ja budem Cezar,

neka budem ubijen.

Kao što vidite, živ sam.

I Cezar sam.

A sada...

Želim da Rim opet bude grad svjetlosti, veselja, ljepote

i snage! Imat ćemo igre. Nahranit ćemo stanovništvo.

Vaše istočne provincije će nam slati dvaput više

žita nego dosad. Porezi će biti udvostručeni.

Cezare, to je nemoguće. - Glad vlada ne samo u Siriji

i Egiptu, već i u Armeniji, Kapadokiji i Arabiji.

U cijeloj istočnoj polovici Rimskog carstva ljudi umiru

od gladi. - Kad se pročulo da si nas pozvao, nastalo je

veselje i nada. Ljudi su govorili da Rim neće dopustiti

da umru i da će mladi Cezar poslati pomoć.

Izvršimo li ovu zapovijed, riskiramo da cijeli istok

ustane protiv Rima. - Poručit ćete svojim provincijama,

Egiptu, Siriji i cijeloj istočnoj polovici carstva,

pokažu li i najmanji otpor, uništit ću ih.

Recite im i da zaborave na slabosti mog oca.

Tribun Polibije i njegova legija! Napadnuti iz zasjede!

Barbari... ljudske žrtve... Rimljani!

U napad!

Balomare!

Balomare! Položi oružje i mačeve!

Dovoljno smo se borili. - Nikada nećeš vući mene

ili moj narod ulicama Rima kao robove! - Balomare!

Ti i tvoj narod nikad nećete biti robovi. Prisežem čašću!

Cezar to nikada neće prihvatiti! Oni su ratni

zarobljenici. Moraju biti prodani kao robovi!

Umrimo ubijajući Rimljane!

Bacite ih u lance!

Dok ne budu mogli razgovarati kao ljudi.

Samo dajte riječ i skinut ćemo vam okove.

Ne razumijete. Gaj Metal Livije želi vam skinuti okove.

Želi da budete slobodni muškarci i žene.

Želi da postanete Rimljani.

Sumnjaš u Livijeovu riječ? Reci, želim ti pomoći.

Ovo je Voton, naš bog rata.

Ako su vaši bogovi jači od naših, dat će ti snagu.

Ako nisu, posegnut ćeš i dotaknuti Votona.

Okruženi ste rimskim vojnicima. Čim viknem,

uletjet će i pobiti vas. - Izgubili smo bitku.

Voton kaže da moramo umrijeti.

Budimo logični. Želiš vidjeti je li naš bog jači od vašega?

Što ćeš saznati ako dodirnem vašeg boga? Samo da sam slab.

Drugo...

Želimo vam pomoći, osloboditi vas.

Viknem li, svi ćete umrijeti.

Iako sam bio rob, nisam naviknut na bol.

Iako sam filozof, slab sam.

Nisu vrijedni truda. Barbari! Čudovišta! Životinje!

Onda dotakni Votona da vidimo jesu li vaši bogovi slabi.

Ne mogu to izdržati. To je iznad ljudske izdržljivosti.

Ne mogu.

Oh, Livije, kakav je ovo svijet

kad mu budućnost počiva na ovakvima?!

Nisam imao namjeru učiniti ovo.

Moja vjera nije dovoljno snažna!

Nisi ni jauknuo.

To nije razlog da prihvatite našeg boga, niti da mijenjate

svoje običaje. - Ne želiš nas, Rimljanine?

Vi bijedni, neobrazovani poluljudi!

Uopće niste ono za što smo se borili.

No ipak...

Da, želimo vas.

Želimo vas.

Sestro!

Da nije postao Cezar, bio bi najveći gladijator u Rimu.

Da, stvarno ti je mjesto u areni.

Prešla si toliki put da bi oštrila jezik?

Ti sve radiš s nekim ciljem.

Došla sam ti reći ono što se tvoji prijatelji ne usuđuju.

Tjeraš istočne provincije na ustanak. - Došla si me grditi.

Mogu li podsjetiti svoju sestru da njezinom mlađem

bratu više ne može zapovijedati?

