Original subtitles

Do 14. listopada 1941.,

snage Operacije Tajfun,

Hitlerovog plana za zauzimanje Moskve,

borile su se s tjedan dana prolomnih

kiša i upornim ruskim otporom.

Ceste su se raspale u kanale

bezdanog blata po kojima su

vozila na kotačima mogla voziti samo puževom

brzinom i to samo ako su ih vukli

tenkovi.

Unatoč uvjetima,

Nijemci su napredovali na 100

kilometara od ruske prijestolnice.

Rusi su strastveno branili

svaki pedalj svoje domovine, ne

mareći mnogo za vlastite živote.

Njihova patnja bila je intenzivna, ali čekalo ju je još

više i gore.

Manje od godinu dana kasnije, bili su

preplavljeni masovnim njemačkim

napadom. Dok je Hitlerova kampanja u

Rusiji dostigla svoj gorki vrhunac kod

Staljingrada.

[glazba]

[glazba]

[glazba]

[glazba]

[glazba]

U Moskvi, živčanom središtu

Sovjetskog Saveza, blizina

njemačkih vojski bacila je stanovnike u

potpuni kaos.

Organizirane su masovne evakuacije, dok su

neki građani jednostavno pobjegli svojom

voljom.

Čak su se i Staljin i njegova vlada pripremali

napustiti svoj glavni grad. Kruže

mnoge glasine o Staljinu

i Moskvi. Ali Staljin, unatoč svim svojim

manama, zapravo i iz onoga što se može

zaključiti iz razgovora s nekim od njegovih

najbližih suradnika, nije imao namjeru

napustiti Moskvu i to je jasno dao do znanja

. i on i on je pitao Šukova

zapravo

sredinom listopada, zapravo

kada je u Moskvi zavladala ogromna panika

i Moskva se praktički evakuirala,

to se na ruskom zove Balšajrap,

veliki pokolj, ovo je bila neovlaštena

evakuacija i Staljin, iako je grad bio

miniran i sve je bilo spremno

za dizanje u zrak, rekao je Žukov,

možemo li zadržati Moskvu? A Žukov je rekao da,

možemo. Staljin je rekao, u redu, to je to. I

ostao je u Moskvi i bio je

tamo, i stvarno tamo, bilo je vrlo

važno. Bio je tamo 7.

studenog 1941. Mislim, fizički je bio

tamo. On je napravio emisiju. Mislim,

bilo je savršeno očito da je Staljin bio

tamo i da je Staljin trebao ostati.

Preostali građani Moskve

pretražovani su u potrazi za regrutima za civilne rezervne

snage, koje su žurno mobilizirane na

frontu.

Staljin je sada od svojih špijuna u

Japanu saznao da japanska vlada

ne namjerava napasti na istoku.

Oslobođen noćne more rata na

drugom frontu, naredio je transport

22 svježe divizije dobro opremljenih

sibirskih snaga u Moskvu.

Novembarski mrazevi su došli kasno, ali oštri.

General je ranije tražio zimske

zalihe, ali je bio ukoren zbog

negativnog [glazbenog] razmišljanja.

Nijemci su počeli pronalaziti konkretnu upotrebu

za propagandne letke koje su

dobivali, trpajući ih u

uniforme kako bi se zaštitili od hladnoće.

U Moskvi se Staljin mučio da rasplamsa

moral građana organizirajući

tradicionalnu paradu za Dan revolucije

unatoč opasnostima od zračnog

bombardiranja.

U svom govoru na Lenjinovom grobu ponovno se

pozvao na drevnu rusku

tradiciju herojstva suočenog s

nedaćama.

Rat koji vodite je oslobodilački rat

, pravedan rat.

Neka vas u ovom ratu inspiriraju

herojske figure naših velikih predaka.

Hitler je inzistirao da se njegove vojske

podijele i istovremeno priđu Moskvi sa

sjevera i juga.

Do kraja studenog bili su udaljeni samo

30 km od svog cilja.

Tornjevi Kremlja bili su

primamljivo u njihovom pogledu. Ali

Hitlerova arogancija zbog neuspjeha u osiguravanju

zimskih zaliha sada je katastrofalno

ograničavala njihov napredak.

Bez antifriza, motorna vozila

ne bi mogla upaliti, a avioni ne bi mogli letjeti.

U završnom napadu, koji je započeo

1. prosinca, Nijemci su se približili

Moskvi na samo 15 km.

Žukovljev zapadni front je tada počeo

povlačiti sjeverni krak svog

okruženja, a južni front je zaustavio

Gdderianove snage oko Tule na

jugu.

Mobilne skupine Rusa uništavale su

odlagališta fumigana i topništvo duboko iza

njemačkih linija.

Trupe Trećeg Reicha sada su se suočile s

potpuno opremljenom ruskom pješadijom, udobno

odjevenom u filcane čizme i velike

kapute.

Progonjeni skijaškim bataljunima, gledali su kako se

njihovi neprijateljski tenkovi T34 probijaju kroz

snijeg i šumu dok su se njihovi vlastiti tenkovi

tromo probijali cestama.

Njemački moral je splasnuo.

Pritisnuti vojnici, većina njih

još uvijek odjeveni u ljetne uniforme i

uske kožne čizme, brzo su se povlačili,

često u žurbi napuštajući ogromne zalihe

opreme.

