All language subtitles for 22 - Japan (1941-1945)

8. maj, 1945.

V-E Dan.

Pobjeda u Evropi.

Nakon godina borbi,
eksplozija radosti i olak�anja.

Knees Up Mother Brown
(Haris Veston i Berta Li)

Po�alji je pobjednicu

sretnu i veli�anstvenu

da dugo vlada nad nama

�er�il: Mo�emo dozvoliti sebi
kratak trenutak radosti.

Ali ne zaboravimo ni trenutka
zamke i napore koji le�e pred nama.

Ostao je jo� Japan.

Tokio, malo prije podneva
7. decembra 1942.

Japanska nacionalna himna

Narod Japana je posmatrao
prvu godi�njicu

uni�tenja ameri�ke flote u Perl Harburu
od strane Carske flote.

Pro�la je godina kako su shvatili
da je njihova nacija od 80 miliona

uklju�ena u borbu

sa preko 200 miliona
Amerikanaca i Britanaca.

Mnogi su do�ekali vijesti
o napadu u Perl Harburu trezveno,

�ak i sa nelagodom.

Ali su onda do�le pobjeda za pobjedom -
Hong Kong, Malezija, Singapur.

Raniji strahovi su se izgubili u ushi�enju.

Premijer
general Hideki Tojo,

predstavnik militarista

koji su pretvorili Japan
u agresivnu totalitarnu dr�avu,

je vodio svoje sunarodnike u rat.

Sada im je obe�ao kona�nu pobjedu.

Nacija �e zavr�iti
finalnu rundu tog konflikta.

Da bi oborili Ameriku i Britaniju
mi �emo se boriti do posljednjeg dana.

Zatim �emo u velikoj azijskoj areni

posti�i uni�tavanje
na�ih neprijatelja.

Sada, na po�etku druge godine,

ja li�no i nacija
mislimo o �ovjeku na liniji fronta,

i jo� jednom izra�avam odlu�nost
do kona�ne pobjede.

Ratna proizvodnja se mora pove�ati
i borba prenijeti.

U to vrijeme,
Japan nije bio industrijski gigant.

Ali u prvoj godini rata,

oni su vidjeli da japanski vojnici,
duhovno jaki i disciplinovani,

mogu prevladati nad tehni�ki ja�im

ali moralno inferiornim
Amerikancima i Britancima.

Ista odlu�nost na doma�em frontu

mogla bi novostvoreno Japansko
carstvo u�initi nesavladivim.

Za nekolicinu dobro informisanih Japanaca,

napad na Perl Harbur je bilo
zapanjuju�e kockanje.

Do�ao sam na posao kao i obi�no
oko devet sati

i svi su bili tamo.

Svirala je borbena muzika

i skoro sam se sru�io kad
sam vidio posebno izdanje novina

u kome je bila vijest da je car objavio
rat Sjedinjenim Dr�avama i Britaniji.

Mislim i da je �ovjek da ulici
imao isto osje�anje

ili je bio potpuno iznena�en.

Od sada, propagandni filmovi
su mogli prikazivati ushi�ene japanske pilote

kako uni�tavaju ameri�ku flotu
u Perl Harburu.

Sumnji�avi su ubije�eni.

�urnali su nagla�avali
poni�enje arogantnih bijelaca.

Japanci su vjerovali da se njihovi vlastiti
vojnici uvijek bore do smrti.

Prizor bijelih zatvorenika
rastom ve�ih od Japanaca

koji su ih tjerali
u ne�asno zarobljeni�tvo

pomagao je da ih uvjeri
u vlastitu nepobjedivost.

Japan je pobje�ivao

i svaki dan smo na radiju slu�ali
samo o pobjedama.

�itava je nacija bila veoma uzbu�ena.

I pomislila bih u to vrijeme

kad bih �ula na radiju vijesti o ratu,
"�ta �e se dogoditi?"

Ali odmah su do�le velike pobjede
i velike ratne pjesme

i mar�evi na radiju
po �itav dan...

Pa smo bili... prili�no uzbu�eni

i to je bilo skoro kao festival.

Japanski narod je bio u ratu
ve� deset godina.

Od 1931. njihove armije su
se borile

u beskrajnom, frustriraju�em ratu u Kini.

Pobjeda na Pacifiku je
bila brza i kompletna.

Bilo je napokon ne�to da se proslavi.

