Original subtitles

EXYUSUBS.COM

Prvi svjetski rat bio je najveći oružani sukob

koji je svijet ikad vidio…

Veliki rat.

Od ljeta 1914. godine i tokom sljedeće četiri godine,

više od 40 država borilo se međusobno

na kopnu…

moru…

i u zraku…

bez milosti…

i do samog kraja.

Zločini protiv civilnog stanovništva Srbije i Belgije.

Plin u rovovima zapadne bojišnice.

Neograničena podmornička djelovanja Njemačke i Austro-Ugarske.

STOTINE MRTVIH NA LUSITANIJI

Saveznička blokada Njemačke,

Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.

Osmanski genocid nad Grcima,

Asircima i Armencima.

Bila su to samo neka od brojnih lica tog rata.

Do završetka u Novembru 1918. godine,

u Velikom ratu ranjeno je više od 20 miliona ljudi

a ubijeno više od 16 miliona.

Boljševička revolucija u Rusiji,

uspon SAD-a kao dominantne svjetske sile,

nacizam i dolazak Adolfa Hitlera na vlast,

bile su izravne posljedice Prvoga svjetskoga rata,

kao i Drugi svjetski rat.

A zatim i hladni rat, u svojim brojnim oblicima.

Balkanski ratovi u 1990-ima.

Vječne bliskoistočne krize.

U ljeto 1914. godine Europom je vladao mir.

Većeg rata nije bilo više od 50 godina.

To je razdoblje nazvano Belle Epoque.

Dvadeset i osmog Juna u Ulici Franje Josipa u Sarajevu,

glavnom gradu Bosne i Hercegovine, tada dijelu Austro-Ugarske,

ubijen je nasljednik austrijskog trona.

Atentator je bio mladi bosanski student.

Zbog toga je mjesec dana poslije

Austro-Ugarska objavila rat Srbiji.

Sedam dana nakon toga,

sve su velike europske sile ušle u rat.

No zašto su države u Europi i svijetu tako spremne ušle u rat

i kako je uopšte došlo do Prvoga svjetskog rata?

DEVETNAESTO STOLJEĆE

U 1870-ima, 40 godina prije atentata u Sarajevu,

Bosna i Hercegovina još je bila dio Osmanskog Carstva.

Tako je bilo još od 15. vijeka,

kad su osmanski Turci provalili u Europu

i osvojili glavninu Balkana.

Ali sada, nakon četiri vijeka okrutnog režima,

pad carstva bio je blizu.

U 19. vijeku balkanski su narodi,

Srbi, Grci, Bugari i Rumunji,

oružjem oslobađali svoje zemlje.

Sad je stigao red na Bosnu i Hercegovinu.

U to je vrijeme bio popularan slogan

„Balkan Balkancima”,

odnosno da se velike sile ne trebaju miješati.

INSTITUT ZA BALKANSKE STUDIJE

Trebaju pustiti balkanskim narodima da se sami dogovore

o svojoj budućnosti.

Većina bosanskog stanovništva zapravo su Srbi,

SVEUČILIŠTE U BEČU

Prirodno je da je Srbija željela ujediniti te Srbe

s domovinom,

kao što je bilo prirodno u kontekstu 19. vijeka

da su željeli i da se Srbi iz južne Mađarske i Slavonije

ujedine s ostatkom Srbije.

Ali budućnost Bosne i Hercegovine

bila je u središtu zanimanja i jedne velike sile

Od sredine 19. vijeka temelje Austrijskog Carstva

uzdrmale su revolucije i građanski rat s Mađarima.

BEČ, AUSTRIJSKO CARSTVO 28. OKTOBRA 1848.

Do 1860-ih, Austrijsko Carstvo već je izgubilo talijanske provincije

u ratovima s Pijemontom.

A u ratu s Pruskom Austrija je izgubila dominantni položaj

u Njemačkom Savezu.

Nakon što su se i Italija i Njemačka ujedinile na štetu Austrije,

car Franjo Josip bio je odličan spriječiti

daljnje raspadanje Carstva

i postići takozvani kompromis s Mađarima.

AUSTRIJSKO CARSVO BEČ

Premda je naziv države bio Austro-Ugarska,

najveća etnička skupina u carstvu bili su Slaveni,

koji su bili brojniji od austrijskih Nijemaca i Mađara zajedno.

Beč se bojao da bi Srbija mogla svoju vanjsku politiku okrenuti

prema južnim Slavenima u monarhiji

da bi Beograd mogao postati južnoslavenski Pijemont.

Svako širenje Srbije koje bi obuhvaćalo Bosnu i Hercegovinu,

kao i neka druga područja,

bilo je neprihvatljivo s gledišta Austro-Ugarske,

budući da je dio njezinih podanika pripadao istoj skupini

te bi stoga mogli preuzeti iste težnje.

AUSTROUGARSKI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA

Beč je mogao prihvatiti nacionalne države,

ali samo one koje su imale ograničenu važnost

i koje je mogao kontrolisati.

Kad bi Srbija pripojila Bosnu i Hercegovinu…

BIOGRAF FRANJE JOSIPA

…postala bi država srednje važnosti,

a to je bilo neprihvatljivo.

U ljeto 1875. godine

u planinama Hercegovine opet su se začuli pucnji.

Ostalo je nepoznato da su bosanski Srbi

tokom tih pobuna

u nekoliko navrata proglasili ujedinjenje sa Srbijom.

Bosne sa Srbijom i Hercegovine s drugom srpskom državom,

a to je bila Kneževina Crna Gora.

U Julu 1876. godine i Srbija i Crna Gora

objavile su rat Osmanskom Carstvu.

No sudbina Bosne i Hercegovine već je bila odlučena.

Austro-Ugarska ne može dopustiti da Srbija okupira i zadrži

enklavu između Dalmacije, Hrvatske i Slavonije…

TAJNA KONFERENCIJA U REICHSTADTU

…jer bi to donijelo opasnost po provincije,

osobto dalmatinsko priobalje,

koje bi se, u obliku tanke vrpce,

očito moralo pripojiti novoj Srbiji.

Dogovoreno je da će Srbija dobiti proširenje teritorija

u dijelu Bosne oko Drine,

istovremeno i kod Novog Pazara u staroj Srbiji.

Ostatak Bosne i Hercegovine

bit će pripojen Austro-Ugarskoj.

Da bi dobila rusku potporu za takvo rješenje,

Austrija je bila spremna na sve.

Započne li Rusija rat protiv Osmanlija,

Austro-Ugarska ostala bi benevolentno neutralna…

SPORAZUM U BUDIMPEŠTI

…ali bi pružila pomoć u vojnoj logistici, ambulantnim vozilima,

dopremi opružja, kao i diplomatski štiti

u odnosu na druge sile,

kako bi Rusija mogla doći do svojeg najvažnijeg cilja:

tjesnaca u Crnome moru.

KONSTANTINOPOL CRNO MORE

U Aprilu 1877. godine Rusija je objavila rat Osmanskom Carstvu.

No na mirovnoj konferenciji u Berlinu u ljeto 1878. godine,

velike sile odlučile su da će crnomorski tjesnaci

ostato zatvoreni za rusku ratnu flotu.

BERLINSKI UGOVOR

Istovremeno su dopustili Austro-Ugarskoj

da okupira Bosnu i Hercegovinu,

ali i Sandžak kod Novog Pazara,

kako bi Austrija razdvajala Srbiju i Crnu Goru.

Dok je Bosna i Hercegovina došla kod okupaciju

i upravo Beča,

formalno je i dalje bila dio Osmanskog Carstva.

Austrougarski generali planirali su dovršiti okupaciju

do 18. Augusta, rođendana Franje Josipa,

ali naišli su na žestok otpor,

prvo bosanskih muslimana, a onda i pravoslavnih Srba.

BITKA ZA SARAJEVO 19. AUGUSTA 1878.

Austro-Ugarskoj je trebalo više od 150 000 vojnika…

teško topništvo…

i više od tri mjeseca ratovanja i odmazdi

protiv lokalnog stanovništva da bi okupirala Bosnu i Hercegovinu.

Time je Franjo Josip povećao svoj ugled.

Spremno je pripojio djelić teritorija

jer je u prošlosti izgubio toliko puno.

PAD I PROPAST HABSBURŠKOG CARSTVA

Bosna i Hercegovina slavensko je područje,

pa nema razloga

zašto bi stanovništvo željelo živjeti pod okupacijom

austrijske vojske. Tako je i bilo.

Opirali su se sve do gušenja otpora dvije ili tri godine poslije.

Njemačka se ujedinila pod vodstvom Pruske

i njezina „željeznog kancelara” Otta von Bismarcka

tokom tri rata.

U ratu protiv Danske 1864. godine,

nakon pobjede nad Austrijom 1866. godine,

a zatim i Francuske 1870. i 1871. godine.

Na čelu pobjedničke vojske bili su pruski kralj,

budući njemački car Vilim,

i načelnik glavne komande Helmuth von Moltke.

PROGLAŠENJE NJEMAČKOG CARSTVA 18. JANUARA 1871. DVORAC VERSAILLES

Bismarck je ujedinjenjem Njemačke

smjestio Prusku u središte Njemačke.

A u središtu Pruske bila je pruska vojska.

U središtu pruske vojske bila je monarhija Hohenzollern,

a ta je monarhija imala dugu tradiciju pokretanja ratova bez upozorenja.

Ali novi njemački Reich ubrzano se pretvarao

u najprogresivniju europsku državu.

Do kraja 19. vijeka, Njemačka je već prestigla

Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju na gotovo svim područjima.

U ukupnoj industrijskoj proizvodnji,

u postignućima u humanističkim i prirodnim znanostima,

kao i u socijalnoj pomoći za njemačke radnike.

Životni standard se poboljšavao,

a broj stanovnika narastao je s 41 miliona 1871. godine

na 68 miliona 1913. godine.

No daljnji rast Njemačke u doba kolonijalizma

sputavale su druge velike sile.