Ohrabreno njihovim probojem,

rusko vrhovno zapovjedništvo pokušalo je okrenuti

njemačku taktiku protiv sebe i

opkoliti cijelu njihovu armijsku skupinu Centar.

Unatoč Hitlerovim naredbama da ostanu čvrsti,

Nijemci su se do kraja godine

povukli na 150 km od Moskve.

Generali Gdderian i Herpner bili su

otpušteni zbog povlačenja bez

dopuštenja.

Linija Crvene armije se skraćivala, a

Žukov i Rašovski su, krećući se uz

rezervnu frontu, počeli,

mislim, imati

koherentniju obranu, iako nije bila toliko,

hm, snažna, barem je

počela reagirati i, hm, Nijemci su se u

toj fazi

ofenzive doslovno zaletjeli u zemlju, a onda,

kao što se sjećate, Nijemci su morali u određenom

smislu ponovno doći do daha i napraviti

završni, hm, iskorak.

Ruski protunapad dodatno je

ojačan [glazba]

ponovnim zapošljavanjem časnika osuđenih na

zarobljeničke logore tijekom Staljinovih velikih

čistki. Bili su

žestoki ratnici.

Kao što je ranjeni zapovjednik 222.

[glazbene] pukovnije rekao svojim njemačkim

ispitivačima:

"Ako čovjek iza sebe ima kažnjenički logor,

smrt ga ne plaši."

Manje istaknuti zatvorenici

pušteni su u kaznene bataljune, koji su

obavljali najopasnije zadatke, poput

čišćenja minskih polja i osvajanja

uporišta.

Stopa gubitaka u tim bataljunima

bila je najveća u Crvenoj armiji.

Ali zatvorenici su se i dalje dobrovoljno javljali za

vojnu službu.

Stopa smrtnosti u logorima

povećala se sedmerostruko od 1940.

Tada je Staljin oglasio

najalarmantniji i najupozoravajući znak. Tada

je izdao naredbu, ne povlačeći ni korak

unatrag. I nije mislio ni korak

unatrag. Na primjer, nametnuo je

Crvenoj armiji kaznene bataljune. Svatko tko se

pomakne izvan reda. A ako pogledate

činjenicu, na primjer, da je možda oko

400 000 ruskih vojnika bilo smješteno u

kaznene bataljune tijekom rata, to će vam pokazati

opseg i razmjere discipline u

bitci za Staljingrad. 13 500 ljudi

Crvene armije bilo je smješteno u kaznene bataljune

i vrlo vjerojatno strijeljano

u Lenjingradu. Opskrba hranom

opsjednutog grada pogoršavala se

tijekom cijele jeseni.

Do kraja studenog bili su na

najnižoj razini cijele opsade.

Ručni radnici su primali samo 250

grama kruha dnevno, što je bila trećina njihovih

uobičajenih potreba.

Bez vode za sanitaciju i osnovnih

medicinskih potrepština, bolesti su se

proširile.

Kako su temperature padale na minus 20 stupnjeva,

tisuće ljudi počele su umirati svaki dan.

Potpuna glad je stalno prijetila.

Nijemcima se slom činio

neizbježnim. Po

povratku u Berlin, organiziran je prijem s Adolfom

Hitlerom kao počasnim gostom

u čast pada razorenog

grada.

Pozivnice su bile tiskane, ali nikada nisu

bile objavljene.

Vrlo zanimljiva slika koju dobijete jest

razgovor sa ženama vojnikinjama Crvene armije.

koji su, usput rečeno, bili u borbenim jedinicama.

A ako razgovarate s medicinskim sestrama,

zapravo, one su bile s

odjeljenjima i vodovima koji su se borili prsa o prsa

s Nijemcima. I tu dobivate možda stvarno

živopisniju sliku

života koji se vodio,

uh, sa ženama koje su pokušavale, ponekad su te

liječnice morale uzeti automatski

pištolj i same se obračunati s Nijemcima

. Dakle, imate žene, i

ta sjećanja i sjećanja na

tu vrstu borbi su apsolutno

užasna ili sjećanja žena koje su bile u

Staljingradu, pokušavajući tamo i vidjevši na

primjer jednu strašnu scenu

o kojoj mi je gospođa pričala na ledenom toku koji je

plutao niz vulgarnu rijeku, ovdje su bile dvije

skupine njemačkih i ruskih vojnika

mrtvih

smrznutih u nepokretnosti, mislim na žestinu

i, hm, nehumanost sukoba,

hm, prosjački mašti

.

Rusi su označili cestu preko

zaleđenog jugozapadnog kuta jezera Lagoda

i do 22. studenog konvoji

kamiona jedva su sprječavali glad

u gradu.

Bio je to opasan prolaz kroz

oštre sjeveroistočne oluje koje su puhale

preko jezera.

Pa ipak, unatoč svim užasima, Rusi su

znali da je obrana ove životne kucavice

grada jedina mogućnost da se

stanovnici održe na životu.

Ali hrane koja je dolazila preko leda bilo je

premalo, prekasno za neke.

Žrtve gladi koje

pate od pada krvnog tlaka

i propadanja srca i

unutarnjih organa nikada ne bi povratile svoje

zdravlje.

