Afrikaans
Akan
Albanian
Amharic
Arabic
Armenian
Azerbaijani
Basque
Belarusian
Bemba
Bengali
Bihari
Bosnian
Breton
Bulgarian
Cambodian
Catalan
Cebuano
Cherokee
Chichewa
Chinese (Simplified)
Chinese (Traditional)
Corsican
Croatian
Czech
Danish
Dutch
English
Esperanto
Estonian
Ewe
Faroese
Filipino
Finnish
French
Frisian
Ga
Galician
Georgian
German
Greek
Guarani
Gujarati
Haitian Creole
Hausa
Hawaiian
Hebrew
Hindi
Hmong
Hungarian
Icelandic
Igbo
Interlingua
Irish
Italian
Japanese
Javanese
Kannada
Kazakh
Kinyarwanda
Kirundi
Kongo
Korean
Krio (Sierra Leone)
Kurdish
Kurdish (Soranî)
Kyrgyz
Laothian
Latin
Latvian
Lingala
Lithuanian
Lozi
Luganda
Luo
Luxembourgish
Macedonian
Malagasy
Malay
Malayalam
Maltese
Maori
Marathi
Mauritian Creole
Moldavian
Mongolian
Myanmar (Burmese)
Montenegrin
Nepali
Nigerian Pidgin
Northern Sotho
Norwegian
Norwegian (Nynorsk)
Occitan
Oriya
Oromo
Pashto
Persian
Polish
Portuguese (Brazil)
Portuguese (Portugal)
Punjabi
Quechua
Romanian
Romansh
Runyakitara
Russian
Samoan
Scots Gaelic
Serbian
Serbo-Croatian
Sesotho
Setswana
Seychellois Creole
Shona
Sindhi
Sinhalese
Slovak
Slovenian
Somali
Spanish
Spanish (Latin American)
Sundanese
Swahili
Swedish
Tajik
Tamil
Tatar
Telugu
Thai
Tigrinya
Tonga
Tshiluba
Tumbuka
Turkish
Turkmen
Twi
Uighur
Ukrainian
Urdu
Uzbek
Vietnamese
Welsh
Wolof
Xhosa
Yiddish
Yoruba
Zulu
Ispod složenosti svakodnevnog života,
zakoni našeg univerzuma deluju umirujuće jednostavno.
Ovaj čvrsti most nosi moju težinu.
Voda koja teče ispod njega uvek ide nizbrdo.
A kad bacim ovaj kamen,
on uvek leti kroz vazduh sledeći predvidivu putanju.
Međutim, kad su naučnici zavirili u male gradivne blokove materije,
sva ta izvesnost je nestala.
Otkrili su čudni svet kvantne mehanike.
Duboko unutar svega što nas okružuje,
pronalazimo univerzum potpuno drugačiji od našeg.
Da parafraziram jednog od osnivača kvantne mehanike,
sve što zovemo realnim napravljeno je od stvari
koje ne mogu biti smatrane za realne.
Pre oko 100 godina, neki od najvećih svetskih naučnika
započeli su putovanje u nepoznato, u čudno i bizarno.
Otkrili su da u svetu veoma malih razmera
stvari mogu biti na dva mesta u isto vreme,
da njihove sudbine određuje slučajnost
i da sama stvarnost prkosi zdravom razumu.
A ulog je: sve što smo mislili da znamo o svetu
može se ispostaviti kao potpuno pogrešno.
TAJNE KVANTNE FIZIKE Ajnštajnova noćna mora
Priča o našem padu u naučno ludilo
počinje sa najmanje očekivanim predmetom.
Berlin, 1890. godina.
Nemačka je nova zemlja, nedavno ujedinjena
i željna industrijalizacije.
U ovoj ujedinjenoj Nemačkoj osnovan je niz
novih inženjerskih kompanija. Potrošile su milione za kupovinu
evropskog patenta za Edisonov novi izum, sijalicu.
Sijalica je bila oličenje moderne tehnologije,
veliki optimističan simbol napretka.
Inženjerske kompanije su brzo shvatile da će zgrnuti bogatstvo
izgradnjom uličnog osvetljenja za novo Nemačko carstvo.
Ali nisu znale da će takođe pokrenuti i naučnu revoluciju.
Ovaj skromni predmet je odgovoran za rođenje
najznačajnije teorije u čitavoj nauci, kvantne mehanike.
Teorije koju celi svoj život proučavam.
Sve zbog toga što je davne 1900. godine
sijalica predstavljala dosta neobičan problem.
Inženjeri su znali da ako vlakno zagrejete strujom, ono sija.
Fizika, međutim, na kojoj je ovo počivalo bila je potpuno nepoznata.
Nešto tako osnovno kao što je veza između temperature vlakna
i boje svetlosti koju ono stvara, i dalje je bilo potpuna misterija.
Misterija koju su očigledno bili željni da reše.
Uz pomoć nove nemačke države,
uvideli su kako da preduhitre svoje konkurente.
Godine 1887, nemačka vlada je uložila milione
u novi tehnički istraživački institut ovde u Berlinu,
Fizičko-tehnički institut ili PTR. Zatim su 1900. godine
angažovali bistrog iako pomalo konzervativnog naučnika
da im pomogne u radu. On se zvao Maks Plank.
Kvanti su bili obična pretpostavka o kojoj nisam previše razmišljao.
Plank se prihvatio naizgled jednostavnog problema:
zašto se boja svetlosti menja kako se vlakno zagreva?
Da shvatite sa kakvom se zagonetkom Plank suočio,
voziću ovaj bicikl sa staromodnim svetlom
koje napaja staromodni dinamo.
Što brže vozim, svetlost je jača.
Što više okrećem pedale, dinamo proizvodi više elektriciteta,
vlakno u sijalici je toplije i svetlost je jača.
