All language subtitles for 20 Days in Mariupol (2023) WEBDL-2160p h265 EAC3

af Afrikaans
ak Akan
sq Albanian Download
am Amharic
ar Arabic
hy Armenian
az Azerbaijani
eu Basque
be Belarusian
bem Bemba
bn Bengali
bh Bihari
bs Bosnian
br Breton
bg Bulgarian
km Cambodian
ca Catalan
ceb Cebuano
chr Cherokee
ny Chichewa
zh-CN Chinese (Simplified)
zh-TW Chinese (Traditional)
co Corsican
hr Croatian Download
cs Czech
da Danish
en English
eo Esperanto
et Estonian
ee Ewe
fo Faroese
tl Filipino
fi Finnish
fr French
fy Frisian
gaa Ga
gl Galician
ka Georgian
de German
el Greek
gn Guarani
gu Gujarati
ht Haitian Creole
ha Hausa
haw Hawaiian
iw Hebrew
hi Hindi
hmn Hmong
hu Hungarian
is Icelandic
ig Igbo
id Indonesian
ia Interlingua
ga Irish
it Italian
ja Japanese Download
jw Javanese
kn Kannada
kk Kazakh
rw Kinyarwanda
rn Kirundi
kg Kongo
ko Korean
kri Krio (Sierra Leone)
ku Kurdish
ckb Kurdish (Soranî)
ky Kyrgyz
lo Laothian
la Latin
lv Latvian
ln Lingala
lt Lithuanian
loz Lozi
lg Luganda
ach Luo
lb Luxembourgish
mk Macedonian
mg Malagasy
ms Malay
ml Malayalam
mt Maltese
mi Maori
mr Marathi
mfe Mauritian Creole
mo Moldavian
mn Mongolian
my Myanmar (Burmese)
sr-ME Montenegrin
ne Nepali
pcm Nigerian Pidgin
nso Northern Sotho
no Norwegian
nn Norwegian (Nynorsk)
oc Occitan
or Oriya
om Oromo
ps Pashto
fa Persian
pl Polish
pt-BR Portuguese (Brazil)
pt Portuguese (Portugal)
pa Punjabi
qu Quechua
ro Romanian
rm Romansh
nyn Runyakitara
ru Russian
sm Samoan
gd Scots Gaelic
sr Serbian
sh Serbo-Croatian
st Sesotho
tn Setswana
crs Seychellois Creole
sn Shona
sd Sindhi
si Sinhalese
sk Slovak
sl Slovenian
so Somali
es Spanish Download
es-419 Spanish (Latin American)
su Sundanese
sw Swahili
sv Swedish
tg Tajik
ta Tamil
tt Tatar
te Telugu
th Thai
ti Tigrinya
to Tonga
lua Tshiluba
tum Tumbuka
tr Turkish
tk Turkmen
tw Twi
ug Uighur
uk Ukrainian
ur Urdu
uz Uzbek
vi Vietnamese
cy Welsh
wo Wolof
xh Xhosa
yi Yiddish
yo Yoruba
zu Zulu

Original subtitles

Ovo je prvi put

Vidio sam "Z", ruski ratni znak.

Bolnica je opkoljena.

Deseci liječnika, stotine pacijenata i mi.

Nemam iluzija o

što će biti s nama ako nas uhvate.

24. veljače 2022.

Grad izgleda normalno.

Netko mi je jednom rekao: "Ratovi ne počinju eksplozijama.

Počinju šutnjom."

Kada smo shvatili da je invazija neizbježna,

naš tim je odlučio otići u Mariupol.

Bili smo sigurni da će to biti jedna od glavnih meta.

Ali nikada nismo mogli zamisliti razmjere

i da bi cijela zemlja bila napadnuta.

Sat vremena nakon što smo stigli,

prve bombe pale su u predgrađe grada.

Vojna baza s protuzračnim sustavima.

Rusi krče put ratnim zrakoplovima.

Ogromna luka, industrijski grad,

most do Krima.

Bili smo ovdje prije osam godina kada ga je Rusija pokušala uzeti.

I, bez sumnje, pokušat će ponovno.

Vozimo se na lijevu obalu,

dijelu grada koji je najbliži Rusiji.

Ovo je prva osoba

razgovaram s danas.