Zaboravljaš da sam ja Cezar. Činim što me volja. - Doista?

Ti imaš samo jednu zamisao. Uništiti sve što je

otac stvorio. - Uvijek si me prezirala, Lusila.

Zašto? Što sam ti učinio? - Zbog ovog što sada činiš!

Lažeš. Misliš da ne znam da si ti okrenula oca protiv mene?

Nisam trebala. Otac je znao za sve okrutnosti koje si činio.

Kako to da nije znao za tvoja okrutna djela?

Osobito prema našoj vlastitoj majci?

Bio sam u sobi kad je umrla!

Kad je naša majka umrla!

Sjećaš se?

Čuo sam kako te moli: "Lusila, zašto me toliko mrziš?

Ako sam te povrijedila, oprosti mi."

Bez riječi si je pustila da umre. To nije okrutno?!

Imala sam razlog. - Koji? - Ništa, ništa... - Reci mi!

Cezare, nenaoružan si. Čak i žena s bodežom

može biti opasna. - Nema ona bodež.

Ona je moja sestra.

Ostavi nas. Dakle, došla si me upozoriti?

Ni zbog čega drugog?

Nisi znala da se Livije vraća u Rim? - Nisam.

Znaš li zašto dolazi? Ostani ovdje sa mnom, Lusila.

Naći ćemo neki drugi način da priskrbimo odanost Armenije.

Gaj Metal Livije.

Čuo sam da je Lusila u Rimu. - Zar nisi čuo i izreku:

"Sve je moguće sada kada je Komod postao Cezar?"

Čujem i divlje glasine da si došao u Rim pun zamisli

o novom Rimu.

O Rimu moga oca.

I da namjeravaš izaći pred Senat s tim zamislima?

S tim tvojim divljim zamislima.

Što bi učinio kad bih ti rekao: "Livije,

neću da to učiniš?" Samo to, ništa više.

Ipak bih učinio ono što vjerujem da se mora učiniti.

Okani se tog plana, Livije.

A ja ću se pobrinuti da ti i Lusila zauvijek budete skupa.

Livije!

Što da učinim? Nisam jaka kao što sam mislila.

Nisam naučila živjeti bez tebe.

Nema nam života kad smo razdvojeni.

Govorio sam ti to, ali ti me nisi slušala.

Mislila sam da si izdao moga oca, ali sada znam sve.

Na svoj način stvaraš svijet kakav je on htio.

Ali ako ga pokušam stvoriti, Komod će nas razdvojiti.

Stvori taj svijet, Livije. Poslije ćemo vidjeti

što nas može razdvojiti.

Ave, Livije, pobjednik nad Germanima!

Ave, Livije Germanik!

Časni oci i senatori Rima!

Jeste li čuli što se predlaže?

Gaj Metal Livije traži da mi, Rimski senat,

damo tim barbarima, tim divljacima,

rimsko državljanstvo i da ih nastanimo na rimskoj zemlji!

Da te lutajuće ubojice smatramo braćom,

sebi ravnima.

Što je s drugim provincijama?

Što je s odanom Galijom? Sa Sirijom?

S Egiptom koji nam šalje pšenicu?

Ako barbare proglasimo Rimljanima, možemo li im

uskratiti rimsko državljanstvo? - Ne!

Što bi onda postalo od nekad dragocjenog rimskog

državljanstva? Bezvrijedna, obična stvar.

Da ga dijelimo kao kruh? Ja kažem, ne!

Mi smo Rimljani! Ratnici! Odagnajmo ove otrovne misli.

Razapnimo njihove vođe, ostale prodajmo u roblje.

Naučimo ih jednom zauvijek što znači ratovati

protiv Rima!

Tako radi Rim.

Časni oci Rima,

pozdravili ste me kao vojnika koji donosi pobjedu iz ratova,

i ja vam zahvaljujem.

Ali danas ćete morati donijeti tešku odluku.

Ali neću da izgleda kao da sam ja, kao vojnik,

utjecao na vaše glasovanje.

