All language subtitles for JFK.What.The.Doctors.Saw.2023.1080p.AMZN.WEB-DL.DDP5.1.H.264-FLUX

Predsjednikov auto sada skreće
u Ulicu brijestova,

i to će biti samo pitanje minuta

prije nego što stigne u Trade Mart.

To-to--čini se kao da

nešto se dogodilo na ruti
kolone automobila.

Nešto se, ponavljam, dogodilo

u ruti automobilske povorke.

Ovo je Walter Cronkite iz naše redakcije,

i bilo je pokušaja,

kao što možda sada znate, o životu
predsjednika Kennedyja.

Bilo je to prvi put

da je javnost vidjela ubojstvo
na televiziji.

Čuli smo da je Kennedy ubijen

i doveli su
ga na hitnu

u bolnici Parkland.

Nekoliko minuta nakon što sam
vidio predsjednika Kennedyja,

zaključili su liječnici u Parklandu

da je rana na vratu bila ulazna rana

a rana na glavi bila je izlazna rana.

Moj predsjednik je ubijen
i bio je mrtav.

Bože moj, upravo ste se pobrinuli
za predsjednika,

i on je mrtav.

Je li se to stvarno dogodilo,

ili je ovo bila noćna mora?

O moj Bože.

Citirani su liječnici bolnice Parkland

kako kažu da su mislili da
je barem jedan metak ušao

Vrat gospodina Kennedyja sprijeda.

Liječnici Parklanda bili su

ozbiljan problem za američku vladu

jer su dali dokaze

da je strijelac
negdje ispred,

a to je bilo u potpunoj suprotnosti
sa službenim narativom

usamljenog strijelca odozgo i straga.

Sve je ovo stalo,

jer je Oswald morao
imati suučesnika.

Vladin narativ je

da je Lee Harvey Oswald djelovao sam...

Ubojstvo predsjednika Kennedyja, slučaj zatvoren.

I kao što znamo, slučaj nije zatvoren

u toj određenoj točki.

Tko je stajao iza svega ovoga?

Neki su ljudi u našoj vladi petljali

s kritičnim dokazima kako
bismo bili sigurni

američki narod ne
bi znao istinu

o tome tko je ubio predsjednika.

Dokumente zadržavaju
FBI, CIA.

Obavještajne agencije radile
su sve pogrešne stvari

ako su tražili zavjeru.

Mnogi ljudi su jednostavno odlučili
držati jezik za zubima,

uključujući liječnike iz Parklanda.

Nisam želio biti meta

za one koji su ubili našeg predsjednika.

Tako da nisam nikome rekao više od 30 godina

da sam bio prisutan u Traumatološkoj sobi 1.

Zato što je toliko ljudi umrlo

koji je sudjelovao
u atentatu.

A on je rekao, ne smiješ to nikada, baš nikada reći

to je opet bila ulazna rana

ako znaš što je dobro za tebe.

Ono što se zapravo dogodilo u Traumatološkoj
sobi 1 nikada nije izašlo u javnost,

nikada nije postalo javno.

Bio sam tamo.

Znam što sam vidio.

Bio sam tamo. Sjećam
se toga do detalja.

Ostalo mi je zauvijek urezano u sjećanje.

Što je vjerojatnije,

Doktori iz parka govore istinu

ili obdukcija govori istinu?

Liječnici Parklanda rekli su istinu.

Ovi liječnici su pouzdani
koliko god možete.

Ovoj zemlji nije rečeno istina

o ubojstvu JFK-a.

Hoće li ljudi osjetiti da imaju

bolje razumijevanje onoga
što se zapravo dogodilo?

Apsolutno.

Dobro jutro dame i gospodo.

Ovo je Bob Walker iz
Dallas Love Fielda,

gdje je sada okupljeno
veliko mnoštvo da čeka

dolazak predsjednika i gđe
John Fitzgerald Kennedy

iz zračne baze Carswell
u Fort Worthu.

Bili smo svjesni

da predsjednik dolazi u Dallas.

Bilo je dobro promidžbeno.

Policija je cijelo jutro
kružila terenom

od ranih jutarnjih sati,

i veliki kontingent policije
je spreman.

Sljedeći veliki mlažnjak se približava,
a ovaj bi trebao zadržati

predsjednik i gospođa Kennedy.

Evo dolazi Jack!

Bio je poput rock zvijezde.

Bio je zgodan i bogat.

Imao je lijepu ženu.

svidio mi se.

Mislio sam da je stvarno cool.

Odmah u nas.

A publika ispod navija.

Tu je gospođa Kennedy

i predsjednik Sjedinjenih Država.

I mogu vidjeti njegovu preplanulost
cijelim putem odavde.

Masa maše, kao što vidite.

Ljudi stoje posvuda
oko svega dostupnog

vidjeti predsjednika
i njegovu ženu.

Oh, idolizirao sam ga.

Bio sam demokrat, naravno.

I odustao je od svog plana

i otišao ravno do ograde kako
bi se rukovao s ljudima.

Čovječe, ovo je nešto.

Ljuske jajeta čini još tanjim

za tajnu službu, čiji je to posao

čuvati čovjeka.

Bio sam jako uzbuđen što predsjednik

i Jacqueline Kennedy
dolazile u Dallas.

I bilo mi je žao što sam
dežurao u Parklandu

jer sam htio sići
i vidjeti paradu.

I natrag idu do auta.

Guverner Connally stoji
u autu ozaren.

Sada će se kolona vrlo
brzo početi iseljavati

za središte Dallasa, gdje bi
već trebale biti tisuće

biti na ulici upravo
sada čekajući pogled

predsjednika i njegove supruge.

Trasa mjesta održavanja mimohoda

objavljen u novinama
dva-tri dana prije.

Tako da su svi znali rutu.

I to je razlog zašto ih
je bilo toliko tisuća

ljudi koji stoje na ulicama.

Bilo je nekih rasprava o tome hoće li

bilo mu je stvarno dobro
doći u Dallas.

A evo i predsjednika
Sjedinjenih Država.

I to kakva gužva.

Kakav sjajan doček
ima sada.

Možemo--i tu je Jackie.

Dobiva jednako veliku dobrodošlicu.

Tu je Lyndon Johnson

i Lady Bird koja je prolazila
u drugom autu.

A publika je potpuno podivljala.

Ovo je prijateljska publika
u centru Dallasa.

Tako su moja žena i djeca, sa
svima ostalima, otišli van,

i kad naiđe mala kolona automobila,

vidjeli su ovu gomilu
ljudi i usporili,

a Kennedy im je mahnuo.

Predsjednikov auto sada skreće
u Ulicu brijestova,

i to će biti samo pitanje minuta

prije nego što stigne u Trade Mart.

Ranije sam bio na autoputu Stemmons,

čak je i autocesta bila
prepuna gledatelja.

Da, svi smo bili svjesni
da dolazi u Dallas.

Mislim da je cijeli grad
bio uzbuđen zbog toga

na ovaj ili onaj način.

Svakako, mnogi su ljudi
bili vrlo uzbuđeni

i izvršio velike pripreme
za njegov dolazak.

I tisuće i tisuće ljudi
koji su bili

gužva na ulicama ovdje prati
kolonu automobila

još dalje niz glavnu ulicu
prema autocesti Stemmons.

Priređena je prekrasna dobrodošlica

predsjedniku ovdje u centru Dallasa.

To--to--

Prvi put kad sam posumnjao

da se dogodio neki veliki događaj

bilo kada je operater pejdžirao

preko razglasa "Predsjednik
je upucan,

i dovode ga
na hitnu."

Zvali su iz hitne,

rekao je da će dovesti predsjednika
Kennedyja.

Bio je upucan.

Bilo je tu hrpa drugih
vrhunskih ljudi

koji su se paginirali.

Medicinska sestra je dotrčala i
rekla: "Predsjednik je upucan."

Potrčao sam dolje što sam brže mogao

i otišao u sobu za
traume broj 1.

Čuli smo da je
Kennedy ubijen

i doveli su
ga na hitnu

u bolnici Parkland.

Kad sam to čuo, potrčao
sam niz tri stepenice

u glavni hodnik.

I tada dobiješ
ogromnu navalu

adrenalina u tijelu.

I pomislio sam, oh, bit
će kao John Wayne.

On će sjediti na kolicima,

i on će biti kao, znaš, oh,
to je samo rana na tijelu.

Znaš, nisam imao pojma.

Prva izvješća govore da
je predsjednik Kennedy

ovom pucnjavom teško ranjen.

Dobar dan, dame i gospodo.

Oprosti mi što sam
ostao bez daha,

ali prije otprilike 10 ili 15 minuta,

tragična stvar, prema svim pokazateljima
u ovom trenutku,

dogodilo se u gradu Dallasu.

Dopustite mi da vam ovo citiram.

"Predsjednik Kennedy i guverner
John Connally jesu

"pokošen mecima ubojica
u središtu Dallasa.

“Vozili su se u otvorenom autu

„kada su se zapucali.

“Predsjednik, njegovo mlitavo tijelo nošeno

"u naručju svoje žene,
Jacqueline,

je odjurio u bolnicu Parkland."

Očekivao bih da će ga
dovesti u Parkland.

Prije svega, to je vjerojatno
bila najbliža bolnica,

ali to je bila bolnica broj jedan za traumatologiju

u tom dijelu zemlje.

Parkland je određeni centar za traume

za cijelo šire područje
Dallas-Fort Wortha.

Zbrinuo sam već stotine
pacijenata

s prostrijelnim ranama i ozljedama
te prometnim nesrećama.

