Original subtitles

Pa, kaže da je ovdje. Trebalo bi biti ovdje desno...

Ali gdje je otišla živjeti? Gdje je ona?

Ovdje je.

Tko je to? - Prijatelji! - Guido! Koga ovdje radiš?

Hej, ne javljaš se na telefon, danas si pobjegao kao lopov. Da dođem gore?

- Gornji kat. - Hvala vam.

Je li to dopušteno?

- Ali je li se lift pokvario? - Da, ali... koliko katova ima?

- Deset. - Ah, da, doista.

- Popit ću dva piva. - Da, u međuvremenu ću doći do daha.

Toliko tehnologije!

Alati zanata.

Ali jesi li ovo ti?

- Rekao sam ti, dolazim iz cirkuske obitelji. - Oh.

- Rođen i odrastao u klasičnom cirkuskom vagonu. - A onda?

- Htio sam studirati. - Ali cirkuske obitelji se stalno sele.

Da, sve dok me roditelji nisu ostavili ovdje u Bariju s tetkom.

- A tvoj? - Moj otac više nije ovdje. - Ah.

Moja majka, s druge strane, živi u Budimpešti i vodi školu cirkuske umjetnosti.

- Ona je posebna žena. - Da, posebna djevojka.

Ali zašto ste odlučili živjeti ovdje?

- U teškom susjedstvu? - Mm.

Nikada si ne bih mogao priuštiti ovakvo mjesto nigdje drugdje.

Onda mi se sviđa.

- Osjećaš li se mirno? - Da, imam susjede koji su me posvojili.

Zračna luka je deset minuta odavde, daje mi osjećaj slobode.

I... jesi li još uvijek zaljubljena u njega?

Ne.

Ne znam.

Samo to što on ima moć nada mnom... to me živcira.

Jesi li ga ostavila?

Naravno. Naravno, nastavio bi zauvijek.

Sa suprugom i ljubavnicom.

- Uopće te ne vidim kao ljubavnika. - Ni ja.

Ali čak ni kao supruga.

U redu, Guido, računaj na mene za Laroccu.

Zašto si se predomislila?

Možda se ovako mogu riješiti Corsana.

U redu.

Ništa, ni ovdje nema ničega.

U redu, ništa se nije dogodilo u Laroccinoj kući, kažem ti.

Ne brinite, doktore. Ne kažem "Rekao sam vam".

Ali ovdje se ponovno pojavljuje kulturna udruga Andromeda

ovaj put za humanitarni koncert.

Među glavnim sponzorima su...

Tko je ova tvrtka? Boltitech?

Boltitech, naravno. Dio je Ghilardi grupe.

Dio je Ghilardi grupe.

Dakle, govorimo o činjenici da je Ghilardi Holding.

Financira kulturne aktivnosti Andromede, zar ne? - Da, da.

To ništa ne dokazuje, ali ima mnogo slučajnosti. Idemo dublje istražiti.

- Ali kamo ide? - Idem po djecu iz škole.

Fasano, idemo dublje istražiti.

Pasquale, hvala na informaciji.

Ah, dajem vam temeljnu misiju.

Pobrini se da Consuelo ne postupa previše loše s Toni, u redu? Bok.

- Idemo li? - Idemo!

Ah...

U čaši, s kapljicom sojinog mlijeka

i pola žličice smeđeg šećera.

Hvala.

- Kako si? - Guido me zamolio da provjerim sve o Capodacqui.

Proučavam zapise suđenja u kojima je sudjelovao, ali...

Jesi li što pronašla?

- Ništa nam korisno. - Jeste li isprobali otvorene podatke?

Što znači?

S otvorenim izvorima.

Ne, jer bi to moglo postati samo gubljenje vremena.

Ako želiš, mogu pokušati.

U redu, želiš li...?

U redu.

Želim 30 iz Trgovačkog prava.

Dakle, ti si štreber!

- Ne, radi se o porezima. - Želiš li biti odvjetnik?