Zato molim Cezara da čovjek koji nije ni vojnik,

ni senator već filozof, čovjek od razuma,

govori u moje ime.

Braćo Rimljani... - Grk! Grk!

Rođen kao Grk, svojom voljom postadoh Rimljanin. - Rob!

Rođen kao rob, zaslužio sam svoju slobodu.

Braćo Rimljani!

Ja sam učitelj.

I kao učitelj znam, kada po stoti put pokušam nekoga

naučiti istu lekciju, a učenik i dalje ne razumije,

primoran sam zaključiti da nešto nije u redu s lekcijom

ili s učiteljem.

Stotinu puta učili smo one koje nazivamo barbarima

što znači ratovati protiv Rima. Palili smo njihova sela,

razapinjali im vođe, uzimali mlade za robove.

Vatre se ugase, mrtvi se pokopaju, robovi polako umiru.

Ali mržnja koju ostavljamo za sobom nikada ne umire!

Mržnja dovodi do ratova.

Ratovi znače danak otrgnut od naših provincija.

Porezi, glad, bolesti.

Koliko nas to stoji! Kakvo rasipanje!

A odgovor je jednostavan.

Ne smijemo ratovati. - Ne smijemo ratovati?

Dok nas tvoji prijatelji stalno napadaju? To je izdaja!

Oni su vrlo otvoreno pokazali što im je cilj.

Da unište nas i rimski način življenja.

Ipak, odgovor je jednostavan.

Prijatelji, hajde da od ljudi rata postanemo ljudi mira.

Naselimo našu napuštenu obradivu zemlju.

Neće samo proizvoditi hranu za sebe, nego će jednoga

dana slati hranu i u Rim! - Slažem se!

Naselimo ih tamo. Neka proizvode hranu,

ali kao robovi. Tako je oduvijek bilo.

Niger je imao 20.000 robova na svome imanju. Gdje su sada?

Prodani ili oslobođeni. Zašto? Jer se Niger protivi ropstvu?

Ne, zato što više nije isplativo držati robove.

Robovi ne proizvode koliko i slobodni ljudi.

Učinimo ono što je isplativo i ispravno.

Dajmo tim ljudima najveći dar. Rimsku slobodu.

Govorit će svima da ih je Rim prihvatio kao sebi ravne.

Onda ćemo imati svoje ljudske granice!

Rimski mir koji je Marko Aurelije obećao.

U ime Cezara!

U ime Cezara!

Cezar me je upitao: "Kad je Rim bio veći ili jači"?

Odgovorio sam: "Rim nikad nije bio veći ni jači nego sada!"

Što je održalo naše carstvo? Naša snaga, naša moć!

Jednakost, sloboda, mir.

Tko rabi te riječi osim Grka, Židova i robova?

Iza njega i njegovog naroda su milijuni vandala!

Čekaju naš trenutak slabosti, spremni da nas unište!

Primimo li te barbare među nas, naši neprijatelji će reći

da je to zato što smo slabi. Pa će svi nagrnuti ovamo.

Bit će to kraj Rimskoga carstva.

Bit će to kraj Rima.

Kraj Rima?

Kako carstvo umire?

Ruši li se u jednom strašnom trenutku? Ne.

Ali dođe vrijeme kada njegov narod prestane vjerovati

u njega. Tada...

Tada carstvo počinje umirati.

Rimski oci,

živio sam pod vladavinom četvorice velikih careva.

Pod Trajanom, Hadrijanom,

Antonijem i Markom Aurelijem.

Tijekom svih tih godina, naše carstvo je raslo, mijenjalo se.

Zakon života glasi: "Rasti ili umri."

A vi, senatori, vi ste srce Rima.

Kroz vas ovaj narod govori. Govorite!

Neka vas svijet čuje!

Neka svijet zna da Rim neće umrijeti.

Milijuni poput njih čekaju pred našim vratima.

Ako ih ne otvorimo, oni će ih razvaliti i uništit će nas.

Umjesto toga, budimo još veći, još silniji.

Prihvatimo ih među nas, neka srce carstva raste s nama.