Svetlost koju sijalica stvara nije samo jača,
ona takođe menja i boju.
Kako ubrzavam, boja se menja od crvene preko narandžaste do žute.
Sada ću stvarno da "dodam gas".
Sada se sijalično vlakno još više zagreva.
Iako ono postaje svetlije,
izgleda da boja ostaje ista, žutobela.
Zašto svetlost ne postaje plavlja?
Da bi to ispitali, Plank i njegove kolege su napravili
crno telo. To je specijalna cev koju su mogli da zagreju
na tačno određenu temperaturu i izmere boju
ili frekvenciju svetlosti koju ona stvara.
Danas, više od 100 godina kasnije, PTR i dalje vrši
potpuno istu vrstu merenja, samo mnogo preciznije.
Temperatura unutra je 841 °C.
Mogu da osetim vrelinu koja izbija. Sija lepom
narandžastocrvenom bojom.
To je kao boja mog svetla za bicikl kad vozim polako.
Želim da vidim nešto još vrelije.
Temperatura unutra iznosi oko 2000 °C.
Sija mnogo jačom, beljom svetlošću. Da bi se stvorila
svetlost ove jačine i boje, potrebna je snaga od 40 kilovata.
To je isto kao da 400 nas vozi bicikl veoma brzo
ili kao objedinjen učinak cele trke Tur de Frans.
Iako je svetlo belje, to je crvenobela, ima vrlo malo plave.
Zašto je plavo toliko teže dobiti od crvenog?
Idući dalje spektrom, posle plave,
takozvana ultraljubičasta jedva se i može dobiti,
čak i kad je u pitanju nešto tako vrelo kao što je Sunce.
Čak i Sunce, na temperaturi od 5500 °C,
proizvodi uglavnom belu, vidljivu svetlost i izuzetno malo
ultraljubičaste svetlosti, s obzirom na to koliko je toplo.
Zašto je ultraljubičastu svetlost tako teško dobiti?
Ovaj neuspeh zdravog razuma toliko je zbunjivao naučnike
s kraja 19. veka da su mu dali veoma dramatičan naziv.
Nazvali su ga ultraljubičasta katastrofa.
Plak je napravio prvi važan korak u rešavanju ovoga.
Pronašao je tačnu matematičku vezu između
boje svetlosti, njene frekvencije i njene energije.
Ali nije razumeo povezanost.
Međutim, druga čudna anomalija izazvala je pravu pometnju.
Krajem 19. veka, naučnici su izučavali
tek otkrivene radio-talase i kako se oni prenose.
Za to su pravili eksperimentalne uređaje veoma slične ovom.
U suštini, okretanjem ovog diska generisali su ogromne voltaže
koje su dovodile do preskakanja varnica između dve metalne sfere.
Čineći to, otkrili su nešto veoma neočekivano u vezi sa svetlošću.
Ako snažnim svetlosnim izvorom obasjaju sfere,
varnice će lakše preskakati. Ovo je ukazivalo na tajanstvenu
i neobjašnjenu vezu između svetlosti i elektriciteta.
Da bi shvatili šta se dešava, naučnici su upotrebili ovo.
Elektroskop sa zlatnim listićima. To je u suštini osetljivija verzija
varničara. Prvo moram da ga naelektrišem.
Dodajem elektrone koji će razdvojiti dva zlatna listića.
Prvo uzimam crveno svetlo i obasjavam metalnu površinu.
Ništa se ne događa. Čak i ako povećam jačinu svetla,
to i dalje ne utiče na zlatne listiće.
Sada ću isprobati specijalno plavo svetlo, bogato ultraljubičastim.
Istog trenutka, zlatni listići padaju.
Svetlo očigledno može da ukloni statički elektricitet sa listića.
Ono nekako uspeva da izbaci elektrone koje sam im dodao.
Zašto je ultraljubičasta svetlost toliko bolja u tome od crvene?
Ova nova zagonetka postala je poznata kao fotoelektrični efekat.
Ultraljubičasta katastrofa i fotoelektrični efekat
predstavljali su veliki problem za fizičare.
Nije mogla da ih objasni ni najbolja nauka tog vremena.
Nauka koja je rekla, sasvim nedvosmisleno,
da je svetlost talas.
Svuda oko nas vidimo svetlost koja se ponaša
na savršeno razuman talasni način.
Pogledajte senku moje šake. Nejasna je po ivicama.
Ovo razumemo: kad svetlost pogodi ivicu moje šake,
savija se i blago rasplinjuje,
baš kao vodeni talasi oko neke prepreke.
Savršeno zdravorazumsko talasno ponašanje.
Evo još nečeg prilično lepog.
Pogledajte ove mehuriće sapunice. Obasjajte ih svetlošću
i predivne obojene šare se pojavljuju niotkuda.
Ovo je lako objasniti ako prihvatite da je svetlost talas
koji se odbija od spoljašnje i unutrašnje tanke slojeve sapunice
i razbija u dugine boje.
Kao i talasi na površini vode,
svetlost su samo talasi energije koji se šire kroz prostor.
Ovo je odlučno prihvaćeno kao i činjenica da je Zemlja okrugla.
Iako se ova teorija talasa savršeno može primeniti na senke i mehuriće,
kada su u pitanju ultraljubičasta katastrofa i fotoelektrični efekat,
sve počinje da se raspada.
Problem je bio u ovome: kako svetlost može to da uradi?
Da bi se zaista shvatilo koliko je ova pojava apsurdna,
možda bi moglo da se razmotri ponašanje talasa u vodi.
Ovo je bazen sa talasima u sedištu spasilačke službe u Dorsetu.
U njemu se spasilački timovi obučavaju da se izbore
sa različitim vrstama vodenih talasa.