Tokom „Utrke za Afrikom”

Njemačka je stekla samo tri kolonije,

dok su stari kolonijalni gospodari za sebe zadržali glavninu svijeta.

Premda je Njemačka postala vrlo jaka,

kasno je stupila na međunarodnu pozornicu.

Osobito u smislu kolonijalnih posjeda.

Jedan od vanjskopolitičkih ciljeva bilo je osigurati da Njemačka…

„UZROCI PRVOG SVJETSKOG RATA”

…dobije zasluženo „mjesto pod suncem”

i zasluženi status u „europskom koncertu”,

odnosno ravnoteži sila.

„Mjesto pod suncem” podrazumijeo je širenje

prekomorskog kolonijalnog carstva…

VOJNI POVJESNIČAR

…ali i jačanje položaja u Europi,

na temelju gospodarske nadmoći nad susjednim državama,

ali i vojne nadmoći.

Vilimov unuk Vilim II. uspeo se 1888. godine na tron.

Njemačkim Carstvom vladao je sljedećih 30 godina.

Bio je posljednji njemački car.

Vilim II. bio je teško bolestan.

Pri porodu su mu oštećeni živci na vratu. Nije bio dobro okrenut.

Bio je militaristički monarh s osakaćenom rukom.

BIOGRAF VILIMA II.

Bilo mu je teško.

Pokušavao je kompenzirati svoje oštećenje…

PRUSKI PRINC VILIM

…demonstriranjem ratobornosti i militarizma.

Vilim II. kao car pomislio je:

„Moj je djed izgradio vojsku.”

Zvao ga je Vilim Veliki.

„Dužnost mi je iskoristiti tu vojsku

kako bi Njemačka postala hegemonska sila u Europi.”

To je bio njegov san.

Uzor je uvijek bila brza pobjeda,

osobito protiv Francuske 1870. - 1871. godine.

Nova Njemačka bila je premalena za dvojicu vođa.

Čim se Vilim II. učvrstio kao novi car,

Bismarck je smijenjen.

Nekoliko dana prije smjene…

MOSKOVSKO DRŽAVNO SVEUČILIŠTE

…Bismarck je ruskom veleposlaniku Šuvalovu

obećao da će Sporazum o osiguranju, koji je sprječavao

mogućnost sukoba između Njemačke i Rusije,

biti produžen.

UGOVOR O OSIGURANJU, 25. JUNA 1867.

Caprivi je rekao da nije žongler…

KANCELAR REICHA

…i da ne može žonglirati s tri loptice istovremeno.

Stoga su morali baciti jednu lopticu, a to je bila Rusija.

Rusija je bila izolirana.

Kao posljedica toga,

Rusija se posvetila sklapanju saveza s Francuskom.

Rat protiv Francuske na zapadu

za Njemačku bi značio i rat protiv Rusije na istoku.

Rat na dvije bojišnice noćna je mora za svakog vojnog stratega.

Posljedica je bila da bi se, u slučaju rata na dvije bojišnice,

Njemačko Carstvo našlo pritisnuto s obje strane.

Ne bi imalo šanse za brzu pobjedu protiv neprijatelja.

Iz tih je razloga

1875. i opet 1887. godine

Moltke predlagao preventivni rat,

ili protiv Francuske ili protiv Rusije.

Time bi riješio problem dviju bojišnica

prije izbijanja rata na obje strane.

Ali Bismarck se tome snažno suprotstavljao.

Bez pristanka kancelara,

čak ni car nije mogao odvesti Njemačku u rat.

Međutim, 1890. godine Bismarcka više nije bilo.

Vilim II. odlučio je postati jedini njemački vladar.

Naravno, imenovao je sve ministre.

Kancelar i svi generali bili su ljudi koje je on imenovao.

Ponašali su se u skladu s tim.

Nisu se ponašali poput republikanskih civilnih državnika.

Ponašali su se poput dvoranina i militarista.

Kancelar Bernhard von Bulow napisao bi na manšetu

što bi mu car naložio, ne zato što bi mogao zaboraviti

nego da pokaže caru

da će zapamtiti tačno ono što mu je rekao car.

U skladu s tradicijom njemačke politike,

ućinit ćemo sve da bismo zaštitili svoja prava i interese

u istačnoj Aziji i Zapadnim Indijama

bez nepotrebne grubosti, ali i bez slabosti.

ŠESTI DECEMBRA 1897. GODINE

Ne želimo da niko bude u našoj sjeni,

ali zahtijevamo svoje mjesto pod suncem.

Odlučivši se za takozvanu „civilizacijsku misiju”

u Bosni i Hercegovini,

Austrijanci su najavili… provedbu agrarne reforme i ukidanje kmetstva,

poboljšanje životnog standarda…

IZASLANSTVO CARSTVA, BEČ

…otvaranje škola i unaprjeđenje poreznog sistema,

reformu pravosuđa

i ravnopravan odnos prema pripadnicima tri vjerske skupine.

Prioritet je bila izgradnja suvremenih cesta i pruga.

Građevinski projekti koje je provodila

austrougarska uprava

služili su eksploataciji

rudnog bogatstva Bosne i Hercegovine.

Ostalo je bilo sporedno.

U Bosni je bilo pet puta više policijskih postaja nego škola.

Društveni napredak bio je rezerviran za tanak sloj stanovništva.

Godine 1882. novi austrougarski ministar financija,

a time i upravitelj Bosne i Hercegovine,

postao je Benjamin von Kallay,

povjesničar i bivši diplomat u Beogradu.

Ostavio je dubok trag u tom razdoblju,

a na dužnosti je ostao 21 godinu.

Čovjek koji je napisao istoriju Srba

sad je dobio zadaću razdvajati Bosnu i Srbiju.

Srbi su imali stotine vjerskih škola

u kojima su čuvali svoje srpske i pravoslavne tradicije.

A onda im je Benny von Kallay rekao:

„Više niste Srbi, sad ste Bosanci.”

Nametnuo je bosanski jezik,

a zabranio je čak i svoju knjigu Povijest Srba,

koja je objavljena prije okupacije Bosne,

a u kojoj je tvrdio da su svi stanovnici Bosne,

a osobito bosanski muslimani, srpskog podrijetla.

Bosanski Srbi željeli su isto

što su željeli i 1878. godine: ljudska i građanska prava,

i da budu slobodni vlasnici zemlje koju su obrađivali.

No okupacijska vlast u Bosni i Hercegovini

nije riješila probleme najveće etničke skupine.

Kallay je čak spriječio agrarnu reformu,

pa su na početku 20. vijeka, kao i u srednjem vijeku,

kršćanski seljaci i dalje bili kmetovi.

Trećinu svojeg uroda davali su osmanskim begovima,

koji su i dalje bili vlasnici zemlje.

Istovremeno, austrougarska uprava

nastavila je povećavati poreze

čak i više od Osmanlija.

Do 1910. godine, 32 godine nakon početka austrougarske okupacije,

gotovo 90 posto stanovništva Bosne i Hercegovine

još je bilo nepismeno.

Bio je to jedinstven slučaj u Europi.

UBISTVO SRPSKOG KRALJEVSKOG PARA

DRŽAVNI UDAR U SRBIJI

UBIJEN SRPSKI KRALJEVSKI PAR

DVADESETO STOLJEĆE

Nakon ubistva autokratskog kralja Aleksandra Obrenovića

i njegove supruge u proljeće 1903. godine,

skupina vojnih pobunjenika dovela je

na srpski tron Petra Karađorđevića.

Kralj Petar je u Srbiju vratio demokraciju.

Kroz parlament su ideje o nacionalnom ujedinjenju

opet došle u prvi plan srpske vanjske politike.

Istovremeno su se u austrougarskim provincijama

Hrvatska-Slavonija i Dalmacija pojavila nova politička snaga.

Hrvatske i srpske stranke su se 1905. godine

ujedinile u Hrvatsko-srpsku koaliciju.

Njezin je glavni cilj bilo ujedinjenje južnih Slavena.

Beč je to smatrao prijetnjom

na svojim granicama.

Dok je Srbija bila saveznica

podčinjena Austro-Ugarskoj,

takvog straha nije bilo.

Ali sad se cijela situacija izmijenila.

Zbog toga je u Beču,

u političkim i vojnim krugovima,

stvoren određeni stav prema Srbiji.

Neka vrsta opsesije.

Nije stvar samo u Srbiji.

Srbija zadaje glavobolju Beču.

SVEUČILIŠTE U BEČU

Ljudi u Budimpešti, Mađari,

suočavaju se s još većom glavoboljom,

a to su Rumunji.

Tako su postojale dvije iredentističke manje države

koje su sve više jačale na južnoj granici.

To je kod Austrijanaca stvorilo dojam

da su pod opsadom

i da su okruženi neprijateljima.

Conrad, koji je bio paranoičan prema Italiji…

NAČELNIK AUSTROUGARSKOG STOŽERA

…govorio je: „Još jedan neprijatelj:

Italija samo čeka da nas napadne.

Stoga trebamo ukloniti sve te prijetnje

prije nego što nas prvi napadnu.”

Zato je Conrad zagovarao preventivne ratove.

I car je tražio kako će Njemačku izvući iz okruženja.

Da bi to ostvario, činilo se logičnim

iskoristiti porodične veze,

prvo sa svojim ujakom, britanskim kraljem Eduardom VII.,

a zatim i Nikkijem,

ruskim carem Nikolom II., koji mu je također bio rođak.

Ruske pukovnije moraju nam se pridružiti.

Vjerujem da će mogućnost silovanja i pljačkanja u divnoj Francuskoj

primamiti Ruse da nam se pridruže.

Ali Nikola je imao druge prioritete.

Japan je 1904. napao Rusiju u Mandžuriji.

Nakon što je ruska vojska poslana na daleki istok…

9. JANUARA 1905.

…u Sankt Peterburgu je izbila revolucija.

Revolucija je ugušena u krvi.