Časni oci, mi smo promijenili svijet.

Zar ne možemo promijeniti i sebe? - Vrijeme je za promjenu!

Kraj ratovima! Pax Romana!

Livije!

Pobijedio si! Mi smo pobijedili.

Pobijedili smo Senat. Još trebamo pridobiti Rim.

Rim i vojska su uz tebe. Ja ću biti uz tebe.

Kreni protiv Komoda. S tobom kao Cezarom

cijeli Rim će se promijeniti.

Pobijedio si me. Zar ne? - Što je u korist Rima,

ne može biti tvoj poraz. - Sad je jasno zašto si došao.

Da me uništiš. Mogu vas oboje ubiti!

A Senat... - Ako se suprotstaviš volji Senata...

Neću to učiniti. Dopustit ćemo barbarima da se nasele.

Ali ti više nisi Cezarov zamjenik i vraćaš se na

sjeverne granice da ih čuvaš dok se ne predomislim!

Ne, sestrice. Više ti neću dati priliku da kuješ zavjeru

protiv mene. Vraćaš se svome mužu u Armeniju.

I više nikada nećeš vidjeti Rim ni Livija.

Prije nekoliko dana bili ste spremni sklopiti mir s Rimom.

Posljednjih godina sklapali smo mir s mnogim plemenima.

Od sjevernih naroda, ostali ste samo vi.

Ako se bojite hordi vandala na svojim granicama,

Rim će vas štititi. Zašto odbijate? Zašto?

Recite otvoreno. Odmah. Ili odlazite.

Toliko godina u ovoj divljini i što smo postigli?

Prvi put u povijesti Rimskoga carstva, najveći dio sjevera

je u miru. - Čovjek može biti sam mjesecima, godinama,

a onda dođe taj jedan trenutak kada postane previše.

Bi li taj trenutak došao da je Lusila ovdje s tobom?

Cezarova zapovijed. Moraš se vratiti u Rim.

Timonide, gle, to je Livije.

Mi smo dobro. - Napredujemo.

Imam kuću, kao Rimljanka. - Kao što vidiš,

imamo više nego dovoljno. Bili smo u pravu, Livije.

Nema granice za ljudski duh. U dobru i u zlu.

Lusila ti se javila? - Nije. Mjesecima nemam vijesti.

Čujem da u Rimu vlada glad. Na tisuće umiru od gladi

i kuge. - Moram stići tamo prije mraka.

Drago mi je zbog vašeg napretka.

Strašni dani, Livije. Bojim se da su bogovi ljutiti.

Muče Rim kugom. Tisuće ljudi je umrlo. Ostao sam sam.

Nemam se komu obratiti.

Osim tebe.

Nisam ja tražio da odem.

Cijeli istok se pobunio. Arabija, Judeja, Kapadokija,

Sirija, Egipat. - Sirija i Egipat?

Znači Marcel i Virgilijan. Oni su bili među najodanijima.

Da. Mojemu ocu. Sada podižu vojske protiv mene.

Protiv Rima. Čak im se i Soham pridružio.

Prisilio je Lusilu da pobjegne s njim.

Gdje je istočna vojska, Komode?

Podržali su pobunjenike. Ostala je samo sjeverna vojska

da ih slomi. A ti...

Ti si jedini kojega će slijediti. Livije...

Preuzmi zapovjedništvo.

Nemoj mi davati takvu moć, Komode.

Bogovi su uz mene. Uvijek će biti uz mene.

Idi na istok i uguši tu pobunu.

Nemoj mi davati takvu moć.

Ne bojim se.

Ti si tražio ovaj sastanak. Govori!

Bio si spreman boriti se protiv nas i prije razgovora.

Ustali ste protiv Rima. - Marko Aurelije govorio je

o carstvu jednakih naroda. - Rim neće tolerirati pobunu.

Stari smo prijatelji, Livije. - Vi ste izdajice!

Podigli ste dvije vojske na pobunu!

Doveli ste Carstvo u opasnost.

Nismo sami u ovom, Livije.

Livije!

