Original subtitles

Grad od gotovo 3 milijuna stanovnika bio je 872 dana

odsječen od gotovo sve hrane,

goriva i lijekova dok je neprijateljska vojska

sjedila dovoljno blizu da ga vidi i

namjerno odlučila ne jurišati

jer je stvarni plan bio izgladnjivanje.

Do kraja, procjenjuje se da

je poginulo milijun civila. Većina

njih ne od bombi ili metaka, već od

gladi u onome što ostaje jedna od

najdužih i najsmrtonosnijih opsada koje je neki grad

ikada podnio u modernom dobu. Ovo

je opsada Lenjingrada. I za razliku od

Staljingrada ili Kurska, ovo nije bila

prvenstveno bitka između vojski. Bilo je to

nešto bliže sporom, [glazbenom]

namjernom istrebljenju

stanovništva cijelog grada. I to se događalo

gotovo dvije i pol godine dok ostatak

svijeta gotovo nije imao pojma koliko je to

zapravo loše. Da biste razumjeli zašto je Lenjingrad bio

toliko važan objema stranama, morate

razumjeti što je grad zapravo

bio. Lenjingrad, poznat prije i poslije

sovjetske ere kao Sankt Peterburg,

nije bio bilo koji grad. Bila je to bivša

carska prijestolnica Rusije,

rodno mjesto Boljševičke revolucije

i jedno od

najvažnijih industrijskih i kulturnih

središta Sovjetskog Saveza, dom velikih tvornica oružja,

brodogradilišta i stanovništva koje je

uključivalo neke od

najznačajnijih znanstvenih i kulturnih

institucija u zemlji. Simbolično i

strateški, bio je jedan od

najvažnijih gradova [glazbe] u cijelom

Sovjetskom Savezu, vjerojatno drugi odmah nakon

same Moskve. Kad je Njemačka pokrenula

Operaciju Barbarossa u lipnju 1941.,

Armijska skupina Sjever dobila je zadatak zauzimanja

Lenjingrada kao jednog od

glavnih ciljeva invazije, brzo napredujući

kroz baltičke države prema

gradu. Do početka rujna 1941.,

njemačke i savezničke finske snage

napredovale su dovoljno daleko da potpuno opkolile

grad, presjekavši svaki značajniji

kopneni put u grad ili izvan njega. Opsada je

započela, iako gotovo nitko u

gradu još nije razumio koliko će

trajati ili koliko će se pogoršati

. Ovdje strategija s

njemačke strane postaje uistinu jeziva,

i to je detalj koji razlikuje

Lenjingrad od gotovo svake druge opsade

u modernoj vojnoj povijesti. Njemački

zapovjednici, uključujući i samog Hitlera,

donijeli su izričitu odluku da ne

pokušavaju izravan napad s ciljem

potpunog zauzimanja grada. Interne njemačke

direktive iz tog vremena

jasno su opisivale plan. Opkoliti grad, prekinuti

opskrbu i dopustiti da glad,

bolesti i stalno bombardiranje

s vremenom unište stanovništvo,

izbjegavajući troškove u njemačkim životima koje

bi zahtijevale ulične urbane borbe

. Postojale su čak i direktive koje su

sugerirale da ako grad ponudi

predaju, njemačke snage trebaju odbiti

prihvatiti je i nastaviti blokadu

bez obzira na to, jer stvarni cilj

nije bilo vojno osvajanje. To je bilo

brisanje grada. Unutar okruženja,

posljedice te strategije postale su

očite gotovo odmah. Lenjingrad

nikada nije bio samodostatan grad.

Kao gotovo svako veće urbano središte,

ovisilo je o stalnom dotoku hrane i

zaliha iz okolne regije i

šire. Nakon što je opsada završila, taj je tok

gotovo u potpunosti nestao. Gradske

rezerve hrane, za koje su planeri pretpostavljali da će

trajati tjednima, [glazba] počele su

nestajati u prvih nekoliko

mjeseci. Do studenog 1941.

situacija je postala katastrofalna.

Dnevne obroci kruha, primarni

izvor hrane koji održava većinu stanovništva na

životu, više su puta smanjivani kako su se

zalihe smanjivale, na kraju padajući na

samo 125 g dnevno za nezaposlene

stanovnike i djecu, što je otprilike

težina malog špila karata, a

čak je i ta tanka porcija često bila dodavana

piljevini, celulozom i drugim

nejestivim punilima samo kako bi se

zalihe brašna dodatno povećale. Stvarni

unos kalorija za veći dio stanovništva tijekom

najgorih mjeseci opsade pao je na

mali dio onoga što je ljudskom tijelu

potrebno [glazba] za preživljavanje. I to se

gotovo odmah vidjelo u broju poginulih.

Ta prva zima 1941.

u 1942. [glazba]

bila je, s velikom razlikom,

najsmrtonosnije razdoblje cijele opsade.