- Natjecanje za pravosuđe. - "Sudac Andolfi" zvuči dobro!

A zašto je Manuela gajila strast prema kazalištu?

- To je bio njegov san. - Mm.

Upisala je pravni fakultet kako bi usrećila svoju obitelj.

Ali nakon godinu dana, pronašla je kazališni smjer i preselila se u Lecce.

- Kako su tvoji roditelji to primili? - Loše.

Ali onda su prihvatili, pod uvjetom da dobije diplomu.

- Upisala se u DAMS. - Jesi li bila tužna kada je Manuela otišla u Lecce?

Puno. Navikli smo uvijek biti zajedno.

Ali bio sam sretan zbog nje, učinila je što je htjela.

- A onda smo se viđali vikendom. - Je li i Nicoletta bila tamo? - Ponekad.

Bili su jako bliski, iako se nisu dugo poznavali.

A što si radio u Lecceu?

- Ništa posebno. - Da... - Šetali smo okolo, uz more.

Za aperitiv, takve stvari.

Puno smo pričali... o svemu.

Prijateljstvo je prekrasna stvar.

Možda je to bolje od ljubavi.

Sada nemojmo pretjerivati.

- Danas mi je sretan dan. - Samo mi trebaju neke informacije.

Da, ali ne možeš se pojaviti na zabavi i onda nestati u zraku.

- Bilo mi je jako teško. - Bok. - Čekaj, čekaj, nemoj spuštati slušalicu.

- Nađimo se na večeri, tako ti kažeš. - Ne, večera nije potrebna.

Dakle, napravimo to ovdje u uredu, ali kasno je, prvo imam sastanak.

- U koje vrijeme? - Osam sati. Je li to u redu?

Nemoj učiniti ništa glupo.

U životu sam napravio samo jednu glupost. Pustio sam te da odeš.

Da...

Evo Corsana kao predsjednika, senatora Fabija kao koordinatora

a onda...

Od blagajnika ostalim članovima uprave.

- Svi važni ljudi su ovdje. - Da, baš.

Tko su ostali? Koliko članova ima udruga?

Ne znamo, doktore.

- Sigurno ne možemo zatražiti popis članova. - Ne, ne...

- Stavili bismo ih u stanje pripravnosti. Moramo tražiti negdje drugdje. - Gdje?

Fasano...

novac, uvijek moraš pratiti novac.

Radimo to, ali nije lako.

Život nije lak. Dakle... želiš znati što mislim?

- Reci mi. - Po mom mišljenju... cijela stvar.

Izgleda kao velika operacija pranja novca

putem investicijskih društava, je li to moguće?

I pokriće. Poput Boltitecha, stvorenog, a zatim munjevito bankrotiranog.

Točno. Bravo, Fasano. I reći ću ti još.

Naš prijatelj Corsano ga je stvorio posebno za preseljenje kapitala u inozemstvo.

O čemu razmišljate, doktore?

Ni do čega...

na sljedeći potez, koji je možda malo rizičan

ali... zabavlja me.

Svirali smo, ljudi su se čak i zabavljali, plesali su...

onda sam vidio Melfija kako pada i Caterinu kako mu pomaže.

Andrea je bio izvan kontrole, izgubio je razum.

- A Manuela? - Manuela je bila šokirana, nije to očekivala.

I osjećao se krivim što je uništio zabavu.

Pa, da, atmosfera se promijenila, pa smo prestali svirati.

Odlazio sam i ona me zamolila da je povezem do stanice.

Ti si zadnji koji je vidio Manuelu. Kakvo je bilo to putovanje?

Bila je u ludnici. Nikad je nisam vidio ovakvu.

- S obzirom na to što se dogodilo... - Jeste li razgovarali o tome?

Pokušao sam, da. Ali ona nije htjela.

Andrea ju je nazvala, rekla mu je da odjebe i isključila telefon.

Misliš li da je Manuela imala ikakav razlog da tako nestane?

Ne, naprotiv, bila je puna projekata.

