Original subtitles

NETFLIX I STUDIOCANAL PREDSTAVLJAJU

SJEVERNI FINCHLEY

Sretan Božić.

Radim na tome.

Da.

-Nipošto. Grozna je. -Nije grozna.

-Nepristojna je. -Nema baš takta.

-I stara je. -Jako je stara.

Jedina je mogla doći brzo.

-Idem u krevet. -I ja.

-Ne. Spremit će vas na spavanje. -Nema šanse.

Imat ćemo noćne more.

-Vrlo si tih, Mop. -Već imam noćne more.

Gledajte, doista mi je žao što moram u ured,

ali vraćam se čim budem mogao.

Vaša je mama voljela tetu, pokušajmo…

Izgledaš grozno.

Bok, teta Ruth. I meni je drago.

Ne vidim drvce.

-Nema ukrasa. -Ove godine nećemo ukrašavati.

To je pogreška.

Bok, djeco.

Kako ste?

Sjajno su.

Da vas vidim.

Znala sam, srca još uvijek slomljena.

-Moje nije. -Ni moje.

Moje jest.

Ali volim mamu i sa slomljenim dijelovima.

Sjajno su.

-Jako si stara. -Da.

Svjesna sam toga.

Nije mi jasno zašto svi moramo slušati.

Jer svemir čine priče, a ne atomi.

-To nije istina. -Mora biti, ja nikad ne lažem.

Poslušajte priču.

Poslije toga idete na spavanje i bit će Božić.

Ali ne želimo da bude Božić.

O tome odlučuje priča koju večeras pričam.

Jeste li se udobno smjestili?

Nadam se da jeste jer počinjem.

Zvučat će vam nevjerojatno,

ali nekada davno nitko nije znao za Božić.

U to vrijeme, usred šume u Finskoj,

živio je jedan običan dječak zvan Nikolas, zajedno s ocem,

skromnim drvosječom koji je tad bio prilično zabrinut.

Budi šuma.

Ne znam što to znači.

To znači da se ne mičeš.

Kad kažem trči, trči!

-I prestanem biti šuma. -Da, i trči vrlo brzo.

Neću ići bez tebe.

Onda obojica trčimo!

Hajde!

Trči!

Jedva su izbjegli krizu

i Nikolas i njegov otac vratili su se u svoju kolibu u šumi.

Vremena su bila teška za oca i sina.

-Jedva su spajali kraj s krajem. -Čekaj. Oprosti što prekidam.

Što je?

Gdje mu je mama?

Pa, umrla je. Dvije godine prije toga.

Bojim se da je medvjed imao veze s tim.

Medvjed je pojeo njegovu mamu. Kužim.

Finska je tada bila vrlo opasno mjesto.

Još jest.

Unatoč teškoćama,

Nikolas se ipak nadao, pogotovo prije spavanja.

-Hoćeš li mi ispričati priču, tata? -Ne opet.

Zašto ne?

Priča nije moja.

Ali mame više nema.

Dobro, pričat ću ti o Elfhelmu.

Nekada davno je, na mjestu pomalo nalik ovome,

živjela mlada djevojka po imenu Lumi.

Jednoga dana, dok je skupljala žirove u šumi,

Lumi se beznadno izgubila.

Tražila je kuću,

ali samo se sve više udaljavala.

Iznad rijeke i ispod mjeseca,

preko šiljaste planine,

skroz dolje pored…

Pored usnulih divova?

Pored usnulih divova i nebom je hodala.

Do mjesta gdje je snijeg bio mekan poput oblaka.

I što se dogodilo?

Umalo se srušila,

no naša je Lumi napokon naišla na tajno selo zvano Elfhelm,

selo vilenjaka, najsretnijih bića na svijetu

i najčarobnije mjesto na svijetu.

Ondje je ostala dok se snijeg nije otopio

i napokon se mogla vratiti u svoj dom na jugu,

džepova punih čokolade.

Vjeruješ u ovu priču, zar ne?

Kraj nije uvjerljiv. Čokolada bi se otopila.

A ostalo?

Čarolija i vilenjaci?

-Nikad ih nisam vidio. -Ali vjeruješ u njih.

Tvoja majka jest. A njoj je to bilo kao da zna.

Što je to?

-Zvučalo je kao cijuk. -Više kao škripanje.

Definitivno cijuk.

-Inače, ovo je pretjerano. -Miči se, Nikolase.

Miš! Imamo miša.

Tata, pusti ga!

Tata.

Ukrast će nam hranu.

Koju hranu?

Nemoj!

Evo ga! Imamo ga.

Molim te! Poštedi ga.

Molim te, tata.

Dobro sam razmislio

i odlučio te nazvati

Miika.

Naučit ću te govoriti.

Dječak.

Miš.

Miš.

Mama je uvijek govorila,

vjeruješ li da nešto možeš, već si napravio pola posla.

Stabla.

Stabla.

Dobro, možda ne pola, ali već je nešto.

A onda se jednog dana dogodilo nešto što je osvijetlilo dugu mračnu zimu.

Poziv od samog kralja.

Pozivnica je bila samo za dvojicu,

no Nikolas nije vidio ništa loše u tome da povede prijatelja.

Idemo kralju, Miika.

Kralju.

-Previše je uzbuđen. -Ne bi trebao biti.

Zašto? Voliš kralja.

Naravno da ga volim.

Divan je čovjek, zaslužuje sve što ima.

Ali i mi to zaslužujemo. Kao i svi.

-Snalazimo se s onim što imamo. -Imamo vrlo malo.

Imamo jedno drugo.

I to je divno.

Ali želim više.

Njegovo Veličanstvo, Kralj!

Pozdrav svima. Hvala što ste došli.

Jesi li dobro? Želiš li čašu vode?

Mogu zazvoniti i netko će je donijeti.

Ne? Sigurno? Dobro.

Svi znamo da su vremena teška.

Mislim, doista teška.

Ne sjećam se kad sam se nasmiješio. A vi?

Čemu se smiješiti?

Svi smo jadni.

Svima nam nešto nedostaje i mislim da znamo što je to.