U godinama prije Perl Harbura,

odr�avale su se vje�be avio napada
u svakom Japanskom gradu.

Ne kao predostro�nost protiv
kineskih skoro nepostoje�ih avio snaga,

ve� kao dio procesa odr�avanja
ratnog raspolo�enja na visokom nivou.

Svi su u�estvovali.

Udru�enje kom�ija -
Tonarigumi -

osiguravalo je da svaki
od imperatorovih podanika kod ku�e

bude uklju�en u udaljeni rat.

Udru�enje kom�ija
je kontrolisalo sav na� �ivot u to vrijeme.

Sve instrukcije vlade su slate preko
Tonarigumija,

pa smo morali da im se pokoravamo.

I oslanjali smo se na Tonarigumi.

U svakom kraju,

u �kolama, na sportskim terenima
i na ulicama,

obi�ni gra�ani su patriotski
podre�ivali sebe

re�imu kroz misli i djela.

Ulivanje patriotskih
vrlina bi po�injalo u djetinjstvu.

Od najranijih dana,
djeca su pripremala um i tijelo

da slu�e ne�emu �to
je bilo ve�e od njih samih -

porodici, naciji,

imperatoru.

Ako je nacija bila u ratu,
djeca moraju tako�e biti spremna za to.

Kad bi �kola zavr�ila,

bila bi njihova du�nost i njihova
privilegija da slu�e svojoj zemlji

u imperijalnim snagama na kopnu, na moru,

u vazduhu.

Srednjo�kolci
bi se pridru�ili avijaciji na jedan dan.

Ako budu imali sre�e,

imati �e �anse da se
pridru�e kao odrasli prije nego bude kasno.

Naravno,
Japanci su vjerovali u

tri ili �etiri kardinalne istine
od koljevke pa do groba -

da je imperator bo�anskog porijekla,
da je zemlje nepobjediva,

i da poti�u od... izabrane rase.

Takve stvari,

su usa�ivane u Japance
ve� od dje�jeg vrti�a pa nadalje.

Japanski dje�aci su u�eni

da opona�aju borila�ki kod
samuraja -

arhai�an i divlji,
li�en sa�aljenja za neprijatelja ili sebe.

Za samuraja, smrt u borbi je bila
pad u trenutku savr�enstva,

kao �to tre�njin cvijet pada.

Obo�avanje Bude je
koegzistiralo u Japanu vijekovima

sa prastarim �into obo�avanjem
duhova, predaka,

boginje Sunca, Amaterasu.

Ali su 1920 i '30-te,
nacionalisti i militaristi

insistirali da �into
postane dr�avna religija.

�into je bio �ist.
Bio je samo japanski.

A od �into boginje Sunca,
Japanci su pobo�no vjerovali,

da je najvi�i sve�tenik nacije
bio njen direktni nasljednik -

car.

Car je bio Bog
i glavni ratnik.

Misti�na vjerovanja da je kroz njega,
japanska rasa

odre�ena za osvajanja
su sistemati�no propagirana.

Vojska je djelovala
u njegovo ime,

ali oni koji su to smi�ljali,
usprkos nastupa,

on je imao samo malu mo� na Zemlji.

Imperator je bio
duboko zabrinut za mir,

�to zna�i da se protivio

po�injanju neprijateljstva sa Amerikancima.

Ali je njegova pozicija bila takva

da ako je kabinet ne�to
preporu�io, javno,

odre�en pravac politike,

on se nije tome mogao suprotstaviti,
iako se mo�da duboko tome protivio.

U vladi predvo�enoj generalom,

to je zna�ilo da se radi ono �to vojska �eli.

Pepeo Japanaca poginulih u ratu
je dono�en ku�i, pakovan u kutije.

Srodnici poginulih,
udovice i majke,

nisu imali prilika za ponos,

nisu imali vi�e prava na suze
nego onog dana kada je on odlazio.

Poslati sina ili mu�a da pogine
za cara je bila najve�a obaveza.

"Sre��emo se u Jasunaki hramu,"

gdje je pepeo mrtvih posve�ivan,

je bio tradicionalni opro�taj
vojnika koji idu u rat,

opasani haramakijem - za�titnim
pojasom od hiljadu �avova.

Djevojke su stajale
na uglovima ulica,

recimo u Tokiju, oko Ginze,

i tra�ili od svake �ene u prolazu
da napravi �av.

