Afrikaans
Akan
Albanian
Amharic
Arabic
Armenian
Azerbaijani
Basque
Belarusian
Bemba
Bengali
Bihari
Bosnian
Breton
Bulgarian
Cambodian
Catalan
Cebuano
Cherokee
Chichewa
Chinese (Simplified)
Chinese (Traditional)
Corsican
Croatian
Czech
Danish
Dutch
English
Esperanto
Estonian
Ewe
Faroese
Filipino
Finnish
French
Frisian
Ga
Galician
Georgian
German
Greek
Guarani
Gujarati
Haitian Creole
Hausa
Hawaiian
Hebrew
Hindi
Hmong
Hungarian
Icelandic
Igbo
Indonesian
Interlingua
Irish
Italian
Japanese
Javanese
Kannada
Kazakh
Kinyarwanda
Kirundi
Kongo
Korean
Krio (Sierra Leone)
Kurdish
Kurdish (Soranî)
Kyrgyz
Laothian
Latin
Latvian
Lingala
Lithuanian
Lozi
Luganda
Luo
Luxembourgish
Macedonian
Malagasy
Malay
Malayalam
Maltese
Maori
Marathi
Mauritian Creole
Moldavian
Mongolian
Myanmar (Burmese)
Montenegrin
Nepali
Nigerian Pidgin
Northern Sotho
Norwegian
Norwegian (Nynorsk)
Occitan
Oriya
Oromo
Pashto
Persian
Polish
Portuguese (Brazil)
Portuguese (Portugal)
Punjabi
Quechua
Romanian
Romansh
Runyakitara
Russian
Samoan
Scots Gaelic
Serbian
Serbo-Croatian
Sesotho
Setswana
Seychellois Creole
Shona
Sindhi
Sinhalese
Slovak
Somali
Spanish (Latin American)
Sundanese
Swahili
Swedish
Tajik
Tamil
Tatar
Telugu
Thai
Tigrinya
Tonga
Tshiluba
Tumbuka
Turkish
Turkmen
Twi
Uighur
Ukrainian
Urdu
Uzbek
Vietnamese
Welsh
Wolof
Xhosa
Yiddish
Yoruba
Zulu
Sunce.
Daje nam toplotu i svjetlost.
Ono je gorivo života.
Bez energije Sunca skoro ništa ne raste, uspjeva ili živi.
Ali Sunce nije tamo zbog naše koristi.
To nije velika vesela lopta koja nam se smije, želeći nam svima ugodan dan.
Ono nije naš prijatelj.
Sunce je monstrum.
Ubica planete.
Mi ne vidimo tu stranu Sunca ovdje dole.
Ali osam astronauta, sa preko 1.000 dana provedenih u svemiru,
nam može pokazati kako im je to "biti gore"
pomoglo da shvate sunčev blistavi bijes.
Ima ogromnu količinu energije koju
zbilja cijenite kada odete u svemir.
Kao i bogovi iz starina, Sunce može dati život
i može uništiti život.
To je zlobni sin uništenja.
Eksplodira i šalje kosmičko zračenje na nas.
S obzirom na količinu radijacije koju primamo od
Sunca, ne bi trebalo biti života na površini Zemlje.
Ne bi trebali biti ovdje.
Ali jesmo.
Dugujemo živote ovom svijetu.
Ispričat ću vam kako zemljino jezgro,
vazduh iznad nas
i život sam radi da nas zaštiti.
Zemlja nas štiti oklopljenim odijelom.
Način na koji to radi je...
To je jedna jako čudna priča.
ŠTIT
Vidite tog čovjeka u gomili?
Malo je drugačiji od nas ostalih.
On je astronaut.
Jednom je riskirao život da popravi teleskop 560 kilometara iznad Zemlje.
Proveo je čitav život proučavajući zvijezde.
Ljudi i dalje osjećaju tu nevjerovatnu fascinaciju,
sa gledanjem u Sunce.
Dvaput godišnje prelazi liniju ulica Menhetna.
Postavlja su u pravu tačku da napravi
predivni narandžasti sjaj koji prožima grad.
U nekom smislu bih mogao reći da sam vidio više
pravog karaktera Sunca
nego ljudi koji su uvijek na površini Zemlje.
Otvoriš vazdušnu komoru, okreneš se i pogledaš gore.