Procjene sugeriraju da su deseci tisuća

ljudi umirali od

uzroka povezanih s glađu svakog

mjeseca. Tijekom najgorih razdoblja, koja se

u sačuvanim zapisima ponekad opisuju

kao tisuće smrti u

jednom danu, na vrhuncu, fizičke

posljedice na stanovništvo bile su ozbiljne

i vidljive posvuda u gradu.

Teška pothranjenost dovela je do iscrpljujućeg

stanja koje su preživjeli i liječnici u to

vrijeme jednostavno nazivali

bolešću gladi ili distrofijom, a koje je oslabilo

tijelo do te mjere da čak ni ljudi

koji su imali hranu dostupnu ponekad

je više nisu mogli pravilno preraditi.

Ljudi su se rušili na ulicama i

jednostavno se nisu mogli dići. Gradske službe su se

naprezale čak i da prikupe i pokopaju

mrtve, posebno nakon što se tlo

dovoljno smrzlo da je kopanje grobova

postalo ogroman pothvat, a

u nekim slučajevima je bio potreban eksploziv. Neki od

najpotresnijih sačuvanih zapisa iz

opsade, uključujući dnevnike

običnih stanovnika koji dokumentiraju

smrt članova obitelji jednog po jednog

tijekom jedne zime, ostaju

jedni od najrazornijih zapisa iz prve ruke

o bilo kojem događaju u cijelom ratu. I nije bila

samo glad.

Zima 1941. i 1942. bila je brutalno

hladna čak i za ruske standarde. [glazba]

A budući da je opskrba gorivom bila

gotovo u potpunosti prekinuta, grad je imao malo ili

nimalo grijanja tijekom nekih od najhladnijih

mjeseci. Struja je nestala u većem dijelu

grada. Vodovodni sustavi su se zaledili,

prisiljavajući stanovnike da probijaju led

na rijeci Nevi i obližnjim kanalima samo kako bi

ručno prikupili pitku vodu. Uz

hladnoću i glad, njemačko

topništvo i zrakoplovi nastavili su

granatirati i bombardirati grad tijekom cijele

[glazbene] opsade, dodajući stalni

nepredvidivi sloj nasilja povrh

sporije katastrofe gladi i

hladnoće. Tijekom većeg dijela opsade, jedina

prava veza između Lenjingrada i

ostatka Sovjetskog Saveza protezala se preko

Ladoškog jezera, ogromnog jezera koje je graničilo s

gradom na istoku [glazba] i koje je

ostalo jedva izvan pune njemačke

kontrole. Zimi, nakon što se jezero

dovoljno zaledilo, kamioni su počeli voziti

direktno preko leda, prevozeći

hranu, gorivo i streljivo, a

evakuirane, uglavnom djecu,

starije osobe i teško bolesne, prevozeći u

suprotnom smjeru. Ovaj put postao je

poznat, s nekom vrstom sumorne

ironije nade, kao put života. Bilo je i

brutalno opasno. Kamioni su

redovito probijali slab led i

tonuli sa svima i svime na

brodu.

[glazba]

Njemački zrakoplovi su mitraljirali i bombardirali

konvoje kad god bi vrijeme dopuštalo. U

toplijim mjesecima, kada ledena ruta

nije bila prohodna, mali brodovi su pokušavali

isti prijelaz pod istim prijetnjama.

Unatoč opasnosti i unatoč tome koliko je

stvarna količina zaliha koje su

se prevozile preko jezera bila ograničena u

usporedbi s onim što je gradu bilo potrebno,

cesta života se općenito smatra

jedinom tankom nit koja je spriječila

Lenjingrad da se potpuno slomi tijekom

najgorih dijelova opsade. Čak i pod

tim uvjetima, grad nije jednostavno

pasivno čekao na spašavanje ili smrt.

Preostale lenjingradske tvornice, mnoge od

njih preseljene pod zemlju ili u

teško ojačane zgrade, nastavile su

proizvoditi oružje i streljivo za

sovjetske snage tijekom cijele opsade. U njemu su radili

radnici koji su i sami

polako gladovali na svojim radnim mjestima. U jednom

od najpoznatijih kulturnih trenutaka

cijelog rata, skladatelj Dmitrij

Šostakovič, koji je bio u Lenjingradu

tijekom prvih mjeseci opsade

prije evakuacije, dovršio je svoju

sedmu simfoniju, kasnije poznatu kao

Lenjingradska simfonija, koju je

uživo u opkoljenom gradu u kolovozu

1942. izveo preživjeli orkestar,

čijih je nekoliko glazbenika navodno moralo

dobivati ​​​​hitne obroke hrane samo kako bi

imali fizičke snage svirati

tijekom izvedbe.