Ne znam da li da nastavim snimati

ili je pokušajte smiriti.

Bio sam u krivu.

Sat vremena kasnije, granate su pogodile ovo susjedstvo.

Nema direktiva

evakuirati grad,

ali neki ljudi svejedno odlaze.

Razumijem njihov bijes.

Njihova zemlja je napadnuta.

To je i naša zemlja,

i moramo ispričati njegovu priču.

U gradu gotovo da nema pravih skloništa od bombi,

pa se ljudi skrivaju u podrumima svojih stambenih zgrada.

Odjednom se svjetla gase.

Šaljemo video zapise i fotografije

našim urednicima.

Rat je počeo.

Ukrajina je sada nacija u ratu.

190 000 ruskih vojnika i njihovih opunomoćenika

koji dolaze sa sjevernih, istočnih i južnih granica Ukrajine.

Rusija se brzo kreće.

Nakon što je Putin prestao govoriti,

na znak su započeli projektili i zračni napadi.

Sirene za zračnu uzbunu uključivale su se i isključivale.

Harkov na istoku i Mariupolj na jugu

oba su se našla pod žestokom paljbom.

U zraku je pravi bijes.

Mržnja prema Vladimiru Putinu je... opipljiva.

26. veljače.

Ovo je sustav hitnog emitiranja.

Rusi počinju opkoljavati grad,

zauzimanje gradova i blokiranje puteva na periferiji.

Otišla je četvrtina stanovnika.

Ali većina je odlučila ostati.

Ovo je Terrasport fitness centar.

Sada je to jedno od najvećih improviziranih skloništa

u gradu.

Ljudi stavljaju traku na ogledala kako bi se stvorilo manje fragmenata

kad padaju bombe.

Ova žena,

ona je ta kojoj sam rekao da ostane kod kuće prvog dana.

Ispričavam se.

Drago mi je da je dobro.

Dok gledam svu ovu djecu,

Mislim na svoje kćeri.

Oni također moraju napustiti svoj dom zbog ovog rata.

Vijesti dolaze iz cijele Ukrajine,

i ne mogu prijeći preko tog osjećaja

da će se nešto strašno dogoditi ovom gradu.

Projektili ispaljeni na civilne lokacije,

prema Ukrajincima,

iako Rusi kažu

ne gađaju civile.

Njihova najgora noćna mora se ostvaruje,

tisuće građana pokušava pobjeći iz zemlje.

A oni koji su ostali popunili su skloništa

usred straha od raketnih napada preko noći.

Ukrajinski vojnici vole ove

čvrsto su obranili Mariupolj

jer je, kao velika luka, ekonomski vitalna,

i kao veliki grad samo 30 milja od Rusije,

to je strateški.

Za obje strane u ovom ratu, to je prava nagrada.

27. veljače.

Vojnici patroliraju oko Hitne pomoći broj dva,

par kilometara od prve crte

na rubu grada.

Do sada se Rusi nisu uspjeli probiti.

Prvi put u Mariupolju,

Čujem zvuk borbenog aviona.

Vojnici su napeti

i ne žele da se snimaju.

Prekinuti smo

sirenom hitne pomoći.

Evangelina, četiri godine.

Američki dužnosnici upozoravaju

da se ruske snage okreću svojoj staroj i brutalnoj taktici

postavljanja opsade gradova

dok izdaleka gađaju civile i infrastrukturu.

...ova kaznena artiljerija

i zračni napadi.

Teški gubici, pljušte neselektivno granatiranje

na stambenim zgradama,

sveučilište u plamenu.

"Pokažite ovo Putinu", rekao je liječnik

novinaru AP-a.

Liječnik je želio da Vladimir Putin vidi, citiram,

"oči ovog djeteta i uplakani doktori".

Svatko tko želi napustiti Mariupolj

vjerojatno mora krenuti na put do sutra,

nakon čega se očekuje zatvaranje zadnje rute izlaza.

2. ožujka.

Ruski napadi uzrokuju probleme s internetom

i struja.

Svi međunarodni novinari

sreli smo se u Mariupolu otišli.

Ali odlučili smo ostati s liječnicima nekoliko dana.

Vozimo se na lijevu obalu,

gdje se vode najteže borbe.