Ovo društvo ju je stvarno uzbuđivalo.

Čak i ako su mu roditelji bili dosadni. - Što su radili?

Ništa, nisu to htjeli, nadali su se da će se predomisliti.

- Je li ti rekla? - Da.

- Ali i njegov otac mi je rekao. - Antonio? - Da.

Neposredno prije nego što je Manuela nestala, došao je ovamo.

Htjela je da je uvjerim da napusti tvrtku.

Prihvatili su studij drame, ali takav ih je izbor užasavao.

- A ti? - Rekao sam mu da je jedino što mogu učiniti.

Pravilo se da to nije vidjelo. - Dakle, Manuela ne zna?

- Ne, rekla sam mu te večeri. Osjećala sam se preloše. - Mm.

- A ona? - Nazvala ga je ljutito i rekla mu

da si to više ne dopusti, to je bio njegov život.

Jeste li znali?

Rekao mi je da su se posvađali, ali da su to riješili.

Zašto nisi rekao policiji?

Ne znam, već su bili toliko uništeni...

Osjećala sam se kao da sam okrutna.

Vrati se. Čekaj...

Kliknite tamo. Njegova prva osuda. "Trgovina drogom."

"Suđenje je prekinuto, Capodacqua je bio hospitaliziran tri tjedna."

"Neurologija."

- Dobro. Ne izostavljajmo ništa, idemo jasno vidjeti. - Da, kako zapovijedate.

Čeka li te netko kod kuće?

- Da, vreća za udaranje. - Boksaš li? - Stara navika.

Želiš li nešto pojesti sa mnom? Ovdje ima jedno mjesto koje je stvarno dobro.

Da... U redu, hvala.

- Idemo li ovuda? - Da, ovuda.

Blago...

Ne zovi me "dušo". Ovdje sam poslovno.

Kamo ideš?

- U tvom radnom prostoru, zar ne? - Dođi ovamo.

Gdje ovdje? U sobi za sastanke?

Što radimo?

Okupljamo se.

Mrziti...

Pričat ćemo samo o poslu, kunem se.

I ako se zakuneš, spremni smo za polazak.

Je li ovo barem dopušteno?

Jesi li često dolazio ovamo s Manuelom?

- Samo kad smo imali malo novca i htjeli se razmaziti. - Mm.

Kućni antipasto je fantastičan. Ako želite, možemo ga podijeliti.

U redu, ne vidim ništa, zaboravio sam naočale.

Zapravo, ako želiš, možemo sve podijeliti kako bi mogla kušati više stvari.

Netko tko odlučuje umjesto mene! San!

- Nisam imala tu ideju o tebi. - A kakvu ideju si ti imala?

O osjetljivom čovjeku...

- ali on zna što želi. - Zašto "ali"?

- Po mom iskustvu, to nije slučaj. - Možda biste trebali ponovno razmisliti.

Počevši od tebe?

Počevši s prženim lampašionima.

- Što se događa između tebe i Guerrieri? - I između tebe i suca Larocce?

Oh, nemam problema s odgovorom. Ništa.

Ali postoji pokajnik

koji je progovorio i oboje ih povukao unutra.

Pokajana osoba... može izmisliti stvari.

Istražitelji traže krupne ribe, pa doušnik zarađuje bodove.

Ali Capodacqua... poznaješ li ga ili ne?

- Kao i drugi koji su radili za Ghilardija. - Ali on nije "drugi".

On je mafijaš.

Kako bih ja to mogao znati? Nisam iz Komisije za borbu protiv mafije.

- Znaš li što je istina? - Ne, reci mi istinu.

Oduvijek sam imao sumnje u tebe.

I pogriješio si... jer nemam što skrivati.

I zaboravi. Upuštaš se u nešto puno veće nego što jesi.

- Kamo ideš? - Prestat ću gubiti vrijeme.

Molim vas, molim vas, molim vas...

Molim vas, molim vas...

Stefano, molim te.

Izgovorio si moje ime. Izbjegavao si ga.