To je kao velika scena iz "Čarobnjaka iz Oza" gdje Doroti
izlazi iz kuće i više sve nije crno-bijelo.
Iznenada je čitav svijet u boji.
Ali ne zaboravi te vizore.
Dobro dođu kada velika vatrena lopta bulji u tebe.
Da.
Jedan od mojih velikih Eureka trenutaka
je bio shvatanje po prvi kada sam
bio u svemiru da vidim Sunce na crnom nebu.
Pomislite na to.
Zbilja vidite Sunce kao zvijezdu.
Posebno kada sam bio vani u svemirskom odijelu,
snaga Sunca vas udari u utrobu.
Ide kroz vaše čitavo tijelo.
Temperaturni ekstremi su 120° C
na suncu i minus 120° C u hladu.
To je prilično nevjerovatno i da naša
odijela mogu podnijeti takve temperature.
Ali čak i astronauti doživljavaju samo dio sunčeve snage.
Ono ima mnogo oružja koje može poslati na nas.
Vrućinu, svjetlost i smrtonosne baklje koje mogu opustošiti čitave planete.
Pogledajte Mars.
Mislimo da je prije milijarde godina bio poput nas.
Potencijalna kolijevka života.
Ali zračenje Sunca ga je opustošilo.
Sunčane baklje sa destruktivnom snagom milijardi
atomskih bombi bačene na Hirošimu su sažvakale Marsovu atmosferu
i okeani su isparili u svemir.
Zemlja je još bliža Suncu od Marsa,
pa kako mi nismo prah i pepo?
Stvar je u tome, naša planeta je jaka u odbrani.
I svaki igrač ima svoju ulogu.
Od ivice svemira,
do najdubljih okeana.
Do jednog od najgorih mjesta na Zemlji.
Spavamo sa gas maskama.
Ponekad se raščisti i bude prelijepo, ali većinu
vremena nosimo gas maske i u krevetu.
Ken Sims ne radi od devet do pet.
Ovo je njegova ideja dobrog dana u kancelariji.
Više od 20 godina ide po aktivnim vulkanima
širom planete da sakupi uzorke otopljene lave.
Proučavanje toga je jedna od najboljih stvari da razumijemo
ono što se dešava u centru Zemlje i procese
koji nas štite od Sunca.
Skoro čitava donja terasa je sada potpuno pokrivena sa novom
lavom, zar ne?
Da. A sa novim tokom lave koji dolazi uz zid tamo,
morat ćemo da pazimo.
Lava je jako vruća, oko 1100° C.
Izgorjet će skoro sve sa čim dođe u kontakt.
U redu, idemo preko.
Idem preko ivice ovdje.
Pogledat ćemo.
Sveti...
Samo se otvorilo na toj strani, je li?
Da, totalno.
Ken, prilično sam siguran da nema načina da odemo tamo dole.
To je bez sumnje nemoguća misija.
U redu, otkazujemo misiju. -Da.
Niko normalan ne bi išao dole.
Novi otvor znači da Ken ne može uzeti uzorke iz jezera,
ali i ne mora.
Otvor ispaljuje svježu lavu pravo na njega.
Ima puno bombi lave ovdje.
Pokriveno je sa bombama.
Ja sam... mogu vidjeti otvor odavde.
Stvarno roka i valja.
Povući ću se, gotovo. -Naravno, vraćam se.
Čvrsti uzorci lave koje smo skupili su radioaktivni.
U njima se nalaze uranijum i torijum.
Ti elementi su zbilja važni za održavanje toplote Zemlje.
Sačekajte malo.
Kakve sve ovo ima veze sa našom odbranom od Sunca?
Radioaktivna lava gore dokazuje da bijesna
nuklearna peć gori unutar naše planete.
To je jedna velika lopta nevjerovatne vreline.
Mislim, veoma velika lopta.
Ali to nije sve.
Istopljena masa je puna željeza i nikla.
Penje se, pada u stalno istopljenoj peći.
Sav taj izbućkani metal stvara svoje magnetsko polje.
Magnetno polje koje se širi 640.000
kilometara u svemir okružujući našu planetu.
To je masivno polje sile i pomaže da se odvrati
smrtonosno zračenje koje je uništilo Mars.