Ruska vojska je 1905. pretrpjela težak poraz

u ratu protiv Japana.

Ruska vojna sila praktički je uništena.

Oporavak Rusije trajao je dugo.

Rusija se nije mogla boriti u Europi.

Francuska je bila na milosti i nemilosti Njemačke.

U toj je situaciji načelnik njemačke glavne komande

grof Schlieffen pripremio svoj Angriffsplan gegen Frankreich.

Brzi, munjeviti rat protiv Francuske.

Problem je bilo to što je njemačko-francuska granica

na francuskoj strani bila dobro utvrđena, duž masiva Vogezi.

Ondje brz prodor nije bio moguć.

Zato je Schlieffen smislio plan prolaza kroz neutralnu Belgiju,

kao i kroz neutralnu Nizozemsku,

kako bi napao Francusku sa sjeveroistoka.

Očekujući da je francuska vojska spremna za borbu,

mogli bi je okružiti

kružnim zahvatom i uništiti je.

Tu je ideju Schlieffen formulirao

1905. godine u svojem memorandumu,

koji je danas poznat kao Schlieffenov plan.

No rat nije mogao započeti bez velike međunarodne krize.

Francuska je od 1830. godine većinu sjeverne Afrike, Alžira i Tunisa

stavila pod svoju kolonijalnu vlast.

Sad je posegnula za posljednjim preostalim teritorijem,

ali to je učinila i Njemačka.

MAROKO

Maroko je bio europski problem.

Potkraj 19. vijeka održana je konferencija.

SVEUČILIŠTE U PARIZU-SORBONNE

Odlučeno je da nijedna europska država

neće zauzeti unilateralno stajalište u Maroku.

Francuska je pretvorila Maroko u protektorat

i time prekršila taj sporazum.

Nijemci su bili nezadovoljni.

Pokušali su prisiliti Francusku na odustajanje.

Car se u Martu 1905. godine iskrcao u marokanskoj luci Tanger.

Sultanu je ponudio potporu protiv Francuske.

Pariz je to smatrao izravnom prijetnjom.

Europa se našla na pragu rata.

Njemački car je naposljetku odlučio da neće napasti

zato što je shvatio da Britanija neće dopustiti poraz Francuske.

RAT NJEMAČKE I ENGLESKE?

Njezina je mornarica bila uvjerljivo jača,

a mogla je i iskrcati 100 000 vojnika negdje na kontinentu.

Britanija je prvi put jasno poručila:

„Ne možemo dopustiti slamanje Francuske

jer bi Britanija ostala usamljena nasuprot kontinentu

koji bi bio ujedinjen pod vašim vodstvom, a to ne možemo dopustiti.”

Ujedinjeno Kraljevstvo, najveća kolonijalna sila na svijetu,

imalo je najveću mornaricu u istoriji svijeta.

Godine 1897., pod admiralom Alfredom von Tirpitzom,

Njemačka je počela jačati svoju flotu.

Cilj je bilo izjednačiti se s Britancima.

To je navelo britanske admirale da insistiraju na preventivnom napadu

na njemačku mornarcu prije nego što postane prejaka.

Ali umjesto preventivnog napada,

Velika Britanija poduzela je drugi korak prema osiguranju pomorske nadmoći.

KRALJEVSKO BRODOGRADILIŠTE PORTSMOUTH, 2. OKTOBRA 1905.

Britanija je 1905. godine porinula

prvi teško naoružani ratni brod Dreadnought,

s topovima promjera 30 cm.

S vremenom su željeli topove od 38 cm,

a razmišljali su i o 45 cm.

A to je više od svih drugih ratnih brodova na svijetu.

VOJNI POVJESNIČAR

To je stvorilo pritisak na druge mornarnice,

a osobito na Njemačku.

Nijemci su imali golemu dvojbu.

Ratni brodovi koje su gradili

bili su dovoljno maleni da mogu proći kroz Kielski kanal

od Baltičkog mora prema Atlantiku i Sjevernom moru, i natrag.

Novi su ratni brodovi bili preveliki za taj kanal.

Stoga bi morali ploviti oko Danske.

Nisu morali odlučiti samo

hoće li graditi ratne brodove koji će biti poput britanskih.

Morali su i proširiti Kielski kanal.

Nijemci su prihvatili izazov.

Radovi na proširivanju i produbljivanju

Kielskog kanala dugog 98 km započeli su 1907. godine,

u vrijeme kad je Njemačka počela graditi svoje velike brodove.

Započela je europska pomorska utrka u naoružanju.

U Europi su se odvijale dvije utrke u naoružavanju

prije rata.

SKICA 75-MM TOPA

Francuzi su 1897. godine razvili 75-mm top

koji je ispaljivao dvadesetak granata u minuti.

Bilo je to ozbiljno povećanje u brzini paljbe,

a to je stvorilo pritisak

na sve druge europske vojske da razviju brzo topništvo.

Jedna od prvih vojski koja je uvela taj top

bila je srpska vojska 1905. godine.

Privučena kvalitetom topova koje su proizvodili

austrijska Skoda i njemački Krupp,

ali i ponudom velikog francuskog kredita,

srpska vlada prvi put

nije odlučila kupiti oružje iz Austrije ili Njemačke.

Beč je bio šokiran kad je Srbija odlučila

potpisati sporazume s drugim državama bez konzultacija s bečkom diplomacijom.

Mislili su: „Ako Srbija želi biti neovisna”,

a 97 % srpskog izvoza zavisilo je o Austro-Ugarskoj,

„nametnut ćemo joj sankcije

pa će se Srbija morati vratiti u naše jato.”

U Januaru 1906. godine

Austro-Ugarska je uvela trgovinski embargo

na izvoz srpske stoke.

Taj je ekonomski sukob poznat kao Svinjski rat.

No Srbija je 1911. godine iz tog rata izašla kao pobjednik.

Profitirala je pronalaskom novih tržišta

u Francuskoj, Rusiji, Švicarskoj i Njemačkoj.

Bila je to politička emancipacija,

ekonomska emancipacija, vojna emancipacija.

Tako je Srbija postala privlačna,

neka vrsta balkanskog Pijemonta,

osobito za Srbe, ali i za druge Južne Slavene.

Srbi pravoslavne i muslimanske vjere

obvezuju se da će raditi i poticati

ostvarenje samouprave za Bosnu i Hercegovinu,

pod vrhovnom vlašću sultana.

SKUP BOSANSKIH MUSLIMANA I SRBA

U skladu sa slobodnom voljom,

narod će odlučiti o društvenom sistemu države

i izabrati upravitelje, naizmjenično muslimane i pravoslavne Srbe.

AUSTRO-UGARSKA FEBRUAR 1908.

Na izborima 1908. godine u provincijama

Hrvatska-Slavonija i Dalmacija,

Hrvatsko-srpska koalicija odnijela je veliku pobjedu.

Osvojila je 56 od 81 mjesta u parlamentu.

Kad je Hrvatsko-srpska koalicija

preuzela vlast u Hrvatskoj,

Beč je bio vrlo zabrinut.

Zabranili su uvoz srpskih novina

u Bosnu.

Zatvarali su ljude.

Uhićivali su srpske vođe i optuživali ih za veleizdaju.

Zato je Austrija odlučila zadati još jedan udarac.

Objavila je aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj.

Posljednjeg dana 1905. godine

car Vilim II. smijenio je Alfreda von Schlieffena.

Na mjesto načelnika njemačke glavne komande

imenovao je svojeg osobnog pobočnika.

Kaiser ga je zvao Julius,

no pravo mu je ime bilo Helmut von Moltke, mlađi.

Bio je to carev odabir,

više temeljen na osobnoj sklonosti

i, još važnije, na imenu,

budući da je Helmut von Moltke imao svojeg slavnog strica.

Vilim II. smatrao je da je možda nešto naslijedio od njega.

Mlađi Moltke pitao je cara:

„Mislite da možete dvaput dobiti na istoj lutriji?”

Možete malo raditi, ali tokom rata…

VILIM II. 31. DECEMBRA 1905.

…ja ću biti svoj načelnik komande.

Čim je Moltke imenovan,

situacija u Europi počela se mijenjati.

Rusija se polako, ali sigurno počela oporavljati od revolucije

i rata protiv Japana.

Izgledalo je da će se njezina vojska oporaviti

za pet do šest godina.

Rat na dvije bojišnice opet je postajao mogućnost.

Kao i njegov stric,

Moltke mlađi bio je odlučan spriječiti da se to dogodi.

Sad ili nikad.

Jetzt oder nie, čim prije, tim bolje.

U svakoj je prilici zagovarao rat.

Ni u jednom trenutku nije rekao:

„Možda bismo trebali malo usporiti.

Možda nismo dosta snažni.”

Ali istovremeno je bio i okružen ljudima koji su govorili isto.

Nakon povratka Rusije u igru, njemački vojni plan,

takozvani Schlieffenov plan, trebalo je ažurirati.

Osnovna njemačka strateška dilema bila je jednostavna.

Nalaze se u sredini.

Ako želite brzo pobijediti, morate prvo napasti Francusku.

Rusiju ne možete brzo pobijediti.

Stoga je osnovna ideja uništiti francusku vojsku…

SVEUČILIŠTE U CAMBRIDGEU

…prije nego što Rusija stigne mobilizirati i poslati svoje snage.

Dok su Njemačka i Austrija imale

gustu željezničku mrežu, u Rusiji to nije bilo slučaj.

Stoga je razmještaj snaga Centralnih sila

trebao biti daleko brži od ruskih.

Dok bi Njemačka napala Francusku,

njezinu pozadinu, rusku bojišnicu

osiguravala bi vojska Austro-Ugarske.

A zatim, nakon munjevite pobjede nad Francuskom u šest do osam nedjelja,

većina njemačkih snaga prebacila bi se na istok

i suprotstavila se Rusima.

S obzirom na veličinu Rusije

i nerazvijenost željezničke mreže,

kao i na neučinkovitost ruske uprave,

Nijemci su mislili da će uspjeti.