Vidjeli smo dvije do tri rane
od vatrenog oružja dnevno,

plus ubodne rane,

plus tupe traume, kao što
su automobilske nesreće.

Viđali smo ih oko
5000 godišnje.

Tamo bih želio biti

da mi se to dogodilo.

Nema sumnje u to.

Parkland je dobro poznat po svojoj brizi

u takvim hitnim slučajevima, a
to je ono što rade najbolje.

U roku od pola minute, vrata
su se naglo otvorila,

i došla su kolica s Jackie

i dva momka iz
tajne službe,

a na rukama su imali užasno
ranjenog čovjeka.

Predsjednika su vozili
na kolicima

prema sobi za traumu 1.

Sjećam se ljudi tajne službe

i izraz njihovog lica,

ako možete zamisliti koliko im je laknulo

proći smrtno ranjenog predsjednika

liječnicima da se pobrinu za njega.

I samo osjetiš kako ti crvenilo
prelijeva tijelo,

i misliš, moj Bože,
ja ću se pobrinuti

predsjednika Sjedinjenih Država.

Kad sam prvi put ušao u sobu za traume 1

i vidio predsjednika,

predsjednik je bio na kolima.

Ruke su mu bile spremne
za reanimaciju.

Gledao sam ga, razmišljao,

vjerojatno neće uspjeti.

Ali ti stvarno trebaš otvoriti dišni
put i intravensku injekciju,

onda obavi pregled.

I to smo učinili.

Dr. Carrico je bio specijalizant druge godine

zadužen za hitnu pomoć,

i pokušavao je intubirati
predsjednika,

stavljanje cijevi u dušnik.

Pokušalo je nekoliko mlađih
specijalizanata

da dobije intravenoznu injekciju, ali zato što je bio

u tako dubokom šoku,
vene su kolabirale.

Ali napravio sam mali zarez u venu

i goloruko uvukao
kateter.

I rekli su, Goldstrich,
idi po defibrilator.

Pa sam istrčao iz sobe i izvadio ga

i gurao ga što sam jače
mogao na kotače

i dobio ga tamo.

I mislim, znaš,

možda će mu ovo spasiti život.

Bio sam tek student četvrte godine medicine.

Nikada nisam bio glavni.

Preuzeli smo dužnost kao više osoblje,

a dr. Malcolm Perry zapravo
je bio osoblje

činilo se da je naknadno onaj

koji se smatrao glavnim
kirurgom

koja se brinula za predsjednika Kennedyja.

Sljedeća osoba koje se sjećam je došla

bio je dr. Bob McClelland.

Dr. Perry i dr. Baxter upravo su prošetali

u onu sobu ispred mene.

A dr. Perry je stajao
s desne strane

kolica na kojima je predsjednik ležao,

Dr. Baxter nasuprot njemu s lijeve strane.

Pa su me pozvali da prođem.

I otvorio sam vrata Traumatološke
sobe 1,

prošetala gospođa Kennedy,

i dočekao ga je užasan prizor

predsjednika Kennedyja kako
leži na leđima na kolicima

sa svjetlom operacijske sobe koje je obasjalo dolje

na njegovoj krvavoj glavi.

I još uvijek imam to u glavi
do ovog trenutka.

Najdramatičnije su mi bile stvari

kaos u hitnoj,

Tajna služba sa svojim mitraljezima

mahnito gledajući oko sebe,

predsjednik leži na kirurškom krevetu,

i s gospođom Kennedy koja sjedi pored

s mrljama predsjednikova mozga

na njezinu suknju.

Cijela atmosfera zajedno
bila je vrlo kaotična.

Medicinska sestra hitne
pomoći, Doris Nelson,

puštao ljude unutra,

a tu je bio i policajac
ili agent tajne službe.

Nisam siguran koji.

To područje jame je bilo zakrčeno

s muškarcima u poslovnim
odijelima, rame uz rame.

A ovaj uniformirani čovjek imao je samo na neki način

nenametljivo se uvukao.

I primijetio sam da mu je vezana
lisicama na lijevom zglobu

bila aktovka.

I netko kaže, tu je čovjek
s nuklearnim kodovima.

Možda smo mislili da
je ovo prva faza

nekakvog ruskog napada ili čega već.

Bio je to divan doček
u centru Dallasa

postala je poprište neopisivog užasa

dok se stotine ljudi gomilaju
ispred stražnjih vrata

u hitnu pomoć ovdje
u bolnici Parkland.

I ljudi se pitaju,

hoće li naš predsjednik preživjeti?

Ne postoji siguran put do
predsjedničke pozicije.

Nema garancija.

Pitanje je zapravo,

koji kandidat može odgovoriti na probleme

s kojim će se Sjedinjene
Države suočiti u 60-ima?

Ne vjerujem da itko od nas

zamijenio bi mjesta s bilo
kojim drugim ljudima

ili bilo koje druge generacije.

Energija, vjera, predanost

koje donosimo u ovaj pothvat

će osvijetliti našu zemlju
i sve koji joj služe.

I sjaj te vatre

može uistinu osvijetliti svijet.

Pričali smo o njemu tog jutra...

karizmu koju je stvorio
i novo uzbuđenje

koju je predstavljao za našu zemlju.

Sjećam se da sam pomislio,
ovo je stvarno povijesno.

Usred sam nečeg stvarno
povijesnog.

Ovo je predsjednik i sjećam se

nije bilo izraza,

nije bilo pokreta njegova lica.

Oči su mu bile otvorene, a
pogled je bio impresivan

koje nikada neću zaboraviti,

jer ovdje je bio moj heroj,

i to je bila vrlo tužna situacija.

Prvo što sam primijetio
bila je vrlo mala rana

u vratu sprijeda.

Sjećam se toga vrlo rano,

čak i kad je njegova odjeća još bila na sebi,

Vidio sam mu ranu na vratu.

Mogli smo reći da je rana bila
na prednjem dijelu vrata

točno iznad mjesta gdje su bile košulja i kravata.

Dakle, bilo vam je vidljivo.

U mojim mislima, rana je
bila prilično mala,

možda novčić, možda novčić.

I ta mala rana, prvotno
je pomislio Malcolm

to mora biti ulazna rana
jer je bila tako mala.

I dok sam prolazio, dr. Perry
se nagnuo preko predsjednika

i dodao mi kirurški
retraktor i rekao,

Bobe, hoćeš li otići i
stati na čelo kolica

i nagni se i stavi taj
retraktor u ranu

i otvori ga kako bi on i dr.
Baxter mogli pogledati dolje

u ranu i vidjeti ono što
su trebali vidjeti.

Vidio sam kako dr. Perry pravi
rez ravno kroz ranu

za koju smo mislili da je ulazna rana.

Dakle, dr. Perry je ovo proširio,
a mi smo pomogli da se povuče

i pomogao držati stvari
i umetnuti cijev

i dobio kontrolu dišnih puteva.

Pokušavali smo spasiti našeg predsjednika.

I pokušavali smo učiniti
sve što smo mogli

da ga spasim.

Stvar koja me stvarno pogodila

kad sam došao do čela kolica

bila je rana na potiljku.

Rekao sam, moj Bože, jesi
li mu vidio potiljak?

Nestalo je.

Ono što je bilo upečatljivo, čak i više od Kennedyja,

bila je gospođa Kennedy s krvlju

po cijelom njezinom ružičastom kaputu.

I to je bilo zapanjujuće
vidjeti je takvu.

Koliko se sjećam, gospođa Kennedy
nije bila emotivna.

Moj je dojam bio da je znala
da se to može dogoditi,

i to se dogodilo, i bila
je spremna na to.

Svi bi trebali pokušati pomoći Jacku

kako god su mogli,

i to je bio način na koji sam
to najbolje mogao učiniti,

čineći to uvijek klimom
naklonosti.

Bio sam stvarno usredotočen
na Jacqueline Kennedy.

Ona je bila u središtu pažnje

jer je bila lijepa dama

u dramatičnom, vrlo izbezumljenom stanju.

Ali i dalje je itekako
vladala sobom

i nije bila uplakana ili histerična

ili bilo što što ljudi mogu zamisliti.

Ne mislim da je to potpuno neprikladno

da se predstavim ovoj publici.

Ja sam čovjek koji je pratio
Jacqueline Kennedy u Pariz.

I uživao sam u tome.

Imala je ovo ružičasto odijelo,

i pitao sam se zašto je nosila ružičasto odijelo

s crvenim rukavicama.

I naravno, pogledavši malo bliže,

mogli ste vidjeti da su crvene
rukavice zapravo bile krv,

a bilo je na njezinim rukama.

Bila je poprskana krvlju,

i obično to ne kažem jer
je pomalo jezivo,

siva tvar je mozak.

Gospođa Kennedy, kad je prvi put ušla

s predsjednikom u Traumatološku sobu 1,

u ruci je držala veliki segment
njegovog velikog mozga

i predala ga doktorici
Jenkins kad je ušla.

Zapravo, vidjeli ste te slike

kad se penje natrag na
stražnji dio auta.

Ljudi se pitaju zašto je
zadržala ovaj dio mozga

koji je predsjedniku
izbio iz glave

na stražnju palubu limuzine.

I ona je puzala natrag i ušla

s tim komadićem mozga u ruci

i predao ga dr. Jenkinsu.

Imao je veću ranu desne
strane glave

koji je bio širom otvoren s
mozgom i gubitkom lubanje

i s cijelim tjemenom oguljenim.

Dakle, bila je to užasna
rana, i to je bilo očito

vjerojatno je ovo bila smrtonosna rana.

Mogao bih pogledati dolje u Kennedyja,

a bilo je vidljivo da
vrh njegove glave

izgledao kao da je otpuhan.