Prvo, sa malim talasima, visokim svega 30 cm.
Ovi talasi nemaju mnogo energije.
Imaju jedva dovoljno energije da zbace gornju limenku s donje.
Kada talasi narastu na preko metar i po,
situacija je sasvim drugačija.
Stvarno me jako bacakaju.
Nema šanse da ću uspeti da održim limenku na vrhu.
Jasno je šta nam vodeni talasi poručuju.
Veći, jači talasi imaju veću snagu.
Lako uspevaju da obore i mene i limenke.
Ako svetlost jeste talas,
veća jačina bi trebalo da izbije više elektrona.
Međutim, to nije ono što se dogodilo.
Setite se, koliko god da je bila jaka crvena svetlost,
ona ipak nije pomerila elektrone iz metala.
Začudo, slabo ultraljubičasto je to uspelo u sekundi.
Misliti o svetlosti kao o talasu, jednostavno se nije uklapalo.
Da bi se ovo rešilo, neko je morao da pomisli nezamislivo,
a 1905, neko je to i učinio. Verovatno ste čuli za njega.
On se zvao Albert Ajnštajn.
Nijedna razumna definicija stvarnosti
ne bi dopustila kvantnu mehaniku.
Ovo je opservatorija Arhenhold u Berlinu.
Na vrhu je čudna, ogromna konstrukcija od gvožđa i čelika.
Međutim, to nije top. To je zapravo teleskop.
Sagrađen 1896, teleskop je bio jedan od najvećih te vrste u svetu.
Opservatoriju je učinio veoma posećenim mestom
koje je privlačilo javnost i zapanjivalo je novom naukom.
Albert Ajnštajn je ovde održao čuveno javno predavanje
o svojoj teoriji relativnosti, po kojoj je i najpoznatiji.
Ali to nije rad koji mu je doneo Nobelovu nagradu.
Godine 1905, izneo je novu teoriju
kako bi objasnio fotoelektrični efekat.
Ono što je predložio bilo je revolucionarno, čak i jeretičko.
Tvrdio je da moramo zaboraviti ideju da je svetlost talas
i umesto toga je zamisliti kao mlaz sićušnih čestica nalik na metke.
Termin koji je upotrebio da opiše česticu svetlosti bio je kvant.
Za Ajnštajna, kvant je bio mali deo energije.
Iako 1905. godine ta reč nije bila nova,
zamisao da bi svetlost mogla biti kvant, delovala je kao ludost.
Ipak, sled Ajnštajnove jeretičke misli do logičnog zaključka,
rešio je sve probleme sa svetlošću jednim potezom.
Probaću da objasnim kako je to pomoglo koristeći grubu analogiju.
Kao i sve analogije, nije savršena, ali daće vam predstavu o fizici
kako biste razumeli zašto je svetlost kao mlaz čestica
rešila misteriju fotoelektričnog efekta.
U ovoj analogiji, crvene loptice su Ajnštajnovi svetlosni kvanti.
A one limenke su elektricitet koji se nalazi u metalu.
U prvobitnom ogledu, izazvali su oticanje elektriciteta
sa površine metala tako što su ga obasjali svetlom.
Ja ću pokušati da oborim limenke ovim crvenim lopticama.
Nema nikakvog efekta.
Baš kao crvena svetlost.
Prema Ajnštajnu, svaka čestica crvene svetlosti nosi
vrlo malo energije zato što crvena svetlost ima nisku frekvenciju.
Tako da i veoma jaka crvena svetlost sa mnogo čestica
ne može da izbaci elektrone sa metalne ploče,
baš kao crvene loptice.
Sada ću upotrebiti teže loptice poput ovih plavih za golf
i pokušaću da oborim limenke sa njima.
One su poput ultraljubičaste svetlosti u eksperimentu.
Sada svaka pojedina čestica svetlosti nosi više energije
zato što ultraljubičasta svetlost ima višu frekvenciju.
Samo nekoliko je dovoljno, kao kod slabe ultraljubičaste svetlosti,
da izbaci elektrone iz metalne ploče i obori zlatne listiće.
Ajnštajnova ideja da svetlost sačinjavaju male čestice, kvanti,
sjajno je objašnjenje fotoelektričnog efekta.
Kada sam prvi put saznao za ovo,
bio sam oduševljen takvom elegancijom i jednostavnošću.
Štaviše, Ajnštajnova zgodna zamisao
pomogla je da se reši i Plankova misterija sijalice.
Bilo je više crvenog nego ultraljubičastog
jer je za ultraljubičaste kvante potrebno mnogo više energije.
Oko 100 puta više energije. Nije ni čudo što ih ima tako malo.
Taj trenutak na početku 20. veka najavio je pravu revoluciju.
Pokazao je da fizika koja se izučava na isti način
sve do Njutna i Laplasa, traži potpuno nov pristup.
Fizika se nikada nije oporavila od tog trenutka.
Izgradila se na njemu. To je pravi početak moderne fizike.
Ajnštajnova teorija pružila je fizičarima i zbunjujući paradoks
koji prkosi zdravom razumu.
Svetlost je nesumnjivo talas, što objašnjava senke i mehuriće.
A sada je bez sumnje i čestica, Ajnštajnov kvant koji objašnjava
fotoelektrični efekat i ultraljubičastu katastrofu.
Samo nekoliko godina nakon Ajnštajnove genijalne, lude ideje,
paradoks je postao mnogo dublji i čudniji.
Ono što je izgledalo kao zanimljiva misterija svetlosti,
postaće poprište bitke za prirodu same stvarnosti.
Godina je 1922.
Zapadni svet je zahvatila kulturna revolucija.