-Zdravstvena zaštita. -To bi bilo jako dobro.

Dobra ideja, ali ne baš…

Dostatna plaća.

Vrijedno je rasprave.

Pravedan sustav upravljanja? Dovoljno hrane za sve?

Dobro, možda bih vam trebao reći što ja mislim da nam nedostaje.

Nada. Svi trebamo nadu.

Iskru čarolije koja će nas poticati.

Okupio sam vas ovdje

jer ste najizdržljiviji muškarci i žene u zemlji.

Ne ti.

Tražim da odete do samih granica našeg kraljevstva.

Idite i dalje,

i donesite nešto, bilo što, što će nam vratiti nadu.

Vizionar.

Oči naše velike nacije bit će uprte u ovu potragu.

O, ne.

Svi koji odu bit će dobro plaćeni za svoj trud.

Putovanje bi moglo biti opasno.

Neki će od vas umrijeti, vjerojatno većina vas.

Ali ako uspijete, nagrada će biti mnogo veća.

-Imam te, Miika! -Što?

Uhvatite ga!

Oprostite mu, gospodaru. Preklinjem vas.

Žao mi je, Veličanstvo. Živi u oblacima.

Pravi si sretnik.

Što ti je dao?

Tri lijepe riječi koje će me grijati cijeli mjesec.

Ne, koliko novca?

Ne znam.

Ovo je pola krune. Možeš hraniti miša tjedan dana.

Vilica.

Češer.

Žlica.

Molim te, reci nešto, Miika. Bilo što.

Anderse!

Da, ja sam.

Hvala ti na pomoći s medvjedom neki dan.

Moramo razgovarati. Može li dječak u sobu?

-Nemamo drugu sobu. -I želim čuti.

Možemo razgovarati vani. Uzmi moju kapu.

Preživjet ću.

Što misliš, o čemu se radi?

Nikolase,

idem u kraljevu potragu.

Odlaziš?

Ne zadugo.

Dva mjeseca.

Dva mjeseca?

Možda tri. Ali vraćam se vrlo brzo.

-Vrijedit će. -Da doneseš svijetu novu nadu?

Da dobijem nagradu.

Nije li nam nagrada nova nada i čudo?

Nagrada je novac,

a novac znači hranu i toplu odjeću za život.

Život koji sam ti obećao na grobu tvoje majke.

Nikolase, molim te.

Nikolase!

Kamo ćeš ići?

Anders okuplja skupinu.

Idemo na sjever, krajnji sjever, da nađemo Elfhelm.

-Elfhelm! -Ako postoji.

-Postoji. Moraš me povesti. -Previše je opasno.

Spavat ćemo na hladnoći.

Volim hladnoću.

Sjeverno od Seipajarvija samo su smrznute ravnice, jezera i polja.

Obožavam ih.

Put postaje još teži, zato nitko nije stigao na krajnji sjever.

Ne, nego nitko ne zna put.

Riječi iz priče nejasne su i jedva ih se sjećaš.

Molim te, tata. Mogu pomoći.

Molim te.

Krećem u zoru.

Nedostajat ćeš mi, Božiću.

Nisi mi rekao zašto me mama tako zvala.

Ni meni nije rekla.

To je samo riječ. Ne mora ništa značiti.

Najdraži brate, hvala ti na velikodušnoj ponudi

da čuvam dijete.

Tko će me čuvati?

Čista radost druženja s nećakom dostatna mi je plaća.

Iako, ako baš ustraješ, sigurno se možemo nešto dogovoriti.

Bez brige. Pisao sam sestri.

Voli te tvoja sestra.

Ne teta Carlotta.

Uskratio bi joj tu radost? Usamljena je.

Kako to?

Brate!

Drago mi je što sam dobila tvoju poruku.

Znao sam da će ti biti.

Kako lijepa duga šetnja ovamo.

Baš si pametan što si izgradio ovu kolibu na samom kraju svijeta.

Nikolase, divno je vidjeti te.

I tebe, teta Carlotta.

Tetka, molim te. Mi smo sretna obitelj.

Požuri se. Utovari.

Pozdravi se, drvosječo.

Vrijedit će truda.

Ništa ne može.

Drvosječo, vrijeme je.

Tata.

Dobro. Spreman sam.

Tata, čekaj.

Tvoj nož.

Uzmi ovo.

Mama ti ju je napravila.

Rekla je da će mi jednom trebati.

Sad mi treba, da te grije i štiti.

I oslijepi?

Volim te.

Napokon. Kakav metež.

A sad,

ostali smo sami.

Teta Carlotta pretvorila se u…

Stani opet.

Da?

-Hoće li ikad više vidjeti tatu? -Da.

Kuneš se?

Nikad ne lažem. Mogu nastaviti?

Bolje ti je.

Dobro. Teta Carlotta pretvorila se u ono čega se Nikolas bojao.

Van! Brže! Čudovište, idi.

Prvo je pravilo da ne možeš spavati ovdje. Trebam privatnost.

-Hladno je. -Ne prigovaraj!

-Ne prigovaram. -Nemoj!

-Hladno je. -Prigovaraš!

Drugo je pravilo da nema štakora.

Ali on nije štakor. On je miš.

On je odvratan minijaturni štakor!

-Pusti ga! -Oh! Ti prljava zvijeri!

Miika! Ne, Miika!

Nema ni groznog, trulog povrća!

Moja lutka od repe!

Mama mi ju je napravila.

Gle, ima lice.

„Gle, ima lice.“ Zaboravila sam koliko mrzim djecu.

Vidio si to, Miika? To znači da moraš nešto poželjeti.

Volio bih da moj otac uspije i da donese nešto čarobno.

Svima nam treba.

Vrijeme prolazi sporo onima koji čekaju.

Dok je Nikolas čekao, mršavio je.

Ti praviš taj užasni zvuk?

Moj trbuh, teta Carlotta.

Prestani se žaliti. Gladnija sam od tebe.

-Jedeš moj doručak. -Ne uživam u njemu.

Čak je i snijeg ukusniji.

Zašto nemate ukusne stvari, poput marcipana ili kolača?