Sve je bilo krvavo.

I u tom sam se trenutku
osjećao kao

već je bio mrtav kad sam ga vidio.

Stražnja polovica njegove desne
hemisfere mozga je nestala.

I dok sam tamo stajao, desna polovica

malog mozga ispao iz te rupe

u potiljak na kolica.

Dakle, bilo je očito da se radi o
smrtonosnoj - smrtonosnoj rani.

Moj početni dojam, vidjevši dvije rane,

bio, kako bi to spojio?

Pa, mala rana ovdje,
velika rana ovdje.

Mislili smo da postoji
ulazna rana na vratu

i izlaznu ranu na potiljku

u to određeno vrijeme,

jer sam vidio priličan broj
rana od vatrenog oružja,

a obično je ulazna rana manja

nego izlazna rana.

Mislio sam da ima smrtonosnu ozljedu.

Ali osjećala sam da se nikad ne zna.

Dakle, znate, evo našeg predsjednika.

Pa učinimo sve što možemo.

Bili smo vjerojatno 10 ili 12 minuta

u reanimaciju.

Napravili smo traheotomiju.

Pustili smo IV.

Stavili bismo dvije prsne cijevi.

I dobili smo trag srca.

Do tada smo dobili EKG aparat,

a postojala je samo ravna linija.

Ravna linija.

Ravna linija.

Tada očito uopće
nije disao sam.

Glava mu je bila u rukama
dr. Jenkinsa,

i promrmljao mi je: "Posljednji
obredi, posljednji obredi."

Poziv je poslan

od nekih od vrhunskih specijalista
kirurgije u Dallasu,

a poziv je otišao i za svećenika.

I tako smo se svi složili
da ga trebamo proglasiti,

i službeno, imali bismo
dr. Kempa Clarka

objaviti tu objavu.

Dr. Clark je preuzeo odgovornost

jer je prvenstveno bila ozljeda mozga,

i on je neurokirurg.

I osjećali smo da je to rana

koji je uzrokovao propast.

Mislim da smo svi znali da
je predsjednik mrtav,

i bilo je samo pitanje
tko će obaviti poziv.

I time je predsjednika
proglasio mrtvim.

Tada sam bio

emocionalno pogođen.

Mislim, vidjeti nekoga kako umire

je nešto što smo vidjeli puno.

Ali bilo je šokantno vidjeti
najpoznatiju osobu

u svijetu i njegova žena tamo.

To je utisnuto u moje misli,

i uvijek je tu.

Bilo je to gotovo poput stroja
koji se urlajući isključio.

I u sobi je vladala
nekakva tišina.

I znaš da je ta osoba napustila
ovaj svijet.

Rekli su, neka vrijeme
smrti bude 1:00.

I to dosta prije 13:00.

A onda su rekli, dobro, to
će Johnsonu dati vremena

izaći iz bolnice i doći
do Air Force One

a možda i položiti zakletvu.

Izašao sam iz Traumatološke sobe 1

odmah nakon što smo zaključili
da je mrtav.

Do mene je prišao jedan gospodin

s velikom značkom u ruci,

i rekao je, ja sam iz FBI-a,

i moram nazvati J.
Edgara Hoovera

i recite mu stanje
predsjednika.

A odmah iza njega bio je još jedan gospodin

s velikom značkom, i rekao je,

Ja sam iz tajne službe,

i moram nazvati Josepha
Kennedya

i reci mu u kakvom je stanju njegov sin.

I ovdje su me pitali u kakvom
je stanju predsjednik,

i znao sam da je mrtav.

Nisam htio biti prvi

objaviti ovo svijetu,
da je mrtav.

Mislim da je najvažniji dio
rekao gospođa Kennedy

nije htjela da se on proglasi
dok ne stigne svećenik.

Svećenik nije stigao.

Pa sam im rekao,

Rekao sam, nije mu dobro.

U tom trenutku sam bila
stvarno u šoku.

A ja sam samo stajao.

Svi su počeli izlaziti iz sobe.

Svi su odlazili.

I ubrzo, gospođa
Kennedy počinje

hodajući prema predsjedniku,

a ja samo stojim tamo.

Dr. Baxter i ja vidjeli
smo priliku da odemo.

Ali baš kad smo to počeli činiti,

vrata Traumatološke sobe 1 ponovno su se otvorila,

i ušao je svećenik.

Ulazi katolički svećenik

i obavlja posljednje crkvene obrede.

I morali bismo ga
gurnuti s puta

kako bi izašao iz sobe.

I tako smo se ukočili uza zid

i našli smo se, neprikladno
smo se osjećali,

nazočan predsjednikovom posljednjem obredu.

Gospođa Kennedy stajala je
preko puta oca Hubera

na čelu predsjednikovih kola.

Nagnuo se i rekao u predsjednikovo
lijevo uho...

Opraštam ti tvoje grijehe
u ime Oca,

i Sina i Duha Svetoga.

Cijelo to vrijeme tamo je
stajala njegova žena.

I nisam mogao čuti što je
gospođa Kennedy pitala,

ali joj je otac Huber vrlo tiho rekao:

rekao je, da, dao sam
mu uvjetni oprost.

Napravila je grimasu kad je
čula tu riječ "uvjetno".

On je pokriven, ali ona ga uzima za ruku,

i ona radi ceremoniju prstena.

Zamijenila je prsten sa svog prsta

na predsjednikov prst

a prsten s njegova prsta na njezin.

Stala je pokraj njegove bose noge

koja je virila
ispod plahte.

Stajala je na trenutak,
a zatim se nagnula

te mu poljubio stopalo
i izašao iz sobe.

Tko je stajao iza svega ovoga?

Nismo to znali.

Toga dana sigurno nisu znali

kada su uveli potpredsjednika
Johnsona

izvan hitne pomoći.

Hitno je prebačen u Air Force One.

Gospodin i gospođa Johnson požurili
su iz hitne službe,

okružen ljudima tajne službe,

i hitno su odvezeni u zračnu luku.

Mislim da su ga htjeli

izvan grada što je brže moguće.

Ali nije mogao što prije
pobjeći iz grada

jer je želio gđu Kennedy
sa sobom,

a gospođa Kennedy nije htjela
napustiti predsjednika.

Osjećalo se kao ružan san,

i stalno sam se nadao da ću
se svaki čas probuditi

i otkriti da sam upravo imala
užasnu noćnu moru.

Ništa nikada neće izbrisati sliku

mog jednog puta u prisutnosti

predsjednika i prve dame.

Izašao sam izvan bolnice

i stajao s gomilom
koja se okupila.

Nisam ništa rekao.

Osjećala sam se kao obična osoba

koji je imao veliko divljenje

i ljubav i poštovanje prema
predsjedniku Kennedyju,

a moj predsjednik je ubijen
i bio je mrtav.

Ovo je službena riječ.

Ponavljamo...

Predsjednik Sjedinjenih
Država je mrtav.

Bljesak iz Dallasa:

dva svećenika koja su bila s predsjednikom
Kennedyjem kažu

On je mrtav.

S najvećim žaljenjem, ovaj bljesak:

dva svećenika koja su bila s predsjednikom
Kennedyjem kažu

preminuo je od prostrijelnih rana.

Iz Dallasa, Texas, bljesak,
očito službeni,

Predsjednik Kennedy je umro

u 13:00 po srednjem standardnom
vremenu,

2:00 istočno standardno vrijeme,

prije nekih 38 minuta.

Vratili smo se gore
i samo sjedili tamo

i pogledali jedno drugo,
kao da, znaš,

je li se to stvarno dogodilo
ili je ovo bila noćna mora?

Rasprava je bila u salonu
operacijske dvorane

samo da pokušamo razgovarati i odrediti

kako je Kennedy ustrijeljen
i gdje je ustrijeljen

i s čime je upucan,

koliko je puta upucan.

A bili smo tek na početku toga

kad je dr. Perry primio poziv

da vidi može li sići i sastati
se s novinarima.

Tako je na tiskovnoj konferenciji
dr. Perry,

u opisivanju rane ovdje,

je rekao da misli da izgleda
kao ulazna rana.

Pa smo razmišljali,
bile su dvije rane.

Morala je biti ulazna
i izlazna rana.

To je bio jedini način na koji
smo to mogli spojiti.

I tako sam mislio da je ulazna rana.

Kad je izašao iz sobe,
netko mu je prišao

za kojeg je dr. Perry mislio da je
možda čovjek iz tajne službe.

I rekao je dr. Perryju da to nikada,
baš nikada ne smijete reći

to je opet bila ulazna rana

ako znaš što je dobro za tebe.

Rečeno nam je da je prostrijelna rana,

smrtonosnu ranu zadao

o predsjedniku Sjedinjenih Država,

ušao u dnu grla

a izašao je u dnu vrata
na stražnjoj strani.

Unutar Traumatološke sobe 1,
imamo doktore iz Parklanda

i osoblje koje pokušava spasiti
predsjednikov život.

I oni primjećuju i bilježe
činjenicu da

nedostajao je predsjednikov
potiljak.

I u roku od tri do pet sati,

većina osoblja u Parklandu
obilježava svoja zapažanja

zapisujući ono što su
zapravo primijetili.

Upravo sam napisao na listu papira
s bilješkama o napretku,

kao što biste stavili u karton pacijenta.

Upravo sam rekao, ovo je bila ulazna rana.

Zamoljeni smo da to predamo dr. Clarku,

načelnik neurokirurgije,

i dao sam ga njegovoj tajnici.

Nije bilo motiva za laž.

Nije ih zanimalo ništa

osim govorenja istine.