Mnogi bi umrli mjesecima nakon što bi hrana i

medicinske potrepštine konačno stigli.

Djeca koja su preživjela izašla bi

potpuno traumatizirana opsadom.

To se odrazilo u načinu na koji su se mnoga

djeca igrala sama.

na način na koji su čak i u svojim kolektivnim

igrama igrali u tišini s ozbiljnim

licima.

Vidio sam dječja lica koja su odražavala

toliku zamišljenost i tugu da su

te oči i lica govorili više nego što se

moglo izvući iz svih priča

o užasima gladi.

Kako se bližila nova godina,

Staljin je imao sve razloge za

optimizam u pogledu ishoda rata.

Njemački Blitz Creek usporio je do

puzanja, zaustavio se i sada se mukotrpno kretao

unatrag.

Također se činilo da je veliki egzodus

industrije na istok

uspješno ostvaren.

Uspjeli su iseliti

znatne dijelove tvornica tenkova

i tvornica zrakoplova. Nije bilo toliko

pitanje proporcije. Radilo se

o tome koje su točno

tvornice, na primjer Harkovska

tvornica traktora koja je proizvodila tenkove,

uspjele to izbaciti.

Radnici u toj tvornici

hodali su uz željezničku prugu

pod njemačkom vatrom kako bi postigli da se

vlakovi izmjeste. Izvadili su

opremu i odveli radnike

. Dakle, ono što se dogodilo je naravno

1942. godine, kako je Vermach prodirao dublje u

Rusiju, morao je uslijediti drugi

val evakuacije.

Ali do kraja jeseni 1943.

počinju se kretati. Dolazi do

ponovne evakuacije. Dakle, to je bila

kolosalna, bila je to najveća industrijska

migracija u povijesti svijeta.

Mislim da je oko 1900

tvornica premješteno na istok, što je bilo...

čak i bez, hm, infrastrukture,

tvornice su postavljene na golo

tlo, a u jednoj tvornici zrakoplova,

mislim da je bilo oko 17 dana nakon

preseljenja, proizvodili su

svoj prvi zrakoplov,

dok su sljedeća 3 mjeseca bila

ključna, ekonomski rat je

stavljen na zdrave temelje.

Prije studenog, Sovjetski Savez je

izgubio između 1/2 i 2/3 svojih

proizvodnih kapaciteta u ugljenu, sirovom željezu,

čeliku i aluminiju, zajedno s

četvrtinom svojih inženjerskih kapaciteta.

Njegova ukupna industrijska proizvodnja je bila

smanjena. Istočne industrijske enklave

brzo su postale temelj

ruskih ratnih napora.

Trenutačno širenje euroalskih,

sibirskih i kazahstanskih proizvodnih središta

u prvoj godini rata

bilo je gotovo čudesno.

Uvjeti rada bili su užasni.

Mnogi evakuirani radnici

radili su na temperaturama ispod nule dok su se

tvornice

oko njih još gradile. Spavali su na

podovima pokraj svojih strojeva ili u

grubim zemunicama uz tvornice.

Hrana je bila oskudna, a medicinski resursi

praktički nepostojeći.

U prvoj fazi preseljenja,

proizvodnja po glavi stanovnika bila je slaba, a

stopa smrtnosti među radnicima

visoka.

Do ljeta 1942. proizvodnja je počela

rasti.

Kako su se uvjeti poboljšavali,

razina proizvodnje rasla je sve dok doprinos

tih područja nije dosegao dva i pol puta veću

proizvodnju od cjelokupnog predratnog

sovjetskog gospodarstva.

Na kopnu je tenk T-34 postajao

standard, na užas njemačkih

oklopnih skupina.

Kad je 17. pancer dočekao prvi od ovih srednjih tenkova

, otkrili su da se

njihova granata jednostavno odbila od teškog

kosog oklopa, dok se njegov brzi top kalibra 76

mm pokazao razornim.

Probijala se kroz napredovanje Nijemaca

9 milja prije nego što ju je zaustavila

poljska topnička haubica s male udaljenosti.

Njegov snažan dizelski motor omogućavao mu je

jedrenje preko terena kojem su se paneri

potpuno protivili.

No unatoč sovjetskom optimizmu, rat je bio

daleko od kraja.

Ruski branitelji platili su

strašnu cijenu za svoj otpor, a

ljudski gubici nastavit će se

sljedeće tri godine.

Ako razgovarate s Rusima,

reći će i reći će vam, i mnogi će

vam reći, da je 1942. bila gora

godina od 1941.

jer su se dogodile dvije stvari. Staljin je imao

nalet krvi u mozak i odlučio se

za preuranjene ofenzivne operacije

početkom, kasnom zimom, ako hoćete, i

početkom proljeća 1942. I što se dogodilo

kao rezultat toga? Možda ste imali

najveću katastrofu koja je zadesila Crvenu

armiju ljeti 1942. kada je u

njemačkom prodoru na jug, na

Kavkaz i dalje na istok, Crvena

armija bila gotovo uništena.

Ali ono što se tamo dogodilo zbunilo je

Hitlera jer umjesto velikih

operacija okruženja 1941., Crvena

armija nije bila tamo. Zapravo se počelo

razumno povlačiti.