Čokolade. Zašto ne mogu dobiti čokoladu?

Jer se te stvari ne pojave same od sebe.

Ne bi li bilo ljepše da se pojave?

Dom nije mjesto.

To je osjećaj.

Kako su dani postajali tjedni, a njegov se otac nije vratio,

Nikolas se počeo pitati hoće li to ikad više osjetiti.

O, Nikolase.

Tu si.

Skuhala sam ti juhu.

Doista?

Od čega je?

Ljubavi.

Da.

Tako.

Jedi.

-Nisam trebala doći ovamo. -Uvijek možeš ići kući.

Imam Miiku i maminu lutku od repe.

Bit ću dobro.

Baš smiješno da si spomenuo tu…

stvar.

Ne! Kako si mogla?

Prava si sentimentalna budala. Baš kao i tvoja majka.

Da se nisi usudila tako govoriti o njoj!

Bila je draga i brižna.

I budalasta! Baš kao i tvoj otac, koji šumom ganja priče,

zbog čega će i on stradati.

Svi znaju da ne postoje vilenjaci.

Nije istina.

Ni Elfhelm ne postoji.

-Ne! -Makni to iz kuće!

-Ne! -Malo derište!

U redu je.

Preko rijeke,

ispod mjeseca,

uz šiljastu planinu,

pored usnulih divova…

Elfhelm.

I iznenada, Nikolas je imao svrhu.

Misiju.

Naći ću oca, Miika, i dati mu kartu.

Putovanje na krajnji sjever dugo je, opasno,

a smrt vreba.

Ne moraš poći.

Katkad mi je drago što me ne razumiješ.

Stabla.

Dva su prijatelja krenula na putovanje.

Stabla.

Daleko od bijede i prema velikoj nepoznanici.

Na krajnji sjever.

Hej, dečko.

Dobro jutro.

Kamo ćeš, tajanstveni dječače s mišem na ramenu?

Idem pomoći ocu. Član je ekspedicije na krajnji sjever.

Premalen si da bi ikome pomogao, mali dječače.

A krajnji je sjever opasno mjesto.

Ne, otišli su tražiti Elfhelm.

Nikad ni u što ne vjeruj, pogotovo ne u bajke

o čarobnim gradovima sa sićušnim, sretnim ljudima.

Padni s mosta. Manje će boljeti.

Nikolas je nastavio put, a karta mu je bila jedina vodilja.

Na hladnoći i gladan.

Riječi starice odzvanjale su mu u ušima.

Ona se vara, zar ne, Miika?

Naći ćemo ga. Znam da hoćemo.

Samo…

moramo stići onamo.

Ovuda.

Vjeruješ li u čaroliju?

Mislim da ja više ne vjerujem.

Ako postoji trenutak da dokažeš da je istinita, stvarna i nevjerojatna,

bio bi to ovaj.

Dječak.

Miš. Stablo. Lopta. Žlica. Ha.

Miika, ti govoriš.

Da, naravno. A mogu i letjeti.

-Zezam, miševi ne mogu letjeti. Smiješno. -Zašto dosad nisi govorio?

Htio sam reći pravu rečenicu,

što je, tvojim podučavanjem riječ po riječ, potrajalo.

Možemo li razgovarati o nečemu vrlo važnom?

-O čemu to? -O siru.

Postoji li?

Nikad ga nisam vidio. To ne znači da ne vjerujem u nj.

Radije ću ga kušati nego vjerovati. Ali…

Ovo zovete vatrom, zar ne?

Stabla.

Hodamo među snježnim stablima.

Što je to? O, vjeverica.

Mrtva, smrznuta vjeverica.

Čudna riječ, zar ne? Vjeverica.

Bok, ja sam mala vjeverica.

Kako se zove zbilja zastrašujuća velika stvar

koja ima četiri noge i rogove na glavi?

-Koja je to riječ? -Ne znam.

-Sob? -To je to.

-Da, sob. -Zašto pitaš?

Bez razloga, osim što nas jedan napada!

Podigni me!

Trči!

Drži se, Miika.

-Mislim da je ranjen. -Pa?

Gle, strijela.

Ignoriraj. Siguran sam da će ispasti sama od sebe.

-Pusti to, nije naš problem. -Ne mogu.

-Sad je to naš problem. -Hej.

Smiri se. U redu je.

Vidiš?

U redu je, neću te ozlijediti. Dobro?

-Da, diraj mu lice. -Bez brige.

Anders, lovac.

Spreman? Na tri.

Jedan, dva…

Bez brige. U redu je.

Vidiš? Ne moraš se brinuti.

Dobar dečko. Ugodan dan.

Bok, stari.

Prošlo je bolje nego što sam mislio, da ćemo umrijeti.

Iš!

Ne želiš ići s nama. Čeka nas dug put.

Želiš da te zajašem?

-Što se događa? -Je li to potvrda kod sobova?

-Recimo da nije. Može? -Mislim da nemamo izbora.

Zašto si me učio govoriti, a ne slušaš?

Nemoj. Definitivno ne… Dobro, penjemo se.

Gledaj, Miika!

Vrlo šiljasta planina.

Samo što nismo stigli.

Ne mogu te zvati sob.

Dat ću ti ime.

Loša ideja. Tako sam ja postao Miika.

Kao malen, išao sam na sanjkanje s mamom oko jezera Blitzen.

Što kažeš na to ime?

Koje? Jezero ili Blitzen? Ili oboje?

Misliš na oboje? Čini mi se malo pretjerano.

Naprijed, vjerni sobe Jezero Blitzen.

-Miika. -Ha?

Gledaj.

Usnuli divovi.

-Blizu smo. -Čega?

Elfhelma.

Mog oca.

Ali s druge strane planine

našli su samo snijeg.

I još snijega.

Elfhelmu nije bilo ni traga.

Ne razumijem.

Sigurno smo krivo skrenuli. Ovdje nema ničega.

Ovdje nema ničega.

Kako to misliš? Nije li ovo bio plan?

Što ćemo, Nikolase? Čekaj.

Nikolase,

što ćemo?

