Original subtitles

Godina dana u tajgi

Proljeće

Ovo je selo Bahtja u Sibiru.

Mada nama ovo izgleda kao zima, ovdje je već proljeće.

Ovo selo je smješteno u srcu Sibira,

a trebali bismo imati na umu da je ovaj kolosalni komad kopna

jedan i pol puta veći od Sjedinjenih država.

Beskonačna divljina, koja okružuje ovo mjesto,

poznata je kao tajga.

Ne presijecaju je nikakve ceste ni željeznički pravci.

Samo na dva načina može se dospjeti u ovo zabačeno naselje:

jedan način je helikopterom, a drugi čamcem.

Ovo prostranstvo u prednjem planu

nije čvrsto tlo, nego zamrznuta rijeka Jenisej,

jedan od najvećih plovnih puteva u Sibiru.

Jedino za vrijeme par ljetnih mjeseci, kad nema leda,

do Bahtje se može doći i čamcem.

Od oko tristo stanovnika ovog sela,

šačica njih za život zarađuju kao profesionalni traperi.

Jedan od tih ljudi je Genadij Solovjev.

Ovdje ga vidimo kako se zaputio u divljinu preko ogromne zaleđene rijeke.

On nam želi pokazati osnovni alat svoje profesije.

Pogledajte kako funkcionira "kuljomka", smrtonosna klopka.

Približi se neka životinja i počne okretati mamac.

Potreban je vrlo lagan pritisak. Da vam pokažem...

Samo moram pripaziti na ruke.

Vidite kako lako ide? Eto ga... i životinja je uhvaćena.

A evo kako deaktiviram zamku. Maknem mamac.

Izvadim drvene "šplente" da ih vjeverice i miševi ne ukradu.

Stavim sve pod krov, i to je to. Do sljedeće sezone.

Bez psa nisi lovac.

Ovaj je kratkodlak. Zato što su moskovske rase pasa izmiješane.

Evo. Pogledajte Zinu.

On je moj partner.

Izgleda pametno... nema sumnje. Ali, prestao je raditi u tajgi.

Ne zanima ga lov na životinje. Parazit! Nije više pravi pas.

Ali, on stari i dopušten mu je prikladan honorarni posao.

On samo jednom pojuri za kujama i dobije najbolju hranu.

Imam jednog mužjaka koji je zbilja u poštedi.

Sad je povučen iz aktivne službe.

On je umirovljenik. I ja ću ga i dalje hraniti, dokle god je živ.

Dođi i jedi!

Sniježna kora je nakon dobrog mraza jako čvrsta.

Ne, ne mislim da može nositi losove i druge velike životinje.

Ali, ipak je čvrsta kora.

Super je za medvjede i vukove da mogu lutati okolo...

ali za losove je muka.

Ako je snijeg predubok, ne mogu stići predaleko preko takve sniježne kore.

Svi će iskoristiti njihovu bespomoćnost.

Svatko tko je gladan ili želi zaraditi dodatni novac.

Ljudi, mislim.

Ovo je najbolji dio godine za Genadija

da pronađe savršen komad drva,

da bi napravio svoje jako važne skije.

Ovdje možete utvrditi hoće li vlakna biti ravna ili ne.

Vidite da su ova malo zasukana i kao da naginju udesno.

Ako bude takvog oblika od vrha do sredine, onda će vlakna biti ravna.

Ako je malo nakošeno, hoću reći, zasukano,

dobit ćete dasku poput propelera.

Dobar klin spašava čovjeka.

U stara vremena seljaci nisu imali puno alata.

Samo toljagu i klin.

Klin bi trebao imati blagi nagib i biti jako oštar.

Zašiljite svoj klin, da ga drvo ne bi izbacilo.

Naravno, dobar stručnjak bi dobre skije napravio koristeći dobro drvo.

Donju stranu skijâ bi izglačao losovim krznom.

Skijati na njima pravo je zadovoljstvo.

Možeš nabaviti i one tvorničke. Ali, ako ti i ja odemo u šumu...

ti ćeš nakon 15 km pasti mrtav od umora. Nećeš moći ni pomaknuti noge.

A ja? Ja bih samo nastavio potpuno bezbrižno skijati.

"Bez dobrog klina u kladi, stolar bi umro od gladi."

To je istina. Ne možeš postići puno koristeći jedan klin.

Uzmi ih nekoliko, i možeš postupno rascijepiti bilo šta.

Možeš rascijepiti kuću. Mislim, bilo šta. Toliko je to moćno.

Pokušaj rascijepiti ovakvo stablo bez klina... Nema šanse!

Ovako ne poremetiš vlakna. A kružna pila, ako ne obratiš pažnju gdje ćeš započeti,

siječeš doslovce kroz vlakna i uništavaš ih.