Sovjetski gubici u prvih 6

mjeseci invazije bili su

zapanjujući.

Tek 50 godina kasnije

priznat će se da je samo u obrani Moskve poginulo 1 i 2 milijuna vojnika

.

Mnogi od onih koje su

Nijemci zarobili prošli su gore od mrtvih.

Njemačko vrhovno zapovjedništvo tvrdilo je da su

Rusi odbili poštivati

Ženevsku konvenciju o postupanju s

ratnim zarobljenicima te je poticalo

njemačke trupe da se osvete takvim

barbarskim podljudima.

Sovjetski Savez se zapravo obvezao

poštivati ​​Ženevske protokole i

preko neutralne Švedske zatražio je od

Njemačke da učini isto.

Njemački odgovor bio je strijeljanje ruskih

zarobljenika [glazba] bez nadzora, ubijanje plinom

, izgladnjivanje i lišavanje

medicinskih potrepština potrebnih za

preživljavanje.

Mnogi su [glazba] bili nagurani u željezničke

vagone i ostavljeni na sporednim kolosijecima da propadnu.

Drugi su bili prisilno marširani dok nisu

umrli od iscrpljenosti.

više ih je jednostavno bilo izloženo smrtonosnim

okrutnostima ruske zime.

Stotine tisuća sovjetskih

zarobljenika ubijeno je do 1942. godine.

To je postavilo stravičan trend

koji će se nastaviti tijekom cijelog

rata.

[glazba]

Nijemci nisu predvidjeli nikakve uvjete za svoje

ratne zatvore. Ostali su na

otvorenom. Bili su izgladnjeli. Bili su

pretučeni. Bili su strijeljani. Uh,

korišteni su, uh, zapravo, njemačka

vojska je vrlo često koristila tijela

ruskih zarobljenika kao, uh,

britansku opremu za hitne slučajeve, znate, pa je

stupanj barberizacije koji je nastupio

u vrlo ranoj fazi, uh, sovjetsko-

njemačkog rata, Veliki domovinski rat bio

značajka koja je trajala do samog

posljednjeg dana tog rata, a bila je

namjerna i organizirana, bila je

sustavna i iako se njemačka vojska

pokušala opravdati,

govoreći da nije sudjelovala u tome. To

jednostavno nije istina. Doista, ako

pogledate Mansteinove rane naredbe iz 1941.,

on je bio jednako entuzijastičan

za ovu barbarsku politiku kao i bilo tko

drugi. Dakle, jednostavno to nisu

učinili Einstein ili SS. Njemački vojnik je

konačno oslobođen svake

kaznene odgovornosti prema njemačkom

vojnom zakonu. S te točke gledišta, bio je

neobuzdan, uh, i nekontrolirani

agent. I ne brinite, iskoristio je to u potpunosti

.

Ukupan broj ruskih zarobljenika koji

će na kraju biti procijenjen

na [glazba] 5 1/2 milijuna.

Herman Guring rekao je Chanu, Mussolinijevom

izaslaniku, da su ruski zarobljenici, nakon što su bili

prisiljeni jesti duše

vlastitih čizama, potom pribjegli

kanibalizmu [glazbi]

i da su pojeli i njemačkog stražara.

Neke nacije, nastavio je, moraju biti

[glazba] desetkovane.

Ništa se ne može učiniti po tom pitanju.

Brojka od tri i pol

milijuna zaklanih ruskih PS-ova o peradi bila je

kap u moru za Reich Fura SS

[glazba] Hinricha Himmlera.

Himmlerovi planovi za novi poredak u

Europi predviđali su smanjenje

slavenskog stanovništva za najmanje 30 milijuna.

I upravo su Himmler i njegov zamjenik

Hydrich bili pravi gospodari

okupirane Rusije.

Kad su feldmaršala Kitlea pitali zašto su

navodno civilizirani zapovjednici

njemačke vojske dopustili barbarstvo

ruske invazije, prosvjedovao je da

čak ni vrhovni zapovjednik vojske

nije imao izvršnu vlast ili

ovlasti za izdavanje i provođenje zakona na

okupiranom istoku.

Ova prerogativa pripadala je isključivo

Hidri i Himmleru koji su imali de facto

diskrecijske ovlasti nad životom i

smrću stanovništva i zarobljenika,

uključujući ratne zarobljenike.

Himmlerovi zlokobni krvnici,

Shuttuffeni ili SS-ovci postali su vrhovni

vladari zapadne Rusije.

Čak i prije Barbarose, SS je

s vojnim časnicima razgovarao o tome kako

im se može pomoći u

kampanji terora koju su trebali pokrenuti

nakon invazije.

U svibnju 1941.

formirana su četiri Inzatka s primarnim

ciljem eliminacije ideoloških

protivnika Reicha.

Sovjetski dužnosnici, komesari i Židovi

trebali su biti okupljeni i strijeljani.

U slučaju da su oni koji su

brzo ubijeni metkom bili sretni.

Lokalni židovski vođe u Rusiji bili su

prisiljeni okupljati svoje ljude na

određenim područjima. S tih sabirnih

mjesta prevezeni su na

polja smrti gdje su im skidali

[glazbenu] odjeću i izrešetali ih

mitraljeskom vatrom.