Prva opisana rana

bila je rana na potiljku

i činilo bi se da ukazuje
na pucanj s leđa.

Ali liječnici su također
rekli da postoji rana

u grlu sprijeda, što
kao da je ukazivalo

hitac iz drugog smjera.

Uopće nije bilo vanjskih utjecaja

da im kaže što da rade ili ne rade

jer se odnosio na njihova opažanja.

Dakle, moramo to reći, ako imamo posla

s ljudima od povjerenja,
liječnicima iz Parklanda

su onoliko pouzdani koliko možete dobiti.

Ovo je relej Situacijske sobe na stranu puta.

Imamo izvještaj koji citira gospodina
Kilduffa iz Dallasa

da je predsjednik mrtav,

da je umro prije otprilike 35 minuta.

Prednji ured želi da se avion
vrati u Washington.

Ovo je situacijska soba.

Dr. Earl Rose, koji je u to vrijeme
bio medicinski istražitelj,

je zatražio da se obdukcija
obavi u okrugu Dallas.

Mislim da je to bilo njegovo mišljenje

da ako se dogodi ubojstvo u okrugu Dallas,

autopsija se obavlja u okrugu Dallas.

Dr. Rose je sjedio u svom uredu,

koja je gledala na hodnik

koji je vodio do izlaza i pristaništa
za utovar u Parklandu.

I vidio je ovu malu
povorku kako dolazi

niz hodnik, idući
prema izlazu,

a to se sastojalo od predsjednika,

koji je sada bio stavljen u njegov lijes,

a gospođa Kennedy je hodala

uz lijevu stranu tih kolica.

Dva čovjeka tajne službe bila su

na čelu male povorke,

od kojih je jedan nosio puškomitraljez
Thompson.

Pa, kad je dr. Rose to vidio,

izašao je iz ureda
u hodnik,

podigao ruku da ih zamoli da prestanu,

jer, rekao je, od mene
se zahtijeva zakon

da vam kažem da svako ubojstvo
koje je počinjeno

u državi Texas, žrtva
mora proći

obdukcija u ovoj državi.

I vode glasan razgovor,

i čujem ih kako govore,
ovdje radimo obdukciju.

Ovo je država Texas.

Zakon je da on ima obdukciju.

A tajna služba kaže, nema šanse.

Odvodimo ga.

Zatim čovjek iz Tajne
službe sa automatom

polako prišao doktorici Rose

i stavio ruke ispod pazuha

i nježno ga podigla s poda

i stavio ga uza
zid hodnika

a zatim mu je prstom zatresao lice

kao da kaže, skloni nam se s puta.

A onda su se okrenuli

i krenuo kroz stražnji ulaz
u vozilo hitne pomoći.

Dakle, nisu namjeravali tamo ostaviti
predsjednikovo tijelo

za bilo koju svrhu.

Odveli su ga iz Dallasa.

U roku od 30 ili 40 minuta, nestao je.

Sve se promijenilo čim je JFK-ovo tijelo

napustio bolnicu Parkland.

Dakle, liječnici iz Parklanda više nisu bili

dio priče, pa je to problem.

Ja sam Doug Horne, i, uh,

Uspio sam dobiti posao

s Odborom za pregled evidencije
o ubojstvima 1995.

Izbačen sam gore i postao
sam glavni analitičar

za vojnu evidenciju.

Revizijski odbor dobio je zadatak

uz osiguranje da su obavljene
odgovarajuće pretrage

od strane svih vladinih agencija

za evidenciju atentata.

Ovoj zemlji nije rečeno istina

o ubojstvu JFK-a.

Zbog toga sam odlučio
da želim ići raditi

za revizijski odbor.

Promatranja Parklanda za koja
mislim da predstavljaju

neke od najboljih dokaza koje imamo

onoga što se stvarno dogodilo
predsjedniku Kennedyju.

Neki liječnici iz Parklanda vjeruju,

na temelju onoga što su vidjeli u Traumatološkoj sobi 1,

da je predsjednik Kennedy
upucan sprijeda.

Nisu odstupili od onoga
što su uočili 1963.

prije 60 godina.

Pa, doktori iz Parklanda
su prvi

koji je vidio predsjednika kad je ušao.

Vidjeli su njegovo tijelo.

A promatranje, uglavnom,

je da je straga bila
velika rana na glavi

a u grlu je bila
ulazna rana.

Ovo je prevladavajuća mudrost

izašavši iz Parklanda toga dana.

Moje ime je Matt Crumpton
i ja sam odvjetnik.

Dakle, imam iskustvo
u traženju dokaza

i analizirajući ga.

I uvijek me zanimao slučaj,

gdje sam počeo duboko roniti

na isti način na koji bi
porota gledala slučaj.

I godinama kasnije,

Nastavio sam ga gledati kako
je slučaj napredovao,

izlazilo je sve više ploča.

Ovo je zvijer od teme.
Tamo su ljudi

koji su cijeli život
proveli radeći ovo.

I Doug Horne je bio vrlo, vrlo uključen

u zrnatim detaljima.

Imao je pristup, znate, informacijama

da velika većina ljudi
u ovom slučaju

nisu imali pristup.

Mislim da su medicinski dokazi
u atentatu na Kennedyja

je najtrajniji misterij.

A ako ste osoba poput mene

koji je to proučavao desetljećima,

sigurno mislite da je vjerojatno

najzanimljiviji dokaz

jer je to prepuno sukoba
i kontradikcija,

i postoje neke prave misterije

da pokušamo ovdje razotkriti.

A jedini način da to učinite
je ići problem po problem.

Dakle, počinjemo s tijelom.

Parkland je bio zaprepašten onim što se dogodilo

kada Tajna služba, u biti,

odnosi tijelo iz grada.

Nisu očekivali da će se to dogoditi.

Kada su u pitanju pitanja
nacionalne sigurnosti,

cijelo vrijeme gaze državnoj
vlasti na prste.

Pa čak i da nije bila zavjera,

federalna je vlada htjela
imati apsolutnu kontrolu

nad tijelom predsjednika
Sjedinjenih Država.

Nije ih briga što neki okružni mrtvozornik

u Dallasu im kaže.

Tajna služba je znala da
će premjestiti tijelo

u Washington na obdukciju.

To im je odmah bila namjera.

Washington, DC je kontrolirao
narativ

o onome što se dogodilo
JFK-u u Dealey Plazi.

Gospođa John F. Kennedy napustila je bolnicu

otprilike u isto vrijeme

lijes koji je nosio tijelo
njenog muža otišao.

Lijes je otišao u privatnu
zračnu instalaciju

na Love Fieldu u Dallasu.

Lyndon Johnson je zapravo rekao
Kennedyjevom tajniku za tisak,

Malcolm Kilduff, u bolnici

da želi što prije
otići odande

jer nije znao stoje
li iza ovoga Rusi

i to je bila međunarodna zavjera

i da je u opasnosti
i pokušavaju

da skine cijelu vladu.

Lyndon Johnson je trčao
okolo po podu,

govoreći: "Došlo je do zavjere!

Moram odmah otići
u Air Force One."

U vrijeme kada
je JFK ubijen,

to je samo vrhunac hladnog rata.

Naš cilj nije pobjeda moći,

ali opravdanje prava,

ne mir nauštrb slobode,

ali i mir i sloboda.

Dakle, najveći strah je bio
je li SSSR umiješan?

Jesu li oni imali ulogu u atentatu?

To je ono što je svima bilo na umu.

Očekuje se potpredsjednik Johnson

položiti zakletvu kao predsjednik
u zrakoplovu

prije nego što odleti
natrag u glavni grad.

Brončani kovčeg je postavljen

u Air Force One, predsjedničkom zrakoplovu,

gdje su se održavale ceremonije
polaganja zakletve.

Lyndon B. Johnson položio je prisegu

kao predsjednik Sjedinjenih Država.

Rečeno nam je da će tijelo otići
u mornaričku bolnicu Bethesda.

Nakon što je to tijelo stavljeno
u avion u Love Fieldu,

sve se promjenilo,

a savezna vlada kontrolirala
je narativ

koji je dat američkom narodu

o onome što se dogodilo.

Otišao sam kući i rekao ženi što se dogodilo

i počeo biti u šoku,

ostajući u šoku.

Počela sam gledati televiziju.

Gledao sam sve što se događa.

Nisam mogao vjerovati da, zaista,

Bio sam dio toga.

Stvarno nisam shvaćao

da je ovo bilo na televiziji.

I tada sam shvatio da svi

u svijetu se do tada znalo za to.

Walter Cronkite ga je pratio.

Pratili su ga svi
diljem svijeta.

U Dallasu, osumnjičenik u kazalištu u Dallasu

potegao pištolj, ubio jednog policajca,

ranio još jednog, i--
ali je zarobljen.

I kada je zarobljen, vikao
je: "Sada je sve gotovo",

i histerično vrišti,

je privela policija.

Čovjek je identificiran
kao Lee H. Oswald.

Lee Harvey Oswald je uhićen,

i tako smo počeli pokušavati

spojiti nešto od ovoga,

jer kada sam tog popodneva otišao kući,

Nisam znao ništa o
Lee Harvey Oswaldu

te da je on optuženi atentator.

Čovjek je odmah doveden

u sjedište policije.

Taj čovjek je rekao da je
bio zaposlenik zgrade

iz kojeg se vjeruje
da je pucanj došao.

Ovo je 24-godišnji
Lee H. Oswald.

Sada, evo pištolja

za koji policija kaže da je korišten
za ubojstvo predsjednika.

Ne, nisam za to optužen.

Zapravo, to mi još nitko nije rekao.