Izbjegavam ozljeđivanje.

Dakle, je li ti to još uvijek važno?

O meni. Još uvijek mi je stalo do sebe.

- Evo nas. - Divno sam se proveo s tobom večeras.

Eh, i ja.

Želiš li ići gore?

Šalio sam se. Ili želiš znati moje?

- Jesu li mojih godina? - Mlađi. - Mlađi! - Mislim da jesu. - Da.

- Hvala. - Doviđenja.

- Dobro jutro. - Dobro jutro.

- Ne želiš li se popeti? - Bolje je da razgovaramo nasamo. Hoćemo li sjesti?

- Ima li kakvih novosti? - Dakle, gospodine Ferraro...

- Nije mi rekao da je razgovarao s Nicolettom. - Bilo me sram.

Manuela je bila bijesna.

Nikada više ne bi razgovarao sa mnom da se miješam u njegov život

i shvatio sam svoju grešku.

- Je li od mene skrivao i druge stvari? - Ne, kunem se.

Ja sam inženjer, ne razumijem kazalište.

Bojao sam se da joj ne mogu pomoći, razumiješ?

Naravno, tko ne griješi u životu?

S djecom posebno.

Manuela mu je oprostila.

- Mm. - Htio je doći u Bari da je iznenadi, zar ne? - To je istina.

- Što želiš? - Stvarno sumnjaš u mene?

Ne, ne. Samo sam te htio isprovocirati.

- Povrijedi me, više od svega. - Ne glumi žrtvu.

Jesi li?

Što ako ti kažem... "ostavimo sve i pobjegnimo"?

Svaki za sebe?

Jesi li zadovoljna svojim životom?

Oprostite, imam poziv dolje. Doviđenja.

- Bezosjećajan si. - Možda.

Guido, reci mi.

Ah. Razumjeli ste dvoje djece!

Nakon prijema na neurologiju.

Capodacqua je također bio hospitaliziran u drugoj prilici.

Optužen je za sudjelovanje u ubojstvu

ali se liječio u privatnoj ustanovi.

- Gdje? - U Gioia del Colle, klinika Santa Rita.

Via Degli Ulivi, 35.70023.

Bilo bi zanimljivo vidjeti njegov dosje.

Mjesto klinike je osigurano.

- Zato smo te i zvali. -Što misliš? - Poznaješ li koga tamo?

Ah, poznajem sve zdravstvene radnike?

Svi smo se nadali.

Ne ne.

Hajde! Odvjetnik! Udari! Hajde!

Dugo! Dugo, dugo, dugo!

- Dosta, dat ću te uhititi. - Ne, hajde!

- Ne, dosta je, hvala. - U redu. U redu.

- Uh... Bok, Valerija. - Bok.

Nemoj reći šefu da sam ušao u ring, inače će me izbaciti.

- Izbacuje nas oboje. - Ne brini.

- Gdje je on? - Otišao je plivajući uhvatiti Tommasa.

- To je zdrav sport! - O, da.

- Guido, mogu li s tobom na trenutak razgovarati? - Da, naravno.

Hvala, Boga!

- Oprostite, žao mi je što vas uznemiravam, ali vjerujem vam. - Recite mi.

Trebam li biti zabrinut? Ha?

Trudna sam.

Ovo su divne vijesti!

Ukratko... Što ako stvari krenu po zlu na Vrhovnom sudu i Luciano se vrati u zatvor?

- Zna li on? - Nisam mu rekao. Bio bi oduševljen.

Ali ja... kako ću se snaći sama s dvoje male djece?

Ali možda se neće tako završiti.

Oprosti, nije fer od mene da na tebi iskaljujem svoju tjeskobu.

Pravda je ta koja nije pravedna. Ovo su apsurdna vremena.

- Prošlo je osam godina. - Eh.

- Luciano više nije isti, on je netko drugi. - Znam.

Sad tu si ti, tu je Tommaso.

Hej... Vas troje možete sve podnijeti, čujete li me?