Mi, Franjo Josip, austrijski car

i apostolski kralj Ugarske,

stanovništvu Bosne i Hercegovine.

Kad su naše snage prešle granice vaših zemalja…

FRANJO JOSIP, 6. OKTOBRA 1908.

…bilo vam je zajamčeno da dolazimo kao prijatelji

kako bismo ispravili zla koje je vaša domovina toliko trpjela

kroz mnoge godine i odveli zemlju u sretniju budućnost.

Red i sigurnost zamijenili su nasilje i represiju.

Trgovina i promet neprestano se razvijaju.

Sve veći uticaj obrazovanja

prisutan je u vašoj državi.

Pod zaštitom uređene uprave,

svako može uživati u plodovima svojeg rada.

Kamo bismo uzdigli Bosnu i Hercegovinu…

Tim je riječima car Franjo Josip,

nakon 30 godina okupacije,

proglasio aneksiju Bosne i Hercegovine

u Austrougarsko Carstvo.

Naravno, bilo je to kršenje međunarodnog prava,

Berlinskog ugovora.

Srbija se tome žestoko suprotstavila.

Smatrali su da je Bosna za Srbiju kao Alsace-Lorraine,

ključna provincija za srpsko i jugoslavensko ujedinjenje.

U Beogradu je vijest o aneksiji

Bosne i Hercegovine dočekana bijesno.

Održane su najveće demonstracije u istoriji grada.

U pokušaju da smanji napetosti, ministar vanjskih poslova

zatražio je od Beča, a poslije i Berlina,

teritorijalnu kompenzaciju,

točnije, Sandžak i Novi Pazar,

odakle se Austro-Ugarska vojska bila povukla.

Srbija se željela proširiti

i napokon dobiti zajedničku granicu s Crnom Gorom.

Ali Austrija nije imala takve planove za Srbiju.

Mjesec dana prije aneksije, 5. SEPTEMBRA 1908. godine,

austrougarski ministar vanjskih poslova Aehrenthal

sastao se s njemačkim kolegom Schoenom u Berchtesgadenu.

U povjerenju mu je rekao da je njegov plan nakon aneksije

„potpuno uništenje srpskog revolucionarnog gnijezda…

AUSTROUGARSKI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA

…i podjela Srbije između Austro-Ugarske i Bugarske.”

PORUKA AUSTRIJI SRBIJA SE NAORUŽAVA

I srpski je tisak počeo pozivati na rat.

Budući da vojska nije bila spremna,

ljudi bliski vlasti i vojnim krugovima…

DRAMATIČAR

…počeli su okupljati hiljade dobrovoljaca

u organizaciju Narodna odbrana,

naoružane četničke postrojbe spremne otići boriti se u Bosnu protiv Austro-Ugarske.

Srbiji moramo zadati razoran udarac…

BEČ, MAJ 1908.

…bez obzira na stajalište drugih sila.

Austrijska invazija na Srbiju

mogla bi navesti Rusiju na intervenciju.

Bio bi to casus foederis za Njemačku.

Ali Rusi su u potajice podupirali

austrougarski plan o aneksiji.

U Septembru 1908. u mjestu Buchlovice

ruski ministar vanjskih poslova Iswolsky dao je Aehrenthalu

ruski pristanak za planiranu aneksiju.

Iswolsky je imao sljedeće razloge.

„Postoje antagonizmi s Japanom u Mandžuriji, Koreji,

ali to ćemo riješiti ustupcima.

Postoje antagonizmi s Engleskom u Afganistanu, Perziji,

ali dogovorit ćemo se ustupcima.

Postoje antagonizmi s Austro-Ugarskom.

Dogovorit ćemo se s Austro-Ugarskom.

Iz kojeg razloga? Posljedica svih tih ustupaka

bit će konferencija

na kojoj će se razmotriti pitanje tjesnaca.

Premda je Austro-Ugarska ostvarila aneksiju,

nije pružila potporu Rusiji.

Tjesnaci u Crnome moru

ostali su zatvoreni za rusku mornaricu.

Sad je ruski tisak počeo pozivati na rat.

Dok se Srbija suočavala s austrijskim ultimatumom,

njemački je ultimatum poslan u Sankt Peterburg.

Kao što je govorio markiz Montecuccoli,

slavni austrijski general:

„Za rat postoje samo tri preduvjeta:

novac, novac i, opet, novac.”

No toga 1908. i 1909. godine

nije bilo u ruskom proračunu.

Bosanska je kriza zatekla rusku vojsku

u stanju da nije mogla učinkovito napasti,

ali nije se mogla ni učinkovito braniti.

Odluka o popuštanju pred austrijskom prijetnjom i njemačkim ultimatumom

ponižava rusku elitu.

Svi su, od Nikole II. nadolje,

bili odlučni da se Rusiju više nikad neće tako poniziti.

Kakvu smo priliku propustili…

24. APRILA 1909.

…za rješavanje europskog pitanja.

Vjerovatno se neće uskoro vratiti…

14. SEPTEMBRA 1909.

…i u tako povoljnim okolnostima.

Marokanska su se plemena 1911. godine pobunila protiv sultana.

To je poslužilo kao izgovor za Francusku da pošalje

svojih 20 000 vojnika i preuzme punu kontrolu nad Marokom.

Kao odgovor, Nijemci su poslali

malenu topovnjaču Panther

u marokansku luku Agadir.

No još je jednom britanska pomorska prijetnja

odvratila Nijemce od djelovanja.

Njemačka mornarica još se nije mogla nositi s britanskom.

Radovi na Kielskom kanalu i velikoj podmorničkoj bazi

u Sjevernom moru bili su u toku,

no do završetka je bilo još nekoliko godina.

Novi pomorski zakon, donesen te iste, 1911. godine,

omogućio je Njemačkoj da ubrza gradnju ratnih brodova za 50 posto.

Umjesto dvaju velikih brodova godišnje,

od 1917. godine trebala je početi graditi tri broda.

Tim je ritmom Njemačka planirala istopiti

britansku pomorsku prednost za samo nekoliko godina.

Drugi cilj mornarice bilo je baciti Britaniju na koljena.

Britanija je zbog svojih brojnijih obveza

diljem svijeta i manjeg ljudstva

morala graditi po tri broda na svaka dva njemačka.

Ako su Nijemci imali 60 brodova,

Britanci bi ih morali sagraditi 90,

a ekonomski to nije bilo moguće.

Tirpitz je rekao: „Doći će tren

kad će Britanci puknuti.

Doći će i reći da ne mogu dalje.

BRITANSKI MINISTAR RATA

Naše bolnice i škole trpe,

ekonomija se urušava.

Što da radimo? Što vam možemo dati

u zamjenu za usporavanje pomorske utrke u naoružavanju?”

Tirpitz je znao tačno što traži.

Želio je da Britanija potpiše sporazum s Njemačkom

i obeća da će ostati neutralna u slučaju rata na kontinentu,

bez obzira kako je rat započeo.

Drugim riječima, Njemačka je tražila carte blanche

za napad na Francusku ili Rusiju, kad god to poželi.

Presudna bitka započet će u Septembru 1914. godine.

ZAPOVJEDNIK BRITANSKE MORNARICE

To odgovara Nijemcima ako žele ratovati.

Vojska i flota bit će mobilizirane,

Kielski kanal bit će dovršen,

a novi brodovi sagrađeni.

U proljeće 1912. godine

Britanija i Francuska dogovorile su

povratak svih svojih ratnih brodova u Europu.

Podijelile su svoje odbrambene napore.

Francuska flota nadzirala je Sredozemlje,

dok je britanska mornarica trebala povećati nazočnost

u Sjevernom moru.

U Julu 1912. godine u Parizu

general Joffre i Zhilinsky potpisali su vojnu konvenciju.

U slučaju njemačkog napada na Francusku,

Rusija bi napala Njemačku u roku od 15 dana

i preko Pruske krenula prema Berlinu.

Politički odnosi u Njemačkoj postajali su sve složeniji.

Socijaldemokratska stranka osvojila je 1912. godine

35 posto mjesta u Reichstagu.

Tako je postala najjača politička stranka u Njemačkoj.

Njemačka je postajala sve demokratičnija.

Imala je snažan socijalistički pokret,

republikanski, marksistički i pacifistički.

Postojala je opasnost da će Socijaldemokratska stranka,

katolička Stranka centra i Liberalna stranka jednostavno reći:

„Ovaj oblik vlasti nije primjeren modernom društvu.”

Što su te stranke bile moćnije,

to se manje vojne tradicije moglo zadržati.

Vrijeme je bilo važan faktor,

a to je njemački glavna komanda jasno razumjela.

Rusija ima goleme resurse,

u smislu sirovina i stanovništva.

Nastavi li ekonomija rasti takvom brzinom,

Rusija će postati supersila

s kakvom se u onovremenom svijetu

mogao nositi samo SAD.

Možda i Britansko Carstvo, ostane li na okupu,

ali sigurno ne neka kontinentalna europska zemlja.

Izgledalo je da budućnos pripada Rusiji,

a to je duboko zabrinulo njemačke vlastodršce

i šire njemačko društvo.

S njemačkog gledišta,

postojala je kombijacija straha i iskušenja.

Krenete li u rat sada, vjerovatno ćete pobijediti,

a čekate li deset godina, gotovo sigurno ćete izgubiti.

Postajala je i zabrinutost da će se do 1917. godine

Rusija u potpunosti oporaviti od poraza od Japana

i revolucije 1905. godine.

Očekivalo se da će Rusi dovršiti svoj veliki vojni program

i ponovno čvrsto stati na noge,

ovaj put s dva miliona vojnika.

Njemačka i Austrija razmišljale su:

„Položaj nam je sve gori.

Drugi postaju sve jači,

a mi zaostajemo.”

Nije stvar toliko u naoružanju,

koliko u francuskoj gradnji pruga u Rusiji.

To je prava prijetnja.