Prvo što sam čuo
o tome bilo je

kada novinski novinari
u dvorani, uh,

postavio mi to pitanje.

Unutar sat vremena nakon atentata,

Oswald je uhićen,

i to je bilo u svim medijima

da je Oswald pucao,

ispalivši tri hica s leđa,

udaranje predsjednika Kennedyja

a potom i guverner
John Connally.

I ima smisla da je to
Oswald jer je radio

u Texas School Book
Depository.

Pa, mislim, morate pažljivo
pogledati Oswalda.

U Dallasu u Texasu ispaljena su tri hica

u povorci automobila predsjednika
Kennedyja u centru Dallasa.

Mediji su rekli da je Lee Harvey Oswald bio

usamljeni ubojica, slučaj zatvoren.

I kao što znamo, slučaj nije zatvoren

u toj određenoj točki.

Let je trajao 2 sata i 13 minuta

doći iz Dallasa u Teksasu
do zračne baze Andrews

južno od Washingtona, DC

Tajna služba, u sobi za situaciju
u Bijeloj kući,

naredio da se izvrši obdukcija

u mornaričkoj bolnici Bethesda.

I ovdje je... evo
sada aviona.

Vratio se letom iz Dallasa.

Ono što vidite je poseban kamion
koji je pomaknut prema gore

na stražnji dio predsjedničkog mlažnjaka

na kojoj će se lijes iznijeti.

Kovčeg je tamno smeđe boje,
blago crvenkast.

Hitna pomoć mornarice se
sprema blizu kamiona.

Iza kovčega je gospođa
Jacqueline Kennedy.

Desno od nje je njen šogor,

glavnog državnog odvjetnika
Roberta Kennedyja.

Gospođa Kennedy očito ulazi
u kola hitne pomoći.

I mornaričko vozilo hitne
pomoći odlazi s kovčegom.

Sada se dramatizira ovdje
u zračnoj bazi Andrews

dok se novi predsjednik
obraća mikrofonima.

Dame i gospodo,

predsjednik Sjedinjenih Država.

Dat ću sve od sebe.

To je sve što mogu učiniti.

Molim tvoju i Božju pomoć.

Dakle, u 6:20, Lyndon odlazi.

U 6:21 gase se svjetla,

i nema više TV
prijenosa.

I tako bi bilo i poslije

da predsjednikovo tijelo,

bilo u plahtama ili u vreći
za tijelo--nije jasno--

bio bi smješten u helikopter

i brzo odletjeli u mornaričku
bolnicu Bethesda.

Ovo je teorija Douga Hornea,

da je tijelo izbačeno
iz brončanog kovčega

u avion i staviti u
kovčeg za otpremu.

I tako je brončani lijes
odnesen u Bethesdu

u kolima hitne pomoći s
Jackie i RFK u njima.

Ali taj lijes je zapravo prazan,

je ono što teorija kaže.

Tajna služba odlučila je

dok je avion bio na
putu za Washington,

da će tijelo ići helikopterom.

Sada, kovčeg je stigao
za 20 minuta

prije brončanog lijesa
iz Dallasa u Bethesdu.

Ovo je-- ovo je
igra ljuske.

Ovo je očito vrlo kontroverzna
teorija.

Ideja je da je tijelo stiglo

20 minuta ranije u Bethesdu.

Poslani su narednik Boyajian
i njegovi marinci

Bethesdi za pružanje fizičke sigurnosti

za predsjednikovu obdukciju.

I napisao da je lijes
stigao u 18.35 sati.

To je vojno vrijeme za 18:35

I kada je kolona stigla u 6:55,

Agenti tajne službe zabilježili su
to vrijeme u svojim izvješćima,

a svi novinari zabilježili

taj put u svojim izvješćima.

Dakle, ova su dva vremena čvrsto utvrđena.

Primarni dokumenti na koje se oslanja

jer bi ova tvrdnja bila
Boyajian izvještaj.

Mislim da ovo nije ludost.

Osoba koja je bila zadužena
za radnu grupu,

koji je iskrcao
kovčeg u 6:35,

bio je podčasnik Dennis David.

Koliko se sjećam, bila su to crna
ambulantna kola bez oznaka.

I istovarili smo lijes,

i odneseno je u sobu za obdukciju.

Ovaj lijes je obična, siva kutija,

ako hoćete, metalna kutija.

Svatko tko je ikada bio u Vijetnamu

znao bi o čemu govorim.

Otpremili smo stotine tijela odande

u istoj vrsti kovčega.

To je običan kovčeg za transport.

To definitivno nije bio otmjeni lijes

koje su prikazivali na TV-u,
što sam kasnije vidio.

Dakle, pitanje koje je stvarno važno je,

što se dogodilo s tijelom predsjednika Kennedyja

u bolnici između vremena
kad je stvarno stigao,

18:35, kada je počela
službena obdukcija,

što je bilo malo poslije 8:00?

Teorija je da između 6:30 i 8:00,

tijelo je fizički dirano...

Tako da svaki dokaz koji bi
pokazao pucanje sprijeda,

kao rana ovdje,

bilo koji od tih dokaza bio bi zamagljen.

Sve snimke koje nisu dosljedne

s dolaskom sa šestog kata
snajpersko gnijezdo

u Repozitoriju školskih
knjiga morali ukloniti.

Jer neki liječnici
Parklanda vjeruju

da je predsjednik Kennedy
upucan sprijeda.

Dok JFK-ovo tijelo
stigne u Bethesdu,

pripovijedanje je jasno da
je predsjednik upucan

od strane usamljenog revolveraša odozgo i straga.

I tako tijelo treba
podržati tu priču.

A jedan od načina da ga podržite je uklanjanje

sav metal u tijelu

to znači da je došlo do unakrsne vatre.

Zapravo ćeš dezinficirati
mjesto zločina.

24-godišnji Lee Harvey
Oswald optužen

s ubojstvom predsjednika.

Oswald je uhićen za manje od dva sata

nakon što je predsjednik ubijen.

Policija kaže da je Oswald
radio u zgradi iz koje

ispaljeni su hici koji
su ubili predsjednika.

Taj pištolj je moćna vojna puška,

koju je policija pronašla u zgradi.

Nije priznao. Nije dao
nikakvu izjavu.

Protiv njega je prihvaćena
optužnica za ubojstvo.

- Ja, uh... - Ne znam
o čemu se radi.

Jeste li pucali u predsjednika?

Istraga i uhićenje

bilo je brzo, u najmanju ruku.

Patolozi za autopsiju predsjednika
Kennedyja

bila su dva mornarička patologa,

Zapovjednik James J. Humes

i zapovjednik J. Thornton
Boswell.

Humes i Boswell uopće nisu
bili dobro upućeni

na pucnjeve.

Nisu uopće pucali iz vatrenog oružja.

Problem je što oni nisu bili
forenzički patolozi.

Bili su to ljudi koji bi radili obdukciju

ako je tvoja teta umrla od srčanog udara,

nije državni dužnosnik na visokoj razini

koji dobiva metak u glavu,

gdje trebate znati ulaznu ranu,

izlazna rana, put metka,

pa možete kasnije utvrditi
odakle su meci.

Teško je u to povjerovati

imate predsjednika Sjedinjenih
Država,

i obdukcija će biti obavljena

niti jedan praktičar forenzičkih patologa.

Vjerujem da Humes i Boswell

odabrani su za obdukciju

jer su bili pod vojnom kontrolom.

Rezultati obdukcije bi mogli biti

pod kontrolom vojske,

što znači da ih kontrolira
federalna vlada.

James Jenkins bio je bolnički bolničar

koji je pomagao pri obdukciji,

i on je u zapisniku rekao da je vjerovao

da je vojska stvarno kontrolirala
obdukciju.

Toliko je ljudi kojih više nema.

Znaš, kad ja odem, neće
biti nikog drugog

iz obdukcijskog tima uopće.

Moj je posao bio učiniti
za njih što su tražili

a da vam se zapravo ne kaže
da to učinite svaki put.

Dakle, moj fokus je bio na

točno što se događalo za tim stolom,

radeći ono što je od mene traženo,

slušajući što rade,

i predviđajući zahtjev.

U to je vrijeme vojska bila,

ako vam je rečeno da nešto
učinite, učinili ste to,

ili drugo.

A ono "ili inače" nije bilo ugodno.

Vojni liječnici slijede naredbe.

Ako to ne učinite, vaša karijera je gotova.

Vjerujem da su Humes i Boswell primili

vrlo čvrst skup uputa

prije nego što je tijelo predsjednika
Kennedyja stiglo u 6:35.

Nećete dojavljivati pucnjeve sprijeda.

Prijavit ćete samo snimke s leđa.

Već imamo uhićenog čovjeka.

Tako to mora biti.

Obavljat ćete patriotsku
dužnost za svoju zemlju.

Oni su uključeni u šaradu.

Šarada je pretvarati se da
radiš pravu autopsiju

i doći do rezultata koji govore

bio je jedan strijelac
odozgo i straga

a s prednje strane nije bilo oružnika.

Humes je imao jedan najvažniji
zadatak koji je morao obaviti

prije početka obdukcije u 8:00

To je bilo uklanjanje mozga
predsjednika Kennedyja

i ukloniti sve dokaze

u vidu hitaca sprijeda.

Dakle, u svakoj standardnoj autopsiji,

kada je u pitanju rana od vatrenog oružja,

tragovi rana bi
se secirali

kako bismo mogli vidjeti putanju

i vidjeti gdje je metak zapravo
otišao unutar tijela.

Nakon što je dr. Humes uklonio
mozak predsjednika Kennedyja

izvaditi sve dijelove metaka
koje je mogao pronaći,

zatim je vratio mozak u glavu

kako bi mogao biti unutar tijela

na početku obdukcije u 8:00.