Većinom je naše magnetno polje nevidljivo.
Ali kada su sunčane baklje aktivne, vidimo ga u akciji.
Zovemo to aurorom.
Skoro je svakome na listi želja, ali u svemiru je vidite na
potpuno drugačiji način.
Vidio sam taj zeleni odsjaj.
Bilo je skoro kao da osoba pleše.
Imala je oblik i te forme dok smo se kretali iznad.
I zelene i crvene i sve te blijede boje,
kao ovaj ogromni duh od zavjese.
Ne vidite je samo svojim očima.
To osjećate.
Osjećate to takođe sa svojim srcem.
To je dio vas.
Kada pogledate dole na auroru, još je više
lijepa jer znamo da gledamo kako nas naša planeta
čuva od Sunca.
Ali znate šta?
Potrebno je više od jednog štita da nas održi živima
jer Sunce ima još jedno oružje.
Tihog ubicu.
Ime ubice? Svijetlost.
Sve se vrti oko Sunca.
Bukvalno.
Ono je "Veliki šef" solarnog sistema, ali njegovo najsmrtonosnije
oružje je nešto što obično smatramo našim prijateljem.
Svijetlost.
To je opasnost za koju astronautima treba specijalna zaštita.
Vidimo vidljivu svjetlost Sunca, ali tamo
je takođe ultraljubičasta svijetlost.
Koja može napraviti značajnu štetu.
Svaki brodski prozor ima posebne slojeve, različite UV filtere.
Na svemirskoj stanici MIR je bio jedan koji nije imao zaštitu.
Kada sam lebdio pored njega, ako bih sjedio tamo
i sunčeve zrake vas pogode, za manje od minuta,
vaša koža bi pocrvenila.
Snaga UV zraka u svemiru znači da bi bez naših
zlatnih vizira naš vid mogao biti trajno oštećen.
Za skoro sav život na Zemlji, suočavanje sa
Suncem kao što mi radimo u svemiru bi
na kraju bilo fatalno.
Ludo je, zar ne?
U svemiru vam treba odijelo od 12 miliona $ da vas zaštiti od Sunca,
dok na površini Zemlje samo malo losiona savršeno obavlja taj posao.
Prilično smo sretni.
Samo 2% zbilja opasnog UV zračenja
Sunca zbilja dolazi do površine.
Ako bi sva količina došla do Zemlje,
koža bi izgorjela za nekoliko sekundi.
To je samo početak.
UV zračenje raskida DNK i pretvara zdrave ćelije u kancerogene.
Da nas pogodi puna snaga Sunca,
biljke bi bile sterilizovane,
mikroskopski život bi bio sterilizovan,
život ne bi mogao opstati na površini Zemlje.
UV svijetlo je opasno, pa kako to da
nismo reš pečeni?
Odgovor je visoko iznad nas.
Sunce baca smrtonosno UV svijetlo na nas,
ali većina je zaustavljena u traci tankog pokrivača
molekula koje zovemo ozonski sloj.
Ozonski sloj je naš drugi štit na nebu, ali je osjetljiv,
ekstremno osjetljiv.
Prije 30 godina smo otkrili da su vještačke hemikalije izbušile
rupu u ozonskom omotaču.
Hoće li se ta rupa zadržati?
Čekat ćemo da nas pobije?
Danas pokušavamo da saznamo.
Morgan Sanderkuk će testirati eksperimentalnu
letjelicu savršenu za uzimanje uzoraka ozona.
Naprijed, kreni, stavi pod pritisak.
Mislimo da ćemo ići do 27 kilometara. -Džime, spreman si da kreneš.
Spreman sam. To je teritorija za velike dečke.
Gdje stvari mogu krenuti po zlu, vrlo, vrlo brzo.
Ako izgubimo pritisak u kabini, piloti mogu vrlo
lako da se onesvijeste i nemamo automatski sistem da
se oporavimo do toga.
Pripremi se za kretanje.
Jedrilica može izgledati kao opasan izbor tako visoko,
ali jedrilice nemaju motore što znači da ne mogu zagaditi
uzete uzorke.
Čvrsta veza, lutka je u zraku.
Vuča, poletila je, krilni točak je isključen.
U redu, kotrljam na 11:32.
11:32, zapisano, ako nam možeš dati vrijeme.