Skije su jako tanke. Oko dva milimetra otprilike.

Ako daska nije ravna ili se počne kriviti, stvar je propala.

Kako kažu, muškarcu možeš uzeti sve, bogatstvo, zdravlje i takve stvari,

ali mu ne možeš oduzeti njegovu vještinu.

Kad jednom naučiš neki zanat, cijeli svoj život uvijek ćeš ga znati obavljati.

Slažete se?

Naravno, usput naučiš koješta i od drugih, nešto ovdje, nešto tamo,

dodaš malo svojih poboljšanja... Nešto moraš vidjeti ili ti netko mora nešto reći,

pa ćeš naučiti. Ne možeš nanovo izumiti bicikl.

Sva ta tehnika je izumljena davno prije tvog vremena

i stoljećima usavršavana.

Ledeni prekrivač na rijeci još je čvrst,

što olakšava prelaženje velikih udaljenosti,

što traperi moraju, da bi se pripremili za svoj posao.

Za razliku od sportskog lova, priprema za profesionalne trapere traje cijelu godinu.

Ovo je Anatolij Blume. On se brine za jednu od svojih lovačkih koliba.

Evo ga gdje uklanja zimski snijeg, da mu se ne bi urušio krov.

Drvo za ogrjev treba skupiti sad, da bi se moglo osušiti preko ljeta.

Svaki lovac ima baznu kolibu i brojne dodatne udaljene kolibe,

koje treba održavati.

Ovo su tragovi medvjeda. Sad je izišao iz svog brloga.

Sjećate se da smo govorili o sniježnoj kori?

Da je dovoljna jaka da nosi takve kao što je on?

E pa, sad je on izišao i poći će u lov na losa ili na jelena.

Tip mora žderati. Zar ne?

Sve živežne namirnice ovdje treba osigurati protiv medvjeda.

Za prozore ne koriste stakla,

jer se staklo lako razbije u transportu ili od strane medvjeda.

Ovo su tragovi kandže jednog od njih.

U proljeće, kad Sunce stoji na višem mjestu na obzoru,

snijeg postane mokar i rijeka se počne probijati kroz led.

U jesen se rijeka zaledi i sve preplavi.

Nakon što padne snijeg, voda se povuče a snijeg sabije led.

Stvori se jedna pukotina kroz koju voda oteče ispod snijega,

a ta voda se nikad ne zaledi.

Ako pitate mene, marljivost i izdržljivost stoje visoko na listi.

Sumnjam da bi se itko sa mnom složio.

Ali, svi se slažemo da je pohlepa najgora osobina za trapera,

što svi moji prijatelji preziru.

To je sigurno!

Zaraditi koji novčić pod svaku cijenu, postavljajući klopke sve dok...

pa, sve dok ne okopni,

pa čak i kad znaš da si uhvatio skotnu ženku.

Postavljaju klopke prerano.

Listopad tek počeo, a tip već postavlja klopke.

Mi mu kažemo da još nije pravo vrijeme za samure, da im je krzno crno.

"Pa šta?", odgovara tip. "Vrijedi samo par novčića, istina, ali u mom džepu!

Inače će samur pobjeći na nečiju tuđu teritoriju."

Mi preziremo takve trapere.

Ovdje Genadij gradi jednu od svojih zamki,

na isti jednostavan način, kako ih vječno grade.

Djedova zamka. Tko god da ju je izumio, imu mu je davno zaboravljeno.

Tolika stoljeća su prošla, a mi ih još uvijek koristimo,

nesposobni izmisliti nešto novo.

Travanj je i vrijeme je toplo.

Ima jako puno dnevnog svjetla, a još nema komaraca.

Vrijeme za trapere.

Oni koji žive od postavljanja zamki i koji žele malo zaraditi da se izvuku iz krize,

takvi će otići u tajgu na gotovo četiri tjedna,

urediti svoje vlasništvo, nabaviti zalihu hrane i slično.

Neki će napraviti nove "kuljomka" klopke,

drugi će probiti nove staze kroz tajgu.

Ukratko: narod će raditi.

Doći ću na jesen ovo dovršiti.

Bit će to prava "kuljomka".

Ovo sad je samo proljetni posao.

Vidite, ovo je ogroman teritorij. Dakle, moram ih napraviti tisuću... plus-minus.

Genadij označava položaj ove zamke, da je može naći početkom sezone lova.

Njegov teritorij obuhvaća nekih 1.500 kvadratnih kilometara.

To područje mu je dodijeljeno u vrijeme komunizma,

kad je lovio za državu.

Na sjever sam došao 1970. godine i odmah sam dobio posao.