Morale su skupiti hiljadu �avova.

To je davano vojniku. Ja sam dobio jedan.
Omotali bi se sa njim oko stomaka.

i trebalo je da vam odr�ava stomak toplim

tako da se ne prehladite
ili ne�to tako,

ali i za za�titu od metaka.

Sad, svi smo znali da to ne mo�e,
ali je bilo tako�e �armantno.

I mislio sam se, ne znam
da li bih ovo trebao re�i,

ali sam osje�ao da je to veoma nepravedno,

posebno kad sam dobio nare�enja
da odem preko mora.

Japanske djevojke su
mi dale hiljadu �avova.

Ja idem da umrem.
Nisam jo� bio sa �enom.

Za�to mi ne mogu dati
svoje tijelo da u�ivam i puste me da �ivim,

ipak je moj �ivot kratak,
da u�ivam u njegovoj puno�i?

Jer spavanje sa mnom
ne�e ubiti djevojku, znate?

Mo�da se i njoj to svi�a, ne znam.

Ali sam tu i idem da umrem,
i sve �to dobijam je hiljadu �avova.

Ratni ispra�aji su trebali
biti spiritualno iskustvo -

sve�ani, nesentimentalni.

�ovjek izlije�en od rana

napu�tao bi bolnicu pjevaju�i
Umi Jukaba pjesmu.

"Idem u usamljeni grob
preko mora," bi pjevali,

i ponovo i�li u rat.

Ali iznenada, manje od pet mjeseci
nakon Perl Harbura...

...rat vi�e nije bio tako daleko.

18. april 1942.

16 srednjih bombardera Mi�el, pod komandom
potpukovnika D�ejmsa Dulitla,

je poletilo sa ameri�kog nosa�a aviona,
Hornet,

u prvi ikad zra�ni napad na Japan.

Ameri�ki cilj je bio da da znak
ali rani, demonstracije

japanske ranjivosti na zra�ni napad.

U ovome su potpuno uspjeli.

Kada je Dulitlov napad izvr�en

na nebu iznad Tokija,

to je izazvalo...
izazvalo je neku vrstu konsternacije

jer je vojska

neprekidno uvjeravala javnost

da je japansko nebo neprobojno.

Dulitlovi bombarderi su
prodrli u japansko nebo

i ispustili skoro 16 tona
bombi na njihove gradove.

Stvarna �teta nije bila velika.

�ok jeste.

Japanskim novinama
je re�eno kako da prika�u vijesti.

Naglasak je
stavljen na surovi �in -

neselektivno bombardovanje
civila, �ena i djece.

Osam Dulitlovih leta�a je zarobljeno.

Za Japance, bombardovanje je bilo ne�to
�to se de�ava drugima.

Bili su ljuti �to se to varvarstvo
desilo njima.

Zarobljenici su izvedeni
pred vojni sud.

Trojica su pogubljena.

Glavna uloga japanskih �ena
je bila da odgajaju sinove.

Obu�ene samo za �enske vje�tine
kao �to je ceremonija �aja,

one su ostajale u pozadini.

Sada kad su bitke na frontu
odvele mu�karce daleko,

one su bile usmjeravane na te�e poslove.

�ene na selu su navikle
da rade u poljima

zajedno sa njihovim mu�karcima.

Ali za �ene iz gradova,
rat je zna�io potpunu promjenu.

Da osiguraju zalihe osiroma�enoj naciji,

one su bile regrutovane
da rade puno vremena.

Kopale su ugalj koji je bio najvi�e u upotrebi
u Japanu oskudnom resursima

da bi se pokretala ratna ma�ina.

Gradske djevojke su vaspitavane
da budu �ene i majke,

da budu poznate kao
"po�asne sakrivene".

Sada su izlazile iz svoje osame
i u�ile nove vje�tine.

�ene Japana moraju preuzeti
mu�ke poslove, tako su im rekli,

kao �to su i njihovi neprijatelji uradili,
da osiguraju pobjedu.

Kad smo radili u fabrici,

svake druge nedelje smo morali raditi

od tri ujutro do 11.

I u 11 kad bi zavr�ili sa poslom,

odveli bi nas u trpezariju
i dali bi nam �iniju supe.

Zapravo, to je bila vru�a slana voda
sa mo�da dva ili tri zrna soje.

I bili smo vrlo gladni.