Ova žena je stajala

na svom balkonu kad je granata pogodila kuću

na suprotnoj strani ulice.

Ali granate ne pogađaju samo lijevu obalu.

Ovih dana napadi se događaju po cijelom gradu.

Dječak je igrao nogomet

sa svojim prijateljima kada je počelo granatiranje.

Noge su mu bile potpuno raznesene.

Ilya, 16 godina.

Linija fronte se približava.

Poslali smo sve fotografije i video snimke.

Napomena urednicima: grafički sadržaj.

Ovo je bolno.

Ovo je bolno gledati.

Ali mora da je bolno gledati.

U lučkom gradu Mariupolju,

lokalni dužnosnici kažu da se strahuje od stotina žrtava.

Otac izgubljen u tuzi

nad tijelom svog 16-godišnjeg sina Ilye.

Nestalo je struje.

Internet je nestao.

Rusi dolaze.

Mariupolj čeka svoju sudbinu.

3. ožujka.

Granatiranje je stiglo

kvart oko bolnice.

Pacijenti su ganuti

daleko od prozora,

i dan za danom,

uvjeti u bolnici se pogoršavaju.

Ovo je jedan od dječaka koji je pogođen

dok je igrao nogomet.

Doktori mu se smiješe,

ali čujem šapat da mu možda treba amputirati nogu.

Gotovo da više nema antibiotika koji bi zaustavili sepsu.

Internet i telefoni

prestali raditi,

a našim uredništvima šaljem kratke depeše

preko satelitskog telefona.

Mrtvačnica je puna, pa liječnici tijela odlažu u pomoćne prostorije.

Ostajemo i spavamo u bolnici.

Zasad se čini da je to najsigurnije mjesto.

S naše osmatračnice

na sedmom katu bolnice,

Vidim da se bitka na prvoj liniji nastavlja.

Rusi i dalje pokušavaju prodrijeti u grad.

Kyryl, 18 mjeseci.

Cijelu noć sjedimo

na sedmom katu bolnice,

nadajući se da ću uhvatiti vezu,

pronaći način da izbacimo ove slike.

Ništa ne radi.

Razmišljam o svemu što je ova zemlja prošla

u proteklih osam godina,

sve što sam snimio.

Revolucija dostojanstva.

Aneksija Krima.

Ruska invazija Donbasa.

MH17.

Opsada zračne luke Donjeck.

Rat koji se čini beskrajnim.

Tisuće su umrle.

Nastavljamo snimati.

I stvari ostaju iste.

Još gore.

Propaganda sve okreće naglavačke.

Mislim na svoje kćeri.

Rođeni su u svijetu u ratu.

Volio bih da ih sada mogu vidjeti.

Ali sve što imam je satelitski telefon

za kratke pozive urednicima.

Kažemo im: "Mariupolj je pod opsadom.

“Rusi ubijaju civile.

“Držimo se.

Recite našim obiteljima da ih volimo."

Evakuacije dva opkoljena grada u Ukrajini

odgađaju se zbog izvješća da

Rusija krši privremeni prekid vatre.

Grad je opkoljen ruskim trupama,

i nema izlaza,

pa i za bilo kakvu humanitarnu pomoć.

U Mariupolju je situacija stvarno teška.

Kurir koji je planirao evakuirati ljude odande,

a čuli smo da se to nije dogodilo,

da su ruske snage nastavile granatirati grad.

To je rekao gradonačelnik.

Hm, nemamo informacija u stvarnom vremenu

onoga što se događa u gradu.

Ovo je jedini radio signal

sada možete uhvatiti u Mariupolu.

Tijekom sljedećih tjedana Rusija će bombardirati zgrade,

prekinuti struju, vodu, opskrbu,

i na kraju, najvažnije, mobitel,

radijski, televizijski tornjevi.

Moramo izaći iz bolnice

pokušati pronaći vezu,

da vidim što se događa s gradom.

4. ožujka.

Trgovački centar u blizini bolnice je uništen.

Dok tražimo vezu,

idemo od susjedstva do susjedstva.

Kuće koje smo vidjeli da stoje prije nekoliko dana su uništene.

Pratimo dim.

Kuće pogođene granatama gore.

5. ožujka otvoren je humanitarni koridor.