Jedrilica koristi podizanje zraka iznad južnih Anda
da postigne nevjerovatne visine.
Brzina, 70 čvorova. Izgleda prelijepo,
Saobraćaj, da.
15 kilometara gore čini ovo najvišim letom
jedrilice ikad, ali se mora otići ovako visoko
da se dobije dobra slika o ozonskom sloju.
Dobre vijesti su da je zahvaljujući globalnoj zabrani
hemikalija koje štete ozonu, izgleda da se rupa oporavlja.
Naš štit se regeneriše.
Naša planeta nije beživotan objekt.
To je živa stvar i može izliječiti sebe.
Kad smo otkrili rupu u ozonskom sloju,
čovječanstvo se udružilo i zabranili smo te supstance.
Pogledaš dole i vidiš koliko je nježan ovaj planet koji podržava život
na svojoj površini usprkos nevjerovatnom
neprijateljstvu okolo i postanete osjetljiviji,
mislim, pomislite da ga trebate zaštititi.
Kako god to gledali, ozonski sloj je veoma poseban.
Ovaj štit nas čuva milionima godina,
čak i prije nego je čovječanstvo sišlo sa drveća, čak i prije
nego su dinosaurusi hodali po Zemlji.
Bez ozonskog sloja ne bi bilo ljudske rase.
Život na Zemlji bi bio zarobljen ispod vode.
U zemljinoj borbi sa Suncem, Sunce je
često imalo prednost.
Danas nas ozonski sloj štiti od UV zraka, ali nekada
nije bio tamo.
Jedino sigurno mjesto za život je bilo ispod talasa.
Život bi vjerovatno i dalje bio dole da se nije nešto
novo pojavilo skoro prije tri milijarde godina i našlo način
da koristi sunčevu svijetlost kao svoju prednost.
Prije milijarde godina, dok su drevni
organizmi prvi iskoristili energiju Sunca,
počeli su proizvoditi otpadni proizvod.
Kiseonik.
Prvo je to bilo nekoliko pojedinaca, ali su hiljade postale milioni.
Milioni su postali milijarde.
Svi su proizvodili kiseonik.
Kada kiseonik dospije visoko u atmosferu nešto
veoma posebno se dešava sa njim.
Pretvara se u zaštitni ozon.
Pod zaštitom ovog sloja ozona, prvi mikrobi
a onda gljive i biljke su migrirali iz vode.
To je značilo da je još više kiseonika nastajalo,
čime se jačao naš štit protiv UV zračenja.
To je učinilo mogućim jedan od planetinih
najvažnijih trenutaka.
Zaštićen slojem ozona debljim nego ikada prije,
čitav novi svijet mogućnosti se otvorio za život na Zemlji.
Mislimo da je to bilo prije 400 miliona godina kada su jednostavni
kičmenjaci oprobali svoje prve korake na suvom tlu.
Vjerovatno su se te rane životinje kretale okolo koristeći nešto
vrlo slično perajama koje su koristili da se kreću kroz vodu.
Sa jednim malim korakom iz vode na suvo tlo,
život na Zemlji se zauvijek promijenio.
To je bio mali korak za tu vrstu i veliki skok za život na Zemlji.
Život se prosuo iz vode na milijardu raznih načina
uzimajući mnogo oblika.
Sve zbog tog specijalnog sloja kiseonika gore na nebu.
To su dva štita koja nam naša planeta daje.
Ali Sunce ima konačno oružje.
Toplotu.
Ono pumpa milione stepeni moćne toplote i ta
moćna toplota je pojačana sa saveznikom ovdje dole na Zemlji,
jednim koji plaši ljude svugdje.
Moje ime je Romo Ngatik.
Nudimo ove ponude da održimo ovo područje i narod Tengera sigurnim.
Lojalni smo našim pretcima, blagoslovili su nas sve sa spasenjem.
Narod Tengera daje ponude
da Bog vulkana ne bude srdit.
Vulkani su užasne komšije, ali čak i ako živite
daleko od nekog vulkana,
kao npr. na drugoj strani planete,
vulkan i dalje možete učiniti da osjetite tu toplotu.
Većina ovog gasnog oblaka je CO2, ugljen dioksid,
a CO2 je ubica.
On zadržava toplotu u atmosferi.