Rekli su mi da se spremim i dali mi zamke,

predujam i pušku.

Ja i moj partner, obojica po 20 godina, ušli smo u helikopter.

Pokazali su nam naše područje i jednostavno nas ostavili tamo.

Nismo imali radio, nismo imali ništa.

Obećali su nam donijeti hrane do Silvestrova, neku peć i druge stvari.

Nismo imali ništa.

Moj partner se nekako nije pokazao doraslim tom izazovu, pa sam ostao sâm.

Nisu donijeli ništa do obećanog vremena.

Ali... takve stvari se događaju. Ipak je to avijacija.

Duga je to priča, ali ja sam preživio. Zanimljivo.

Nije bilo kao na onom otoku na TV-u, gdje su svi heroji i hvataju rakove i škorpione.

A ja? Ja sam se zbilja borio za goli život.

Jer je padao snijeg a ja nisam imao zimske odjeće.

U kolibi nije bilo peći. Mogao sam jesti samo dvopek.

Imao sam sreće jer sam imao dobrog psa. Zbilja me dobro hranio.

Mislio sam da sam vraški iskusan traper.

Ali, kad je zbilja zagustilo, ispalo je da sam pravi početnik.

To je bila moja prva sezona.

Doveli su me 5. kolovoza, a vratili natrag 20. veljače.

Kakva sezona! Zapravo, ne bih rekao da sam zeznuo.

Lovci se vraćaju u selo.

Djeca uživaju u klizanju u zadnjim trenucima prije topljenja leda.

1. svibanj je za Rusiju velik dan.

To je njihov tradicionalni Dan rada i označava kraj zime.

Simbolično spaljuju zimu.

Pojava prvih gusaka, koje lete na sjever, siguran je znak proljeća.

Ubrzo nakon toga slijedi 9. svibanj, Dan pobjede,

dan kad se njemačka armija predala, donijevši kraj Drugog svjetskog rata.

To je događaj epohalnih razmjera u ruskoj povijesti,

jer je više od 20 milijuna Rusa izgubilo živote u tom ratu.

Svaka obitelj je nekog izgubila.

Ova ploča označava kuću jednog veterana, jednog ratnog heroja.

Svi su vikali i galamili.

Vrištali smo "Hura!"

Pitao sam: "Šta se dogodilo?"

Rekli su: "Viči 'hura'. Pobijedili smo!"

Onda je Staljin govorio preko radija.

Njegov ruski nije bio baš najbolji.

Izišli smo na ulicu, ujutro...

Nadvladan sjećanjima na rat, on ne može više govoriti.

Kao da odgovara na slavljeničke plotune,

led na rijeci Jenisej počinje se lomiti.

Cijeli jedan krajolik počinje se kretati ka sjeveru, k Arktičkom oceanu.

Proljeće je vrijeme za izradu kanua monoksila.

Ovaj čovjek, Genadij Tiganov,

pripadnik je urođeničkog ketskog naroda ovog dijela Sibira.

On je jedini preostali stručnjak za gradnju čamaca.

Svi alati i tehnike, koje on koristi, tradicionalni su.

Ovo je bitno, da bi se drvo izdubilo do precizne debljine i ne više od toga.

Linije označavaju položaj drvenih tipli koje će zabiti u rupe.

Iznutra će tiple majstoru reći koliko duboko smije dubiti.

Jedan od posljednjih koraka je širenje kanua.

Izlaganje trupa toplini daje kanuu trajni oblik.

Preostalo je samo nanijeti sloj katrana.

Lovci su se zaputili isprobati nove kanue u ribolovu i u lovu na patke.

Ova ekspedicija, koja će trajati tjedan dana, ujedno je i prva prilika

da ove štence vode sa sobom u divljinu.

Mreža je bila tu cijelu noć

i do jutra se oko nje stvorio led,

ali ovo je pravo vrijeme u godini za lov na štuke i druge ribe.

Najbolje ribe bit će dimljene za sljedeću sezonu.

Ljeto

Ljeto donosi obilje života.

Ovo je samur u kratkom ljetnom krznu.

Kad dođe zima, on će biti glavni plijen trapera.

I mada se lovac nije namjerio na losove,

njegov pas to ne zna i daje se u potjeru.

On nema nikakve šanse, ali pokušati mora.

Pripreme za nadolazeću trapersku sezonu su u punom jeku.

Znači, uloviti što je moguće veću zalihu ribe za prehranu i čovjeka i psa.

Neke od ovih štuka mogle bi biti pravi ogledni primjerci.

Prolazak kroz riječne plićake postaje pravi problem.

Elisu treba zaštititi.

Ljeto je doba kad lovci jedni drugima pomažu sagraditi nove kolibe.