Nije bilo metalnih fragmenata,

bez metaka, bez djelomičnih metaka,

bilo što značajno što je pronađeno.

Bilo je jako napeto te noći.

Atmosfera je bila vrlo napeta.

I nije bilo toliko činjenica je

da je predsjednik ubijen.

Bila je to svađa između
vojnih časnika

s kojim je dr. Humes došao

i sam doktor Humes.

Stalno su ga zvali natrag

razgovarati s nekim od ljudi.

Bilo je krcato.

Bilo je vrlo histerično.

Stalno su nas ometali, da.

Kad sam morao pregledati izvješće obdukcije,

rendgenske zrake, i što je najvažnije,

fotografije koje su snimljene,

to je bio prvi put da sam stvarno plakao,

imao sam suze u očima,

jer je bio tako mlada osoba,

učinio toliko za zemlju,

i upravo je skinut
s vrhunca života.

Moje ime je Michael Baden.

Ja sam liječnik i forenzički patolog.

A mene su zamolili da vodim jedinicu
forenzičke patologije

koji bi istražio nalaze
obdukcije.

Izborni odbor Predstavničkog
doma za ubojstva

istraga je trajala 15 godina

nakon smrti predsjednika Kennedyja.

I tijekom naše istrage,

zaključak je bio da smo to utvrdili

Predsjednik Kennedy bio je pogođen

s dva metka s leđa

a samo dva metka s leđa.

Jednostavno se ne mogu složiti s njegovim razmišljanjem

jer je morao nadglasati i napustiti

osobna zapažanja liječnika
Parklanda,

koji je rekao da postoji velika izlazna rana

u desnom stražnjem dijelu glave.

Pregledao je fotografije mozga,

a kad je dr. Baden primijetio
da nema štete

u desni mali mozak.

Središnji zaključci jednoglasno
su prihvaćeni

osam članova panela.

Bethesda je bila neka vrsta tajne autopsije.

Ljudi koji rade obdukciju
nisu bili obučeni.

A onda i mnogi političari
i drugi ljudi

koji su bili tamo nisu bili upućeni

o tome kako treba obaviti obdukciju.

Slažem se s dr. Badenom oko jedne stvari.

Obdukcija je bila pod nadzorom
vojnih vlasti.

Jim Jenkins je vidio kako
dr. Humes uklanja mozak

malo nakon 8:00, kada
dr. Humes kaže,

"Ispao mi je mozak u ruke."

Znaš, zamalo mu je ispao iz ruke.

I u to sam vrijeme primijetio

moždano deblo nije bilo potrgano,

bilo je odsječeno.

Ali bio je odsječen na dvije
različite strane.

Pa sam samo pretpostavio
da se metak rasjekao

moždano deblo, i bio
sam malo iznenađen

kad sam vidio da je zapravo
kirurški izrezan.

Mišljenje Jima Jenkinsa bilo
je da ovaj mozak mora imati

uklonjen ranije te večeri.

Publiku je to jako
uznemirilo,

do točke u kojoj se dr. Humes,
mislim, uspaničila.

I tako je objavio da je očito

bila je operacija područja glave.

I u ovom trenutku dr.
Boswell podiže pogled

i kaže galeriji u mrtvačnici,

"Je li bila operacija u Dallasu?"

Dakle, on se poigrava s Humesom.

Ovi momci su znali da nema
operacije u Dallasu.

Sami su to učinili.

Dakle, agenti FBI-ja su ga čuli da je to rekao

i staviti to u svoje pisano izvješće.

Bila je to samo prava kratka izjava.

Humes je rekao: "Došlo je do
operacije u području glave."

Oni samo doslovno govore ono
što je dr. Humes rekao,

što je, čini se da je napravljena
operacija.

Dakle, pitanje je, što to znači?

I to ulazi u teoriju
tjelesnih promjena

zamagliti svaki dokaz
koji bi ih vodio

do zaključka hitaca sprijeda

ili iz bilo kojeg drugog smjera.

Treći patolog bio je
sudski vještak.

Ovo je Pierre Finck, iz vojske.

Ali generalno, nije bio

sam provodi obdukcije.

dr. Humes i dr. Finck,

počeli su pregledavati glavu.

I našli su ranu.

Bilo je na desnoj strani glave.

Bio je malo iznad
uha i ispred uha,

jedva u dlaku.

Mislio sam da je upucan sprijeda

jer su ulazne rane male

a izlazne rane su velike.

I bila je to mala rana.

I dr. Finck je komentirao,

"To je vjerojatno bilo od metka."

To je bila rana koju su pregledavali

kad je dr. Humes pozvan na razgovor

s pojedincima u galeriji.

Bilo je točno ispod njegove
linije kose, točno ovdje.

A ulazna rana bila je otprilike
veličine novčića.

To je očito bila ulazna,
a ne izlazna rana.

I vratio se.

I nema vremena tijekom autopsije

jesu li se ikada vratili na ovaj.

Nije navedeno u službenoj obdukciji.

Nikada nisu ušli u službenu
evidenciju.

Taj bi metak bio izvađen
tijekom operacije.

Doktori iz Parklanda rekli
su da postoji izlazna rana

u stražnjoj desnoj strani Kennedyjeve glave.

Ulazna rana bi bila
otprilike ovdje.

Dok to nije ono što je autopsija
pokazala u Bethesdi.

Obdukcijskim nalazom utvrđeno
je da je metak

ušla u potiljak

i izašao s desne strane lubanje.

I liječnici Parklanda su mislili da postoji

velika rupa, ali obdukcija je pokazala

bila je samo normalna rana
od metka od pola inča

u stražnjem dijelu glave.

Sklon sam vjerovati onome što
su liječnici Parklanda rekli,

što uzrokuje neke probleme i zabunu

kad odeš pogledaj obdukciju.

Kada predsjednik Kennedy
stigne u Bethesdu,

Dr. Humes, kao i obično, gleda
u prednji dio tijela,

zatim okreće tijelo kako
bi pregledao leđa.

Ta rana na leđima je locirana

točno na vrhu lopatice
ovdje,

na pola puta između vrha te točke

i kičmeni stup.

Metak koji ide u leđa prolazi
nekoliko inča,

i dr. Humes je to ispitao,

što ne bi smio učiniti
s ranama od metka

jer možete napraviti umjetne staze.

Dr. Humes nije mogao pronaći izlaz

bilo gdje drugdje u tijelu.

Drugim riječima, došlo je do slijepe ulice.

Ustanovili su da rana
nije nikamo otišla.

Nije ih baš zanimalo,
čini se, da...

o tome kako se dogodilo,
odakle se dogodilo.

Nitko nije spomenuo
da li je upucan

sprijeda ili straga ili
sa strane ili što.

Prvo sam vidio ranu na vratu

kad smo dr. Boswell i ja odmotali tijelo.

Izgledalo je kao zjapeća posjekotina.

Nismo ga ispitivali.

Rečeno nam je da se ne opterećujemo time;

bio je trač.

Pa ga nismo ispitivali.

Točnije, Pierreu Fincku
je rečeno da prestane

kad su gledali ranu na vratu.

To je samo traheotomija.

Stop. Krenuti
dalje.

Bila je velika, zjapeća rana od traheotomije

u prednjem dijelu vrata.

Izbrisali su...

doslovno izbrisao tu ranu.

Problem je prva stvar koju
Bethesda nije napravila

je nazvan Odjel hitne
pomoći Parklanda

i pitaj ih, što si učinio tijelu?

Da su nas prvo pozvali,

da, znali bi da postoji
rana na vratu.

Nisu imali sve informacije.

To subotnje jutro nakon
atentata u petak,

samo smo sjedili u uredu
i razgovarali.

Dr. Perry je dobio telefonski
poziv iz Washingtona,

od dr. Boswella, jednog od patologa.

Poziv je bio da imamo
povredu leđa puškom,

ali ne vidimo izlaznu ranu.

A imamo i prostrijelnu
ranu glave.

Nismo znali, kada su nas
zvali iz Bethesde,

da je na leđima prostrijelna rana

samo desno od središnje linije.

Nismo znali da postoji
rana na leđima

jer nakon što je predsjednik umro,

nismo smatrali da je to prikladno

da bismo mogli još ispitivati

ili okretanje tijela ili što već.

Mornarička bolnica u Bethesdi nije znala

da postoji rana sprijeda
na vratu

jer je dr. Perryjev rez
prošao kroz njega,

a nisu shvatili činjenicu
da postoji

mali udubljenje u donjem
dijelu te rane

mislili smo da je
to ulazna rana.

Ali Bethesda, rekli su da
je to njihovo mišljenje

da je rana na vratu došla sa
stražnje strane i sprijeda.

Da je autopsija obavljena u Dallasu,

Dr. Rose bi to
odmah rekli

to je bila rana, pa je
to mogao spojiti.

Samo mislim da bi
pojašnjenje bilo

malo bolje unaprijed

da je to učinjeno u okrugu Dallas.

Dakle, kada su patolozi Bethesde
pozvali Parkland,

oboje su saznali nešto što
onaj drugi nije znao.

Dakle, liječnici Parklanda nisu bili svjesni

rane na Kennedyjevim leđima,

a liječnici obdukcije Bethesde
nisu bili svjesni

da je traheotomija učinjena
preko postojeće rane

u Kennedyjevom grlu.

Dr. Humes je prvotno zaključio

jedan hitac u glavu s leđa

i jedan hitac u gornji
dio leđa s leđa,

koja nije izašla iz tijela.