Eh? Eh... Oh?

Skida mi se šminka.

Ne grlim te samo zato što sam znojna.

- Dobra večer. - Dobra večer.

Tražio sam odvjetnika Guerrierija.

- Još nije stiglo. - Ah.

Rekao mi je da dolazi ovamo.

Možda ću kasnije navratiti.

U međuvremenu, možete nešto popiti.

- Naravno. - Mogu li ja to učiniti? - Možda.

- Moulin Rouge za inspektora. - Odmah.

Ostavit ću te na trenutak sa svojim Anđelom.

- Ne prejako. - Ne brini, neće te poslati kući pijanu.

- Mir je gotov. - Brzo si pronašao put!

- Uobičajeno? - Ne preglasno. - U redu.

- Odlazi! - Ne možeš me izbaciti! - Mogu!

- Poznajem ga. - Ali tko je on? - Odvjetnik Vito De Russo. - Ah.

- Branio je Nadiju preda mnom. - Je li Nadia imala suđenje?

- Poznato Grecovo suđenje. - O pratnji?

To je ona, Nadia Greco. Tražio je da mu se plati u naturi.

Kakav gospodin.

- Očistio si, otvorio si ovo mjesto! - Dosta!

- Odlazi! - Ne smiješ me gnjaviti.

- Odlazi. - Ima li ovdje problema?

- Gledaj svoja posla. - Ja ću to učiniti. - Odlazi.

Dakle, ili ideš sam, ili ideš sa mnom u policijsku postaju... odvjetniče.

- Hvala vam. - Dužnost.

Ne, stvarno.

I ažurirajte ova računala.

Dugo... dugo...

Duga... Ramena.

- Jesi li vidio? - Što?

- Restoran je mjesto gdje sam večerao s Caterinom. - Ne taj.

- Vrati se. - Ti to učini.

Dugo...

- Je li u uredu? - Mislim da jest.

- U redu... - Idi provjeri. - Moram li ja sve napraviti?

U ogledalu.

Iza Manuele.

- Dovraga, to je Paolo Melfi! - Vlasnik trullija?

- U restoranu s Manuelom! - Je li to bio poslovni ručak?

- Posao? - Nikad me nisi ovako nigdje odveo.

Jer bi me optužila za uznemiravanje.

Bravo, Toni. Bravo, Toni!

U redu, to je istina. Manuela i ja smo se viđale s vremena na vrijeme.

Ali nije bilo ništa ozbiljno, znao je da se udajem.

Manuela na vrijeme napušta mjesto događaja kako ne bi pokvarila svadbeno slavlje.

- Što insinuiraš? - Reci mi.

- Nemam što reći. - U svakom slučaju, lagao je nama i policiji.

Ne, samo sam izbjegavao reći nešto što bi moglo uništiti više od jednog života.

Njegov, prije svega.

- Zna li tvoja žena? - Držiš li mi predavanje?

Ne, ali nas je sada nazvao jer je znao da ona neće biti tamo.

Nemam nikakve veze s Manuelinim nestankom.

Nikad se nisam odavde pomaknuo, postoje deseci svjedoka

i ti to znaš.

Zapravo, ako vam ne smeta, zamolio bih vas da napustite moju kuću.

Pozdravi svoju ženu.

- Dobro jutro, gospodo. - Dobro jutro. - Oprostite na kašnjenju.

- Mogu li vam ponuditi kavu? - Ne, hvala.

Dobro. Dakle, nazvao sam vas kao ljude koji su upućeni u činjenice.

U istrazi koju provodim o pronevjeri europskih sredstava

i ne samo.

Ali krenimo redom.

On je dr. Enrico Ghilardi, rođen u Bariju 29. Siječnja 1954. Godine.

I s obzirom na to da tamo živi, ​​on je poduzetnik, jesam li u pravu? - Da, u pravu je.

Ona je odvjetnica Corsano Stefano

rođen u Mesagneu 15. Srpnja 1974., jesam li u pravu?