Pravi izazov su komarci. Oblaci komaraca!

Časna riječ, meni komarci uopće ne smetaju.

Kad imaš posla, zaista ih ne primjećuješ toliko.

Evo čavala. Zabiješ ga, ostaviš jedan dio da strši i onda ga saviješ. I to je to!

Lovci su toliko sigurni u sebe, da rade doslovce sve sami.

Motorne pile su jedan od rijetkih modernih alata koje koriste.

U redu. Ovo je prozor u Europu.

Mahovina i zemlja. U gradovima imaju specijalnu izolaciju.

Ovdje mahovina i zemlja predstavljaju izolaciju.

Obično ovo radimo ljeti, nakon što smo u proljeće posložili trupce.

Početkom ljeta kostur od brvana je gotov

i sad ga treba pokriti da bi se zaštitio od kiše,

da bi se osušio i da bi koliba bila spremna na početku traperske sezone.

Dodatno iskopamo i podrum za skladištenje krumpira, luka...

U tople dane i na mjestima bez vjetra, komarci grizu ko ludi.

Najbolje mjesto je na vjetru u blizini kuće.

Komarci grizu. Ovog psa su izujedali komarci.

S obzirom da nema ljekarne na uglu, traper mora sam napraviti sredstvo protiv insekata.

Obradom brezove kore može se dobiti neka vrst katrana,

koji je jednako tako učinkovit ovdje na terenu.

Namazat ću mu lice katranom i bit će u redu.

Treba mi gotovo pola litre ribljeg ulja ili nekog drugog ulja

za jednu čašu katrana.

Navečer morate ići u kupelj.

Psi smrde na katran. Njihovi vlasnici smrde na katran.

Genadij sad nastavlja rad na svojim skijama.

Za svaku sezonu pravim posebne skije.

Čak i za jesen, kad je sniježni prekrivač tanak.

Teško je kretati se bez skija.

Zato što gaziš kroz mahovinu do koljena, a kasnije kroz snijeg.

Male skije su odlične za ovo.

Zato ih praviš ovako grube, jake i malene.

On stavlja jedan kraj daske u kipuću vodu na nekoliko sati

da bi je načinio savitljivom.

On ovu prastaru tehniku prenosi na svog sina.

Ovo je prilično tanka daska. I da nije načinjena od debla s ravnim vlaknima,

odmah bi pukla. Pogledaj, Kirile!

Ne pritišći ovdje. Skiju stišćeš ovdje. Kužiš?

A pritiskati moraš nježno, da se drvo "navikne".

Vidiš kako se savija?

Ako pritisneš prebrzo, pojavit će se pukotine.

Uhvati ovdje i lagano podigni.

Polako, polako...

Dobro. Digni još malo.

Bitno za skiju je zašiljiti nakon savijanja.

Ako bi krenuo savijati zašiljenu skiju, vrh bi bio ovdje, a skija bi pukla ovdje.

To bi ti se desilo. Razumiješ?

Vrh skije se više ne može poravnati.

Moraš je termički obraditi.

Onda je još neko vrijeme ostaviš u ovom kalupu. I to je to.

Nikad se neće poravnati.

Od izdaleka niz rijeku stiže naplavljeno drvo.

Seljaci ga skupljaju kao besplatan ogrjev za zimu.

Nekolicina preostalih Keta na ovaj način zarađuju novac.

Ovo je jedan od par nižih poslova koji su im preostali.

Najvećim dijelom su zaboravili svoje tradicionalne obrte

i većina ih ima problema s alkoholom.

Ja pravim skije. Savijam vrhove.

Samo, nemam hoblić. Kad bih ga imao, mogao bih obaviti posao.

Samo jedna jedina stara Ket žena se još uvijek sjeća starih običaja.

Ove tajanstvene lutke su duhovi zaštitnici.

Danju spavaju, a noću se bude da bi čuvali dom.

Te noći je njen sin neoprezan s čikom cigarete i kuću zahvaća požar.

Ipak, jedan drugi gubitak mu je puno bolniji.

Šteta što nemam svoju lutku. Kuća mi je izgorjela do temelja, zajedno s lutkama.

Svi naši stari su pomrli. I nema puno mladih ljudi.

Prije smo živjeli u šatorima i mladi su učili od starijih.

Danas, vidite, puno toga je zaboravljeno.

Vidite... pijani smo i radimo svoj posao.

Ej, ti! Zaveži! Zaveži!

Ne okolišaj!

Rusi su krivi! Da nije Rusa, ne bi bilo ni vodke!

Ne. Sami smo krivi. Neki ljudi žive dobro.

Ako želiš, možeš živjeti i raditi.