Blitzene, onamo!

A onda je sve krenulo nagore.

Tata.

Je li to njegov nož?

Nikolas je osjetio kako ga sumnja mori,

potraga je nemoguća.

Nikolase, što je?

Pokušao sam ga naći, Miika, ali nisam uspio.

Temperatura je naglo pala.

Tako sam umoran.

Zrak se počeo smrzavati.

Nikolase.

Nikolasovi su otkucaji srca usporili,

svaki udah bio je napor.

Učinio je sve što je mogao.

No to nije bilo dovoljno.

Što kažete? Dosta za večeras? Kasno je.

Mogu se vratiti dogodine.

Šalim se, nastavit ću.

Nikolas je ležao u snijegu,

zaleđen i zaboravljen.

Nikolase. Probudi se, molim te.

Nikolase, hej.

Iznenada se nešto začulo.

Čuješ li? Netko se približava.

Došli su pomoći. Nikolase, sigurni smo. Mi…

Gotovi smo.

Gle kako ima čudne uši, djede.

Na ljudske se uši treba naviknuti.

On je čovjek. Hoće li nas pojesti?

Ne. Sigurni smo.

-A što se dogodilo… -Uvijek moramo pomoći onima u nevolji.

Čak i ako su ljudi.

Gdje sam? Tko ste vi?

Mala Noosh.

A ja sam Otac Topo.

Nooshin prapradjed, ako možeš vjerovati.

Jesam li mrtav?

Ne, djed je samo izveo drimwick na tebi.

-Što je drimwick? -Da, što je to?

Drimwick je čarolija nade.

Nadao sam se da ćeš biti snažan i uvijek biti na toplom i sigurnom.

Uvijek na sigurnom? To je nemoguće.

Nikad ne izgovaramo tu riječ.

Nemogućnost je samo mogućnost

koju još ne razumiješ.

Sad moramo otići što dalje od tebe.

Moraš napustiti Elfhelm.

Elfhelm? Selo vilenjaka? Ali nisam ondje.

Blesane.

Stojimo na kraju ulice Sedam zavoja,

najdulje ulice u Elfhelmu.

Žao mi je. Nalazimo se usred ničega.

Ima samo snijega.

Je li slijep?

Ne zna vidjeti.

Čekajte, riskirao sam sve da nađem Elfhelm.

Dajte da ga vidim.

Samo jednom.

Da bi nešto vidio,

moraš vjerovati u to.

Doista vjerovati.

Hajde.

Potrudi se

i vidi možeš li vidjeti to što tražiš.

Hajde.

Vjeruj!

Elfhelm.

Miša mu maloga! Što je ovo?

Elfhelm.

-Vidi ga! -Nevjerojatno!

Iskreno, mali, nisam mislio da ćemo uspjeti.

Da, a sad kad si vidio naš dom,

molim te, povedi soba i miša i idi.

Što god tražio, nećeš to naći ovdje.

Došao sam pronaći oca. Dugo sam putovao da mu dam kapu.

-Mičite se! Pokret. -Brzo.

Već smo zakasnili.

-Ovamo. -Natrag na posao!

Zašto se skrivamo?

Ne sad.

DNEVNI SNIJEG MALOG KIPA JOŠ NEMA

-Tko je Mali Kip? -Što?

Tko je Mali Kip?

Hej, budalo!

Moramo ići.

Zaustavite je!

-Ovuda. -Skini taj osmijeh s lica!

Gore.

Ništa ne razumijem.

Nije li Elfhelm najsretnije i najčarobnije mjesto na svijetu?

-Bilo je. -I bit će opet.

-To mi u Otporu vjerujemo. -Otporu?

U kakvom Otporu?

Brzo, uđi.

Uđi!

Slušaj, čovječe…

kad uđeš, samo…

Vidjet ćeš.

Kamo?

Daj mi ruku.

Sretan Božić!

Još jedan okret!

Sretan Božić!

Sretan Božić!

Eto ga.

Veselo!

Ovo je Otpor.

Čemu, razumu?

Sretan Božić!

Sretan Božić!

Nikolase, što je ovo?

To je grad kolača!

Ovo je nevjerojatno. Bok, ljepotice.

Čekaj tu. Odmah se vraćam.

Nemam pojma što je Božić, ali sviđa mi se.

Nikolase, pogodi tko je pojeo stolicu.

Bez brige, staklo od šećera. Dobro sam. I sit.

-Uzmi, slasno je. -Ne mogu više ni mrvice.

Sretan Božić!

-Odlično. -Daj griz.

-Oče Topo. -Da.

Jesu li upravo rekli Božić?

Da, ovo je božićna zabava.

Što je Božić?

Tako me majka zvala.

Kako, molim?

Jesi li pitao što je Božić?

-Da? -Oprostite prijatelju.

Priprost je. Božić je grad od kolača, zar ne?

Nikad u životu nisam čula ništa tužnije.

Božić je najbolji dan jer je to najljubazniji dan.

I najsjajniji i najnasmješeniji. Dan kad je dobrodušnost najvažnija stvar.

I zato nećemo dopustiti da nam ga uzmu.

Dosta, Mala Noosh. Vrijeme je za razgovor o lakšim temama.

Mi smo vam rekli svoja imena, ali vi nam još niste rekli svoja.

-Miika. Dobro. -Ja sam Nikolas.

To me razveselilo. Zvuči kao Nekilas.

Tako mi svega. Da, zvuči. Nekilas.

Nekilas. Bljak.

Nekilas je loše jer…

To je prilično smrdljiva kobasica koju jedu samo trolovi.

I oni postoje?

Racija! Bježite!

-Bježite! -Svi dolje!

Čula si vilenjaka. Dolje.

Ne upiri to u mene.

Oprosti, mama.

Što se događa?

Znači, glasine su točne.

Još postoje vilenjaci koji vole tulumariti.

-Majko Vodal… -Tišina!

Zar nismo ništa naučili?

Nismo li zbog patnje posljednjih mjeseci postali mrvu mudriji?

Jesu li nova pravila potpuno zanemarena…

Tko ili što je to?