Rusija je 1912. i 1913. dobila izdašan francuski kredit.

Uvjet je bila izgradnja strateških pruga u zapadnoj Rusiji.

Pruga koje su vodile prema njemačkoj granici.

Za tri do četiri godine

Rusija bi se mogla mobilzirati jednako brzo kao i Austrijanci,

a možda nešto sporije od Nijemaca.

Schlieffenov plan nakon 1917. godine više nije bio moguć.

Sad su se još mogli boriti na dvije bojišnice.

No za nekoliko godina to više ne bi bilo moguće.

To je bio glavni argument za preventivni rat.

U globalnom smislu,

Prvi svjetski rat bio je preventivni rat

protiv ruskog programa gradnje pruga.

Jasno je da načelnik njemačke glavne komande

nije želio čekati da se neprijatelji pripreme.

Logično je da planirate napasti

kako biste iznenadili druge.

Problem je što bi to izgledalo kao agresija,

što bi i bilo,

a što vaš narod ne bi podržao.

Čak vas ni saveznici ne bi podržali

ako bi izgledalo da ste vi započeli taj rat.

Stoga je rat bilo potrebno prikriti.

Bilo je ključno da izgleda kao da je Berlin napadnut.

Puno se govorilo o tome kako treba stvoriti dojam napada

kako bi stanovništvo dalo potporu

i da bi se možda Britanija ne bi uključila u rat.

Njemačko javno mišljenje pripremalo se člancima

koje je pisala glavna komanda, a u kojima je Rusija

kao barbarska država koja ubija svoje ljude,

puca na ljude u Petrogradu i tako dalje.

No najbolji je način gurnuti Austriju na Balkanu

u rat protiv Srbije.

Možda ih ni ne treba gurnuti jer i sami to žele.

Pružit ćemo im potporu.

Iskustvo marokanske krize pokazalo je

da se nisu mogli osloniti na austrijske saveznike u krizi

koja nije izravno uticala na njihove interese.

Stoga je Berlin smatrao da je balkanska kriza

ključna i od presudne važnosti

ako se željelo isprovocirati početak rata.

Ako bi, a to su smatrali 90 posto sigurnim,

Rusija podržala Srbiju i objavila rat Austriji,

onda će izgledati kao da samo pomažemo savezniku.

Nećemo izgledati kao agresori,

premda ćemo zapravo napasti Francusku,

prije nego što se posvetimo Rusiji.

A glavni cilj tog plana Bethmann-Hollwega

bilo je da Britanija ostane neutralna

u okršaju koji bi joj izgledao kao rat na dalekom Balkanu.

Austrougarska aneksija 1908. godine

potaknula je stvaranje brojnih skupina i tajnih društava mladih Bosanaca.

Jedno od njih bila je progresivna udruženje srpske i hrvatske mladeži u Sarajevu.

Jedan od članova bio je Gavrilo Princip.

U Srbiji je postojalo tajno društvo srpskih vojnih časnika

po nazivu Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka.

Jedan od vođa bio je potpukovnik Dragutin Dimitrijević „Apis”,

koji je 1903. godine organizirao državni udar.

Sad je odlučio srušiti

premijera Nikolu Pašića i njegovu vladu.

Crna ruka i revolucionarne i nacionalističke skupine u Bosni

imale su zajednički cilj:

osloboditi Bosnu i Hercegovinu austrougarske vlasti.

Glavni cilj srpske politike

bilo je okončati osmansku vladavinu starom Srbijom,

a to su vilajeti Kosovo i Manastir,

slavenska Makedonija.

Bosna nije bila dio planova Srbije

za poticanje pobune ili bilo kakvih unutarnjih previranja.

Glavni je fokus bio na jugu.

Da bi konačno oslobodile svoje zemlje

od vijeka osmanske vladavine,

Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora

pokrenule su vojne operacije protiv Osmanskog Carstva

8. Oktobra 1912. godine.

SKOPJE, VILAJET KOSOVO 26. OKTOBRA 1912.

Jedan od najvažnijih elemenata

srpske strategije u Prvom balkanskom ratu

bilo je dobiti pristup Jadraskom moru

i dobiti izravnu teritorijalnu vezu radi izvoza u treće države.

Austrougarski carinski rat pokazao je

da Austrija poduzima sve kako bi blokirala srpski izvoz

te ponovno stavila Srbiju pod svoj politički uticaj.

Za Beč je bilo ključno

ograničiti širenje Srbije.

Nije bilo prihvatljivo dopustiti Srbiji da izađe na Jadran.

Način da to ostvari bilo je osnovati albansku državu.

SRPSKI PRODOR PREMA JADRANU

Napetosti između Beča i Beograda postajale su dramatične.

BALKANSKI RAT AUSTROUGARSKI SUKOB SA SRBIJOM

U Berlinu su to svi smatrali dobrodošlom prigodom.

Svi osim jednog čovjeka.

U Novembru 1912. godine čak su i kancelar Bethmann-Hollweg

ministar Kiderlen-Waechter

i generali govorili Vilimu II.

da treba potaknuti Austriju da napadne Srbiju

prije nego što Srbija dođe do Jadrana.

Vilim je oklijevao. Imao je spreman plan B.

Umjesto da Austrija napadne Srbiju,

trebala ju je podmititi.

Dajte im puno novca, rekao je.

Kad počne rat protiv Rusije,

srpska vojska uključit će se u austrougarsku vojsku,

pa ćemo lakše pobijediti Rusiju.

Često se govori da Njemačka

nema potrebu boriti se za austrijske interese…

NOVEMBAR 1912. GODINE

…pa čak ni za luku u Draču, ali nije o tome riječ.

Ako se Austrija mora boriti za svoju ulogu velike sile,

bez obzira na povod,

onda moramo stati uz nju

kako se posije ne bismo morali sami boriti

zajedno s oslabljenom Austrijom.

Austro-Ugarska može računati

na potporu njemačkog Reicha.

VILIM II. 21. NOVEMBRA 1912.

Njemačka je spremna izvaditi mač iz korica.

Car je 21. studenog 1912. godine naložio

svojem novom veleposlaniku u Londonu, knezu Lichnowskom,

da procijeni britansko stajalište

u slučaju kontinentalnog rata.

Sutradan, 22. studenog,

Conradova zamjena, general Blasius Schemua,

i nadvojvoda Franjo Ferdinand došli su potajice u Berlin

na sastanak s carem i Moltkeom.

Moltke je razumio situaciju u odnosu na Rusiju i Srbiju.

21. NOVEMBRA 1912.

Obećao je da neće samo štititi,

nego i pokrenuti snažnu ofenzivu usklađenu s našom.

Car Vilim bio je osobito milostiv, spreman podržati nas u svemu.

FRANJO FERDINAND

Puna sigurnost u tom smislu, u potpunosti protiv drugih sila.

U svojem govoru 2. Decembra 1912. godine,

kancelar Bethmann-Hollweg obećao je punu njemačku potpporu Austro-Ugarskoj

ispred Reichstaga i cijelog svijeta.

Bila je to dozvola, dana i u tajnosti i javno,

koju su dali car, Moltke i Bethmann-Hollweg.

Austrijskom vodstvu jasno je poručeno

da će ih Njemačka podržati napadnu li Srbiju.

Okupili su tako brojnu vojsku

da se u Beogradu vjerovalo da rat tek što nije počeo,

da će rat započeti za nekoliko nedjelja,

u vrijeme kad je većina srpskih snaga bila na jugu

i štitila nove teritorije.

Car je 8. Decembra pročitao telegram Lichnowskog iz Londona.

U općem europskom sukobu koji bi mogao proizaći

iz austrijskog napada na Srbiju, malo je vjerovatno

da bi Britanija mogla ostati promatrač.

NJEMAČKI VELEPOSLANIK

Engleska nipošto ne bi mogla dopustiti

slamanje Francuske.

Engleska se ne želi zatim suočiti

s ujedinjenim kontinentom pod vodstvom jedne sile.

Kaiser je bio bijesan.

Sazvao je sastanak.

Poslije je prozvan Ratno vijeće.

Održan je u nedjelju ujutro,

8. Decembra 1912. godine, u Berlinskoj palati.

Austrija se mora odlučno obračunati sa Srbijom

ili će izgubiti kontrolu nad Slavenima

u Austrougarskoj Monarhiji.

VILIM II., 8. DECEMBRA 1912.

Podrži li Rusija Srbe, što je sasvim očekivano,

rat bi i za nas bio neizbježan.

Smatram da je rat neizbježan.

8. DECEMBRA 1912.

Čim prije, tim bolje.

Moltke je rekao „čim prije, tim bolje”.

Spremni smo, a svaka odgoda otežat će naš položaj.

Ali Tirpitz je odnio prevagu.

ZAPOVJEDNIK NJEMAČKE MORNARICE

Rekao je da bi mornarica željela da se veliki sukob,

tako je rekao, odgodi za godinu i pol,

dok Kielski kanal ne bude spreman…

u ljeto 1914. godine.

Sutradan, 9. Decembra, počelo se raditi na novom Zakonu o vojsci.

Vojni proračun povećan je za čak 35 %.

Dosegnuo je 2,4 milijarde maraka 1913. godine.

Broj vojnika povećat će se za 140 000,

i to do 1914. godine.

Stvaranje snažnog srpskog carstva ne smije se dopustiti.

Ključno je da nas ne okruže Slaveni.

VILIM II., 10. DECEMBRA 1912.

Rješenje se može odgoditi,

ali problem će se opet pojaviti za godinu do dvije.

Bit će potrebno osnovati balkansku državu

koja neće biti okrenuta Petrogradu nego Beču.

Tursku će trebati opet ojačati.

No u prosincu 1912. godine Austro-Ugarska okupila je

veliku vojnu silu u blizini Beograda.

Morali su ih povući i reći im

da su se predomislili.

Car je uputio pismo Franji Ferdinandu,

Moltke je pisao Conrad uvon Hötzendorfu,

a Bethmann-Hollweg je pisao Berchtoldu:

„Ne još. Čekajte!”