Ako ne, šta drugo možeš, osim piti?

A koga okriviti... ja ne znam.

Teško je odgovoriti na to pitanje.

Ljeto u svom punom sjaju.

Lastavice... čamci...

Dnevna svjetlost traje dvadeset sati.

U to vrijeme prolaze veliki brodovi. Neki od njih su čak turistički kruzeri.

Sezona je vrtnih radova. Popravljaju se plastenici i razbacuje gnojivo.

Kad su dani tako jako dugi, povrće raste nevjerojatno brzo.

Jedan od prvih znakova da se bliži kraj kratkog ljeta,

to su vjeverice koje skupljaju sjemenje iz češera.

Ljudi rade to isto na svoj način.

Malo ih je ove godine.

Traperi određuju na osnovu broja češera hoće li godina biti dobra za lov ili ne,

jer je sjemenje glavna hrana samura.

Drobljenjem češera lakše se dođe do sjemena,

koji je još jedan besplatan izvor hrane za lovce tijekom zime.

Ovo filtriranje na vjetru podsjeća na odvajanje pšenice od pljeve.

Sad počinju prve kiše.

Ljeto će uskoro završiti.

I tako, dok je rijeka još plovna, stiže jedan čudan posjetitelj s pratnjom.

To je jedan kandidat koji traži da ga ponovno izaberu.

Četiri godine narod u Bahtji nije vidio nijednog političara koji se brine za njih,

ali sad je jedan tu, energično se boreći za njihove glasove.

On obećava transparentnu upravu i borbu protiv korupcije,

čisto vodstvo, jednom zauvijek.

Ali, ipak nije omašio isporučiti robu,

vreće brašna za biračko tijelo.

I čak jedan mali šou.

Samo mladi ljudi se izgleda mogu oraspoložiti.

A sad kandidat i sâm upada u pjesmu.

Prate ga njegove navijačice.

Glasači, očito, nisu mogli biti manje zainteresirani.

Jesen

Jesen je stigla. Vrijeme je za žetvu

i za početak ozbiljnih priprema za ubrzo dolazeću hladnoću.

Dan je skratio i sad je dobro vrijeme za ribolov.

Noću traperi izlaze na rijeku.

Svaka riblja vrsta ima svoje određeno vrijeme kad se približava obali.

Sad se može namamiti jedina vrsta slatkovodnog bakalara,

uz pomoć gotovo pretpovijesnih alata.

Svjetlost vatre privlači ribu.

Oluje sa sjevera nastupaju iznenada.

Oblaci donose kišu koja će padati tjednima, a to je lovcima važno.

Vodostaj rijeke poraste, pa sad mogu prebaciti tešku opremu u divljinu.

Najvažnije stvari, poput kruha, utovarit će na kraju.

Traperi su kruh naručili unaprijed u pekari.

Pola kruha dnevno bit će dovoljno.

Došao je trenutak odlaska.

Sretno!

Vrati se zdrav.

Ne brini za nas. Bit ćemo mi u redu.

Držite nam palčeve da se vratimo!

Događaj se proslavlja vodkom, odurnom poput kerozina.

Isprobao sam sve vrste poslova ovdje u kolhozu,

ali, lov je najbolji. Prava stvar! Nitko mi ne naređuje šta ću raditi.

Mogu ili loviti ili se odmarati. Sâm sam sebi gazda. A lov je jako zabavan.

A sad, prepušteni sami sebi, traperi postaju ono što u biti jesu:

sretni ljudi.

U društvu samo svojih pasa, oni žive od zemlje.

Potpuno su neovisni.

Oni su zaista slobodni. Nema propisa, nema poreza, nema vlade.

Nema zakona, nema birokracije, nema filmova, nema radija.

Imaju samo osobne vrijednosti i pravila ponašanja.

Mihail Tarkovski, iz obitelji slavnog filmskog redatelja,

zna šta je potrebno da bi se ovdje preživjelo.

Najvažnije je znati ploviti rijekom za visokog vodostaja.

Anatolij Blume kreće jednim pritokom Jeniseja,

a Genadij i njegov sin ulaze u svoj ogranak rijeke.

Putovanje je teško.

Na nekim mjestima su brzaci tako jaki, da vanbrodski motor ne može savladati struju.

Tako da morate imati tu dugačku užad.

Ponekad čak i dvojica moraju vući uz struju.

Ovom rijekom je jako teško ploviti.

Brzaci su toliko jaki, da možeš prijeći samo 25 do 30 km dnevno.

Genadijev sin se zaputio na svoj vlastiti teritorij, dalje uzvodno.

"Svaki čovjek ima svoju vlastitu sudbinu, svoj vlastiti plan, svoj teritorij",

kaže Genadij zamišljeno.