-Miika, gospođo. -Ja…

-Niste vidjeli miša? -Jesam. Nisam se tebi obraćala.

Duboko se ispričavam.

-Ja sam Nikolas. -Nije bilo jasno.

Ja sam čovjek.

I ja to vidim. Ali…

ne mogu vjerovati.

Oče Topo, osim ako se grdno varam,

a nikad se ne varam, bio si na posljednjem sastanku vijeća.

Da. Bio sam.

Na tom su sastanku uvedena nova pravila za vilenjake.

Od kojih je najvažnije i najstrože pravilo

da ni u kom slučaju ne smijemo,

baš nikada, dovoditi ljude ovamo.

Ali nisam ga doveo ovamo.

Našao sam ga.

-Jedva živog. -Oh.

Izveo sam malu čaroliju nade.

Drimwick.

Na čovjeku.

Maleni.

Budalo.

Tko zna kakvu si moć oslobodio!

Molim te, samo sam ga tako mogao spasiti.

Sjetimo se kako je bilo prije.

Mi smo vilenjaci.

Koristimo moći za dobro.

Kakva korist od toga kad smo napadnuti?

Moramo se prilagoditi.

Moramo poslati jasnu poruku

da nitko stran više ne smije doći ovamo.

Ne temelju toga sam izabrana za nositeljicu štapa.

Vladaricu Elfhelma.

Iskreno, Majko Vodal…

Šuti!

A sad, čovječe,

reci mi zašto si došao.

-Došao sam potražiti oca. -Oca?

Da. Došao je u Elfhelm pokušati pronaći nešto čarobno.

Ne mora to znati.

Je li slučajno putovao s drugim muškarcima?

Da. Jeste li ga vidjeli? Je li stigao do Elfhelma?

Bio je ovdje. Bio je jedan od njih.

Što ste mu učinili?

Vjerovala sam mu.

Kao i svi.

Zašto ne bismo?

Jedan nas je čovjek jednom posjetio…

prekratko.

Njezin nam je boravak donio radost.

Godinama smo čekali druge da im pružimo dobrodošlicu,

pokažemo dobru volju,

što su ovi ljudi vidjeli kao slabost.

O čemu govorite?

Govorim, naravno, o jadnom Malom Kipu.

Tko je Mali Kip?

Njegovi su roditelji ovdje. Možeš ih pitati.

Recite mi. Što su ti ljudi učinili?

Govorite! Odgovorite mu!

-Odveli su našeg sina. -Oteli su Malog Kipa.

Ne! Sigurno griješite. Moj otac to ne bi učinio.

Ali jest.

Zato sam se na izborima predstavila

motom „Vilenjaci za vilenjake“.

Nema više blesavih zabava na kojima smo neoprezni.

Nema više nemarne nepažnje.

Nema više pjevanja.

A tresoples je izričito zabranjen!

Nema više dobrote.

Nema više radosti.

Nema više Božića.

Stražari, odvedite ga u toranj!

Pokret.

Daj mi to.

-Miika. -Da.

-Gubi se dok još možeš. -Ne, neću te ostaviti.

Ne znamo što je u mračnom tornju.

Ne mogu… Čekaj, što bi moglo biti gore?

Možda mučenje, komadanje ili čak smrt.

Što je to? Hej!

-Nikolase! -Miika!

Krijumčari miša!

Pokret! Sad si prepušten samom sebi.

Prođi kroz ta vrata.

Kamo me vodite?

Ulazi!

Da mogu pronaći oca, sigurno bi sve razjasnio.

Molim vas, govorim istinu!

Molim vas, govorim istinu.

Ne znaš ništa o istini.

Nitko ne zna.

Moje je usamljeno srce dokaz.

Ti si vilenjak?

Ne, odvratno. Ja sam vilenka.

Iskrenka.

Sigurno lažeš. To ne postoji.

Ne mogu lagati. Ja sam Iskrenka. To me dovodi u nevolju.

To i što raznosim glave, ali…

što?

U redu, gurnem list praskavca nekome u usta

i 12 sekundi poslije eksplodira.

Moram naći oca. Možeš li mi pomoći?

Mogla bih, ali ne želim.

Rekla sam ti da nikad ne lažem, a spašavanje tvog oca ne zvuči zabavno.

A Mali Kip? Što znaš o njemu?

Ima čudno ime. Ljudi su ga oteli.

To je nesporazum.

Moj bi otac sigurno sve razjasnio.

Kako dosadna ideja. Dobro da smo zatvoreni ovdje.

-Da, drži ovo. -Što?

-Jao! -Zovem ih puckavci.

Nisu jaki kao praskavci, ali u pravim rukama dovoljno.

-Čemu ovo? -Za buđenje trola.

-Kakvog trola? -Onog iza tebe.

Preporučujem da stisneš glavu dok ne pukne,

isisaš sve sočne komadiće i onda se spustiš do prstiju.

Jesi li luda?

Žao mi je. Samo izađe.

Možeš li mi pomoći?

Zar ne moraš reći istinu?

Imam još jedan list praskavca, ali ga čuvam za nešto posebno.

Ovo jest posebno. Jede me!

No dobro.

Zgrabi ga!

Gurni mu ga u usta!

Devet, osam, sedam, šest…

Daj mi ruku.

Tri, dva…

Letimo!

Ne padamo. Jesi li bio izložen čaroliji?

-Drimwicku, ali ne znam točno što je. -Dosadna vilenjačka čarolija.

-Djeluje ako misliš na nešto dobro. -Mislio sam koga volim, majku, oca, Miiku.

-Tko je to? -Moj prijatelj miš.

Kako zabavno! Nikad nisam raznijela miša.

-Što se dogodilo? -Mislim da sam pokvarila trenutak.

-Zamišljam lijepe stvari. -A ja mrtvog miša.

Sad i ja moram na to misliti.

Gdje su?

-Hajde, brzo. -Pokret!

-Požuri se. -Maknite se.

Je li ih tko vidio?

-Hajde. -Zašto?

-Gdje su? -Bok! Gore smo!