Livije!

Bogovi su bili dobri prema nama. Poslali su tebe...

Ti si dio ovoga, Lusila? - Veliki dio. - Dio pobune?

Odcijepit ćemo se od Rima. Stvorit ćemo svoje carstvo,

Istočno carstvo. - Istočno carstvo? Stvorit ćete kaos!

Što će vas držati na okupu? Samo ćete podijeliti carstvo!

Nećemo ako nam se ti pridružiš. Imat ćemo cijeli

Rim, veći nego ikada. - Što si to učinila, Lusila?

Nastojim spriječiti katastrofu koju nam donosi moj brat!

Komod je puno griješio, ali ovo nije način da mu se

suprotstaviš. Ne mogu ti dopustiti da uništiš carstvo.

Ne možeš!

Ako nam se ne možeš pridružiti onda vrati svoju vojsku u Rim.

Ostavi nas da sami gradimo svoje carstvo. - A pobunjenici

prođu nekažnjeno? - Ja sam dio te pobune!

Počinjem se pitati jesi li me ikada voljela.

Zbog ljubavi sam se i usudila na sve ovo.

Bježi, Lusila. Sakrij se odmah dok ne bude prekasno.

Jer je sigurno da ćemo napasti pobunjeničku vojsku

i uništiti je.

Ja ne bježim, Livije.

Prekršio si primirje!

I više od toga. Udružili smo se s Perzijancima.

Perzijanci.

Što možemo? Da se pridružimo Liviju?

Komod nam se može odužiti samo mučenjem i smrću.

Rimljani protiv Perzijanaca, a mi stojimo po strani.

Zapalite sve iza nas!

Ako poginem, Livije...

...naredio sam da Lusilu smjesta ubiju.

Kralj je mrtav! Kralj je mrtav!

Izgubila sam. Pusti me da umrem.

Ne, želim da živiš. - Želim umrijeti. Želim umrijeti!

Pozdravljam te, Livije! Komod,

car Rimskoga carstva te pozdravlja.

I objavljuje da ćeš se odsad zvati Gaj Metal Livije

Partije, osvajač Perzije! Cezar mi je rekao da ti kažem:

"Livije, prijatelju, brate, želim da dijeliš prijestolje

sa mnom. Da budeš Cezar zajedno sa mnom."

Ali prvo ova sela moraju biti uništena.

Za svako pobunjeničko selo u Kapadokiji, Siriji i Egiptu,

5.000 ljudi mora biti zarobljeno i razapeto.

5.000 ljudi iz svakog grada moraju biti živi spaljeni.

Naučit ćemo ih da ne dižu revolucije.

Prekinite razapinjanja!

Zarobite ove ljude!

Rimljani! Rimljani!

Sada možemo reći našem Senatu, našem Carstvu,

cijelome svijetu! "Gledajte! Srećemo se u prijateljstvu,

plavi ljudi sa sjevera i tamni ljudi s juga!

To što smo mi učinili ovdje može se učiniti

u cijelome svijetu!

Gdje je taj dar od Gaja Livija?

Livije nam je ovo učinio. Gaj Metal Livije!

Rekao si mu da bih dijelio prijestolje s njim?

Ovo je njegov odgovor: "Reci Cezaru da ćemo imati

novi Rim ili novog Cezara."

Kleandere!

Donesi zlato, Kleandere. Ogoli sve spomenike, hramove,

bogove i božice. Donesi mi dovoljno zlata da potopim

Livija i njegov novi Rim.

Pobij barbare.

Rimljani,

ne dirajte ove ljude! Oni su postali vaša braća!

Pustite ih da žive u miru! Oni su sada Rimljani!

Nemojte im nauditi!

Svi sjeverni narodi uzvratit će smrću i vatrom!

Njihova mržnja će trajati stoljećima! Ovo će platiti

rijeke rimske krvi! Učinit ćete od njih narod ubojica!

Odložite oružje, živimo zajedno u miru! Mir!

Što se dogodilo, dobri Grče?

Jesi li im pokušao reći da postoje tri mogućnosti?