Sam broj ranjenika često je značio

da su ranjenici bacani u

grobne jame i pokrivani kako bi se

ugušili.

U Kijevu je u rujnu 1941. ubijeno preko 33 000

Židova u jednoj operaciji

koja je trajala 2 dana. U Pinsku

je pokolj izvršen upotrebom

granata, pasa, sjekira i konjice

SS-a. Bio je to

težak i zahtjevan posao, a

vojnici su bili nagrađivani trostrukom plaćom

i dugim praznicima.

Eric Olondorf, jedan od

zapovjednika Inzatkuma, hvalio se da je

osobno u prvoj godini rata uništio 90 000 žrtava,

uglavnom Židova

. Ali

nisu samo Židovi patili.

Svatko je mogao biti optužen da je

dužnosnik ili komesar i pogubljen po kratkom postupku

.

Njemačke trupe su aktivno poticane

na nasilje nad okupiranim

stanovništvom koje je trebalo biti podjarmljeno

terorom.

Ljudi su bili brutalno zlostavljani zbog stvarnih ili

izmišljenih prekršaja unatoč propisima,

a žene su silovane na ulicama pred

užasnutim promatračima.

Osim što su provodili ovu politiku

represije i etničke sanitacije,

dužnosnici u Rusiji bili su dužni i

osigurati prisilni rad za njemačko ratno

gospodarstvo.

To je omogućilo da muški civili u Reichu

budu oslobođeni za vojnu službu.

Njemački dužnosnici u Rusiji obavili su

zadatak s jezivom mješavinom

barbarstva i nesposobnosti.

Potencijalni regruti su okupljeni bez

ikakve diskriminacije u pogledu njihove

podobnosti.

Često su dugo vremena ostavljani bez hrane

, a uvjeti u teretnim

vlakovima koji su ih prevozili prema zapadu bili su

ludi i neljudski.

Bebe rođene na putovanju istrgnute su

iz majčinog naručja i bačene

na nasipe koji su prolazili da propadnu.

Nije iznenađujuće da je do kraja 1941.

100 000 onih deportiranih iz

Ukrajine poslano natrag kao nesposobnih za rad.

Mnogi nisu preživjeli povratno putovanje.

Oni koji su čekali da otputuju prema zapadu bili su

prisiljeni gledati kako se mrtvi drugovi

istovaruju iz vlakova u kojima

će i sami morati biti.

Ovakav tretman okupiranih naroda,

od kojih su neki naciste dočekali kao

spasitelje od Staljinove tiranije,

na kraju je doveo do

pokreta otpora odlučnih u osveti

za brutalnosti koje su

im bile nanesene.

Zločini su bili duboko urezani u

psihu onih koji su im svjedočili i

potaknuli neumoljivu mržnju prema

počiniteljima.

Hitler je brzo gubio povjerenje u

zapovjednike koji nisu uspjeli

uspješno završiti slučaj Barbarase. Već je

otpisao i

opreznog Fon Runeta i drskog

Guerrerijanca.

Trvenje između Hitlera i njegovih

generala postajalo je sve glasnije i žešće

kako je zima odmicala.

Unatoč tome, kako je siječanjska inicijativa

zapela u proljetnom Thoru,

Staljin nije imao što ponuditi u

ofenzivi koja je bila toliko nemilosrdno vođena

da je prouzročila više ruskih nego

njemačkih žrtava.

Vulovljeva fronta uspjela je prodrijeti kroz von

Lebovu armijsku skupinu na sjeveru, ali njezina druga

udarna armija bila je izolirana na

čelu prodora i

napad je odbijen.

Dalje na jugu, Sjeverozapadni front okružio je

90 000 ljudi Fonibove vojske na

području od 800 četvornih milja u blizini Denska.

Međutim, u herojskoj operaciji koja je

dobila osobne pohvale Fure,

Luftvafer je uspio spriječiti

povlačenje opskrbljujući Densk džep

s 270 tona zaliha svaki dan sve dok

konačno nije probijen koridor

kako bi se odmaknuli branitelji.

29. armija Kaninskog fronta, koja

je gotovo završila okruženje

velikog dijela Armijske grupe Centar, i

sama je bila okružena i uništena.

Grupa armija Jug uspjela je obuzdati

izbočinu koja se razvijala pod napadom

ruskih Južne i Jugozapadne

fronte.

Na Krimu su ruski dobici bili

ograničeni na poluotok Kerš.

Bila je to najbrutalnija zima u

živoj povijesti, i obje su strane izašle

iscrpljene, iako su njemačke vojske

trebale biti dobro pripremljene za

strašne uvjete.

General vojske Moretskco napisao je: "

Nikada neću zaboraviti beskrajne šume,

močvare, natopljena polja,

rupaste ceste,

tešku bitku s

neprijateljskim snagama koja se vodila rame uz rame s

jednako teškom bitkom s

prirodnim silama.

Njemačke vojske izašle su iz

zimskih borbi u stanju koje je

general France Halder, Hitlerov načelnik

stožera, opisao kao katastrofalno.

Od 162 divizije suočene s Crvenom

armijom, samo 11 bilo je u potpunosti sposobno za

ofenzivne operacije.

Od 16 oklopnih divizija na istoku, na

raspolaganju je bilo samo 140 ispravnih tenkova, a većina divizija bila je samo

20% mobilna.