-Što to radiš? -Na krovu. Eno ih.

-Ne! A da ništa ne govoriš? -Da bar mogu.

Znaš li koliko ljudi želi prijatelja koji govori samo istinu?

-Ne mnogo? -Nitko, ljudski dječače.

Slušaj, ne mogu te dalje zvati ljudskim dječakom,

iako si ti savršen primjerak.

Budimo iskreni, ne mogu odbijati moguće prijatelje.

Dakle, novi prijatelju, kako da te zovem?

Mama me zvala Božić,

ali svi me drugi zovu Nikolas.

Dakle, ljudi su opasne životinje

i ne može im se vjerovati.

Što bismo učinili da vidimo čovjeka?

Upravo tako.

Molim te, moraš mi pomoći da pobjegnem.

Strogo govoreći, ne moraš.

Dužnost mi je zaštititi svoje učenike

da im nitko ne naudi, kao ljudi koji su oteli Malog Kipa.

Ne, molim te.

Ako mi pomogneš pobjeći, naći ću Malog Kipa i vratiti ga u Elfhelm.

-Otvori vrata. -Molim te. Govorim istinu.

Otvori!

To je zapovijed!

-Odmakni se! -Zašto?

Brzo!

Hajde! Vrati Malog Kipa!

To je to!

Ima li ovdje ljudi?

Mogu li ići?

-A ti? Ti si čovjek? -Ne.

Gotovi smo.

Provjerite kuće!

Ovuda.

-Ovuda. -Mi ćemo zvono.

Nikolase!

U redu je. Poznajem ovog soba.

Hvala, Noosh. Dečko, i ti si meni nedostajao.

-Eno ih! -O, ne.

-Imamo ga! -Moram ići.

Ne smiju pobjeći!

-Drži se! -Hajde, idemo!

-Hajde, Blitzene. -Miči se, mala!

-Sretno, smrdljiva kobasice! -Nikolase! Ovdje gore!

Miika!

-Miika, nedostajao si mi. -I ti meni, jako.

-Ovo je Iskrenka. -Oprosti, tko?

Ne! Ne dajte im da pobjegnu!

Velika za vilenku.

-Molim? -Ne sad.

A ovaj? Novi prijatelj?

Zaustavite ga!

Blitzene, ovuda.

-Ne, uhvatio me! -Sagni se.

-Jesam ga! -Još malo.

-O, ne. -Imamo te.

-Dolje! -Dolje!

-Stjerali smo ih u kut. -Napravite krug.

-Posvuda su. -To je to, momci.

-Zategni omču! -Siđi. Odmah!

Nemaju pojma koliko iscrpljuje kad si moćan.

Stani!

Da?

Uhvate li ga?

-Molim? -Umre li?

-Prestani ako se to dogodi. Odmah. -Ne bismo to mogli podnijeti.

Mogli biste.

Možete podnijeti bilo što

jer ste već podnijeli sve.

Nikolas je bio okružen.

Kamo god pogledali,

vilenjaci su im prepriječili bijeg.

Ne smiju me opet uhvatiti.

Srećom, imam još nekoliko trikova.

Mislim, improvizirani domaći eksploziv.

-Čekaj, što? -Uhvatite ih!

-Miika, pokrij uši. -Zašto?

Dolje!

-Blitzene, idi! -Hej! Pazi! Ovdje su!

-Zatvorite vrata! -Da, majko Vodal!

Nećemo uspjeti.

Što radiš?

Ja ću zadržati vrata. Idi.

-Ne mogu bez tebe. -Zapravo možemo.

-Idi! -Naprijed.

Idi. Ovo će biti glasno.

Uhvatite ih.

Hajde! Nađi oca.

Eksplodirat će.

-Hajde, Blitzene. -Ne puštajte ga!

Dovedite ga, budale!

Što radite?

Cijeli su dan tri prijatelja tražila

planinama, potocima i zaleđenim jezerima.

Negdje u nepreglednoj divljini,

Nikolas se nadao da će naći oca

i riješiti misterij…

Hej, Blitzene.

…izgubljenog vilenjačkog djeteta.

Dim.

-Hej, Miika. -Da.

-Pogledaj ovo. -Konac. Znaš li kamo vodi?

Ne, ali vodi nekamo.

To baš pomaže.

Mali Kip.

Znam da se bojiš. Kao i ja.

Došao sam pomoći.

Najlakši ulov u životu.

-Znam. -Baš kao hvatanje zeca.

Ovdje je mnogo ptica.

Brz je.

Samo kažem.

Valjda ste svi kušali zeca.

Ovisi koje obećanje želiš održati,

ono koje si dao kralju ili sinu.

Nećemo još dugo.

Budi tiho ili…

Da nisi ni trepnuo.

Tko si ti?

Reci mi ili si mrtav.

Izgubio sam se u šumi. Neću stvarati probleme.

Nešto smjeraš. Reci mi ili ću te probiti.

Hej, što se događa?

Pronašao sam dječaka kako luta.

Što radiš ovdje?

Tko si ti?

-Što radiš ovdje? -Tko si ti?

Ti si Joelov sin.

Moj otac. Gdje je?

Nikolase?

To si ti?

Tata.

Tata.

Zašto si ovdje?

Tražim te.

Nisi rekao da ćeš oteti vilenjaka. Rekao si da ćeš naći dokaz o Elfhelmu.

Što je bolji dokaz od pravog vilenjaka?

Sigurno su te natjerali na to. Molim te, reci mi da se to dogodilo.

-To je za naše dobro, Nikolase. -Ne.

Kralj je tražio nadu. Gdje je ovdje nada?

Možemo ga vratiti u Elfhelm.

U njegov dom. Vilenjaci će biti sretni.

Možda ti daju i nagradu. Svima vama.

Bolje je biti dobar nego bogat.

Bolje od svega.

Ako si to zaboravio,

zaboravio si mamu.

Pustit ću te, Kipe.

-Joele, makni se. -Moj je sin.

Pokušava pomoći vilenjaku da pobjegne.

-Vezat ćemo i njega. -Tata.

-Da ne može nikamo pobjeći. -Tata!