U redu, dobro.

O propasti financijske tvrtke koju je osnovala, Boltitecha...

- To je stara priča. - ​​Odvjetnik...

- Ako biste bili tako ljubazni da me pitate... - Hm...

Htio sam te pitati...

Zašto, po tvom mišljenju,

Je li Boltitech bankrotirao ubrzo nakon prodaje?

Uh... nemam pojma. Zašto me to pitaš?

Inače, koga da pitam? Svetog Nikolu?

Pretpostavljam da znate zašto financijski sef

osnovana Ghilardijevim kapitalom, ispražnjena je za šest mjeseci.

Govorimo o rijeci novca koja je nestala u zraku.

- Što pokušavaš postići? - Volio bih razumjeti.

Ne znam, mislim da je važno razumjeti je li bilo pranja novca.

Ili bolje rečeno, kako je to učinjeno.

Jer nemam nikakvih dvojbi oko recikliranja.

Dakle, pitanje ostaje.

Boltitechov novac... što se s njim dogodilo?

Iznosite neke vrlo ozbiljne insinuacije, razumijete li, doktore?

Odvjetniče, samo se naglas pitam s tobom.

- Da ti kažem što mislim? - Jedva čekaš.

Po mom mišljenju, Boltitechov novac

krenuli su na dugo putovanje oko svijeta

a onda su se vratili ovamo, u tvoje džepove.

Je li to moguće?

Pa, ovaj razgovor ovdje završava, doktore.

Ali ne...

Pa, činiš nepravdu, znaš?

Samo postavljam pitanja

na koje, međutim, ne znate ili ne možete odgovoriti.

Najgori oblik maltretiranja

to je onaj koji koristi moć koju mu je dala zajednica.

Ah... Odvjetniče, baš je impresivno čuti ovu maksimu od vas.

S obzirom na to da zna o maltretiranju.

Oh...

Istina je da ona nije dobra sutkinja.

- Nema se što drugo reći. - Mm.

Vidimo se uskoro.

- Moja asistentica, Annapaola Doria, ga je pronašla. - Mm.

- Capodacqua pati od degenerativne bolesti. - Samo naprijed.

- Što mu daje amneziju. - Da.

- Ne... - Mm. - Guido, ne mogu vjerovati.

Nitko ne može reći sjeća li se on stvarno

ili ako je njegova bila zainteresirana rekonstrukcija.

- Želim vidjeti Berardijevo lice. - Ovo je naša prilika.

Molimo istražnog suca da provede dokazno ročište

i kako bi se spriječilo da vas Berardi uvuče u proces koji bi vam mogao naštetiti.

- Ali je rizično. -Čega se bojiš? - Ne, ali... -Ti si sudac, zar ne?

Biste li potvrdili Capodacquine tvrdnje nakon što ste ovo pročitali?

Ne, ne bih ih potvrdio.

U pravu si.

Izabrao sam te ne zato što si prijatelj, već zato što si najbolji.

Hvala.

Melfi je lažljivac, ali se nikad nije pomaknuo iz trullija.

Istina, to potvrđuju i policijski izvještaji

i s videa zabave. Nikad nije otišao odande.

Manuela je nestala u Bariju.

Toni, što ti se dogodilo?

- Ništa, što se dogodilo? - Mokar si!

- Htio sam autobusom, ali je prošao autobus 209. - Mm. - Pa što?

Dva plus devet jednako je jedanaest. Jedanaest je loš broj.

- Ah. - Vidio si da je autobus bio jedanaesti.

I tako si zapeo na kiši?

- Ti si genije. - Bolje kiša nego jedanaest sati.

Toni, rođen sam 11. Studenog.

- 11. Od 11. - 22. Je prekrasan! - Da, u redu je. - Oprostite...

- Što da je Manuela postupila kao Toni? - Što? - Nije se vlakom vozila?

- Dakle, Manuela je sigurno ovdje nabavila kartu... - Mm.

A da se vratila, bila bi snimljena kamerom, zar ne?