Ili mo�da samo jedan rezanac na dnu.

Sve smo dobijali preko sistema racionisanja.

Ako niste imali kartu sa snabdijevanje,
niste mogli dobiti ni�ta.

Morali smo da se sami snabdijevamo,
i uzgajali smo krompire u na�oj ba�ti.

Radili smo vrlo te�ko
da uzgojimo na�e vlastito povr�e.

Na� svakodnevni �ivot,

taj �ivot je bio vrlo, vrlo te�ak.

Sama carica li�no
je preuzela novu ulogu,

apeluju�i na naciju
da podnese ve�i napor, da se vi�e �rtvuje.

�rtvovanje je bilo neophodno za pobjedu,

i njihova vjera u kona�nu
pobjedu je jo� bila nepokolebljiva.

Niko nije znao da se od juna 1942,

ta bitka pretvorila
u onu za prosto pre�ivljavanje.

Jun 1942.

Ameri�ki avioni uzlije�u
da presretnu Japansku armadu

koja je napadala ostrvo Midvej.

Za ovu bitku, admiral Jamamoto,
komandant japanske mornarice,

je doveo �etiri najve�a
nosa�a aviona u japanskoj floti.

Kad je bitka zavr�ila 5. juna 1942,

Jamamotova �etiri nosa�a
su bili plamte�e olupine ili su potopljeni.

Midvej je bio poraz od koga
se japanska mornarica nikad nije oporavila.

Ali je Japanskom narodu re�eni
da je Midvej bio pobjeda.

Istina je prikrivana
�ak i od �lanova vlade.

Re�eno nam je
da je jedan nosa� potopljen

a da je drugi ozbiljno o�te�en.

Kako su �etiri nosa�a
bila uklju�ena u bitku,

na na�in kako smo mi �uli,
tri su se vratila,

iako je jedan bio ozbiljno o�te�en.

Ali je anglo-ameri�ka strana
govorila da su sva �etiri bila potopljena.

To je ostavilo neke sumnje u na�im glavama.

Pritiskali smo mornaricu
da nam da vi�e detalja,

ali su oni samo
ponavljali originalno saop�tenje.

Ja sam bio snimatelj za vijesti
u bitci kod Midveja.

Kad smo se vratili u na�u bazu
u Japanskom moru,

nije nam bilo dozvoljeno
�ak ni da napi�emo pismo.

Povrije�eni su dr�ani
u izolovanim odjeljenjima.

Strogo povjerljivo nare�enje je zabranilo
da se ni�ta ne smije govoriti o Midvejskoj bitci,

�ak ni unutar same mornarice.

Ja sam prakti�no bio zatvorenik

oko mjesec i po
nakon �to sam se vratio u Japan.

Kao novinar, ja sam bio
pod posebnom strogim nadzorom

jer smo imali reputaciju velikih brbljivaca
i laki na jeziku.

I nije mi dozvoljeno da se vratim u Tokijo
dok je rat i dalje trajao.

Stvarna situacija nikad nije objavljena
od strane dr�avnih medija, naravno.

Svaka vijest... emisija

je bila strogo cenzurisana tih dana.

Javnost je samo znala
da Japanska vojska i mornarica

i dalje dobijaju svaku bitku u kojoj se bore.

Bez vijesti, samo propaganda.

Samo jedan ishod se mogao zamisliti

u konfliktu kako je neprekidno
prikazivan u propagandnim filmova.

Bijeli tla�itelji orijentalnog naroda
su pora�eni od japanskog vojnika.

Spartanski japanski vojnik, sa svoje strane,

nadja�ava bijes i prezir
prema lagodnom �ivotu bijelog neprijatelja.

Tokijo, 5. jun 1943.

Dr�avna sahrana
admirala Isoroku Jamamota,

velikog komandanta

koji je osmislio pobjedu
kod Perl Harbura.

Jamamoto je umro kao heroj,
re�eno je Japancima,

na liniji fronta,
sreo se sa smrti hrabro u ratnom avionu.

Njegov gubitak je bio ve�i
nego gubitak mnogih ratnih brodova.

Ali prvo javno priznanje
poraza,

iako predstavljeno jedino
kao simbol heroizma,

sakrivalo je sumornije istine kojih
je i sam Jamomoto bio svjestan.

Znao je da neprijateljska tehni�ka
superiornost, jednom kad se potpuno mobili�e,

da �e biti nadmo�na.