Objavljen je Uliks Džejmsa Džojsa, Stravinski je na vrhuncu moći,
a Čaplin je upravo snimio svoj prvi ozbiljan film.
Osmansko carstvo je palo.
Evropa se još oporavlja od Prvog svetskog rata
u kom su milioni izgubili živote. Rusija je postala komunistička.
U međuvremenu, Amerika izvozi džez u svet. Hvala.
U umetnosti, politici, literaturi, ekonomiji,
postojala je nezasita glad za promenom.
Ovo je bilo rođenje moderne.
Međutim, možda ću upasti u nevolju što ovo kažem,
rekao bih da je prevrat koji se tada dogodio u fizici
bacio sve to u senku i da je imao mnogo dugoročnije posledice.
Počeo je otkrićem čudne i kontradiktorne
talasno-čestične prirode svetlosti. Završio se kao epska bitka
između najvećih umova nauke za najveći mogući ulog:
prirodu same stvarnosti.
Na jednoj strani, novi talas modernih naučnika revolucionara
i njihov predvodnik, briljantni danski fizičar Nils Bor.
Na drugoj strani, glas razuma, Albert Ajnštajn.
Na vrhuncu moći i sada svetski poznat. Impresivan protivnik.
Bitka je besnela decenijama. Na neki način, i dalje traje.
Vodila se širom sveta na univerzitetima, konferencijama,
u barovima i kafeima. Dovodila je odrasle ljude do suza.
A počela je naizgled jednostavnim eksperimentom.
Začudo, to je bio ogled koji nije imao veze sa svetlošću.
Bio je u vezi sa česticama koje stvaraju elektricitet.
Sredinom 20-ih godina 20. veka, izveden je ogled
u laboratoriji Bel u Nju Džersiju u Americi
koji je otkrio nešto sasvim neočekivano o elektronima.
U to vreme bilo je prihvaćeno da su elektroni grumenčići materije.
Male ali čvrste čestice, poput minijaturnih bilijarskih kugli.
U ogledu su ispalili snop elektrona na kristal
i posmatrali kako se oni rasipaju. To je potpuno isto
kao da smo snop elektrona iz elektronskog topa
ispalili na pregradu sa dva proreza,
tako da elektroni prolaze kroz proreze
i udaraju u drugu pregradu u pozadini.
Ono što su naučnici otkrili, do srži je potreslo svet fizike.
Da biste razumeli zašto, zamislite sličan ogled sa talasima vode.
Postavio sam jednostavan eksperiment.
Ogledni tank sa vodom postavljen je na grafoskop.
Generator proizvodi talase koji prolaze kroz dva uska otvora.
Grafoskop prenosi sliku talasa na zid.
Kako talasi dolaze sa leve strane i provlače se kroz dva otvora,
šire se sa druge strane i dolazi do njihovog slaganja.
To znači da, kada vrh jednog talasa susretne vrh drugog,
oni se sabiraju i prave viši talas.
Međutim, kada vrh jednog sretne dolju drugog, oni se poništavaju.
To dovodi do ovih karakterističnih linija
i prepoznatljivog talasnog obrasca.
Pruge svetlosti i tame.
Kad vidite svetle i tamne pruge, prepoznatljiv talasni obrazac,
bez sumnje znate da imate talasno ponašanje.
Pogodite šta su videli u Nju Džesiju.
Izgleda da je ispaljivanje elektrona, malih čvrstih čestica,
kroz dva otvora proizvelo potpuno istu šaru,
svetle i tamne pruge.
Prvo se svetlost, dugo smatrana za talas, ponekad ponaša kao čestica.
Sad se elektroni, dugo smatrani za čestice, ponašaju kao talas.
Bilo je zapravo još čudnije od toga.
Talasni obrazac nije bio tek običan rezultat celog snopa elektrona.
Nedavno, ovaj ogled je ponovljen u laboratorijama širom sveta
ispaljivanjem jednog po jednog elektrona kroz proreze na zaklon.
U početku, izgledalo je da svaki elektron nasumice pada na zaklon.
Ali postepeno se formirao obrazac, prepoznatljiv talasni obrazac.
Da razjasnim koliko je ovo čudno.
Setite se ogleda sa vodenim tankom gde je talasni obrazac postojao
samo zato što je svaki talas prolazio kroz oba otvora,
a zatim su njegova dva dela uticala jedan na drugi.
Ovde, svaki elektron, svaka pojedinačna čestica
prolazi sama kroz prorez pre nego što pogodi zaklon.
A ipak, svaki pojedinačni elektron doprinosi pojavi talasnog obrasca.
Zaključak je da se svaki elektron ponaša kao talas.
Da bi objasnili ovaj čudni rezultat, Nils Bor i njegove kolege
stvorili su kvantnu mehaniku, ludu teoriju o svetlosti i materiji
koja je prigrlila protivrečnost i nije marila što je skoro
nemoguća za razumevanje. Sam Nils Bor je rekao,
ko nije šokiran kvantnom teorijom, nije je razumeo.
Upotrebiću naš mali elektron da zaronim duboko u srce stvarnosti.
Spremite se na šok jer jedino ovako se može objasniti šta posmatramo
kada jedan elektron putuje kroz proreze i pogađa zaklon.
Kvantna mehanika kaže ovo:
ono što putuje ne možemo opisati kao fizički objekat.
Možemo govoriti samo o verovatnoći gde bi elektron mogao biti.
Ovaj talas verovatnoće nekako putuje kroz oba proreza
stvarajući interferenciju, baš kao vodeni talas.
Zatim, kad pogodi zaklon, ono što je bila samo sablasna
mogućnost elektrona, misteriozno postaje stvarno.
Pokušaću da prikažem koliko je ovo čudno uz pomoć analogije.
Ako zavrtim ovaj novčić...