Ipak, Hitler je bio odlučan da se

nastavi napad u punom opsegu. Radilo se

o napredovanju ili povlačenju.

Velmat nije bio u potpunosti oklopna

vojska. Naravno, imao je velike i

važne industrijske komponente. Ono što

ljudi zapravo zaboravljaju jest da dok

tenkovi jure ruskom

ravninom, njemačka pješadija maršira.

Izvodila je nevjerojatne pješačke

marševe. Znate, pješaštvo je

marširalo usput kako bi pokrilo teren.

I tako..." Mislim da imate udio

od 160 njemačkih divizija, od kojih je 99

Panza divizija. Neke od njih su se sigurno

raširile, takoreći. Dakle, dojam

da je sovjetsko-njemački rat bio niz

dramatičnih, uh, uh, brzih oklopnih

ispada i napredovanja, ako pažljivo pogledate

sovjetsko-njemački rat, on je

zapravo prilično drugačiji, a to se vrlo

često ignorira, to je zapravo bio, uh, rat

velikih opsada Lenjingrada Adessa Seastoppel

Moskva, a

onda je to bilo obrnuto kako je Crvena

armija napredovala, opsade su tada na

njemačkoj strani, a druga stvar je bila da ako

pogledate operacije na

središnjem dijelu sovjetsko-njemačkog fronta, bila je to

vrlo važna borba za

kontrolu željezničkih pruga jer je

to olakšalo, uh, logistički

pokret, a kada su Nijemci ostali

bez većeg dijela svojih željezničkih

komunikacija, bili su u ozbiljnim

problemima. Jedan od velikih uspjeha

Crvene armije bio je, usput rečeno, to što nisu

čekali da zauzmu ogromne dijelove

željezničke pruge, oni bi

jednostavno napredovali na kratku udaljenost i

izgradili željezničku prugu.

Halda je čak razmatrao preporuku

povlačenja na predratnu granicu u

Poljskoj.

Sasvim mudro. Nikada nije spomenuo... ovo

Hitleru.

Ako se njemačke vojske povuku,

Rusija bi mogla pregrupirati svoje snage, povratiti

sirovine i obnoviti svoju

zapadnu industriju.

Hitlera je ekonomski

lobi u Njemačkoj obavijestio da bez svježih

rezervi nafte [glazba]

ne može održati ratne napore.

Naftna polja Kavkaza

primamljivo su mamila.

Sve misli o povlačenju su

odbačene. Gubici

ljudstva, vozila i

tenkova koji su pretrpljeni od

izbijanja neprijateljstava nisu se mogli

u potpunosti nadoknaditi za novu ofenzivu.

Pješačke divizije sada su trebale imati ukupno

sedam bataljuna umjesto devet.

Bojna snaga satnija smanjena je

sa 180 vojnika na 80.

Između studenog 1941. i ožujka 1942.

isporučeno je samo 7500 vozila kako bi

se zamijenilo 75 000

izgubljenih, a loživo ulje je bilo u

nestašici.

Mobilnost je bila ozbiljno pogođena.

Panserske divizije, koje bi

sudjelovale u ljetnoj ofenzivi na

jugu, sadržavale su jedva po 135 tenkova.

Čak je i to postignuto samo

ozbiljnim slabljenjem sjevernih i središnjih

divizija. Jedino oružje koje je Hitler

imao na svojoj strani bilo je iznenađenje.

Staljin je pretpostavio da će Hitler

nastaviti napad na Moskvu i snažno je

pojačao njezine obrambene rezerve.

Ali kada su Nijemci napali 8.

svibnja, krimski front je

rastrgala Fon Mensteinova 11.

armija. Njemačka strategija bila je očistiti

bokove za koncentrirani napad prema

naftnim poljima Kavkaza.

Dok je Fon Manstein pokoravao

Krim, Timosenkov jugozapadni front,

koji se nalazio na sjevernom krilu

prodora, trebale su uništiti 9.

i 57. armija.

Kada je njemačko okruženje

završeno, gotovo cijela rezerva

tenkova T34 i KV1 prikupljena tijekom

zimskih mjeseci bila je u njemačkim rukama, zajedno

s preko 2000 topova i gotovo 250 000

zarobljenika.

Na jugu je Fon Mannstein do tada

ušao u završnu fazu svoje krimske

kampanje, a samo je tvrđava

Sevastopolj, opsjednuta od prethodne

godine, još uvijek bila pod sovjetskom kontrolom.

Nakon 250 dana upornog otpora,

Sevastopolj se konačno predao.

4. srpnja.

Pobjedničke trupe dobile su naredbu za sjever

prema Lenjingradu unatoč molbama da prijeđu

Kerški tjesnac i pojačaju glavnu

ofenzivu.

Njemačke snage sada su bile organizirane

u dvije skupine.

Armijska grupa B udarila je prema istoku od Kurska

na sjeveru i Karkova na jugu,

ali nije uspjela opkoliti

sovjetske snage u povlačenju.

Hitler, uvjeren da se glavnina

Crvene armije povukla na područje

sjeverno od Rosta, naredio je veliko

okruženje grada.

Time je [glazba] odvojio

četvrtu oklopnu armiju od njezina napredovanja

niz koridor Donuts prema

Staljingradu.