[glazba]

Koncert je emitiran preko

zvučnika usmjerenih prema njemačkim linijama, što je bila jednako

izjava prkosa koliko i

glazbeno djelo. Sovjetske snage su

tijekom opsade više puta pokušavale

potpuno probiti okruženje, većina njih bila je skupa i samo

djelomično uspješna. Tek u

siječnju 1943.,

operacijom Iskra, sovjetske su snage

konačno uspjele probiti uski

kopneni koridor uz južnu obalu

Ladoškog jezera, ponovno povezujući Lenjingrad

s ostatkom teritorija pod sovjetskom kontrolom

kopnom prvi put nakon

gotovo godinu i pol. Nije bilo

potpuno ukidanje opsade. Koridor

je bio uzak i ostao je pod stalnom

njemačkom topničkom vatrom, ali je

dramatično povećao protok

zaliha u grad u usporedbi

s onim što je sama ledena cesta mogla

podnijeti. I uvjeti u gradu,

iako još uvijek teški, počeli su se poboljšavati

s apsolutno najgore točke.

Opsada je konačno u potpunosti završila u

siječnju 1944.

kada je velika sovjetska ofenziva potisnula

njemačke snage dovoljno daleko da u

potpunosti ukinu blokadu, gotovo točno 2

i 1/2 godine nakon što je započela u

rujnu 1941.

Ukupne ljudske žrtve opsade i dalje je

zaista teško precizno izračunati

, a procjene variraju ovisno

o izvoru i korištenoj metodologiji, ali

najozbiljnije povijesne procjene smještaju

ukupan broj civilnih žrtava negdje oko

milijun ljudi, a neke procjene su i

veće. Velika

većina od gladi, hladnoće i

bolesti, a ne od izravne vojne

akcije. Da bismo stavili taj broj u

perspektivu, to znači da je

broj civilnih žrtava Lenjingrada samo tijekom opsade

bio znatno veći od

kombiniranog broja britanskih i američkih vojnih

žrtava tijekom cijelog rata u Europi.

To je bila katastrofa u kojoj su pretežno stradali

civili, a ne vojnici,

i ostaje jedan od najvećih pojedinačnih

slučajeva smrtnosti koje je bilo koji grad pretrpio u

zabilježenoj povijesti od bilo kojeg uzroka u tako

koncentriranom vremenskom razdoblju. Opsada

Lenjingrada je značajna i iz jednog

mračnijeg povijesnog razloga.

Povjesničari i pravni znanstvenici često je navode

kao jedan od najjasnijih

primjera namjerne upotrebe

gladi kao ratnog oružja protiv

civilnog stanovništva u modernoj povijesti,

strategije eksplicitno planirane i naređene, a ne

nesretne nusprodukte

vojnih operacija. Ta razlika,

razlika između grada koji je

gladovao jer je opsada prekinula opskrbu

kao nuspojavu vojnog

okruženja, naspram grada gdje je

izgladnjivanje civila bio stvarni

deklarirani cilj, dijelom je razlog zašto

Lenjingrad zauzima tako posebno i

uznemirujuće mjesto u povijesti

rata. Odvojeno čak i od goleme

brutalnosti borbi kod Staljingrada

ili industrijskih razmjera bitke kod

Kurska, danas Sankt Peterburg,

ime koje je grad ponovno dobio od pada

Sovjetskog Saveza, održava

Memorijalno groblje Piskarjovskoje gdje je

nekoliko stotina tisuća žrtava opsade

pokopano u masovnim grobnicama označenim uglavnom

godinom, a ne pojedinačnim imenima.

Razmjeri gubitaka toliko su veliki da pojedinačni

pokop i identifikacija većine

žrtava jednostavno nikada nisu bili mogući. To je

jedan od najvećih spomenika

posvećenih patnjama civila u ratu bilo gdje

u svijetu. Dakle, kada se u ovoj seriji postavlja pitanje

zašto Zapad ne govori o

Istočnom frontu kao što govori o

Normandiji ili Bitci za Britaniju,

Lenjingrad bi mogao biti najjasniji odgovor

od svih. To nije samo zaboravljena

bitka. To je vjerojatno

najsmrtonosniji kontinuirani zločin nad

civilnim stanovništvom u cijelom ratu,

vjerojatno i u cijelom 20. stoljeću. A

izvan izravno uključenih zemalja,

većina ljudi zaista nikada nije

naučila da se to uopće dogodilo. U sljedećoj epizodi

krećemo na sam kraj rata na

ovom frontu, pad Berlina,

posljednju bitku cijelog Istočnog fronta

gdje se rat koji je započeo s 4 milijuna

muškaraca koji su prešli na sovjetski teritorij

1941. godine

konačno zatvara u ruševinama

same njemačke prijestolnice. Pretplatite se,

jer je cijela ova serija

usmjerena prema tome.