U proljeće zalihe vozimo motornim saonicama do koliba prilično udaljenih od rijeke,

ali glavninu zaliha dopremamo do koliba na obali kad je visok vodostaj:

griz, hranu za pse... i sve to spremamo na sigurnoj visini.

U ovo doba godine medvjedi su još uvijek budni

i predstavljaju opasnost za živežne namirnice trapera.

Medvjedi su pravi neprijatelji trapera.

Prave svakojake štete na kolibama i na zamkama.

Ovo je medvjedovo djelo.

Često pomislim: "Dovraga i koža i meso, samo da moje zamke ostave na miru!"

Privlači ih miris.

Znaju da ne mogu naći hranu, ali dođu i ipak sve unište.

Dakle, moram provjeriti kolibe, popraviti zamke... a ponekad ulovim i ribu ili pticu.

Genadij nagrađuje svoje pse vratom i nogama šljuke.

Zasad rijeka teče još uvijek nesmetano,

ali se pojavljuju prvi znaci mraza.

Traperi žure uloviti što je moguće više štuka,

uglavnom za pse.

Po pet-šest ovakvih štuka za svaku kolibu je taman dovoljno.

Mihail ima svoju vlastitu nekonvencionalnu tehniku ribolova.

Sad više nema medvjeda u okolini. Započeli su svoj zimski san.

Sad se hrana može spremati na lako dostupna mjesta.

Jedina opasnost su miševi i najlon će ih spriječiti da se popnu uz drvo.

Vidite da se sve odvija onako kako bi trebalo.

Daje ti osjećaj obavljena posla.

Nisi ti taj koji ga obavlja, ali ipak se osjećaš dijelom toga.

Poluzaleđena voda ili kockice leda zove su "šugá".

Ovo je još uvijek mekani snijeg.

Još uvijek se može voziti čamcem. Mi se krećemo od rane do kasne jeseni.

Čamcem razvozimo zalihe. Ima puno briga.

Cilj je dostaviti zalihe, ne skvasivši ih u vodi, i dospjeti do kolibe,

dovesti kolibu u red i produžiti do sljedeće.

Ulazimo sve dublje i dublje u jesenju sezonu.

Ovo vedro vrijeme i lagani mraz pravo je olakšanje nakon kiša.

Nema ništa bolje nego kad se čovjek zgrije. Popije šalicu čaja i bude sretan.

Ništa nije poput toga.

Kad sam došao ovamo, imao sam osjećaj da se moj san ostvario.

Čovjek uživa u ljepoti prirode i istovremeno radi svoj posao.

Zbog toga su svi postali lovci, jer ništa čovjeka ne zbližava toliko s tajgom kao lov.

Eto ga! Još jedna koliba je sređena.

Okrenut ću kantu naopako da se osuši.

Sve visi na pravom mjestu i tako sam kolibu spremio.

I u unutrašnjosti kolibe sve visi sa stropa: griz, šećer...

tako da miševi to ne pojedu.

Sve je u najboljem redu. Iscijepao sam drvo za ogrjev i složio ga.

Hrana je tu... Ukratko, još sam jednu kolibu doveo u red.

Bogu hvala!

Dođi, Red!

Stvaranje leda dovodi Mihailov čamac u opasnost.

Vrijeme je skloniti ga preko zime.

Mihail koristi jednu drugačiju, prepoznatljiviju vrstu tradicionalne zamke.

Ovo se zove "otcjep", čelična klopka.

Mora djelovati kad životinja stane na to.

Kad se životinja počne otimati, oslobodi se kraj otcjepa

i katapultira je uvis. Onda je ni lisica, ni kuna, ni miš ne mogu doseći.

Pokušaj ga namjestiti što bliže na rub, ali pazi da ga vjetar ili snijeg ne otkače.

Grane štite klopku da je ne prekrije snijeg.

Nastupa samoća strašnih razmjera.

Njegov pas mu je jedino društvo.

Za lovca je, naravno, najvažnije da njegov pas radi za njega.

Ali, postaneš mu privržen.

Ponekad ti pas postane dio obitelji.

Pas nas hrani.

Bez psa nisi lovac.

Bez greške mogu prepoznati dobrog psa u dobi od tri mjeseca.

Štene počinje vrebati mačku, njušiti njene tragove, napada piliće... bilo šta.

Ako želiš imati dobrog psa, uzmi štence od dobrih pasa.

I to ovisi, naravno, o tome kako ćeš ga odgojiti.

Ako uzmeš dobro štene, držiš ga na oku i paziš šest mjeseci,

sigurno da neće biti dobar lovac kad ga povedeš u tajgu.

Teško je nabaviti psa za svaku situaciju.