Ako želite znati koliko CO2 može biti opasan,
pokušajte samo prohodati po Veneri.
Površina Venere je toplija od pakla.
Iznenađenje ja kako je planeta sa najvećom temperaturom
na površini u čitavom solarnom sistemu Venera,
iako nije planeta najbliža Suncu.
To je čisto efekt velikog sadržaja ugljen dioksida
u svojoj atmosferi.
Na Zemlji vulkani ispaljuju CO2 u nebo
milijarde godina.
Evo pitanja.
Kako to da je Zemlja prilično hladna dok je Venera potpuno pečena?
Zemlja ima svoj način da se nosi sa CO2, jedinstvenim za ovu planetu.
Ali sve može lako poći naopako.
Sunce nam prijeti sa solarnim eksplozijama
i ultraljubičastom svjetlosti
ali najopasnije oružje može biti čista stara vrućina.
Može skuvati planete, posebno one obavijene
toplim pokrivačem gasovitog ugljen dioksida.
Ali Zemlja ima svoj sopstveni način da spriječi da bude
skuhana od Sunca.
Najbolji način da se to vidi u akciji je sa visine od 400 kilometara.
Baš kao što i ljudsko tijelo ima načine da čuva sve naše sisteme,
na sličan način Zemlja ima svoj regulacioni sistem
i on održava pravu količinu ugljen dioksida
u atmosferi.
Iz svemira imate jedinstvenu perspektivu.
Proces počinje sa nečim što ni jedna druga planeta u
solarnom sistemu nema.
Klimatizacioni sistem omogućen kišom.
Obično mislimo na kišu kao na čistu vodu koja dolazi
sa neba, ali zapravo ona nosi
rastvoreni ugljen dioksid iz atmosfere
i to je čini dovoljno kiselom da rastvara stijene.
Na kraju ova voda, nanosi i zaključani ugljen dioksid
će biti isprani u rijeke planete.
Ovaj proces nam se dešava pred očima svaki dan, ali
ponekad se učini vidljivim na prilično spektakularan način.
Potpuno kontrolišemo 90% toka Žute rijeke.
Žuta rijeka nosi 40 milijardi kubnih metara vode svake godine.
Ako ne otvorimo branu, nanos će se nakupiti i doći će do poplave.
Ovi ljudi dobijaju mali uvid u način na koji naš svijet održava
sebe hladnim, i to je impresivno.
To je potpuno veličanstven pogled, kao da 10.000 konja trči.
Sakriven u svoj toj vodi je ugljenik
pokupljen sa neba.
Ova velika rijeka juri prema okeanu.
Odozgo gledano kao da se bijesno visočanstvo pruža da ga zvijezde vide.
Gledajući rijeku iz svemira dobijate osjećaj o kretanju velike
količine materijala.
Nezaboravno je.
Možete vidjeti tu braon boju koja ide,
koja ide u okean.
Dok rijeka riga ogromne količine sedimenta i
zaključanog CO2, ugljenik koji je bio u atmosferi bude pokopan na dnu
okeana i to pomaže održavanju hladnom naše planete.
Kroz milione godina, ciklus kiša, rijeka i
vulkana je pomagao održavanju balansa CO2 u našoj atmosferi,
održavanju nas toplima u hladnoćama svemira dok
sprečava da budemo živi skuhani od Sunca.
Proučavao sam nauke o zemlji, ali kad sam zapravo otišao
u svemir osjetio sam to sve u stomaku.
Shvatite da je to živa Zemlja.
Svi ovi sistemi na planeti bilo da su,
vulkani, ili da su strujanja u okeanu
oblikuju i modeliraju planetu koju vidimo.
Izgleda kao da je svoj organizam.
Kao da je živa, diše, to je...
dok se oblaci pomjeraju, mislim, skoro kao da...
izgleda živa.
Drevni prirodni sistemi su održali našu planetu sigurnom milijarde godine
ali se sada mijenjaju na veliki način.
Upravo sada čovječanstvo upumpava 60 puta više CO2 u atmosferu
nego vulkani i nema dovoljno vremena za zemljin
sistem klimatizacije da popravi problem.
Planeta postaje toplija. Koliko toplija?
To zavisi od nas.
Neće biti lako, ali moja nada je da kao što smo popravili ozonsku rupu,
ljudi će na kraju moći ovo popraviti.