Onda su Austrijanci rekli:

„Recimo da Balkan pripada balkanskim narodima.”

Zato što, slijedite li etničke granice,

Srbija će dobiti relativno malo.

Naime, Makedonce se smatra Bugarima,

a na Kosovu je albanska većina.

Smatrali su da Srbija neće gotovo ništa dobiti.

Čekali su drugi krug rasprave.

Čekali su da se raspadne Balkanska antanta

i da se pobjednici Prvog balkanskog rata

međusobno sukobe.

Tako je 29. Juna 1913. godine

bugarskim napadom na srpske i grčke snage

započeo Drugi balkanski rat.

Austrijanci su poručili Bugarima:

„Podržat ćemo vas, ali samo ako kupite Rumunje.

Podmitite li Rumunje teritorijom,

pridružit ćemo vam se u nanošenju poraza Srbiji.”

Bugari su odbili predati teritorij Rumunjima.

Austrijanci su rekli: „Dobro, ako je tako, naša ponuda više ne vrijedi.”

Bugarski je car pobjesnio.

„Ko je mogao i pomisliti da ćete propustiti

savršenu priliku da zbrišete Srbiju s karte!”

Sve je završilo

tako što su usamljeni Bugari poraženi.

Bio je to velik poraz austrijske vanjske politike.

Bugarski i austrijski interesi ujedinili su se u porazu.

Bugarska je postala važan saveznik Centralnih sila,

kao i Osmansko Carstvo.

Njemačka je gradila prugu između Berlina i Bagdada.

Njemački general Otto Liman von Sanders

ustrojavao je tursku vojsku po njemačkom modelu.

Tako je Rusija dolazila u okruženje.

S ruskog je gledišta

Srbija bila najpouzdaniji saveznik na Balkanu.

Jedina država na koju su se mogli osloniti.

Za razliku od svih ostalih, Srbija se nije imala na koga osloniti.

Bugari su mogli izvlačiti korist iz sukoba Rusa i Austrijanaca.

Kao i Rumunji.

Grčka se mogla okrenuti Njemačkoj i Britaniji.

Kao i Turci.

Ali Srbija, zbog svoje predanosti protuaustrijskoj politici,

mogla se okrenuti samo Rusiji.

Stoga je njezin pouzdan saveznik.

Njezina je vrijednost dodatno porasla

nakon dva balkanska rata.

U balkanskim se ratovima istaknuo

francuski 75-mm top Schneider-Creusot.

To je francuskom glavnoj komandi dalo na samopouzdanju.

Bili su uvjereni

da je srpska vojska dobila na kvaliteti.

Osjećali su veliko poštovanje

prema onome što su nazivali „vojnim vrlinama srpskog naroda”.

Bili su pouzdani, snažni i spremni na žrtvovanje.

Srpski su generali govorili: „Ranjivi smo

u ovom trenutku jer Srbija pokušava apsorbirati

novoosvojena područja.

Vojska se mora reorganizirati.

Treba nam novi sistem mobilizacije.

Treba nam još štošta.

Dajte nam tri godine.

Mi i Crnogorci moći ćemo poslati pola miliona ljudi

u borbu protiv Austrije.”

To je od goleme koristi za Rusiju.

Tri ili četiri austrijska korpusa manje

na istočnom frontu.

Na toj je razini riječ o čistoj realpolitici.

No na drugoj razini nije.

Riječ je o pozivanju na slavensku solidarnost.

Ujesen 1913. godine napetosti su opet počele rasti.

U gušenju albanskih pobunjenika,

srpska vojska ušla je duboko u Albaniju

i opet krenula prema jadranskoj obali.

Austro-Ugarska je zatražila potpuno srpsko povlačenje

iz novoosnovane države.

U gradu Severnu u regiji Alsace-Lorraine,

međunacionalni incident između njemačkog časnika i francuskog stanovništva

prijetio je eskalacijom u otvoreni sukob.

Upravo u to vrijeme, Oktobru i Novembru 1913. godine,

belgijski kralj Albert došao je u Berlin.

Car i Moltke su mu rekli:

„Krećemo u rat protiv Francuske.

Njemački narod će to podržati

i ništa neće moći zadržati furor teutonicus.

Bolje vam je da ste na našoj strani.

Budete li protiv nas, slijedi strašna kazna.”

Albert je odmah o Vilimovoj prijetnji

izvijestio Francuze.

Za Pariz to nije bilo ništa novo.

Već je 1905. i 1911. jedva izbjegnut rat protiv Njemačke zbog Maroka.

Stoga je 1913. godine Poincaréova vlada

produžila vojni rok s dvije na tri godine,

povećavši broj aktivnih vojnika s 480 000 na 750 000.

Poincaré je bio uvjeren da je za Francusku opasno

ući u težak rat protiv Njemačke.

Nije želio učiniti ništa

što bi moglo ugroziti rusku potporu u slučaju rata.

Čim je Poincaré postao predsjednik Vijeća,

odnosno premijer, 1912. godine,

poslao je u Sankt Peterburg

kao svojeg veleposlanika Delcasséa,

bivšeg ministra vanjskih poslova

i arhitekta zbližavanja Francuske i Britanije,

koji je već 1898. godine

počeo učvršćivati francusko-ruski savez.

To je bila poruka Rusima:

„Ozbiljno mislimo.”

Tokom veleposlaničke službe u Sankt Peterburgu,

Théophile Delcassé vodio je sveobuhvatne razgovore

s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Sazonovom.

Tema mogućeg rata nije se mogla izbjeći.

Dođe li do rata, moramo pokušati pobijediti.

Bili su sigurni da mogu pobijediti.

A to bi riješilo brojne probleme.

Riješit ćemo problem njemačke hegemonije u Europi.

Naravno, vratit ćemo Alsace-Lorraine,

koju su Nijemci uzeli 1871. godine.

Rusi će zauzeti pruski dio Poljske.

Austrougarski problem riješit će se

ruskom aneksijom Galicije

i vjerojatnim raspadom Austrougarskog Carstva.

Osamnaestog Oktobra 1913. godine

Beograd je primio još jedan ultimatum.

Po treći put u godinu dana, Austro-Ugarska je Srbiji prijetila ratom.

Imala je osam dana za potpuno povlačenje iz Albanije.

Nakon dva iscrpljujuća balkanska rata,

koji su Srbiju stajali gotovo milijardu franaka,

cijela je država bila iscrpljena.

Srbiji je nedostajalo 120 000 pušaka.

Trebala je topove i streljivo.

Pola vojske bilo je u bolnicama.

Srbija je trebala barem 20 godina mira

da bi apsorbirala nove teritorije.

Stoga je njezin glavni interes bio ostati

u prijateljskim odnosima s Austro-Ugarskom.

Srbija je još jednom popustila

pred austrougarskim ultimatumom.

Austrijanci su se suočili s frustracijom zbog uspjeha.

Izvana je izgledalo da su dobili što su željeli.

Željeli su 1909. godine pripojiti Bosnu, a to su i uspjeli.

Željeli su da Srbija ne dobije luku

na jadranskoj obali 1912. godine, a i to su dobili.

Željeli su da se Srbija povuče iz Albanije 1913. godine,

a dobili su i to.

S druge strane, znali su da su sve to Pirove pobjede.

Austrija od njih nije imala koristi. Srbija je sve više jačala.

A sve su te krize stajale Austrijance goleme količine novca.

Stalno su objavljivali ultimatume.

Mobilizirali su gotovo pola svojih snaga,

poslali ih u Bosnu i na granicu.

Sve ih je to stajalo stotine miliona kruna.

Nakon posljednje mobilizacije potkraj 1913. godine

Franjo Josip, koji se dotad zalagao za miroljubivu politiku,

rekao je: „Ovo je kraj.

Više ne možemo imati mobilizaciju bez rata.

Sljedeći puta idemo na sve ili ništa.”

Danas često govorimo da „živimo u globaliziranom svijetu”.

Ljudi su i 1914. godine mislili da žive u globaliziranom svijetu.

Bilo je to vrlo napredno društvo i civilizacija.

To je svijet Stravinskog i Chagalla.

Svijet osiguravajućih društava

koja su izdala stotine hiljada polica osiguranja,

novina koje imaju stotine hiljada čitatelja.

Gotovo postmodernistički svijet.

Ali prijelaz u 20. vijek

bilo je i doba političkih atentata.

Predsjednici i premijeri Bugarske, Španjolske, SAD-a, Rusije i Francuske

ubijeni su u tom razdoblju,

kao i članovi kraljevskih porodica

Japana, Portugala, Rusije, Italije i Grčke.

Između ostalih, srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović

te austrijska carica Elizabeta, supruga Franje Josipa.

Početkom Juna održana je sjednica vlade u Beogradu.

Predsjedao je Pašić.

Dobili su izvještaj civilnih vlasti

s granice s Austro-Ugarskom

da vojni časnici organiziraju ilegalni prelazak

određenih ljudi i oružja u Bosnu.

Kad su vidjeli da je časnik

koji je prebacio troje mladih Bosanaca bio major Vulović,

jedan od najbližih Apisovih prijatelja,

znali su da Apis vjerovatno stoji iza toga.

Bio sam uvjeren da su manevri u Bosni

samo izlika za austrijski napad na Srbiju,

s Franjom Ferdinandom na čelu.

VOJNOOBAVJEŠTAJNA SLUŽBA

Prije nego što se naše snage vrate,

Srbija bi bila pregažena.

Svijet bi se suočio sa svršenim činom.

Tankosić mi je rekao:

„Neki mladi Bosanci traže

da odu u Bosnu i učine nešto protiv Ferdinanda.”

Rekao sam mu da ih pusti.

Pašić je odmah zatražio istragu.

Za svaki slučaj,

poslao je telegram svojem najodanijem diplomatu u Beču,

Jovanu Jovanoviću, da upozori na moguća previranja u Bosni

tokom posjeta nadvojvode Franje Ferdinanda.