Ako neki pas voli goniti losove, nema šanse da ćeš ga natjerati da lovi vjeverice.

Ako taj pas čuje vjevericu, zalajat će par puta, ali neće poći u potragu za njom.

Dakle, ako si nezadovoljan s takvim psom, nabavi si drugog.

Ako ti ni taj nije po volji, nabavi is drugog.

Što više pasa promijeniš, veće su ti šanse imati psa koji je baš po tvome.

Imao sam ih četiri. Tipično, dobri psi ne žive dugo.

Od onih četiri, samo je jedan doživio desetu godinu.

Ostali su umrli u najboljim godinama, u dobi od četiri ili pet godina.

Moj zadnji pas je bila jedna kuja imenom Smoki.

Desilo se da je medvjed ušao u selo.

Na urlik medvjeda, svi psi u selu su se razbježali.

Ja sam odvezao svog psa mužjaka...

Ali, on je samo zalajao par puta na medvjeda i nastupila je tišina.

Osjetio sam da nešto nije u redu.

Prilazivši, čuo sam svoju kuju Smoki da kašlje i pljuje medvjeđe dlake.

Ugrizla ga je nekoliko puta. Onda je zacvilila, pa zašutjela.

Tad sam već stigao na lice mjesta.

Vidio sam medvjeda kako leži na jednoj stočnoj stazi i dere mog psa.

Prišao sam medvjedu i naciljao mu u glavu.

Ali, prije nego što sam povukao obarač, morao me je čuti.

Digao je glavu, ja sam opalio i pogodio ga u prednju šapu.

Zrno ga je samo okrznulo.

Krenuo je na mene.

Bio mi je toliko blizu da sam ga gotovo mogao dodirnuti s cijevi moje puške.

Primakao mi se i upucao sam ga sasvim izbliza.

Zrno ga je odbacilo. Sredio sam ga.

Smoki je još bila živa. Mužjak je bio sav rastrgan na komade.

Zgrabio sam Smoki u naručje.

Tad sam spazio da joj je utroba pokidana i da crijeva vise.

Pomislio sam da se još može spasiti i potrčao veterinaru, ne obraćajući pažnju na medvjeda.

Pretrčao sam 30 do 40 metara, a onda sam vidio da joj je glava pala.

Preminula je.

Bio sam savladan tugom.

Zima

Ponovno smo u selu.

Kao traperi u tajgi,

i seljani moraju također biti potpuno samostalni.

Zato što zimi nema dostave nikakvih zaliha,

sve što im treba moraju ručno napraviti.

Vidite? Spustimo mrežu i mreža potone.

Ako osjećaš da uže miruje, ne vuci prejako!

To je to! Čekamo štuku, ili koju god ribu ulovimo.

Temperature su sad pale na ispod -50°C, a dani su sve kraći.

Površina rijeke Jenisej je potpuno zamrznuta,

ali još uvijek ima ribe u izobilju.

Ribom hranimo pse, a i sami je jedemo tijekom cijele godine.

Nekad je pržimo, nekad pravimo riblju juhu.

Ništa nije kao svježa riba. Bilo koje vrste!

Pogledajte! To je prava riba!

Povuci još! Vidimo tamo još nešto!

Puno dobrih riba. Pogledajte koliko riba!

Pokrit ću je da ne zamrzne.

U tajgi Genadij obilazi svoj teritorij

duž svoje zaleđene pritoke.

Odavde će polaziti u lov na samure.

Svi su se specijalizirali za samure, jer su vjeverice jeftine.

A hermelin? Sretan si ako uhvatiš jednog ili dva.

Ovog neće uzeti jer je premali.

Sad uzimaju samo velike hermeline, a cijena je smijurija.

Dobar veliki hermelin je 125 rublja.

Naravno, samur nas hrani. Naša zarada naizgled raste.

Novac postaje jeftiniji. Danas moram platiti 1.500 rubalja, što sam nekad plaćao dvadeset.

Klopke su postavljene duž kružne putanje, a obilazak traje cijeli dan.

Na taj način je moguće sigurno dospjeti do jedne od udaljenih koliba kad padne noć.

Ova naprava... pokrov, šipke...

sve to, i tragovi u blizini klopke, privukli su ga.

Evo kako ja postavljam kuljomku.

Ova kuljomka blizu kolibe svake godine hvata životinje.

Okidački sistem ove klopke je primitivan, ali ipak rafiniran mehanizam.

Razlika između drvene i čelične zamke je u tome

da samur kad je gladan ignorira čeličnu zamku.

Taj trik ne funkcionira s kuljomkom.

Šta god da uradi, kad jednom povuče mamac, bit će poklopljen.