Kod Perl Harbura, igrao je
na kartu da �e rat biti kratak.

Kod Midveja, igra je izgubljena.

Jamamoto je bio oboren na nebu
koje je vrvjelo od neprijateljskih aviona,

iznad mora kojim je dominirala
neprijateljska mornarica.

Do 1944, tas na vagi je
pretegao potpuno protiv Japana.

Metal je postao
dragocjeni ratni materijal

previ�e vrijedan za ukrase ili ceremonije.

Rat se vodio da se osiguraju
sirovine

za zemlju u kojoj su bili rijetki -
prije svega, za naftu.

Ali su sada resursi kojima se hvalisao general
Tojo kako teku iz osvojenih teritorija

bili Japanu ni�ta bli�e od dna okeana.

Nedovoljno da bi se
odr�ala u pogonu ratna ma�ina.

I hrana je bila oskudna.

Oficijelno dnevno sledovanje,
od 1,500 kalorija, egzistencijalnog nivoa,

�esto nije moglo da se podijeli.

�etva ri�e je bila
najgora u 50 godina.

Glad se nadvijala.

Pobjede iz 1941. su postavile Japan
iza ogromnog za�titnog prstena,

koji se o�ajno branio.

Do sredine 1944,

amfibijske armije generala MekArtura
su redukovale to na unutra�nji prsten

koji je zavisio od ostrva Sajpan.

Sajpan, sa mogu�no��u doleta do Japana,

je bio �tit i to neosvojivi
kako su tvrdili japanski komandanti.

Bilo je vitalno da bude tako.

Bilo je jasno da
ako izgubimo Sajpan,

bit �emo u
vrlo te�koj poziciji.

Va�nost Sajpana je bila
u tome, da ako jednom padne,

rat �e do�i pred o�i stanovnika Japana.

Japan �e biti u dometu
ameri�kih bombardera.

To je bilo apsolutno vitalno
odbrambeno podru�je za Japan.

15. juna 1944,

nakon pet dana gustog
bombardovanja sa mora i iz zraka,

ameri�ke desantne snage su se sjurile na obalu.

Kao i uvijek, Japanski garnizon
se borio do kraja.

Ovdje su, po prvi put,
japanski civili -

�ena i djeca -
bili uhva�eni u bitku.

Neki, o�amu�eni i poslu�ni, su pri�li.

Sajpan je imao luke sa dubokim gazom
i dva aerodroma.

Svaka stijena je branjena.

Za tri nedelje, da bi zauzeli ostrvo
veliko samo 220 kilometara kvadratnih,

Amerikanci
su imali 15,000 mrtvih i ranjenih.

25,000 japanskih branioca
je umrlo.

I mnogi civili, kao i mnogi vojnici,
izabrali su samoubistvo umjesto predaje.

Umrli su uzaludno. Sajpan je zauzet.

I prije nego je zadnji Japanac poginuo,

ameri�ki bombarderi su bili spremni
da uzlete u pravcu kopna.

Istina je sada bila previ�e blizu da je �ak
i Japanska vrhovna komanda morala da je prizna.

Situacija, rekli su narodu,
je bila te�ka, ali nije beznade�na.

Ali je sama sveta domovina
sada bila direktno ugro�ena.

�kolska djeca su u�ila da je neprijatelj
u dovoljnoj blizini da napada iz zraka.

Do�ao je trenutak za sve,
mlade i stare,

da se sretnu sa prijetnjom sa
istim prkosom kao vojnici u borbi.

Samo je �a�ica treniranih pilota
ostala od nekad ponosne Japanske avijacije,

stvorene za napad, a ne za odbranu.

Kad je rat po�eo,
Zero lovci su vladali nebom.

Sada su bili zastarjeli i nadja�ani.

Ovi ljudi su suprotstavljali svoje aparate
protiv ogromnih ameri�kih Supertvr�ava

koje su sada napadale domovinu.

Bili su mladi i hrabri,
ali ih je bilo vrlo malo.

Imao sam osje�aj da je lovac Zero

za mene bio kao ma�
za samuraja,

i osje�ao sam da moram
upravljati avionom

kao da je dio moga tijela.

I tako�e sam vjerovao da je kabina
aviona bila sveto mjesto

koje �e postati mjesto moje smrti.

Kad smo polazili u napad,
nikad nismo nosili padobrane.