Vozila su pobjegla iz grada,

samo da bi ga blokirale ruske snage.

Tada je cesta zatvorena.

Crveni križ, policija,

Ukrajinski vojnici pokušavaju pomoći i smiriti ljude.

Što više ljudi shvaća

da su zarobljeni,

što očajniji postaju.

Grad se toliko promijenio, tako brzo.

Kad smo bili u bolnici,

jedan od doktora mi je rekao,

“Rat je kao rentgen.

Sva ljudska unutrašnjost postaje vidljiva."

„Dobri ljudi postaju bolji.

Loši ljudi još gori."

Ali mislio sam,

“Nisu samo bombe, nedostatak hrane, vode.

"To je izolacija, nemogućnost kontakta s rodbinom,

da saznam što se događa u drugim gradovima."

Ljudi pune mobitele iz generatora

samo da ih koristim kao svjetiljke.

Odrezati.

Osjećamo se isto.

Još uvijek ne možemo poslati naše slike.

Te noći,

dok gledamo topničku pucnjavu,

naši telefoni iznenada pokupe vezu.

Podijelio sam snimak u isječke od deset sekundi,

postaviti tri telefona na prozorsku dasku i poslati.

Bombe su nastavile pljuštati

u južnoukrajinskom gradu Mariupolju,

koja je bila potpuno okružena ruskim trupama.

Rusi kažu

ne gađaju civile.

Ovo je 18-mjesečni Kyryl.

Liječnici pokušavaju spasiti dječaka.

Oni ne mogu.

9. ožujka.

Poput bolesti, rat obuzima grad.

Vratili smo se u hitnu bolnicu broj dva.

Ono malo gradskih radnika koji su još na dužnosti

prikupiti tijela koja će biti pokopana.

Prepoznajem ovaj list.

To je Ilya, dječak koji je ubijen igrajući nogomet.

Negdje među ovim crnim torbama

leže druga djeca koju smo snimili.

Stiže još jedan kamion.

Tijela s ulice.

Moj mozak će očajnički željeti sve ovo zaboraviti.

Ali kamera to neće dopustiti.

Udarni val.

Uši i koža osjećaju promjenu pritiska.

Skrivamo se u ulazu zgrade

i čekati novi štrajk,

moleći se da nas ne pogodi.

Idemo na vrh zgrade

i vidjeti dim samo nekoliko blokova dalje.

To je bolnica.

Pokušavam saznati

koliko ima mrtvih i ranjenih.

Ali u ovom kaosu nitko ne može odgovarati.

Ime policijskog službenika

govori nam Vladimir.

Želi dati izjavu.

A onda još jednom pita.

Ruske trupe počinile su...

...ratni zločini.

Naša obitelj, naše žene,

našoj djeci je potrebna pomoć.

Naš narod treba pomoć međunarodne zajednice.

Molim vas pomozite Mariupolju.

Vladimir nam je pokazao

jedino mjesto u gradu

gdje bismo mogli uhvatiti signal i poslati slike.

Ispred opljačkane trgovine

na aveniji Budivel'nykiv.

Zračni udari su

događa neprestano.

Vladimir je rekao snimak

iz rodilišta

promijenit će tok rata.

Ali vidjeli smo toliko mrtvih ljudi.

Mrtva djeca.

Kako više smrti može išta promijeniti?

Zračni napadi na južni grad Mariupol

uništili dječju bolnicu i rodilište.

Jednom, nakon bombardiranja,

ovdje u gradskom rodilištu,

snimljen je da ga svijet vidi.

Užas i razaranje.

Ovo je očito najgori i najeklatantniji napad

vidjeli smo u ovom ratu dosad.

Associated Press također javlja

koje su gradski radnici morali stvoriti

masovna grobnica za pokapanje mrtvih.

I ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky

nazivajući ovaj napad ratnim zločinom.

10. ožujka.

Grad i dalje bombardiraju.

A sad čujem i teške mitraljeze.

To znači da su Rusi ušli u grad.

S nama je i Vladimir, službenik kojeg smo jučer sreli.

Zadnje vatrogasno društvo u funkciji

u gradu uništenom još jednim zračnim napadom.

Ne znam je li preživio.

Nastojimo ne ostati dugo na jednom mjestu.

Uništeno je i najveće sveučilište u gradu.