Na krznu nema mrlja krvi. Životinja izgleda kao da je živa.

Ovo je human način, jer bude ubijena trenutno.

Kad bolje razmislim...

svi smo mi ubojice ili pomažemo u tome.

Čak i oni kojima srce krvari i skloni su sve žaliti.

Zašto?

Vrlo jednostavno.

Čovjek drži svinju, ali unaprijed zna zašto je drži.

Da bi je ubio i pojeo i prodao njeno meso.

A čak i onaj koji žali zbog tog svega, kupit će od njega meso.

A traper je isti kao i svinjogojac,

samo je iskreniji.

Prije sam uzgajao goveda i nikad ih nisam mogao zaklati.

Priđu ti i očekuju da im pokloniš pažnju ili ukusan zalogaj.

Umjesto toga, daš im metak u glavu.

U tajgi divlja životinja zna da ne može dobiti ništa dobro od mene...

od ljudi. Ona pokušava pobjeći.

Ovdje se radi o tome tko će koga nadmudriti.

Stotinama kilometara je udaljena Anatolijeva koliba.

On je u sredini svoje sezone postavljanja zamki.

Mada je očito da ima dovoljno riba,

upada u oči koliko malo on svom psu daje za doručak.

Sve ovisi o tome kako se čovjek odnosi prema svom psu.

Neki tipovi gotovo jedu iz iste posude sa psom i dozvoljavaju mu da spava s njima.

Ali ja, na primjer, mislim da je to pogrešno.

Ja svog psa ne puštam unutra, čak ni kad je jako hladno vani.

On ima svoj "katuh", sklonište.

Mislim da ga jedino treba hraniti.

Navečer se treba najesti do sita, ali u jutro ne smije previše jesti,

tako da ga stomak ne vuče ka tlu.

Traperi prave veliku grešku kad tuku svoje pse jer diraju zamke.

Naravno da ih moraš kazniti i pokazati svoje nezadovoljstvo.

Ali, same batine neće psa odvratiti od zamki.

Samo će se početi bojati svog vlasnika i jedino kad je on tu, neće dirati zamke.

Ali, kad ga vlasnik ne gleda, ili noću, on će sigurno ukrasti mamac.

A ako se boji zamke, onda će je se kloniti.

Lako ih je naučiti.

Postaviš specijalnu klopku da pas upadne u nju.

Onda ga ostaviš sjediti neko vrijeme unutra da shvati kako to i nije baš ugodno iskustvo.

Inače će lovac imati stalnih nevolja i neće moći izići na kraj sa svojim psom,

koji će ga se bojati i iskradati se noću, obilaziti zamke i uništavati lovčevu muku.

Ukratko, neće biti kraja nevoljama sa psom.

Ako postupiš ispravno, pas će te voljeti i bojati se zamki.

Šta ti više treba?

Motorne saonice su još jedna od nekolicine modernih udobnosti koje koriste,

ali na ovom terenu one imaju svoja ograničenja.

Svoj obilazak on nastavlja na skijama.

Podsjeća na pretpovijesnog čovjeka iz davnog ledenog doba.

Iz dana u dan ovo je isti rutinski težak posao

u teškim uvjetima.

Ali, ovdje je traper jedan od rijetkih koji uživa u ljepoti ovog prostora,

hladnoće i tišine.

Zamislite da nakon iscrpljujućeg radnog dana

dolazite kući i vidite ovo.

U ono malo preostalog dnevnog svjetla nemoguće je vratiti se u glavnu kolibu.

Jedini spas mu je popraviti ovu.

Zato što je Anatolij proveo većinu sljedećeg dana popravljajući kolibu,

uhvatila ga je noć na povratku u glavnu kolibu.

Posljednji je dan prosinca i neobično je blago vrijeme.

33 stupnja ispod nule.

Anatolij, kao i svi drugi traperi, vratit će se u selo na Silvestrovo.

Put vodi 150 km preko zaleđene rijeke

i moramo napomenuti da se Anatolijev pas nikad ne vozi na motornim saonicama.

On cijelu udaljenost prijeđe trčeći iza saonica.

Noć je, a on još uvijek trči.

Konačno je na vidiku selo Bahtja.

A evo, dolazi i pas.

Pas je sigurno gladan. - Naravno da je gladan.

Nije jeo duže od jednog dana.

Ej, dođi ovamo!

Za Genadija, i za sve njih, ovo je sretan povratak.

Božić se u Rusiji slavi 6. siječnja.

Sudjeluje cijelo selo.

Traperi će ostati kratko vrijeme.

Nakon par dana i noći, oni će se vratiti u tajgu

i ostati tamo preostale mjesece zime.

To je život kojeg vole.

Vratit će se on opet.