To je zato jer smo vjerovali

da nikada ne treba da postanemo zarobljenici
kada nas obore iznad neprijateljskih polo�aja.

Od prastarih vremena, to je bilo vjerovanje
da je Japanski ratnik

koji padne �iv u ruke neprijatelju grije�an.

Mi tako�e, uvijek smo u�eni
da moderni Japanski vojnik

nikad ne treba da postane zarobljenik
jer je to najve�a sramota.

Sa uni�tenom imperijalnom flotom,

sajpanski �tit je probijen,
Filipini zauzeti,

i samo su dva ostrva, Ivo D�ima
i kona�no Okinava,

ostali saveznicima prije
kona�nog ulaska na japansku teritoriju.

Aprila 1945., Ivo D�ima je zauzeta.

Sada je ameri�ka armija, za�ti�ena
ogromnom silom brodova, zaprijetila Okinavi,

zadnjem ostrvu prije Japana.

U o�ajni�kom poku�aju
sa sprije�i kona�ni napad,

Japan je jo� jednom
pozvao svoju mladost

da se bori i umre
kao �to su to njihovi preci radili.

Formirane su specijalne eskadrile.

Kamikaze - ljudi bo�anskog vjetra -

dobili su ime po tajfunu

koji je uni�tio invazionu flotu
Kublaj Kana vijekovima ranije.

Ispijali bi zadnju �olju ri�inog vina
i polijetali bi u smrt.

Njihovi avioni su bili pretvoreni
u lete�e bombe.

Njihova misija je bila da sa njima udare

u palube neprijateljskih
ratnih brodova oko Onikave.

Kao komandant,
�esto sam pitan

jesam li prolazio kroz pakao
�alju�i ove pilote.

Ali, u stvari je bilo druga�ije.

Imali smo dosta pilota koji su bili dobrovoljci,

ali je samo nekoliko
njih moglo krenuti u napad.

I bilo je te�e izabrati
nekoliko njih.

Svi ostali dobrovoljci su govorili,
"Po�aljite mene! Po�aljite mene!"

Pa je bilo te�ko tra�iti
od ljudi koji nisu bili izabrani

da sa�ekaju neki drugi dan.

S druge strane, oni koji su
u�estvovali u napadima

su bili veoma dobrog raspolo�enja,

pa nije bilo te�ko�a
da se ti ljudi po�alju.

Ali za razliku od obi�nih napada,

ovi kamikaza piloti, jednom kada
uzlete, oni se nikad vi�e ne vra�aju.

I bilo je neke tuge
u saznanju

da nikad vi�e ne�ete vidjeti ljude
koje �aljete.

Kamikaze su
poga�ane u zraku.

Napravili su veliku �tetu, ali nisu uspjeli.

Amerikanci su se iskrcali na Okinavu.

Okinava je bila samo 560 kilometara
od gradova Japana.

�to bli�e domovini,
to su se fanati�nije borili.

Na Onikavi,
samo je 7000 japanskih vojnika pre�ivjelo.

Preko 100,000 je umrlo,
mnogi od svoje ruke,

i 75,000 civila.

G�ica Jonaha, student,

je tako�e bila spremna da umre.

Svuda oko nas,
vojnici i stanovnici

su tr�ali navrat nanos,
o�igledno zbunjeni.

Iz nekog razloga, ja sam pratila vojnike
i u�li smo u malo skloni�te.

Bilo je to vi�e kao skloni�te od ki�e.

Na�li smo nekoliko vojnika
koji su ve� bili unutra.

Mogli smo �uti kako nas ameri�ka vojska
poziva preko zvu�nika da iza�emo vani.

Ko god da je to bio,
govorio je jako lijepo Japanski,

ali mi smo odavno bili nau�eni

da se ne trebamo nikad predati
i postati ratni zarobljenici.

Pa nismo obra�ali puno pa�nje
na ove pozive koji su emitovani �itav dan.

Vika je dolazila sa mora -
"Iza�ite. Iza�ite."

Govorili su,
"Ne�emo na�koditi

�enama i djeci i starim ljudima,

pa vas molimo da iza�ite."

Ve� sam odlu�ila da umrem
i osje�ala sam da treba da po�inim samoubistvo.

Jedan od vojnika je imao ru�nu bombu
i rekao je "Hajdemo se svi ubiti."