Zar nisi znao da postoji i četvrta?

Ovo!

Ovako odgovaraju na razum. Sada čak i ti moraš uvidjeti

da s njima ne možeš drukčije. - Pogledaj mu lice.

Reci što moram učiniti u njegovo ime?

Da umarširam s vojskom u Rim i natopim ga krvlju?!

Mrtav je.

Meni ne izgleda mrtav.

Još osjećam život u njemu. Još čujem njegove riječi.

Bio je prijatelj moga oca.

Idem sam u Rim.

Ako se ne vratim do zalaska sunca, neka vojska uđe u grad.

Proglašen sam za boga.

Znao si?

Naredio sam tridesetodnevno slavlje povodom toga.

Idi odmah, Komode!

Još ti mogu poštedjeti život.

Napokon sam shvatio zašto su mi poslali kugu.

Vladala je glad. Bilo je previše usta.

Zato su bogovi smanjili broj usta.

Komode, vojska je na gradskim vratima.

Ako se ne vratim do zalaska sunca,

legije će umarširati u Rim! - Ponudio sam ti sve.

A ti si ipak ustao protiv mene.

Mogao si postati bog. - Uzmi mač, pa ću ti pokazati.

Pokazat ću ti kakav si bog!

Obratit ću se Senatu.

Među njima mora biti nekoga tko još voli Rim.

Volio sam te, Livije.

Ali sad moraš umrijeti.

To je šala koju bogovi najviše vole.

Jednom si rekao da nikad nisi čuo bogove kako se smiju.

Slušaj!

Pozorno slušaj!

Veličanstveni Cezar po imenu Lucije, Elije, Aurelije,

Komod, August, Pije, Feliks. Pokoritelj cijele zemlje.

Nepobjedivi! - Nepobjedivi!

Rimski Herkul! Visoki svećenik!

Car! Otac ove države!

A sad i osvajač Perzije!

Okupili smo se da zamolimo našeg božanskog Cezara

da nas ovlasti da proglasimo da se, od sada pa nadalje,

naše carstvo ne zove Rimsko, već Komodovo carstvo.

I da se ovaj grad više ne zove Rim, već Komodov grad.

Imate moje dopuštenje.

Gaj Livije je među nama.

Gaj Livije želi govoriti.

Govori.

Časni oci Rima,

što ste to učinili? Što ste to postali?

Vi ste Senat rimskih građana.

Njihov glas, savjest Carstva.

Otjerajte ovog čovjeka koji je ugrozio opstanak Carstva!

Sjeverna vojska je na vratima Rima! Vojska će vas podržati!

Izdajica!

Izdaja! Izdaja!

Od Cezara!

Izmjena u zapovjedništvu!

Gaj Livije više nije vaš vođa. Vaš novi zapovjednik je

Cezar osobno!

Zlato! Cezar šalje zlato rimskim vojnicima!

Zlato! Zlato! Zlato!

3.000 dinara u zlatu svakom čovjeku.

3.000 dinara! Zlato! Zlato!

3.000 dinara u zlatu za svakog čovjeka!

Na cijelome svijetu nema toliko zlata da plati svakom

čovjeku po 3.000 dinara. - Gledajte! Gledajte!

Zlato! Zlato! Zlato!

Dan je prošao, a vojska nije ušla u Rim.

Naš novi bog Cezar traži ljudske žrtve.

Ti i ovi ostali bit ćete prvi.

To je vaša slavna rimska vojska!

Kupljena za šaku zlata.

Što čekamo? Uzmimo svoj dio. - A Livije?

A godine koje si dao? Krv koju si prolio?

Drugovi koji su izginuli? Sve ćeš to odbaciti?

Naše vrijeme je došlo. - Vrijeme izdaje! Dezerteri!

Nismo dezerteri! Pokoravamo se našem Cezaru!

On vas kupuje! Taknete li to zlato, izdajice ste! Izdajice!

Mene nazivaš izdajicom, a ti vodiš pobunu!

Polibije!

Bježi, Lusila, spasi se! - Ovo nije moguće.