Promijenio je zaključke

nakon telefonskih poziva dr. Perryju

i odlučio da je metak prošao

Tijelo predsjednika Kennedyja
s visine u njegovim leđima

i izašao iz grla.

Problem je u tome što dokazi pokazuju

da je rana zapravo
niže i desno,

tako da je izlazna rana,
ako je postojala,

bio bi bliže predsjednikovim
prsima.

Ne bi mu bilo do grla.

Dakle, ovu nedosljednost
moramo nekako objasniti.

To je nešto što svatko tko
je proučavao slučaj

slaže se da je to veliki problem.

I odlučeno je da će
Warrenova komisija

shvatiti što se dogodilo.

Predsjednik Johnson brzo
je imenovao komisiju

otkriti stvarne činjenice
atentata,

komisija od sedam Amerikanaca
tako uglednih

da njihovi zaključci moraju
biti izvan svake sumnje,

ili se barem tako mislilo.

Moj je opći dojam bio
da Warrenova komisija

postavljen je možda kako
bi se s ovim završilo.

Ja, kao i mnogi drugi ljudi,

mislio da je ovo neka
vrsta pljuskanja

to je učinjeno da se
stvari prikriju,

znate, pogledajte što se dogodilo

i donijeti prilično brz zaključak

i izbaciti to iz glava
ljudi u zemlji.

Warrenova komisija je intervjuirala
liječnike Parklanda,

ne svi, ali mnogi od njih.

I dobili su svoju perspektivu,

uključujući i ono za koje su ti
liječnici mislili da postoji

izlazna rana na potiljku
predsjednika.

Ubojstvo predsjednika
Kennedyja bilo je,

neizbježno, misteriozna
priča velikih razmjera.

Navedeni su liječnici
bolnice Parkland

mislili su da je ušao barem jedan metak

Vrat gospodina Kennedyja sprijeda.

Sve je to stalo, jer da ih je bilo

sve snimke s nadvožnjaka,

ako je bilo više od tri hica,

onda je Oswald morao imati suučesnika.

Bilo je zabrinutosti u Sjedinjenim Državama

o tome da postoji zavjera
da postoje dva strijelca,

jedan pucao u predsjednika
Kennedyja,

jedan pucajući guverner
Connally,

ili da li je postojala zavjera,

bili to Rusi ili Kubanci ili Castro

ili neka lažna državna agencija.

Mislim da je problem što su ostali

sa samo dva metka da nanese svu
štetu dvojici muškaraca.

Poznate rane bile su pucanj u leđa

i metak u glavu.

I oni pokušavaju objasniti
te dvije rane,

plus rane guvernera Connallyja,

sa dva metka.

Jedini način da to učinite je

da jedan metak pogodi oba čovjeka.

Dakle, ambiciozna mlađa savjetnica,
Arlen Specter,

izmišlja teoriju jednog metka

riješiti nedostatak dokaza.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Spectre
je privukao nacionalnu pažnju

za njegov rad u Warrenovoj komisiji,

istražujući atentat

predsjednika Johna F. Kennedyja,

kao koautor teorije jednog metka,

podupirući uvjerenje da je umiješan
samo jedan strijelac.

Odluči da želi metak

koji je prvi pogodio predsjednika
Kennedyja

biti taj koji je udario guvernera Connallyja.

I uvijao se u čvorove

pokušavajući prodati tu priču.

Mogućnost da je jedan
metak nanio rane

i na predsjednikovu vratu
i na guvernerovu tijelu

došlo na vrlo postupan način.

Putanja je bila takva da
je bila gotovo sigurna

taj metak koji je izašao
iz predsjednikova vrata

velikom brzinom bi
morao udariti

ili auto ili netko u autu.

Pa, teorija jednog metka
je čista, apsolutna,

nepatvorena besmislica.

Imate metak koji izlazi
iz Johna Kennedyja,

krećući se zatim prema dolje
i ulijevo, a ipak

zabija se u Johna Connallyja
iza desnog pazuha.

Pa, Connally je sjedio točno
ispred Kennedyja.

Dakle, morate imati metak
koji izlazi iz Kennedyja,

naglo se zaustavivši u zraku,
skrećući udesno,

vraćajući se oko 20 inča,
ponovno zaustavljajući,

okrećući se sada lijevo,

i odlazak u Connally.

Dakle, to je teorija jednog metka.

Bolje je od bilo koje vožnje toboganom

koje je itko ikada vidio
bilo gdje u svijetu.

To je metak koji s pravom zaslužuje

karakterizacija koju smo
joj mi kritičari dali--

čarobni metak.

Veliki problem je bio,

je li ovo ulazna ili
izlazna rana?

Bio je vrlo malen. I
uvijek su nas učili

da je izlazna rana
veća od ulazne.

Meni je to jednostavno nepojmljivo

taj prvi hitac

koji je prošao kroz njegov
vrat ušao u moja leđa.

Ne vjerujem u to. Nikada
neću vjerovati u to.

Ne mogu napraviti dovoljno testova
da bi me uvjerili u to.

Mislim da se moji dojmovi nisu promijenili

od dana atentata.

Uvijek sam mislio da ovo
izgleda kao ulazna rana.

Bez teorije o jednom metku
koji bi ranio obojicu,

mora postojati barem još
jedan dodatni ubojica.

A Warrenova komisija to
nije mogla dopustiti.

Warrenovo izvješće ovisi

da je teorija o jednom metku istinita.

Ako nije istina, onda nam
ostaje ili zavjera

ili samo hrpa upitnika

kao da se uopće nije istraživalo.

Dana 24. rujna 1964. god.

komisija je predstavila svoje nalaze

u obliku ovog izvješća
predsjedniku.

"Zaključili smo da, u nedostatku
čvrstih dokaza,

nije bilo drugog revolveraša."

Ne sjećam se točno trenutka

da sam čuo rezultate
Warrenove komisije.

Ali bio sam svjestan da
to nije puna istina.

Zaključak Warrenovog
izvješća je da

liječnici iz Parklanda sigurno su upravo bili

netočni u svom zaključku.

Čak je i predsjednik Lyndon Johnson
imao ozbiljna pitanja

o teoriji jednog metka.

Rekao je senatoru Richardu
Russellu,

koji je bio u Warrenovoj komisiji,

tijekom snimljenog telefonskog
razgovora, da nije vjerovao.

Problem je--
nedosljednost

je da je Johnson još uvijek vjerovao
da je Oswald djelovao sam.

Warrenova komisija započela
je zaključkom

da je Oswald to učinio i to sam.

I onda su radili na tome da to potvrde,

a onda su zanemarili

čvrst dokaz za suprotno.

Neki su ljudi u našoj vladi petljali

s kritičnim dokazima kako
bismo bili sigurni

američki narod ne
bi znao istinu

o tome tko je ubio predsjednika.

I to je najgore što može biti.

Govorim o fotografijama koje
ne izgledaju ispravno,

koji izgledaju kao
da su izmijenjeni.

Fotografije i x-zrake koje
vidimo nisu dosljedne

s onim što liječnici Parklanda
i mnogi drugi ljudi

koji su bili tamo u Bethesdi recimo.

Kad sam vidio slike autopsije,

moj prvi odgovor je bio,
htio sam svima reći

da to ne odražava ono što
se zapravo dogodilo.

Primijetio sam ranu kada sam ušao u sobu,

koji je bio na desnom stražnjem
dijelu glave.

Na potiljku mu je bila
ogromna rana.

Dvije slike koje sam vidio,
a koje si mi pokazao

koji su navodno iz arhiva

nisu ono što sam vidio te noći.

E sad, ne znam odakle
te slike.

Imao je veliku rupu.

Cijelo ovo područje je nestalo.

Ovaj dio glave je nestao.

Tamo nije bilo skalpa.

Kako su svi ti ljudi mogli,

uključujući liječnike u Parklandu,

zaključiti da je nedostajao
potiljak?

A onda idemo u Bethesdu,

i odjednom, skrpano je.

Što se dogodilo?

Da bi se to ispitalo,

morali ste se vratiti u Parkland

i razgovarati s ovim doktorima.

Kad sam vidio slike autopsije,

Mislio sam da je netko stvarno
petljao u cijelu stvar,

i to me učinilo vrlo sumnjičavim

jer nije izgledalo nimalo slično
onome što sam tamo vidio.

I također su bili potpuno zašiveni

temporoparijetalnu stranu njegove
glave, i bila je zatvorena.

I rekao sam, kako mogu učiniti--
zašto bi to učinili?

Mali mozak nije bio izbočen.

Fotografski smo pregledali
mali mozak,

i bio je netaknut.

Možda je lijevi režanj bio,

ali desni režanj je ispao.

Vidio sam da je.

On je u krivu.

Nije zjapila rupa,

a malog mozga nije bilo

koji je ispao na auto i točka.

Andrew Purdy bio je savjetnik

u Domski odbor
za ubojstva.

Kaže da su liječnici u Dallasu u krivu.

Kad pomislite na tijelo

licem prema gore i mislite,
posebno u Dallasu,

količine krvi koja je
tamo bila uključena,

ljudi nisu mogli razlikovati
gdje su stvari.

Mora da je to bio užasan,
tragičan prizor.

Ljudima se bilo jako teško prisjetiti

točno gdje je što bilo kad
im to nije bila svrha.

Njihova je svrha bila spasiti
predsjednikov život,

a ta su sjećanja poslije
pogrešna.

Tko je taj zadnji tip?

- Tko je taj tip? - Je
li on neurokirurg?

Rana, kad smo se brinuli
za predsjednika,

nije bilo tako krvavo, zapravo.