Sve vreme je zamućen dok se okreće. Ne znam da li je glava ili pismo.
Ali, ako ga zaustavim, primoravam ga da odluči i glava je.
Pre nije bio ni glava ni pismo, već mešavina i jednog i drugog.
Čim sam ga zaustavio, naterao sam ga da odluči.
Bor i njegove pristalice su tvrdili da se ovo dešava sa elektronom.
U izvesnom smislu, dok se vrti, novčić je i glava i pismo.
Na sličan način, talas verovatnoće elektrona
prolazi kroz oba proreza, dve putanje u isto vreme.
Naš novčić se zatim zaustavlja na glavi.
Eterični talas verovatnoće pogađa zaklon
i tek onda postaje čestica.
Kvantni svet bio je drugačiji od svega što je ikada viđeno.
Ne može se dovoljno naglasiti koliko je ovo ludo.
Bor je u suštini tvrdio da se ne može znati
gde je elektron dok ga ne izmerite.
Ne samo da ne znate gde je elektron
već kao da je sam elektron svuda u isto vreme.
Imajte na umu da elektroni spadaju u najčešće
i najosnovnije gradivne blokove stvarnosti.
A ipak, Bor kaže da tek posmatranjem
mi prizivamo zauzimanje njihovog položaja.
Kao da postoji zavesa između nas i kvantnog sveta,
a iza nje ne postoji pouzdana stvarnost,
samo mogućnost stvarnosti.
Nešto postaje stvarno tek kad povučemo zavesu i pogledamo.
Taj pristup, dame i gospodo,
postao je poznat kao kopenhagensko tumačenje.
Koliko god delovale ubedljivo, mnogi nisu mogli da "svare"
neobične ideje Nilsa Bora. Pronašli su prirodnog vođu
u najmoćnijem čoveku nauke.
Albert Ajnštajn je mrzeo ovo tumačenje
svim svojim bićem. Čuveno je njegovo pitanje:
"Da li mesec prestaje da postoji kad ga ne gledam"?
Bio je veoma nesrećan jer je to dalo okvir nauci
koji on nije smatrao konačnim. Verovao je
da bi morala da postoji bolja osnovna teorija.
Narednih deset godina, Ajnštajn i Bor su vodili strasnu raspravu
o tome znači li kvantna mehanika odustajanje od stvarnosti.
Zatim je, sa naučnicima Nejtanom Rozenom i Borisom Podolskim,
Ajnštajn pomislio da su našli način da pobede u raspravi.
Bio je ubeđen da je našao fatalnu grešku u kopenhagenskom tumačenju,
a to je tvrdnja da se stvarnost priziva činom posmatranja.
U srcu Ajnštajnovog dokaza bilo je svojstvo kvantne mehanike
nazvano zapletenost. Zapletenost je posebna, veoma bliska veza
između dve kvante čestice čije se sudbine prepliću.
Na primer, ako su nastale u istom događaju.
Pokušaću da objasnim zamišljanjem čestica kao novčića koji se vrte.
Zamislite da su ovi novčići dva elektrona
koji su nastali u istom događaju, a zatim udaljeni jedan od drugog.
Kvantna mehanika kaže: zato što su zajedno nastali, oni su zapleteni.
I sada su mnoge njihove osobine zauvek povezane, gde god oni bili.
Kopenhagensko tumačenje kaže da dok ne izmerite jedan od novčića,
nijedan nije ni glava ni pismo. Glava i pismo zapravo i ne postoje.
Evo trenutka u kom zapletenost ovu čudnu situaciju čini još čudnijom.
Kad zaustavimo prvi novčić i on postane glava,
zbog povezanosti novčića zaplitanjem,
drugi novčić će istovremeno postati pismo.
Ovo je ključna stvar. Ne mogu da predvidim ishod merenja,
samo da će uvek biti suprotna. Ajnštajn je ovo iskoristio.
Zato što je to značilo da se između dva novčića dešava nešto
što je bilo gotovo previše ludo i da se zamisli.
Kao da dva novčića tajno kominiciraju.
Komuniciraju trenutno kroz prostor i vreme.
Čak i ako se prvi novčić nalazi na Zemlji, a drugi na Plutonu.
Ajnštajn je odbio da poveruje u ovu trenutnu
komunikaciju bržu od svetlosti. Njegova teorija relativnosti kaže
da ništa ne može putovati tako brzo. Čak ni informacija.
Kako je onda novčić trenutno mogao da zna kako će drugi pasti?
S omalovažavanjem je to nazvao "sablasno dejstvo na daljinu",
tvrdeći da postoji fatalna greška u kopenhagenskom tumačenju.
Štaviše, imao je bolju ideju.
Ajnštajn je verovao da postoji jednostavnije tumačenje.
Da je sudbina novčića, bilo da završe kao glava ili pismo,
već utvrđena mnogo pre našeg posmatranja.
On kaže da iako deluje da novčić odlučuje da bude, recimo, glava
u trenutku merenja, ta odluka je zapravo već davno doneta.
Samo je bila skrivena od nas.
U Ajnštajnovom umu, kvantne čestice nisu nimalo ličile na novčiće.
Više su bile poput para rukavica, leve i desne,
koje su razdvojene u kutije.
Ne znamo koja rukavica je u kojoj kutiji dok je ne otvorimo.
Kada to uradimo i nađemo, recimo, desnu rukavicu,
tada odmah znamo da je u drugoj kutiji leva rukavica.
Najvažnije, ovo ne zahteva sablasno dejstvo na daljinu.
Nijedna rukavica nije promenjena činom posmatranja.
Obe su ili leva ili desna rukavica od početka.
Jedino što se promenilo jeste naše znanje.
Dakle, koji opis stvarnosti je tačan?