Tišina!

Dobro. Sveži ga.

Zaveži i soba.

Tata, što? Tata!

Tata!

Tata, molim te!

Tata!

-Blitzene! -Mirno!

-Polako! -Pusti ga!

Drži ga.

Ozlijedi mog prijatelja i ugrist ću ti oko.

Uspio si. Progovorio je!

Da, jest. Nevjerojatan je.

Ne gledaj me tako, sine. Dajem sve od sebe.

Ovo je sve?

Bit ću iskren.

Možeš procijeniti osobu ako te pri upoznavanju pokuša ubiti…

Šuti, Miika.

…sjekirom.

-Budi miran. -Što radiš?

-Slijedi me. -Ne. Zašto bismo to učinili?

Hej, Nikolase!

Bila ti je to grozna ideja, dolazak ovamo, bježanje.

Ali moj si sin i uz tebe sam bez obzira na sve.

Zašto se smiješiš?

U tebi ipak ima dobrote.

Hajde, Mali Kipe.

Ovako. Uzmi soba i odvedi Kipa u Elfhelm.

Onda idite na jug i ne stajte do kolibe.

-Bježe. -Krenite!

Pobjeći će!

-Probudite se! -Nikolase.

-Brzo! Joele! -Idi, sine.

-Ne bez tebe. -Požurite se!

Svi van! Hajde! Idemo!

-Bježe. -Vode vilenjaka.

Joele! Nikolase!

Ovaj put neću promašiti!

Brže, Blitzene. Brže!

Bliže!

Joele, dogovorili smo se!

Ne smiju pobjeći!

Bježe!

Trčite! Joele!

Moramo ići brže!

Ne idemo dovoljno brzo, Blitzene!

Nikolase, ispred nas!

Hajde, Blitzene! U tebi je čarolija!

To je to, dečko! Uspio si!

Pretežak sam!

Još malo! Hajde, Blitzene!

Molim te, leti, Blitzene! Leti!

-Ne, tata! -Volim te, Nikolase.

-Ne, tata! -Imaš toliko dobrote.

Bolja je od svega.

Ne, tata!

Tata, ne! Tata!

Molim te!

Tata, ne!

Tata!

-Najgora priča koju sam ikad čuo. -Nisam završila.

Sad ne može sretno završiti.

Ne mora.

Sreća nije obvezna i ništa nema kraja.

Sretan Božić svima.

Ali, teta Ruth?

Što je, Mopiću?

Jadni Nikolas.

Znam. Bol koju je osjećao bila je nevjerojatna.

Žalost je cijena koju plaćamo za ljubav,

ali se isplati milijun puta.

Nikolase…

tako mi je žao.

Ali sad je došlo vrijeme da Nikolas sve ispravi

i vrati Malog Kipa kući,

u Elfhelm.

Slušaj.

Sigurno misliš da je moj otac bio loš čovjek,

ali ima i dobrih.

Ljudi su komplicirani.

Ulice Elfhelma bile su puste.

Nigdje ni traga vilenjacima.

Majko Harkers, zbog gnusnih zločina protiv vilenjaka,

ovime si doživotno protjerana.

Možeš nas kazniti,

ali nećemo izgubiti tlo pod nogama.

Ovo je naš dom.

Dosta!

Svi ste protjerani.

-Ne možeš to učiniti. -Upravo jesam.

Ne smijete nam ugrožavati sigurnost i ometati nam živote.

Jesmo li već zaboravili lekciju jadnog Malog Kipa?

Zašto ga ne pitate sami?

Neću održati veliki govor.

Pa, valjda je to to.

Ako je Mali Kip živ…

onda…

onda i nada živi!

Hvala nebesima.

Čekaj.

Spustite ga. Vratite ga.

Hip hip za Kipa!

Prilagoditi se. Moramo se prilagoditi.

Čekajte! Naređujem vam!

-Što je rekao? -Još ništa. Samo je pokucao.

Ipak je uzbudljivo.

Što je?

O, dušo!

Žao mi je, mama.

Razgovarat ćemo kad se tvoj otac vrati kući.

Pronašao si oca?

Slušaj.

Jedina stvar u životu koja je jednostavna i jasna je istina.

Ali zna boljeti.

Prođe li bol ikad?

Ne.

Ne možeš jednom slagati?

Ali naučiš živjeti s tim.

I to te čini jačim.

I to je istina.

Ne razumijem kako si to učinio.

Objasni mi…

Spasio si naše dijete.

-Svatko je to mogao učiniti. -Ali samo ti jesi.

Ne junači se, prihvati.

Mi smo samo izrađivači zvrkova.

Skroman je.

Zvrkovi su im zvrhunski.

U znak zahvalnosti,

želimo ti ponuditi naše najbolje proizvode.

Imao sam samo jednu igračku.

Lutku od repe.

-Mama mi ju je napravila. -Jako tužna priča.

-Pojeo ju je. -Svi zbog nečega žalimo.

Samo jednu igračku.

U igri sam se osjećao sretno i voljeno.

Djetetu ne treba više.

-Čekajte. -Što je?

Možete li ih izraditi još? Puno više?

-Naravno… -Trebamo sve.

Sjajne igračke, koje se slažu, naviju.

-Moram posuditi i ovu zavjesu. -Otimaš još jednog vilenjaka?

-Ne, nešto veće. Mnogo veće. -Otvaramo trgovinu zavjesama?

-Dobro. Hajde. -Nemamo mnogo vremena.

-Ja nemam mnogo sira. -Zašto nisi rekao? Ja pravim sir.

Udaj se za mene.

Sve je u redu. Pokrećem kotač.

A kotač je sa strane.

-Hvala. Savršeno je. -Daj kotače.

To je to, odlično vam ide. Nastavite tako.

Nevjerojatno. Hvala.

Promaklo ti je malo. Pokušaj ponovno.

Vidjela sam i gore.

-Hvala. -Da barem možeš ovo vidjeti, mama.

Upravo si se nečem ovakvom nadala.

Upozorenje, pet minuta.

-Pet minuta! -Svježe obojeno.