Bila je to kobna pogreška.

Fonst je [glazba] kasnije bio desno.

Četvrta oklopna armija napredovala je s

moje lijeve strane. Mogla je zauzeti Staljinrad

bez borbe krajem srpnja, ali

je preusmjerena na jug kako bi mi pomogla u

prelasku zore. Nije mi trebala njezina

pomoć. Samo je zakrčila ceste kojima sam se

koristio. Kad je ponovno skrenula na sjever

dva tjedna kasnije, Rusi su

okupili taman dovoljno snaga kod

Staljinrada da je provjere. Nakon zauzimanja

Rosta, Armijska grupa A nastavila je uz

Crno more obale prema podnožju

Kavkaza. Hitler je planirao zauzeti

Staljinrad, a zatim krenuti prema jugu.

Sada je bio predan istovremenom postizanju oba

cilja. Do kraja

kolovoza, Grupa armija A naišla je na

žestok otpor novoosnovane

Transkavkaske fronte, braneći raspon

ogromnog planinskog lanca od

Crnog mora do Kaspijskog jezera.

Također je uspostavljena ruska jugoistočna fronta

kako bi se zaštitile ravnice

sjeveroistočno od planina. Kavkaska

fronta sastojala se od Gruzijaca, Armenaca

i Ararijaca koji su bili dobro svjesni što bi

njemačka invazija značila za

njih i njihove obitelji.

Njihov otpor bio je očajan i

odlučan.

Otprilike polovica odraslih muškaraca

Gruzije na kraju će se žrtvovati

u gorkoj borbi za

svoju domovinu.

Ne samo da se otpor pojačavao

ispred Grupe armija A, već se njihova

snaga stalno smanjivala kako bi se

ojačala bitka za Staljingrad na

sjeveru. Kavkaski naftni izvori bili su

primarni cilj njemačke ljetne

ofenzive.

Zauzimanje Staljingrada isprva je bio

samo očiti cilj zaštite

lijevog boka Grupe armija A.

Da Staljingrad nije nazvan u čast

ruskog vođe, možda bi

ostao sporedni cilj.

Staljingrad postao je, ako hoćete, simbol

njemačke izdržljivosti, njemačke

sposobnosti.

Usput, imao je i važno strateško značenje, jer ako

bi presjekli vulgarno,

prorezali bi ruske

komunikacijske linije za naftu, za transport. Dakle,

nije bila laka stvar, ali joj je pridonijelo

ogromno psihološko

značenje. Obje strane su bile u toj

strašnoj borbi u prsa

iz koje se nisu mogle osloboditi,

iz koje nitko nije mogao vidjeti kako bi se mogle

osloboditi osim što je jedna morala biti

uništena, a druga postati pobjednik.

I imala je kvalitetu te, te

vrste borbe.

Dakle, politička važnost koja se

pripisivala Staljingradu bila je izuzetno

važna i funkcionirala je nakon što je Crvena

armija pokrenula svoje protuofenzive i

bila uspješna. Naravno, to je išlo u

korist, hm, Sovjetskog Saveza.

Hitleru je

sve teže bilo odoljeti simbolici njegovog imena

.

23. srpnja njegovo je zauzimanje

stavljeno u rang s južnim

napredovanjem.

Do rujna, poraz u gradu nazvanom

po njegovom ljutom suparniku bio je nezamisliv.

I Staljin je bio svjestan

uključenog simboličkog značenja.

Već 1. srpnja, s... Dok se

njemačka Šesta armija približavala velikom

zavoju u zoru i prijetila

cesti prema gradu, Staljin je rekao

Timošenku:

"Naređujem formiranje armijske skupine

Staljingrad."

Sam grad će braniti

62. armija do posljednjeg čovjeka."

Da se Staljingrad predao i da se

Crvena armija, kako je planirala,

kreće prema zapadu velikom brzinom,

uspjela bi blokirati njemačku

armijsku skupinu na stranama, što

bi zarobilo

ogroman broj ljudi. Dakle, argument

je da je, držeći Staljingrad

do 3. veljače i očito

ograničavajući određeni dio

ruskih snaga, omogućilo njemačkim trupama

koje su prodrle duboko na stranama da

izađu i povuku se, a Mansteinu da

izgradi improviziranu obrambenu

liniju i tako više-manje stabilizira

položaj koji se u jednom trenutku činio kao da je

cijelo njemačko južno krilo u

velikoj opasnosti

u vrijeme Staljinove granice. 62.

armija je očajnički pripremala

obrambeni položaj na mostu Clatch

zapadno od zore, uz podršku

64. armije i Prve tenkovske

armije s juga. 30. srpnja njemačka

6. armija udarila je sjeverno i južno od ove

formacije i Do 8. kolovoza

bio je okružen.

Ostaci 62. i 64. armije

povukli su se na bivši obrambeni

perimetar oko Staljingrada,

ostavljajući prilazni put praktički

nebranjenim.

Dana 23. kolovoza, Šesta armija

pod generalom Fredishom Powusom i

četvrta Pansa armija prešle su zoru i

jurile prema gradu.

Unatoč odlučnoj obrani

brojčano nadjačanih sovjetskih snaga, Nijemci su

prodrli kroz predgrađa.