Borovi novčići koji postaju stvarni tek kad ih pogledamo,
a zatim magično komuniciraju jedan s drugim?
Ili Ajnštajnove rukavice koje su skrivene od nas
ali su bez sumnje leva ili desna od početka?
Drugim rečima, postoji li objektivna stvarnost,
kako je Ajnštajn verovao, ili ne, kako je Bor tvrdio?
Krajem 30-tih godina, dok je svet tonuo u rat,
nije se moglo doći do odgovora.
Bitka za shvatanje prirode stvarnosti bila je na mrtvoj tački.
Rat se proširio Evropom
i mnogi vodeći naučnici su pobegli u Sjedinjene Američke Države.
Zatim, kako je Drugi svetski rat neizbežno doveo do Hladnog rata,
američka nauka, podržana dolarima i novom vizijom budućnosti,
doživela je procvat.
Nakon rata, fizičari su se željno vratili pokušaju
da primene ideje kvantne teorije na atom,
interakciju između elektrona, svetlost i slično.
Filozofska strana svega nije bila bitna za napredak.
Tako da je to zaista postalo manje važno.
Kvantna mehanika je dovela do potpunog shvatanja poluprovodnika,
što je pomoglo u nastajanju savremenog elektronskog doba.
Stvorila je lasere, unela preokret u komunikacije,
dovela do medicinskih otkrića od kojih zastaje dah.
I dovela do prodora u nuklearnoj energiji.
Kvantna mehanika je bila toliko uspešna da je većina fizičara
namerno izabrala da ignoriše Ajnštajnove primedbe.
Jednostavno im nije bilo bitno, zato što je funkcionisalo.
Čak su skovali i izraz za to: "Ćuti i računaj."
Cena ovog uspeha bila je to što je Borova i Ajnštajnova rasprava
o stvarnosti kvantnog sveta jednostavno gurnuta pod tepih.
Usred tog uspeha i pragmatizma,
malo njih je i dalje razmišljalo o tome šta sve to znači.
Dok su 50-e jurile ka 60-im, jedan usamljeni buntovnik
shvatio je kako da prekine raspravu jednom za svagda.
Bor je bio nedosledan, nejasan, namerno tajanstven i u pravu.
Ajnštajn je bio dosledan, jasan, razuman i u zabludi.
Džon Bel, pošteno je reći, nije dovoljno poznat široj javnosti.
Ali za fizičara poput mene, on je heroj.
Bio je originalan mislilac, vrlo hrabar u svojim uverenjima.
Priča o njegovom usponu do jednog od velikana fizike
još je neverovatnija kada se uzme u obzir kako je počeo.
Rođen je u Belfastu 1920-ih u siromašnoj, radničkoj porodici.
Otac mu je bio trgovac konjima. Namučili su se da on dospe
na Kraljičin univerzitet u Belfastu i studira fiziku.
Bio je jedini u porodici koji je završio školu.
To ga je, verujem, učinilo nezasito radoznalim, vatrenim i tvrdoglavim.
Sreo sam Džona Bela 1989, godinu dana pre njegove smrti.
Bili smo na konferenciji u Americi i zatekli smo se u istom liftu
nakon što smo prisustvovali predavanju o kvantnoj mehanici.
Željan da se obratim velikom Džonu Belu, rekao sam da mislim
kako su zaključci govornika potpuno ludi.
Gledao me je prodornim plavim očima i pomislio sam
da od moje karijere nema ništa. Ali, dok su se vrata otvarala
i on se spremao da ode, rekao je: "Potpuno se slažem s vama.
Zar nisu čuli za problem helijuma?" I dalje mi nije jasno šta je to
problem helijuma, ali mi je laknulo što smo se Džon Bel i ja složili.
Godinama je radio u britanskom centru za atomsku energiju Harvel,
koji je izgradio eksperimentalni nuklearni reaktor nazvan DIDO.
Ovde je počeo da razmišlja o dubokim i zabrinjavajućim pitanjima
koje je pokrenula kvantna mehanika.
Da li kvantni svet postoji samo kada se posmatra?
Ili postoji neka dublja istina koja čeka da bude otkrivena?
To ga je toliko mučilo da je počeo da se pita
postoji li problem u samom srcu kvantne mehanike.
Čuvena je njegova izjava: "Oklevam da pomislim
da je možda pogrešna, ali znam da tu nešto ne valja."
Početkom 1960-ih, Bel je odlučio da pokuša da reši krizu
u srcu kvantne fizike. Bio je to ogroman izazov.
Uostalom, kako proveriti da li je nešto stvarno
ako ono jeste ili nije tamo, i sve to bez gledanja?
Kako pogledati iza zavese a da se ona ne razmakne?
Džon Bel je smislio sjajan način da uradi upravo to.
Mislim da je ovo jedna od najgenijalnijih ideja u fizici.
Jedna je od onih koje je najteže shvatiti i objasniti.
Ali pokušaću i bojim se da ću ponovo uptrebiti analogiju.
Ovog puta, odigraću partiju karata. To je partija
sa najvišim mogućim ulogom: priroda same stvarnosti.
Igra se protiv misterioznog kvantnog delitelja.
Karte koje deli predstavljaju bilo koju subatomsku česticu
ili čak svetlosne kvante, fotone. Partija koju ćemo odigrati
na kraju će nam reći ko je bio u pravu, Ajnštajn ili Bor.
Pravila igre su naizgled jednostavna.
Delitelj će deliti dve karte licem okrenute nadole.
Ako su iste boje, ja dobijam. Ako su različitih boja, ja gubim.
Imam crveno. Treba mi još jedno crveno da bih dobio.
To je crno. Izgubio sam.
Ponovo različite boje. Izgubio sam oba deljenja.
To je četvrto zaredom.