Ljudska bića ne moraju samo da stoje i posmatraju Zemljin rat
sa Suncem.
Možemo pomoći. Moramo.
Skoro četiri milijarde godina naša planeta je zadržavala snagu Sunca,
ali ta vatrena lopta će nas uzeti, a zahvaljujući
Džefu Hofmanu smo dobili zastrašujući pogled u budućnost.
Veoma blještavu budućnost.
Skoro četiri milijarde godina naša planeta
nas je štitila od Sunca.
Ali ti štitovi nas neće štititi zauvijek.
Pitajte Džefa Hofmana.
On je bio dio tima koji nam je dozvolio da vidimo našu konačnu
sudbinu kada je pomogao da se popravi Habl teleskop.
Habl nije mogao jasno vidjeti.
Bio je predmet šala komičara.
Optužen je u hodnicima Kongresa kao tehno-debakl.
To je bila katastrofa.
Popravka Habla je bila kritična za budućnost svemirskih
aktivnosti koje je NASA željela provesti.
Inspirisani smo. Spremni smo. Idemo popraviti ovu stvar.
I kao astronom i kao astronaut da stavim moje ruke na
Habl svemirski teleskop i da ga popravim...
Nastoji otvoriti ulazna vrata.
Razumio, idemo uživo.
To je bio veliki izvor zadovoljstva.
Imamo dobro oslobađanje.
Razumjeli. Veoma smo zahvalni.
Imam neke dobre vijesti za tebe Džef.
Ekipa je prošla kompletnu provjeru i potpuno je funkcionalan.
Odlične vijesti.
Zahvaljujući Džefu i timu, Habl je prešao put
od katastrofe do trijumfa.
Neke od ovih slika su skoro biblijske u svom intenzitetu.
Još uvijek me naježe kad ih pogledam.
Toliko mnogo različitih formi i boja,
izgleda kao rad nekog psihodeličnog umjetnika
ali to je univerzum u kome živimo.
Mislim, to je izvanredno.
Rad na Hablu znači da možemo uhvatiti egzaktan trenutak
kada zvijezda poput Sunca umre.
Oko pet milijardi godina od sada, Sunce će narasti u veličini,
gutajući Zemlju.
U tim posljednjim trenutcima, sva materija na našoj planeti,
svi tragovi života,
će biti rastrgnuti dok Zemlju obavija Sunce.
Kada sam se vratio na Zemlju i pogledao Sunce,
izgledalo je kao uvijek, osim što sam znao
da sam ga vidio onakvog kakvo stvarno izgleda.
To je kao da vidite nečiju pravu prirodu kratko nakon
što je spustio svoj grad i nikad ga više ne vidite takvog.
Zemlja nas štiti od Sunca milijarde godina.
To je jedan od glavnih razloga da je život
mogao da napreduje ovdje na površini.
Kao biološka stvorenja treba nam Zemlja da nas zaštiti
i ovi štitovi obezbjeđuju pokrivač iznad nas da nas održe sigurnim
i nekako bezbrižnim na planeti.
Da li smo samo imali sreće da sve ove stvari budu na mjestu?
Pa, naravno, da one one nisu bile na mjestu, mi ne bi mogli
biti ovdje i ne bi mogli pričati o ovome.
Idući put kada prošetate vani kada
je Sunce visoko na nebu,
stanite trenutak i pomislite o željeznom jezgru koja se vrti
u zemljinom centru, kiseoniku koji izlazi iz mora,
kiši koja se razbija o stijene, svim tim stvarima
koje su došle prije nas i učinile ovaj svijet mogućim, te
slučajnim događajima, tim planetarnim sistemima koji dozvoljavaju našoj
maloj kuli od prašine da preživi pod sunčevim zrakama.
Vi, ja i svi koje znate, sretni smo, sretni što smo
došli dovde i sretni što smo tu sada.
Ali ovo nije kraj priče.
Šta ima? Kako si?
Naredni put o tome kako je počeo život na Zemlji.
Da vam kažem, to definiciju čudnog diže na potpuno novi nivo.
prevod i obrada dragans
Preuzeto sa www.titlovi.com
Can't find what you're looking for?
Get subtitles in any language from opensubtitles.com, and translate them here.