Srpski veleposlanik u Beču

javio se Bilińskom,

koji je formalno zadužen za upravljanje Bosnom.

Rekao mu je da se priča o pokušaju atentata

i da budu na oprezu.

JUNI

KIEL, NJEMAČKA 24. JUNA 1914.

Kielski kanal dovršen je 24. Juna 1914. godine.

Prolaz iz Baltika do Sjevernog mora

bio je otvoren za velike njemačke ratne brodove.

Istog je dana, 24. Juna,

austrougarsko ministarstvo vanjskih poslova

dovršilo diplomatski dokument po nazivu Matschekov memorandum,

upućen vođama Austro-Ugarske i Njemačke.

Ideja oslobađanja kršćanskog stanovništva Balkana

od turske vlasti da bi ih se upotrijebilo kao oružje protiv središnje Europe

razlog je ruskog zanimanja za te narode.

BEČ, 24. JUNA 1914.

Prešutno prihvatiti tu jednostranu izmijenjenu situaciju

za monarhiju nije moguće iz vojno-političkih razloga.

S obzirom na to,

u zajedničkom je interesu monarhije i Njemačke

žurno se i odlučno suprotstaviti razvoju događaja

kojemu Rusija teži i koji podupire.

Poslije ga više neće biti moguće promijeniti.

Car je izdao nalog veleposlaniku u Londonu

16. Juna 1914. godine

da dozna kakav će stav zauzeti Britanija

ako izbije rat na kontinentu. To je bilo 16. Juna.

Nekoliko dana prije toga

Moltke i ministar vanjskih poslova Gottlieb von Jagow

vraćaju se automobilom iz Potsdama u Berlin.

Moltke izdaje nalog

ministru da svoju politiku usmjeri tako

da ubrzo započne preventivni rat.

Imam dojam da ulazimo u oluju.

Na kojem dijelu obzorja i kada će se pojaviti

ne mogu tačno reći.

FRANCUSKI VELEPOSLANIK U RUSIJI

Ali rat je izvjestan i nedalek.

SARAJEVO, AUSTRO-UGARSKA 28. JUNA 1914.

Znalo se da će, dođe li Franc Ferdinand

na manevre u Bosnu i Hercegovinu,

to biti opasno.

Čini se da ni on

nije s oduševljenjem krenuo u tu misiju.

Od 1910. bilo je barem pet pokušaja atentata

na živote austrougarskih upravitelja

Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Tokom posjeta cara Franje Josipa 1910. godine

nekoliko je hiljada vojnika osiguravalo sarajevske ulice.

Ali posjet Franje Ferdinanda na Vidovdan,

srpski nacionalni praznik,

osiguravalo je samo 36 lokalnih policajaca,

premda je izvan grada bilo više od 20 000 vojnika

u trenutku kad je njihov zapovjednik

ulazio u otvoren automobil.

U drugom pokušaju atentata toga dana, Franjo Ferdinand je ubijen.

UBIJEN NASLJEDNIK AUSTRIJSKOG TRONA I SUPRUGA

UBICA JE MLADI BOSANAC KOJI SE OSVETIO ZA OSVAJANJE SVOJE ZEMLJE

Ne iskoristimo li ovu priliku, monarhija će biti izložena

novom buđenju jugoslavenskih, čeških, rumunskih i talijanskih težnji.

NAČELNIK STOŽERA

Sarajevski atentat objava je rata Srbije protiv nas.

Srpska vlada nije priželjkivala

atentat u Sarajevu. Nipošto!

Jasno je da je u interesu Srbije bilo odgoditi sukob.

U to su vrijeme u Srbiji trajali veliki sukobi

između vojnih zapovjednika i vlade.

Mislim da je Apis Dimitrijević prije svega

želio potkopati Pašića.

Atentat je bio iskren pothvat

Gavrila Principa i njegovih prijatelja.

O tome sam često razgovarao

s profesorom Vasom Čubrilovićem.

SUDIONIK U ATENTATU

Nisu smatrali da su imaju neki dug prema Crnoj ruci.

Samo su došli nabaviti oružje

za ostvarenje svojeg cilja u Bosni.

Ljudi pate jer su u teškom siromaštvu…

PRINCIP NA SUĐENJU

…i tretira ih se kao stoku.

Želio sam se osvetiti za to i nije mi žao.

Nema dokaza, pa ni sumnji

da je srpska vlada sudjelovala u poticanju

na zločin ili u osiguravanju oružja.

GLAVNI AUSTRIJSKI ISTRAŽITELJ

Upravo suprotno, postoje argumenti

da je to posve isključeno.

NADVOJVODA IGNORIRAO UPOZORENJE

SRPSKI MINISTAR STRAHOVAO DOĐE LI NASLJEDNIK U BOSNU

U Austro-Ugarskoj je postojala ratna struja

prije atentata,

okupljena oko dvojice ljudi, Conrada von Hötzendorfa,

koji je kao austrougarski načelnik komande

opetovano zagovarao preventivni rat protiv Srbije,

neki kažu i dvadesetak puta,

a poslije i ministra vanjskih poslova Berchtolda.

Naravno, za njih

upozorenje iz Srbije na mogućnost atentata

nije bilo nešto na što su željeli obratiti pozornost.

Njegovom Veličanstvu izrazio sam mišljenje…

6. JULA 1914.

…o neizbježnosti rata sa Srbijom. Njegovo Veličanstvo je reklo:

„Da, to je posve tačno.

Ali želimo li rat ako su svi protiv nas, osobito Rusija?”

„Zar nam bok ne čuva Njemačka?”

„Sinoć sam poslao pismo Njemačkoj da bih doznao odgovor.”

„Ako odgovor pokaže da je Njemačka na našoj strani,

bismo li onda mogli krenuti u rat protiv Srbije?”

„U tom slučaju, da.”

JUL

Franjo Josip znao je da će se rat pretvoriti u svjetski rat.

Kad je ministar financija Biliński rekao Franji Josipu:

„Znate da će to biti europski rat?”

Franjo Josip je promrmljao: „Da.”

GROF VON HOYOS BERLIN, 5. JULA 1914.

Odgovor koji je došao preko austrijskog veleposlanika u Berlinu,

grofa Szőgyényja, bilo je jasno „da”.

„Podržat ćemo vas ako vaši postupci

dovedu do miješanja Rusije i europskog rata.”

Kaiser je napisao slavni i sudbonosni izraz jetzt oder nie, sad ili nikad.

Moramo raščistiti stvar sa Srbima,

mit den Serben muß aufgeräumt werden.

To je zapravo bio signal za početak rata.

To je slavni „carte blanche” Berlina upućen Beču.

Nije to bilo samo ohrabrenje. Beč se našao pod pritiskom.

Berlin očekuje da monarhija djeluje protiv Srbije…

NJEMAČKI VELEPOSLANIK U BEČU

…i ne bi razumio propustimo li ovu priliku

bez zadavanja udarca.

Austrougarska vlada je 7. Jula

došla do sljedećeg zaključka…

Svi nazočni, uz iznimku mađarskog premijera,

smatraju da bi čisto diplomatski uspjeh

bio bezvrijedan,

pa je potrebno tako dalekosežne zahtjeve

uputiti Srbiji

da njihovo odbijanje bude gotovo sigurno.

Otvorio bi se put prema radikalnom rješenju

putem vojne akcije.

Berchtoldova supruga napisala je pismo rođakinji:

„Jadni Leopold, sinoć nije mogao spavati.

Stalno se ustajao i mijenjao odredbe ultimatuma.

Brinuo se da bi ga Srbi mogli prihvatiti.”

Ultimatum Srbiji napisan je tako da bude odbačen.

Svi koji su ga pročitali rekli su:

„Ovo je doista žestok dokument.”

To je rekao i sam car.

Ali znao je što radi.

Rekao je: „Ne želimo još jedan kompromis.

Ne želimo još jednu konferenciju koja nikamo ne vodi.”

Austrijanci su željeli da Srbija nestane.

Ljeto 1914. godine prozvano je „posljednje europsko ljeto”.

Možda je zato, kako je napisao Stefan Zweig

u svojem Jučerašnjem svijetu,

„bilo raskošnije, ljepše i toplije”.

Na površini ništa nije upućivalo da slijedi spratastrofa.

Svi su vlastodršci

otišli na odmor, kako je i bilo planirano,

da ne bi skrenuli pozornost na činjenicu

da se iza kulisa pripremala bura.

Moltke je po drugi put te godine otišao u Carlsbad,

Jagow je na medenom mjesecu u Švicarskoj.

U Beču nije bilo Conrada von Hötzendorfa,

pa su komunicirali zamjenici

dok su glavni igrači bili na putu.

I car je otišao na tradicionalno krstarenje.

Poslali su ga u Norvešku.

Rekli su mu: „Vaše Veličanstvo, mora izgledati kao da ništa ne znamo.”

To je njemački argument.

Mi smo nedužni, a Austrijanci nas

uvlače u to poslije.

„Pođite na svoje krstarenje jer bi inače bilo sumnjivo.

Ali ne idite sjevernije od Bergena,

jer bi onda povratak predugo trajao.”

Samo je Bethmann ostao u blizini Berlina.

Našao se u neobičnoj situaciji.

Morao je sam donositi odluke.

Mogao je odlučivati jer je car prije odlaska

vojnički rekao da se napokon moraju pozabaviti Srbijom.

Pokazao je da je spreman za rat.

Tako je Bethmann-Hollweg mogao nastaviti s politikom

sukladnom carevom mišljenju o ratu.

Mogao je pokrenuti opći rat.

Austrougarska vlada

dovršila je ultimatum Srbiji 12. Jula,

no tek je 11 dana poslije

ultimatum predan srpskoj vladi.

Dugo se čekalo

s predajom ultimatuma,

a za to postoji više razloga.

Austrijski vojnici bili su na odmoru zbog žetve.

Nije ih se moglo brzo vratiti.

To bi izazvalo sumnju.