- Da, sigurno. - Hm.

Pođi sa mnom.

Manuela je izašla na kolodvorski trg

i netko, nevidljiv, došao je po nju. - Mm. - Ne?

- Idem na posao za sat vremena. - Eh. - Ne bih trebao već biti ovdje.

- Učinimo to, a sada se vratimo istim putem odavde do trullija. - Mm.

- Možda možemo pronaći nekoga tko je nešto vidio. - Hvala.

Oprostite!

Hej! John Travolta!

- O! Treba li vam gorivo? - Ne, samo nekoliko pitanja. - Tko ste vi?

Jeste li vidjeli ovu djevojku?

- Ne. - Ne? - Ne mislim tako. - Nestala je prije šest mjeseci.

- Nikad to nisam vidio. - Jesi li siguran? - Da.

- Brišete li snimke s kamere svaki tjedan? - Da.

Čuvate li umjesto toga POS račune?

Da, zašto?

Možete li mi pokazati račune od 27. Kolovoza?

- Ne znam jesu li još uvijek tamo. Provjerit ću na sekundu. - Bravo.

27. Kolovoza.

Srpanj, svibanj, lipanj...

Kolovoz...

- 27. Kolovoza. - Ah.

Posljednji je u 21:12. - Ubrzo nakon što je Manuelin vlak otišao.

Sjećaš li se umjesto toga ove druge djevojke?

- Da, misli. Kako si je mogao zaboraviti? - Mm. - S tim pogledom, dakle...

Te večeri POS nije ispravno radio.

Veza je bila spora, pa smo razgovarali.

Je li to bila večer 27.?

Ne sjećam se. Moon je definitivno bio otvoren te noći.

- Mjesec? - To je noćni klub, zar ne znaš?

- Ne. - U redu, pitao sam je ide li tamo.

- Je li bila s nekim? - Sjećam se samo nje.

- Ako je itko bio tamo, bio je u autu. - Naravno. - Možda.

- U redu, hvala. Ugodan dan, uspješan posao. - Hvala.

Ovaj restoran je vrlo poseban, ako je toliko skriven.

Jeste li znali da je Manuela imala vezu s Paolom Melfijem?

Da, znao sam to.

- Zašto nisi tako rekao? - Nisam ga htio dovesti u nevolju.

- Trebao se oženiti. - Mm. - Onda je s Manuelom bilo nešto slično.

- Kakve to ima veze? - Manuela se ljutila na tebe nakon zabave.

- To nije istina. - Ali ti je grubo odgovorio preko telefona.

Dok je bila u autu s Nicolettom, ti si je nazvao, a ne Andrea.

Zapisi tako kažu.

Da, to sam bio ja.

Ali Manuela je bila van pameti, rekla bi bilo kome da se jebe.

Rekao si da si napustio zabavu u ponoć, zar ne?

Da.

Ali bili ste na benzinskoj postaji blizu stanice Ostuni u 21:12

ubrzo nakon što je Manuelin vlak otišao. Zašto?

Manuela se nije ukrcala u taj vlak, zar ne?

Odgovori.

Ne znam. Guido, molim te, prestani.

A sada mi reci cijelu istinu.

Nisam htjela...

- Polako, polako... - Hajde.

Stoj mirno.

- Vi ste divna medicinska sestra. - Da? - Mm.

Ručno...

Dođi i ti.

- Gadiš mi se! - Manu...

Nisam znao što da radim, bilo me sram.

- Što se onda dogodilo? - Tražio sam Manuelu.

Ali je već otišla s Nicolettom.

Nazvao sam je da se vratimo na razgovor, ali Manuela nije htjela.

Manu! Molim te, dopusti mi da objasnim.

- Odlazi. - Manu...

- Ne. - Slušaj me. - Pusti me!

Molim te. To je bilo sranje!

- Bili smo pijani. - Da, u redu... - Nije to ništa značilo!

- Vjeruj mi, kunem se. - Hajde...