Svaki dan nove rane.

Vozimo se natrag da uhvatimo signal

na mjestu na aveniji Budivel'nykiv.

To je još uvijek jedino mjesto gdje možete dobiti internet.

Prošao je policijski sat, pa Vladimir ide s nama.

Provjeravamo vijesti

i razgovarati s urednicima.

Oprosti što?

Drži se. Drži se.

Vraća se. Drži se.

Stani, stani, stani.

Ovaj drkadžija leti okolo.

Drži se. Mogu ga čuti.

Mislim da danas nije bilo trenutka

kad u zraku nije bilo aviona.

I, uh...

Dajem im najnovije.

No, za nas postoje uznemirujuća ažuriranja.

U redu.

Ove ženske priče su oličenje

tragedija koja se odvija u Ukrajini.

Pa ipak, čak je i njihova patnja dovedena u pitanje,

tvrde ruski dužnosnici na Twitteru

a u informativnim emisijama da moraju biti glumci.

Ovo rodilište je već bilo

zarobljen od strane bataljuna Azov i drugih radikala.

Sve trudnice, sve medicinske sestre,

sve poslužno osoblje je već bilo protjerano odande.

Ovo je informacijski terorizam.

Nadali smo se da trudnica

na nosilima preživio.

Pa smo je krenuli tražiti

i druge žrtve u Hitnoj bolnici broj dva.

Vojnici čuvaju ulaz.

Vladimir kaže da je ovo sada crvena zona.

Rusi su ušli u susjedstvo.

Pa ide s nama.

Kat po kat, tražimo trudnice.

Nema rodilišta, pa pokušavamo s odjelom kirurgije.

Kirurzi su preopterećeni i nemaju dovoljno lijekova protiv bolova.

Ovaj geler je uzet od pacijenta.

Napokon nalazimo jednog od doktora

koji je liječio ženu na nosilima.

Zvala se Iryna.

Rekli su da je vrištala, "Ubij me,"

kad su je doveli.

Znala je da joj je dijete mrtvo.

Ostali preživjeli su ovdje.

Jedna od njih je upravo rodila.

Drugi je odveden u operacijsku salu.

U bombardiranju je izgubila dio stopala

a liječnici se brinu za dijete.

Moramo otići.

Ali hodnici su puni ljudi

koji su izgubili domove, rodbinu.

Krećemo prema izlazu, ali prekasno je.

Vojnici kažu da je snajperist upravo pucao i ranio medicinsku sestru

ispred bolnice.

Dva vojnika su još uvijek zarobljena.

Čujemo tihu tutnjavu.

Pa trčimo na sedmi kat,

do naše promatračke točke.

To je riskantno.

Mogu otvoriti vatru na gornje katove bolnice.

Ali odavde možemo vidjeti više.

Prilaze bliže.

Ako pojačanje ne stigne,

vojnici dolje neće ih moći zaustaviti.

Oni će preuzeti bolnicu.

Što da radimo?

Moramo poslati sve ove snimke.

Preživjeli iz bombardiranja rodilišta.

Tenkovi gađaju stambena naselja.

Ovdje nema veze.

I ne možemo doći do našeg auta.

A ako nas uhvate, Vladimir kaže,

“Rusi će vas natjerati da kažete sve što ste objavili

bila laž."

Noć je besana.

Grozničave misli o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

juri kroz moj um.

Želim da sve ovo prestane, ali nemam moć nad tim.

Sjećanje me stalno vraća kući i natrag u rat.

Ako me jednog dana moje kćeri pitaju,

"Što si učinio da zaustaviš ovo ludilo,

ovaj sadistički virus uništenja?"

...Želim im moći dati odgovor.

Ovo je posebna vojna jedinica.

Cijelu noć smo se skrivali u bolnici,

a Vladimir je potrošio posljednju bateriju svog radija

da ih kontaktirate.

Jutros su provalili

odjel kirurgije da nas spasi.

Rekli su da smo već iza neprijateljskih linija.

Još uvijek nosimo pilinge

doktori su nam dali,

u slučaju da su Rusi te noći ušli u bolnicu.

Trčimo,

napuštajući doktore koji su nas sklonili,

granatirane trudnice,

ljudi koji žive u bolničkim hodnicima

jer nemaju kamo drugdje.