A i bilo je važno imati dobru žetvu za rat.

Drugi je razlog bio

službeni posjet francuskog predsjednika Rusiji.

Ne želite predati ultimatum

u trenutku kad francuski predsjednik

i ruski ministar vanjskih poslova

mogu sjesti i dogovoriti reakciju.

No Rusi i Francuzi

znali su što mogu očekivati.

Predsjednik Poincaré susreo se 21. Jula 1914. godine

s austrougarskim veleposlanikom u Rusiji, grofom Szapáryjem.

Otvoreno ga je upozorio da bi rat protiv Srbije

mogao uvući Rusiju, a stoga i Francusku.

Szapáry je otišao bez riječi.

Poincaré je rekao ruskom caru Nikoli:

„Morate biti čvrsti i morate stati uz Srbe.

Ne smijete dopustiti Austriji da zastrašuje Srbiju.

Austrija bi ostvarila veliku pobjedu,

a onda bi austrijski i njemački problem

postao još gori za Pariz i Sankt Peterburg.”

Dvadeset i trećeg Jula,

nakon što je Poincaré brodom otišao iz Sankt Petersburga,

austrougarski ultimatum uručen je

srpskoj kraljevskoj vladi u Beogradu.

Pozvali su Pašića da se vrati s predizbornog putovanja.

Bio je daleko na jugu Srbije.

Kad su pročitali ultimatum,

jedan je ministar rekao:

„Bože, nema druge nego da opet umremo.”

Kad je Sazonov pročitao austrijski ultimatum, rekao je:

„Ovo je europski rat.

Nemoguće je da bi Austrijanci napisali nešto ovakvo,

a da nemaju čvrsta njemačka jamstva.”

I još je rekao: „48 sati?”

Nećete dati nekome 48 sati za takav ultimatum

ako niste sigurni da će biti rata.

Srpski odgovor predao je barunu Gieselu,

austrougarskom veleposlaniku u Beogradu,

osobno premijer Nikola Pašić.

Kad je ušao u austrijsko poslanstvo,

barun Giesel već je bio spakiran.

Bio je spreman za odlazak.

Dobio je naputak da napusti Beograd bez obzira na odgovor Srbije.

Sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova,

pokušao je u tom trenutku prizvati

duh europskog koncerta, ideju kongresnog sistema.

Neka se velike sile okupe i porazgovaraju,

a ne da idu u rat.

Da je tako dogovoreno, dogodile bi se dvije stvari.

Kao prvo, Austro-Ugarska ne bi dobila svoj rat protiv Srbije.

Opet bi bili na početku.

Srpski problem ponovno bi se pojavio za nekoliko godina.

Sve bi morali ponoviti,

vjerovatno u težim okolnostima.

Kao drugo, s njemačkog gledišta,

i prilika za razbijanje suparničkog savezništva, Antante,

također bi bila propuštena.

Njemački kancelar Bethmann-Hollweg odbio je taj prijedlog.

Dvadeset i osmog Jula

Austro-Ugarska je telegramom proglasila rat Srbiji.

Iste je večeri Beograd granatiran

iz Zemuna i s Dunava.

Molim vas da mi pomognete.

Protiv slabe je države objavljen nečasni rat.

NIKOLA II. VILIMU II.

Dijelim snažan osjećaj ogorčenja koji postoji u Rusiji.

Predviđam da ću uskoro morati popustiti

i biti prisiljen na iznimne mjere koje će dovesti do rata.

Da bismo pokušali izbjeći strahotu europskog rata,

preklinjem vas, u ime starog prijateljstva,

da učinite što možete da vaši saveznici ne bi otišli predaleko. Nikki.

Rusija se morala založiti za Srbiju

u takvoj situaciji.

A potporu bez demonstracije sile

Beč i Berlin ne bi ozbiljno shvatili.

S druge strane, demonstracija vojne moći,

s gledišta Nikole II.,

nije nužno morala dovesti do rata.

Mobilizira li se Rusija protiv Austrije…

VILIM II. NIKOLI II.

…moja posrednička uloga bit će ugrožena, ako ne i uništena. Willy.

Pretpostavlja se da će Rusija objaviti mobilizaciju.

Ne znamo tačno kada,

ali Njemačka mora objaviti svoju mobilizaciju

i još važnije poslati vojsku

u Luksemburg i Belgiju prije objave rata.

Ako se to ne dogodi i ako ne osvoje Liège u prvih 11 dana,

cijeli će plan propasti i Njemačka će izgubiti rat.

To je donositelje odluka u Berlinu stavilo pod snažan pritisak.

Na sastanku su odlučili da će, što god Rusija učinila,

31. Jula izdati naredbu

za ulazak u Belgiju.

Poslije će reći da je to učinjeno

kao odgovor na rusku mobilizaciju, no odluka je zapravo,

kao što znamo iz dokumenata,

donesena neovisno o ruskim odlukama.

ULTIMATUM BELGIJI 29. JULA 1914.

Car Nikola je 30. Jula naložio

mobilizaciju ruskih vojnih okruga

na granici s Austro-Ugarskom.

Vaše su snage mobilizirane protiv Austro-Ugarske.

VILIM II. NIKOLI II.

Odgovornost za katastrofu koja sada prijeti

cijelom civiliziranom svijetu neće biti na meni. Willy.

Rusi se djelomice mobiliziraju.

Drugim riječima, mobiliziraju dio vojske

koji se nalazi na austrijskoj granici.

Žele upozoriti Austrijance

da neće dopustiti uništenje Srbije,

ali ne žele antagonizirati Njemačku.

Ruski zapovjednici bune se protiv djelomične mobilizacije.

Tvrde da će to naštetiti općoj mobilizaciji kad bude potrebna.

Car Nikola II. popušta

i odlučuje se za opću mobilizaciju.

A to zatim koriste Nijemci da naknadno

kažu da su rat počeli Rusi, a ne oni.

Ozračje je fantastično!

NAČELNIK POMORSKOG KABINETA

Vlada je uspjela stvoriti dojam da smo mi napadnuti.

Car je naredbu o mobilizaciji potpisao na stolu

uzetog s britanskog broda Victory,

na kojemu se lord Nelson borio u Bitci kod Trafalgara.

Berlinom vlada oduševljenje.

Jedan general javlja: „Ozarena lica posvuda!

Prelomili smo. Učinili smo to.”

Erich von Falkenhayn, pruski ministar rata, kaže:

„Čak i ako umremo,

barem je bilo zabavno, barem je bilo lijepo!”

Prvi put u trideset godina…

28. JULA 1914.

…osjećam se kao Austrijanac i želim pružiti

ovom neoptimističnom carstvu još jednu priliku.

Objava rata dobro je primljena u Beču.

Mnoštvo je bilo razdragano.

Smatralo se da će rat trajati kratko

i da će Austrija sigurno doći do pobjede.

Misle da je glavna uloga Njemačke

podržati austrijski plan pobjede protiv Srbije.

Ali Nijemci imaju svoj prioritet.

A to je Schlieffenov plan.

Žele da ih Austrijanci pokrivaju na ruskoj bojišnici

i zaborave na Srbiju.

Rekli su: „Srbija nije tako važna.”

Kako se Talijani ne bi miješali, rekli su Austrijancima:

„Zašto ne biste predali dio svojih talijanskih teritorija?”

Austrijanci su bili zaprepašteni.

U noći između 30. i 31. Jula,

u glavnoj komandi dogodio se jezovit prizor.

Moltke je primio svojeg pobočnika, bojnika von Haeftena.

Rekao mu je kakav ih rat čeka.

Riječ je o ratu koji će

europsku civilizaciju unazaditi desetljećima.

Rat koji je trajati godinama nakon što se uključi Engleska.

Govorio je o opštoj spratastrofi.

Haeften je zapisao da se Moltke, sa suzama u očima,

okrenuo prema portretu svojeg strica, Moltkea starijeg.

Moltke stariji strahovao je

upravo od takvog razvoja događaja,

premda je i sam zagovarao preventivni rat.

Ali 1. Augusta 1914. godine ujutro

to još nije bio europski rat.

Istog su dana njemački vođe primili važnu vijest

od veleposlanika Lichnowskog u Londonu.

Lichnowsky je ustvrdio da je sir Edward Grey ponudio

mogućnost neutralnosti.

To su smatrali velikom njemačkom pobjedom.

Drugi je telegram čak tvrdio

da bi i Francuska mogla ostati neutralna.

Car je naručio šampanjac. Svi su bili oduševljeni.

U jednom je trenutku car naložio Moltkeu

da promijeni plan i napadne samo Rusiju, a ne i Francusku.

Moltke je doživio živčani slom.

„Vaše Veličanstvo, to je nemoguće. Imamo vojsku od nekoliko miliona ljudi.

Ne možemo ih tek tako vratiti s njihova puta

i poslati ih nekamo drugamo.”

„Promijenimo li plan, nećete imati vojsku.

Imate ćete neorganizovanu gomilu.”

Na to je car odgovorio, tragično, po mojem mišljenju:

„Vaš bi mi stric dao drukčiji odgovor.”

Te iste noći

stigao je još jedan telegram kneza Lichnowskog.

Stiglo je pojašnjenje iz Londona.

„Ne, pogriješio sam.

Britanci neće dopustiti uništenje Francuske.

Ući će u rat.”

A onda je car, koji je već bio u pidžami,

rekao Moltkeu: „Dobro, radite što želite.”

Vratio se u krevet i doživio i sâm slom živaca.

EXYUSUBS.COM

1. AUGUSTA 1914. NJEMAČKA OBJAVLJUJE RAT RUSIJI

3. AUGUSTA 1914. NJEMAČKA OBJAVLJUJE RAT FRANCUSKOJ

4. AUGUSTA 1914. VELIKA BRITANIJA OBJAVLJUJE RAT NJEMAČKOJ

6. AUGUSTA 1914. AUSTRO-UGARSKA OBJAVLJUJE RAT RUSIJI