Ne vojska moga oca! U što se pretvorila!

Nije ostalo ništa... Samo mrak, smrt.

Bježi, brzo! - Polibije!

Ne vrijedi plakati.

Ništa ne razumiješ, zar ne?

U stara vremena bilo je zlata iz ratova za legionare.

Tvoj otac je bio velik čovjek, ali...

Ali s ovim novim Rimom, sve se promijenilo.

Verule!

Verule! Pomozi mi!

Pomozi mi da spasim voljenog čovjeka.

Ubij mog brata.

Dat ću ti novac, moj nakit, sve što imam.

Ništa mi više nije ostalo, samo moja ljubav.

Nema tog novca na svijetu kojime bi platila čovjeku

da ubije vlastita sina.

Tvoj sin?

Moja majka...

Moja majka je voljela tebe?

Da, voljela me je. I ja sam volio nju.

To je laž!

To je laž.

To je laž. - Ne, Komode, istina je. - Laž!

Nisi smio postati Cezar. Nisi rođeni Cezar.

Laž!

Ja sam carev sin.

Marko Aurelije je bio moj otac.

Ti nisi moj otac!

Ti si moj sin.

Moj sin.

Moj sin. I moje Faustine.

Ne!

Moj sin...

Rimski bogovi, vaše carstvo je umrlo!

Svjetlost svijeta je ugasnula!

Rimski narode!

Brzo! Trčite svojim susjedima. Recite im da je noć

puna lopova. Opljačkali su naše najveće dragocjenosti.

Naš ponos, našu slavu, našu mudrost i našu čast!

Rimski narode, viči: "Smrt je u zraku!"

Oni ne vide. Ne čuju. Znaju samo šakali što čekaju u tami.

Samo strvinari što kruže crnim nebom znaju.

Oplakujte! Oplakujte zemlju koje više nema!

O, Livije! Daj mi svoju ruku, Livije!

Od svega za što smo se borili, od svih naših snova,

imamo samo jedno drugo.

Imamo jedno drugo.

Cezarova zapovijed! Bacite je u lance!

Livije!

Zašto si došla? Ostala bi živa. - Volim te, Livije.

Dio smo jedno drugog. Ja živim samo ako ti živiš.

Vojska! Vojska!

Kad je moj otac Marko Aurelije umro,

ti si mi dao baklju i pozdravio me kao

nesumnjivog Cezara.

Zakleo sam se da to neću zaboraviti.

Zato ću ti se sada odužiti, Gaje Metale Livije.

Mnogo puta sam se borio u areni, ali šaputalo se

da se nijedan gladijator ne bi usudio ubiti Cezara, boga.

Samo bi se ti usudio. Ako bi se sada borili,

cijeli svijet će znati da će to biti do smrti.

Ako me ubiješ, oni su tvoji.

Tko god preživi, moć je u tvojim rukama.

Vojska je tvoja. Proglasi me Cezarom.

Dat ću ti milijun dinara u zlatu.

Milijun i pol dinara u zlatu.

Ako pozorno slušaš, čut ćeš bogove kako se smiju.

Spalite ih! Spalite ih!

Livije!

Votone, osveti nas!

Uništi Rim!

Ave, Livije! Ave, Cezare!

Mi zapovijedamo, Livije. Rim je naš.

Preuzmi prijestolje. Budi Cezar.

Gaje Metale Livije, narod te traži. Carstvo je tvoje.

Neću vam odgovarati.

Jer bih prvo sve vas razapeo.

Dva milijuna dinara za rimsko prijestolje.

Dva milijuna za prijestolje.

Dva i po miliona dinara. - Dva milijuna i 750.000.

Dva milijuna i osam stotina tisuća.

Najveće carstvo u povijesti od Britanije do Egipta.

Gospodar svijeta? Ne, mnogo više.

Tri milijuna dinara za rimsko prijestolje.

Ovo je bio početak pada Rimskoga carstva.

Velika civilizacija ne može biti pobijeđena izvana,

sve dok se ne uništi iznutra.

d d