Plava za mir,

crvena za radost,

zelena za čudo, a žuta jer mi škaklja oči.

Sviđa li ti se?

Nije li malo kičast?

-Savršen je. -Odličan je.

Taj sob neće sam voziti.

Dobro, vrijeme je. Nemamo puno vremena.

Sretan Božić!

Sretan Božić!

-Evo, uzmi ovo. -Ne, ne mogu.

Sad si jedan od nas.

Ne smiješ predstavljati Elfhelm odjeven kao jadnik, zar ne?

Dive ti se, znaš?

Svi ti se divimo.

I ne samo zato što si visok kao div.

Hajde. Elfhelm je sad tvoj dom.

Idi. Osvjetlaj nam obraz.

To je to.

-Hvala na svemu. -Pazi kako letiš.

Možemo dalje sami. Vidimo se uskoro.

Računamo na to.

Stani!

Taj čovjek ne smije napustiti Elfhelm.

Vratio nam je vilenjačko dijete.

Hura za to.

Ali što je jedan dječak prema cijeloj zajednici?

Ne smijemo dopustiti da nas stečeno oslijepi za ono što možemo izgubiti.

Naš dom.

Našu kulturu.

Nemoguće.

Dječače…

odakle ti taj privjesak?

Odakle ti?

Od moje majke.

Uvijek ga je nosila.

Nisam mislila da ću ga vidjeti.

Davno…

ljudska djevojka došla je u naše selo…

umorna i izgubljena.

Primili smo je.

Bila je puna ljubavi, dobrote…

i nade.

Postala je naša prijateljica…

moja prijateljica…

sve dok se snijeg nije otopio i vratila se u svoj dom na jugu.

Džepova punih čokolade.

Tamo je završila moja čokolada.

Koliko se sjećam,

Dimelza,

nekoć si voljela ljude

više od većine.

Ali otišla je bez pozdrava.

Nije zaboravila.

Majka mi je svaku večer pričala o Elfhelmu.

Uvijek je bio s njom.

Lumi.

Zvali smo je Lumi.

Lumi.

Djevojka koja je došla,

no nije mogla dugo ostati.

Vidim je.

Vidim je u tebi.

Majka mi je rekla da je Elfhelm najsretnije mjesto na svijetu puno nade.

I opet bi to trebalo biti, pogotovo na Božić.

Po kojem me nazvala.

Nazvala te…

Nazvala te Božić.

Još imamo vremena prije velikog dana.

Mogao bi biti najbolji dosad.

-Spreman, kompa? -Rođen spreman!

Mislio si na soba, zar ne?

Brže, Blitzene!

Vidimo se uskoro.

Sretan let, Božićnjače!

Ondje, Blitzene! Dolje!

Mislim da sam savio rep.

Tko si ti?

Što je u vreći?

Nada, čarolija i čudo.

Straža!

Čekajte.

Ono što ste tražili, otkriće koje može upaliti iskru.

A, to.

Odustao sam od toga.

Vidiš li puno konja s rogovima na glavi, postaneš malo ciničan.

Čekajte.

Straža!

Ne zovite ih.

-Mislim da ionako nema nikoga. -Samo pogledajte, molim vas.

U redu. Pokaži mi.

Nije baš čarobno.

Kako funkcionira?

Počet ćemo ondje.

Daju li kraljevi lopovske?

Ovaj daje.

Kako ste ušli?

-Što sad? -Gledajte.

Nikolas je pokazao kralju da se ne radi o darovima.

Iako su divni.

Radi se o tome što stoji iza njih.

Evo jednog.

Dajemo ono što imamo da pokažemo da nam je stalo.

A onda svi dijelimo radost.

Ta radost može prerasti u nadu,

kuću po kuću,

i proširiti se zemljom.

Tražio sam nešto novo.

Donio si mi nešto što smo zaboravili da već imamo.

Hvala.

-Sretno sa svime. -'Đenja.

-Kamo ideš? -Moj posao je gotov. Dakle…

Gotov?

Dao sam vam ideju, pokazao kako funkcionira.

-Moram imenovati nekoga na to mjesto. -Sjajno.

Sjajno. Kad možeš početi?

Jedva te poznajem,

ali ako itko zaslužuje beskrajnu radost ljubavi,

to si ti, mladi prijatelju.

A i to je samo jedan dan u godini.

Kako će se zvati?

Lako. Dan Nikolasa i Miike, miša koji govori.

Imaš li drugu ideju?

Znate kome bi dobro došla čarolija?

Kome?

-Bandit! -Hajde!

Bandit!

-Provalnik! -Idemo!

Hej, teta Carlotta!

Ja sam, Nikolas.

Letim na sobu, a moj miš sada govori.

Bok!

-Gledaj, doveli smo našeg slugu, kralja. -Bok!

Bok.

Vratio sam se da ti kažem da je čarolija stvarna.

Jest. Zaista.

Džep.

Da, pogledaj u svoj džep.

Hvala, Nikolase!

U vreći gotovo više nije bilo igračaka,

ali za Nikolasa je pustolovina tek počela.

I tako su kralj,

miš,

sob

i dječak zvan Božić

nestali natrag u nebo.

Ne razumijem.

Možda iduće godine.

-Daj, jednostavno je. Upotrijebi… -Čekaj. Skontat ću.

Shvatio sam.

Možemo li uskoro čuti novu priču?

Kad god vam zatreba.

Može sutra?

Hej, zašto ste budni? Odavno ste trebali spavati.

Sljedeće godine neka Božićnjak učini svoje.

-Dobro. A što ako… -Tata.

Ja nisam…

-Ja nisam… -Uvijek je tako.

Završit će i najmračnija noć.

Sunce će izaći i ponovno će doći božićna jutra

kad se svašta može dogoditi.

Ja…

Mami bi se ovo svidjelo.

Neće se vratiti, zar ne?

Ne, ali vi ste sad najbolje sjećanje na nju.

-Teta Ruth. -Da?

Je li Božić doista tako počeo?

Sigurno. Nikad ne lažem.

Prijevod titlova: Nikolina Novak