I slo�ili smo se.

Kad smo donijeli tu odluku,

osjetila sam veliko olak�anje
i smirenost u sebi.

Prvo, naravno
da nisam �eljela da se ubijem.

�eljela sam da nekako pobjegnem
i nastavim da �ivim.

Ali se glas sa zvu�nika po�eo da poja�ava
u intenzitetu i snazi.

Osje�ali smo da Amerikanci
prilaze sve bli�e i bli�e,

pa sam rekla vojniku da me ubije,
zajedno sa sobom.

Dok sam �ekala da vojnik
izvu�e osigura�,

jedan od preostalih vojnika
je izvukao ma�

i po�eo je da galami okolo vi�u�i,

"Vi �ene i djeca izlazite vani.
Ne trebate umrijeti ovdje."

Bili smo prili�no iznena�eni
iznenadnom vikom,

i svi smo ustali
i krenuli korak nazad.

Mjesto gdje smo se krili
je bilo vrlo malo,

pa smo jednim korakom nazad
mi bili izvan skloni�ta.

Pogledali smo gore i vidjeli smo dva ameri�ka
vojnika kako pi�toljima pokazuju na nas.

Nisu rekli ni�ta,
ali su i dalje nastavili gestikulaciju pi�toljima.

"Iza�ite. Iza�ite."

Vojnici koji su ostali unutra

su nam rekli da ne ka�emo ameri�kim
vojnicima da se sakrivaju tu

jer su svi oni
namjeravali da se ubiju.

2. jula 1945, Okinava je pala.

Na mati�nom ostrvu, Japanski narod
se pripremio za oluju koja �e do�i.

Prve Supertvr�ave iznad Tokija
par mjeseci ranije

su bile samo vijesnici
stotina drugih.

Sada su stigli da bljuju
vatru i jaki eksploziv

u neprekidnom zra�nom napadu,

sistematski sravnjuju�i sa zemljom
jedan po jedan japanski grad.

Tu je, kraj linije.

U formacijama i od po
2,000 aviona istovremeno,

danono�no, prakti�no bez otpora,
pravili su od japanskih gradova pusto�.

Ispod njih, �urba da se
stigne u skloni�ta uz zvuk sirena

postala je zastra�uju�a dnevna rutina.

Prvo sam utr�ala u skloni�te,

ali nisam imala povjerenja u njega
jer je bilo veoma malo i slabo.

Svi ljudi u skloni�tu su bili tako umorni

i uvijek blijedi i tihi i...

�ta da ka�em?

Djeca... nisu toliko plakala

jer su bili veoma umorni
i prepla�eni da bi plakali, mislim.

Pa su svi bili tihi.

Japanski drveni gradovi
su lako izgorjeli,

sa stanovnicima u njima.

Ovaj ljudski stvoren pakao u Tokiju

je bio gori nego onaj koji je nastao
nakon velikog zemljotresa 1923,

najte�e prirodne katastrofe glavnog grada.

Nedaleko od moje ku�e,

mnogo je ljudi poginulo.

Moj najbolji prijatelj je izgubio oca

i brata i sestru te no�i.

A njegova majka se ubila nakon toga.

Idu�eg jutra,

mislim da sam �eljela da vidim moju ku�u.

Pa sam pre�la preko mosta
i oti�la do ku�e.

I �itave ku�e su bile uni�tene.

Bila sam tako umorna...

da mislim o ne�em lo�em,
ali sam mrzila rat.

I mrzila sam rat.

Stajala sam u bolu

i ti�ini, tako�e.

Tokio je bio ugljenisana pusto�.

Samo su �eljezo i beton pre�ivjeli.

40 kvadratnih kilometara glavnog grada
je sravnjeno.

Zadah smrti se �irio
iz ru�evina.

U jednom napadu, u jednoj no�i,

preko 70,000 �rtava.

U zra�nim napadima na Japan, skoro
�etvrt miliona civila je poginulo.

Osam miliona je ostalo bez domova.

Mu�karci i �ene, dje�aci i djevoj�ice,

pre�ivjeli, pripremali su se
da odbrane svoju domovinu,

da odbace napada�e nazad u more
sa drvenim pu�kama,

lukovima i strelama, kopljima od bambusa.

Ali na kraju, kad je stiglo,
stiglo je sa neba -

neodoljivo,

nezamislivo,

u obliku pe�urke.