Rusi su zauzeli bolnicu

nekoliko sati nakon što smo pobjegli.

Zauzeli su lijevu obalu,

osim tvornice čelika Azovstal.

I zatvaraju centar grada.

Ukrajinske snage uzvraćaju udarac, ali su brojčano nadjačane.

Grad polako umire kao i čovjek.

Na dan kad smo pobjegli iz bolnice,

vojna operativna grupa premjestila nas i Vladimira

na područje koje je još uvijek pod kontrolom Ukrajine.

I danima smo pokušavali pronaći način da izađemo iz grada

sa svim snimkama.

13. ožujka.

Nastavlja se granatiranje stambenih naselja.

Bez ikakvih informacija,

ljudi ne znaju koga kriviti.

Vladimir i dalje inzistira

moramo pronaći način da odemo.

Ali više nemamo svoj kombi.

Ostalo je u bolnici.

I svatko tko nas vozi s našim kamerama i tvrdim diskovima

kroz kilometre okupiranog teritorija

bi riskirali.

Dana 15. ožujka naša redakcija nam šalje poruku:

“Jučer su neki ljudi uspjeli otići

"s konvojem Crvenog križa,

a danas odlazi još jedan."

Odlazimo do posljednje funkcionalne bolnice u gradu.

Konvoj Crvenog križa je otišao.

Volio bih da mogu više.

Ostani duže.

Ali moramo otići.

Jedan od doktora nam kaže da ga pratimo u podrum.

Moramo sustići konvoj.

Vladimir kaže da nas može pokušati odvesti svojim autom.

Kažem mu da je opasno.

Ali on želi pomoći da izvučemo nas i naše materijale.

I još se nada je li svijet sve vidio

to se dogodilo u Mariupolju,

dalo bi barem neki smisao ovom užasu.

Vladimirov automobil oštećen je granatiranjem

ali nekim čudom i dalje trči.

Mi smo s njegovom obitelji.

Preguramo 100 kilometara

okupiranog teritorija i 15 ruskih kontrolnih točaka,

kamere i tvrdi diskovi skriveni ispod sjedala.

U zoru konačno sustižemo konvoj Crvenog križa.

Jučer sam rekao jednom od policajaca koji su nas izvukli

iz bolnice, "Hvala ti što si nas spasio".

Rekao je: "Hvala vam što pričate priču o ovom gradu."

Pa ipak, dok se vozimo,

Stalno razmišljam o svim ljudima

čije će tragedije ostati nepoznate.

Vidjet ću svoje kćeri.

I mogu se samo nadati da će ti ljudi preživjeti

i bit će i sa svojim obiteljima.

Ukupan broj izbjeglica

koji su dosad pobjegli iz Ukrajine sada se približava tri milijuna.

A Rusi i dalje dave

i izgladnjivati ​​Mariupolj.

Jutros imam novi video

od 2000 automobila za koje dužnosnici kažu da su uspjeli

iz Mariupola kroz humanitarni koridor

da se Rusija nije odrekla.

Razorne slike su sada

izlazi iz Mariupol, gdje je gradonačelnik kaže da je broj poginulih

moglo biti čak 20.000 od početka rata.

Ostavljajući ljude bez opskrbnih linija

za hranu ili vodu, bez internetske veze

prema vanjskom svijetu.

Bila je to tragedija.

Ova žena i njeno nerođeno dijete kasnije su umrli.

I znamo za zločine koji su se dogodili

događa unutar Mariupolja zbog novinara

iz Associated Pressa.

Ostali su jedini međunarodni izvjestitelji

nakon što je rusko bombardiranje svjedočilo

onome što su postale neizbrisive slike rata.

Novinari AP-a na terenu

pokazao je svijetu masovnu grobnicu u Mariupolju.

Govorim o uskim rovovima u Mariupolju

s tijelima beba u njima.

AP... Novinari AP-a su bili tamo.

Vidio sam toliko lažnjaka.

Tko pobjeđuje u informacijskom ratu, taj pobjeđuje u ratu.

Vjeruješ li stvarno, stvarno u ovo? -

Vjeruješ li doista u ono što govoriš?

Can't find what you're looking for?
Get subtitles in any language from opensubtitles.com, and translate them here.