Samo brzo povlačenje u središte

grada 30. kolovoza spriječilo je

potpuno okruženje prednje

obrane.

Osiromašeni ruski redovi

ojačani su sa 125 000

odraslih građana i 7000 mladića

u dobi između 13 i 17 godina.

Radnici u tvornicama streljiva

predavali su oružje i opremu

svojim vojnicima čim su sišli s

proizvodnih traka.

Kako je bitka rasla,

bili su prisiljeni sami ih koristiti.

U svojoj želji za brzom pobjedom,

Nijemci su napravili tešku taktičku

pogrešku.

Dok su bombardirali Luftov

tampon, koji je bio je naređen kao uvod

u konačni napad, uzrokovao je veliku

strukturnu štetu, a također je ograničio

mobilnost napadača.

Pretvorio je borbu za okupaciju

u ratni potok, rat kroz

ruševine koji je gušio

gradske poslove.

Njemačka tenkovska nadmoć i zračna

dominacija nisu puno značile.

Cijela taktička obuka njemačke vojske

bila je usmjerena na to kako izbjeći

takav rat iscrpljivanja.

Branitelji su se, s druge strane, pokazali

vještima u ovoj borbi skrivača

kroz labirint srušenih

zgrada i blokiranih uličica na koje

je Staljingrad sveden.

Bojne zone su se smanjile na minuciozne

razmjere.

U većim zgradama, katovi, pa čak i

stubišta, pretvoreni su u središta

sukoba. Svaki pregled postao je gotovo

nemoguć jer su pojedinačne zgrade

mijenjale vlasnike nekoliko puta u jednom

danu.

Natrag u Njemačkoj, spor napredak

njezine vojske izazvao je šale, parodirajući

službena izvješća s fronte.

Danas su naše trupe zauzele

dvosobni stan s kuhinjom, WC-om i

kupaonicom. Uspjeli su zadržati

dvije trećine unatoč teškim

protunapadima neprijatelja.

Ipak, sama težina

njemačkog napada počela se osjećati.

Sredinom prosinca, obrana grada

činila se na rubu da bude

svladana.

Odgovor na pitanje koliko

su Nijemci bili blizu pobjede u

Staljingradskoj bitci? Jest otrežnjujući.

Oko 400 jardi

jer su završne faze njemačkog

napada u studenom dotjerale maršala

Čujkova do samog ruba vode,

a on je imao svoj stožer zapravo na

rubu vode. Nikada nisu

potisnuti, ali došlo je do faze

u kojoj je bitka, koja je užasna,

mljela ruski

bataljun za ruskim bataljunom, kao što je to

usput bilo s Nijemcima. Uh, i

tu je bila i rasprava tko može

dulje izdržati, ali mislim da je to

vrlo vjerojatno bilo između 24. studenog

i posljednjeg tjedna, da, studenog,

u prvih nekoliko dana

prosinca, činilo se neizvjesnim

.

Rezultat rata na istoku

ponovno je visio o koncu.

Hitler je zanemarivao taktiku

fikcije,

ideju uništenja brzim udarcima

u bokove i stražnji dio koja je bila

osnova svih njemačkih uspjeha do

tada.

Zanemarivao je potrebe

kampanje. na stranačkim sastancima preusmjeravanjem

ključnih količina ljudstva prema

Staljingradu.

i potpuno nekarakteristično.

Ignorirao je slabosti njemačkih

bokova duž 60-miljne izbočine koju

je stvorio napad na Staljingrad.

Hitler je riskirao sve u svojoj

rastućoj opsesiji ovim jednim gradom.

Crvena armija pritisnuta uz

vulgarne, s dimećim ruševinama

Staljingrada ispred njih, ponovno su bile

na mukama.

Optimizam ranog proljeća

pretvorio se u dušu uništavajući niz

poraza koji su doveli do daljnjeg pada golemih

dijelova njihove domovine u

neprijateljske ruke.

Ako se Staljingrad sada preda,

udarac njihovom moralu bio bi ogroman.

Još zlokobnije, pad Staljingrada

zapečatio bi sudbinu stranačkih sastanka i

utro put konačnom probijanju

jedine barijere koja je stajala između nacističke

Njemačke i apsolutne kontrole nad

europskim kontinentom.

Unatoč svim ekscesima i brutalnostima

Staljinove Rusije, njezin slom

pokrenuo bi eru hladnokrvnog klanja

i kaosa kakav svijet nikada

prije nije vidio.

Riječima Josepha Gerblesa,

vrijeme brutalnosti približava se [glazbi]

koje mi Mi sami nemamo apsolutno nikakvu

ideju.

Zapravo, usred smo toga. Do

cilja ćemo doći samo ako imamo

dovoljno hrabrosti da smijući se

uništimo ono što smo nekada smatrali svetim, poput

tradicije, odgoja, prijateljstva i

ljudske ljubavi.

Bitka za Staljinrad nastavila se

nesmanjenom žestinom još četiri mučna

mjeseca, tijekom kojih su Nijemci

zauzeli 90% grada.

Ali, pokazujući herojsku hrabrost

suočeni s porazom, Rusi su konačno

odbacili svoje mučitelje, a s njima i

Hitlerovu sumanutu viziju ruskog

ropstva i svjetske dominacije.