To je šest parova u nizu koje sam izgubio.
U redu. Mislim da znam šta delitelj radi.
Špil je očigledno unapred namešten
tako da svaki par izlazi u suprotnim bojama.
Postoji jednostavan način da se delitelj razotkrije.
Ono što možemo da uredimo jeste da promenimo pravila igre.
Ovog puta, ako su karte suprotne boje, ja dobijam.
Ali ponovo, svaki put pobeđuje moj zli kvantni protivnik.
Opet vidim šta je lukavi delitelj mogao da uradi.
Možda je, dok nisam gledao, zamenio špil i namestio ga tako
da se uvek otvara u njegovu korist. Sada je svaki par iste boje.
Namešteni špilovi su ono što je Ajnštajn mislio
da se dešava u eksperimentu sa zaplitanjem.
On kaže da, kao što su rukavice već bile ubačene u kutiju,
tako je i zli delitelj već složio karte pre igre.
Ideja Nilsa Bora bila je veoma različita.
On kaže da crveno i crno uopšte ne postoje dok ih ne okrenete.
Belov genije ogleda se u tome što je našao način
da se jednom za svagda odluči ko je u pravu, Ajnštajn ili Bor.
Ovako je to uradio. Neću reći delitelju koju igru želim da igram,
da li pobeđuje ista boja ili različite boje,
sve dok ne podeli karte.
Budući da ne može da predvidi po kojim pravilima ću igrati,
neće moći pravilno da složi špil.
Sada ne može da pobedi ili ipak može?
Sada je pravilo: različito dobija.
Iste su. U redu.
Ista boja dobija.
Ovo dolazi do same suštine Belove ideje.
Ako počnemo igru i ja dobijem onoliko puta koliko i izgubim,
Ajnštajn je u pravu. Delitelj je samo prevarant s brzim prstima.
Stvarnost je možda varljiva, ali objektivno postoji.
Šta ako izgubim? Tada ću morati da priznam
da nema razumnog objašnjenja.
Svaka karta šalje tajne signale drugoj karti
kroz prostor i vreme, prkoseći svemu što znamo.
Primoran sam da prihvatim da je, na fundamentalnom kvantnom nivou,
stvarnost zaista nepoznata.
Bel je sveo ovu ideju na samo jednu matematičku jednačinu
koja nam daje konačan odgovor na ono što je izgledalo nerešivo.
Kakva je zaista stvarnost.
Džon Bel je objavio svoju ideju 1964. Neverovatno,
u to vreme, čitava zajednica fizičara ga je ignorisala.
Potpuna tišina. Izgleda da svet jednostavno nije bio spreman.
Možda zato što se činilo da je jednačinu nemoguće proveriti
ili zato što niko nije smatrao da je vredna istraživanja.
Ali to će se uskoro promeniti.
Promena će stići sa sasvim neočekivanog mesta.
Amerika je bila u krizi zbog Vijetnama,
Votergejta, feminizma, Crnih pantera.
Dok se ovo dešavalo, mala grupa hipi fizičara
radila je na Univerzitetu Berkli u Kaliforniji.
Radili su sve one hipi stvari, pušili travu, uzimali LSD,
raspravljali o stvarima kao što su budizam i telepatija.
I voleli su kvantnu mehaniku. U njenoj čudnoj verziji stvarnosti,
videli su paralelu sa sopstvenim ezoteričnim uverenjima.
Njihova hipi, new age fizika, privukla je pažnju javnosti
koja je čitala njihove lude hipi knjige koje su mešale
kvantnu mehaniku i istočnjački misticizam.
Knjige kao što su Tao fizike,
Ples Vu Li majstora i meni omiljena
Prostor-vreme i dalje: ka objašnjenju neobjašnjivog.
Još važnije za našu priču, priču o kvantnoj mehanici,
ovi hipi fizičari usmerili su svoju pažnju
i na Ajnštajnov sada čuveni misaoni eksperiment
i na to šta nam on govori o prirodi stvarnosti.
Tajnu signalizaciju Nilsa Bora videli su kao dokaz
da fizika podržava njihove sopstvene ideje.
Ako dve čestice mogu sablasno da komuniciraju kroz prostor,
onda su i ESP, telepatija i vidovitost verovatno istiniti.
Kada bi samo mogli da dokažu da to zaista postoji.
Zatim su 1972. godine shvatili da, uz malo matematičkih trikova,
mogu da uzmu Belovu jednačinu i eksperimentalno je testiraju.
Jedan od njih, Džon Klauser, pozajmio je opremu
iz laboratorije u kojoj je radio i postavio
prvi pravi veliki test kvantne mehanike.
Ovo je fotografija tog prvog eksperimenta
izgrađenog od ostataka i ukradene opreme.
U narednih nekoliko godina, poboljšao ga je tim na čelu sa
Alenom Aspektom u Parizu, čime su rezultati postali pouzdaniji.
Više od deset godina nakon što je Bel prvi put izneo
svoju jednačinu, napokon je mogla biti stavljena na probu.
Ovo je moderna verzija ogleda koji su prvi put izveli
Džon Klauser, a zatim Alen Aspekt.
Ovde kristal pretvara svetlost lasera
u parove zapletenih svetlosnih kvanta, fotona,
stvarajući dva veoma precizna zraka.
Ovi fotoni se prenose i ponovo savijaju
dok ne prođu kroz ove detektore.
Dva fotona su poput dve karte koje zli delitelj stavlja ispred mene.
Merićemo svojstvo fotona pod nazivom polarizacija.
To je jednako boji karata u mojoj partiji.
Tako bi, na primer, pobeda sa dve podudarne crvene karte
mogla biti isto što i dva fotona sa podudarnom polarizacijom.
Kvantna mehanika je ipak malo složenija od partije karata.