- Ne. - Već je
iskrvario

znatno u vrijeme ozljede.

Pa nije bio tamo, pa je...

- Nije bio tamo.
- Ne--znaš,

nije sposoban dati mišljenje.

Najvjerojatnije samo
ide na obdukciju.

To je sasvim drugačija perspektiva.

A te rendgenske snimke koje sam vidio su pogrešne.

Bio sam i s desne
i s lijeve strane

u tijeku liječenja.

I nisam vidio nikakvo oštećenje lica

ili bilo koje područje na čelu--

bilo kakva oštećenja u području čela.

Samo--nije bilo tamo.

Ne, zato je nedosljedan

sa slikama-- rendgenskim
slikama,

koji pokazuju orbitalno uništenje

koji bi pokazao stvari izvana.

Ali očito je ovo petljano

jer su zamijenili skalp

koji je bio širom otvoren kad sam vidio ranu.

Mislim, to su učinili na autopsiji.

To je--to je posao u Washingtonu.

Vidio sam ovu ogromnu rupu

u stražnjem dijelu predsjednikove glave.

Ali onda na jednoj od slika,
koliko se sjećam,

izgledalo mi je kao da
povlače režanj tjemena

iznad ove rupe i pokrivajući je.

Zapravo, mislio sam da
vidim prst i palac

od onoga tko je vukao ovaj preklop.

I mislio sam da je podignuto
da pokrije tu rupu.

Netko mi je rekao, o, ne,
to nije bio zalistak.

To je samo tako izgledalo.

Rekao sam, ne, nije.

Vlada je riješila problem

liječnika iz Parklanda
loše i nečasno.

Trebali su im pokazati
te fotografije i reći,

je li ovako izgledao
predsjednik Kennedy

u traumatološkoj sobi 1?

Doktori iz Parklanda rekli bi,

ne, nije tako predsjednik
izgledao

u bolnici Parkland.

I to se vidi u Zapruderovom filmu.

Mislim da je Zapruderov film imao puno posla

sa zabrinutošću kako je
predsjednik ubijen.

Predsjednik Kennedy bio je prva osoba

da se vidi na snimci kako ga ubijaju.

Ovo je jedan od najvažnijih filmova

koja postoji u povijesti.

Ipak, američki narod
nije znao

o filmu Zapruder do
Roberta Grodena

a Dick Gregory je otišao
u emisiju "Geraldo".

Eh, je li to bilo 1975.

Ovo je jako teško.
To je snimak filma

proizvođača haljina iz Dallasa
Abrahama Zaprudera,

i to je smaknuće predsjednika
Kennedyja.

I, znaš, prije nego
što ode iza znaka,

predsjednik maše gomili.

Kad je izašao iza
znaka, upucan je.

A onda je guverner
Connally ubijen.

Već je pogođen.
Već je pogođen.

A sada, na dnu ekrana,
snimak glave.

To je hitac koji mu je raznio glavu.

To je nešto najstrašnije što
sam ikad vidio u filmu.

Zapruder film je 8-milimetarski film

koju je snimio Abraham Zapruder,

koji je tog dana bio u Dealey Plazi,

a on je stajao na travnatom brežuljku

na betonskoj platformi kako
bi imao bolji pogled.

Dok je predsjednik silazio
s ulice Houston

i kad je došao na red, bilo je
otprilike na pola puta dolje,

Čuo sam pucanj.

Onda je samo ovako
klonuo u stranu.

Zatim sam čuo još jedan ili dva pucnja.

Ne bih mogao reći je li jedan ili dva.

I vidio sam njegovu glavu kako se praktički otvara,

sva krv i sve.

I nastavio sam pucati.

Kad vidite Zapruderov film,

vidite kolonu automobila koja
dolazi iz ulice Houston

i polako skrećući u Ulicu brijestova,

krenuvši prema trostrukom podvožnjaku.

I izgledaju savršeno dobro
dok se ne naprave

taj spori okret, i odjednom,

obje predsjednikove ruke
se tako dižu do vrata,

kao da se nešto dogodilo.

Ova rupa od metka na njegovom vratu,

mislili smo - zapravo, rekao
je dr. Perry novinarima

odmah nakon što smo izašli iz Traumatološke sobe 1

da smo možda mislili da
je ovo ulazna rana

ovdje u njegovom vratu, blizu njegovog dušnika,

točno iznad njegove ključne kosti.

I gospođa Kennedy je shvatila
da nešto nije u redu,

a ona se naginje k njemu kao
da ga pita, što nije u redu?

I baš dok ona to radi,

predsjednikova glava doslovno
žestoko eksplodira,

a on je bačen unatrag i ulijevo.

I tada mislim da ga je pogodio projektil

od drvene ograde.

Mislim da je smrtonosna
rana došla sprijeda,

a i drugi ljudi vjeruju u to.

Powers i Kenny O'Donnell,

koji su se vozili u jednom od automobila iza,

bili su uvjereni da je
došao taj kobni hitac

s travnatog brežuljka
i ograde.

Samozvani očevici sve tvrde

ugledavši drugog revolveraša

pucajući iza ograde.

Pucanj koji je ubio predsjednika
Kennedyja nije stigao

iz Knjigoteke.

Govorili su o činjenici

da je g. Oswald gore u
toj školskoj knjizi.

A ja sam ponavljala, ne, nije ga bilo.

Vidio sam ovo.

Stajao sam ovdje.

Vidio sam ovo. Vidio
sam cijelu stvar.

Podignuo sam pogled.
Tamo u grmlju,

ovaj čovjek je pucao iz puške.

I vidjeh oblačić dima
i bljesak svjetla

u istom trenutku kad je Kennedyjeva
glava eksplodirala.

Ovo je pogled na Ulicu brijestova

s travnatog brežuljka,
gore iza drvene ograde

gdje neki kritičari tvrde da je još
jedan napadač ležao skriven.

Došao s te ograde.

Bacio sam pogled ispod
onog zelenog drveta,

i mogao si vidjeti mali oblačić dima.

Izgledalo je poput oblačića
pare ili dima cigarete.

Zapruderov film se ne prikazuje

potiljak predsjednika
koji se raznosi.

Vidimo pucanj u desnu sljepoočnicu,

a znamo od svjedoka

da je puklo iz glave.

Liječnici Parklanda
nam govore istinu,

istina izvan svake sumnje.

Pitanje, retrospektivno,

bio, ako je Oswald bio u
depozitu na šestom katu,

kako je onda mogao biti
pogođen sprijeda?

Dakle, je li bilo više od jednog napadača?

Arlen Spectre došao je u Parkland,

i rekao je, imamo ljude
koji će svjedočiti

da su vidjeli predsjednika strijeljanog

sprijeda sa željezničke pruge.

Ali rekao je, ne vjerujemo da imaju
vjerodostojno svjedočenje.

Ali ne želim da kažeš
ništa više o tome.

Zapruderov film, kad je pogođen,

vidite cijeli ovaj bljesak kostiju,
znate, kako izlazi.

I to je bilo kompatibilno s onim što sam vidio

s njegove desne strane, gdje sam se ja nalazio.

Kako bi pucanj sa stražnje strane

oguliti tjeme sprijeda natrag?

I moje mišljenje je da je
ovo bila prevara iz--

cijela desna strana skupljena
u stražnji dio...

- Bilo je, da. -
Na dnu zatiljka.

Da. I vidiš
da,

i mislim da se to nekako
vratilo na svoje mjesto.

Ali onda je projektil prošao dalje

i raznio mu potiljak.

Da. Bilo je i
privremeno.

I to se vidi u Zapruderovom filmu.

- Ali to sam vidio
na njemu. - Da.

- Mm-hmm.
- Da.

Mislim da je časno što
liječnici Parklanda

a medicinske sestre su zadržale
svoje prvobitne pozicije

i nisu odstupili od onoga
što su uočili 1963.

prije 60 godina.

Dokazi pokazuju da je
ubojstvo predsjednika

bilo je jednostavno pucanje, točka.

Što je vjerojatnije,

Doktori iz parka govore istinu

ili obdukcija govori istinu?

Po svoj prilici, postojala
je zavjera,

tj. bilo je više od jednog strijelca.

I mislim da je taj strijelac
bio iza drvene ograde

na travnatom brežuljku, a onda je netko

u šestom katu Knjigoteke.

Tog prvog dana, u prva 24 sata,

svi smo, mislim, mislili
da je to ulazna rana.

Uvijek sam imao veliku
mogućnost

da postoji više od jednog strijelca.

To je bila laž.

Zaista nisu govorili
istinu o tome.

Nikada nisam mislio da će biti
u Parklandu na kolicima

a mi bismo se brinuli o njemu

i gledati ga kako uzima posljednji dah.

Vjerojatno jedan od najdramatičnijih trenutaka

u povijesti SAD-a i ključni trenutak

za mene i cijeli moj život.

Imao sam vrlo zanimljiv život.

Imao sam puno raskrižja

s događajima i ljudima,

ali nijedan tako dramatičan i jak

kao događaji toga dana.

Ponekad tuga izađe na vidjelo.

Pomisao na atentat

i moje sudjelovanje u
tome, kao i drugih,

nikada ne odlazi.

Ponovo vrtite taj dan u svojim mislima.

To je svakako najznačajniji događaj

koja se ikada dogodila u mom životu.

Svoj boravak tamo shvaćam vrlo ozbiljno.

I ne uživam baš

pričajući priču o tome što se dogodilo.

Ali bilo je to vrlo važno vrijeme,

a moja je sudbina bila biti tamo.

U Americi, mislim da je
to bio jedan od najviše

značajni događaji stoljeća,

ali i gubitak nevinosti.