Sjećaš li se obećanja?

- Oh, obećanje... - Nikad se ne bismo svađale oko muškarca. Sjećaš se?

Pogotovo za idiota poput Paola Melfija!

Proklet bio...

- Papir? - Da, hvala.

- Žao mi je, ali POS je spor. - Ne brini.

- Jeste li iz Ostunija? - Iz Barija.

Razumijem... Ideš li večeras na Mjesec?

- Ne. - Šteta... Nema na čemu.

- Hvala vam. - Hvala vam.

- Dobra večer. - I vama.

- Onda si se vratio na zabavu? - Da.

Popili smo piće i otišli u dnevnu sobu.

- U vrtu je bio nered, svi su bili pijani. - Što si učinio?

Razgovarali smo... o Melfiju, o Andrei, o Manuelinim roditeljima.

Tada je stigla Melfi i rekla nam da idemo plesati.

Ali rekli smo mu da nas ostavi na miru.

Željeli smo biti sami.

Prije odlaska ostavio nam je nekoliko tableta.

Manuela ih nije htjela, nikad ih nije uzela.

Ali rekao sam joj da su nam u tom trenutku potrebni da bismo se osjećali dobro.

I jesi li ih dobila?

- Što se dogodilo? - Ne sjećam se ničega.

Probudio sam se i bilo je jutro.

Ručno...

evo, popij malo vode.

Manu? Manu?

Manuela? Manuela, probudi se!

O, Bože, Manuela!

O, moj Bože! Manu!

- Paolo, ona ne diše! Mrtva je! - Što?

Ptica! Joj! Manuela!

- Što radiš? - Zovem hitnu pomoć!

- Daj mi svoj, moj neće raditi! - Ne zovi, nema koristi.

- Manu... - Ja ću se pobrinuti za to.

- Jeb... Sranje sveti... - Bože moj, Manu!

Rekao je da je prekasno da je spasi.

Manuela je imala nekih problema, a nije to znala.

Samo bismo si uništili živote.

Nisam znao što da radim, bio sam zbunjen, uznemiren.

Bio je miran. Rekao je da donesem Manuelin telefon u Bari.

I pošalji poruku njegovim roditeljima.

On bi se pobrinuo za Manuelu.

Što se sada događa?

Dobro...

A sada idemo na policiju i priznajmo.

Priznanje neće vratiti Manuelu!

Bila je nesreća, mi smo nevini!

Ali nisi pozvao pomoć, riješio si se tijela.

- Kriv si. - Što govoriš?

Lagao si svojim prijateljima, policiji, meni.

I svojoj obitelji.

Želiš me uništiti!

Ti si govno! Gadiš mi se! Mrzim te!

- Jeste li u upravnom odboru? Zašto? - Sklopili ste toliko poslova samo zahvaljujući meni.

- Berardi nas progoni, a ti praviš scenu? - To mi je dužnost već dugo.

Ali oprosti... bio si nitko.

Sad kad si bogat, živi život kakav želiš.

Imaš prekrasnu ženu, ljubavnicu s kojom bih bio oprezan...

- Ne miješaj moj privatni život. - I ne miješaj upravni odbor.

Ostani gdje jesi, imaš sve za dobiti.

Do sada si bio pobjednik. Ti dobivaš počasti, a ja prljavi posao.

Stefano... Više te ne prepoznajem.

Možda je to stres.

Trebaš se odmoriti. Uzmi odmor, hm?

Ti uzmi odmor. Ja imam puno posla.

Učini kako ti kažem i ništa se neće dogoditi. U redu je.

Halo, halo, halo.

- Evo me. - Moram ti nešto reći. - O Andromedi? - Da.

Identificirali smo 54 imena s bankovnog računa udruge.

- Pa? - Zahvaljujući uplati kotizacije.

- Rekonstruiramo popis članova. - Pa što?

Znaš li tko je pedeset pet?

- Larocca. - Upravo tako.

Bravo.

Kraj 4. epizode

✰ RTNNJ ✰