Ovaj brojčanik mi omogućava da izmerim i drugo svojstvo fotona.
To bi bilo isto kao da pokušavam da pogodim
ne samo boju karte već i boju pozadine karte.
Sada ćemo uključiti laser i početi eksperiment.
Ovo je broj parova fotona koji prolaze kroz eksperiment.
To je kao broj parova karata u mojoj partiji.
Grafikon u padu daje mi verovatnoću
da mogu da pobedim, da dobro nagađam.
Što je više fotona, on postaje tačniji.
Staću kod neodređenosti od oko 1%.
Konačni odgovor je 0,56.
Ako unesem to u svoju jednačinu,
moraću da ponovim eksperiment još tri puta,
u skladu sa četiri različita podešavanja ovog brojčanika.
Svako ponavljanje je kao različit skup pravila za kvantnog delitelja.
Kada ih saberem i dobijem rezultat,
ako je manji od 2, onda je Ajnštajn u pravu.
Ako je veći od 2, onda je Bor u pravu.
Idemo na drugo podešavanje.
Zapamtite šta će eksperiment pokazati.
Ako brojevi budu manji od 2, to je onda dokaz
da delitelj namešta špil. Ovo je Ajnštajnovo mišljenje.
Broj koji sam ovog puta dobio je 0,82.
Resetujem za treći krug.
Ako je rezultat veći od 2, onda se špil
ne može namestiti i nešto drugo je u pitanju.
Rezultat trećeg kruga je -0,59. I na kraju, četvrto ponavljanje.
Ovaj poslednji broj će konačno otkriti da li svet sledi
zdrav razum ili nešto mnogo bizarnije.
Imamo poslednji rezultat i on iznosi 0,56. Isključićemo laser.
U redu, izračunaću rezultat.
Imamo ga, 2,53.
To je broj veći od 2. apsolutni dokaz
da je Albert Ajnštajn pogrešio, a da je Nils Bor bio u pravu.
Značaj ovog rezultata je ogroman. Setite se šta to znači.
Ajnštajnova verzija stvarnosti ne može biti istinita.
Nikakvi pametni trikovi sa našim eksperimentom
ne mogu prevariti prirodu. Svojstva dva zapletena fotona
nisu mogla biti podešena od samog početka,
ali su se pojavila tek kad smo ih izmerili.
Nešto čudno ih povezuje kroz prostor.
Nešto što ne možemo da objasnimo ili čak zamislimo
osim uz pomoć matematike. Što je još čudnije,
fotoni zaista postaju stvarni tek kad ih posmatramo.
Na neki čudan način to stvarno sugeriše
da mesec ne postoji kada ga ne gledamo.
To se zaista protivi zdravom razumu.
Nije ni čudo što je pred kraj života Ajnštajn napisao:
Svih ovih 50 godina upornog razmišljanja nisu me približili
odgovoru na pitanje: Šta su svetlosni kvanti?
Baš svako misli da to zna. Ali greši.
Eksperiment ovo samo potvrđuje.
Šta god da se dešava, mi to jednostavno ne razumemo.
To ne znači da treba da prestanemo sa traganjem.
Iako je tačno da je Ajnštajnov san o pronalaženju razložnog,
zdravorazumskog objašnjenja zauvek uništen,
moj lični stav je da ovo ne mora nužno da protera fizičku stvarnost.
Poput Ajnštajna, i dalje verujem da možda postoji prihvatljivije
objašnjenje koje je u osnovi čudnih rezultata kvantne mehanike.
Jedno je sigurno. Bilo da postoji fizička, sablasna veza
ili paralelni univerzumi ili mi prizivamo stvarnost posmatranjem,
šta god da je istina, neobičnost kvantnog sveta neće nestati.
Negde će isplivati na površinu.
Pre 120 godina, najveću naučnu revoluciju koja se ikada desila
izazvala je jedna sijalica.
Naučnici i dalje koriste moćne svetlosne izvore,
kao što su x-zraci, da razotkriju tajne prirode.
Ovo je Diamond Light Source,
najveće naučno postrojenje u Britaniji.
X-zraci koji ovde nastaju 10 milijardi puta su jači
od bolničkih x-zraka. Sa takvom snagom,
naučnici mogu da zaseku materiju i zavire u kvantne tajne u njoj.
Naučnici ovde koriste ovaj moćni svetlosni zrak
kako bi ispitali nove materijale koji bi mogli da dovedu
do najećeg proboja u elektronici koji se ikada desio.
Kao što su kvantni pioniri 20-ih i 30-tih godina
doveli do naučne i tehnološke revolucije,
ova generacija fizičara je određena da uvede novo kvantno doba.
Doba u kom je Ajnštajn mrzeo kvantnu zapletenost
sada stvara nenarušivu računarsku bezbednost,
nove vrste komunikacionih sistema, superbrze računare
i druga dostignuća koja još ne možemo ni da zamislimo.
Zbog ovoga me kvantna mehanika i oduževljava i frustrira.
Svojeglava je, nelogična, ponekad čak deluje kao potpuno pogrešna.
A ipak, i dalje nas svakog dana iznenađuje.
Verujem da je naše znanje o kvantnom svetu daleko od potpunog.
Da postoje veće istine o prirodi koje tek treba otkriti.
A to je ono što me i dalje drži budnim noću.
U narednoj epizodi, moje putovanje u kvantni svet
postaje još neobičnije. Istražiću kako su njegova čudna pravila
presudna za život i kako je bizarno ponašanje subatomskih čestica
možda imalo uticaja i na samu evoluciju.
prevod: nevermind www.prijevodi-online.org
Preuzeto sa www.titlovi.com
Can't find what you're looking for?
Get subtitles in any language from opensubtitles.com, and translate them here.