Original subtitles

BOMBA

znači, mi smo pametniji od Amerikanaca?

Nismo, ali imamo mogućnost da analiziramo njihova rješenja

i unosimo razumne popravke.

Vertikalna konstrukcija je po svim pokazateljima ubjedljivija.

Po čemu? Kod njih je sve provjereno i radi.

Možete li dati stopostotnu garanciju? -Ne.

Ali smatram da je neophodno razmotriti vertikalnu varijantu.

Što kaže Juškevič? Njegov institut je već počeo projektirati

reaktor po američkom uzoru. I on će ga graditi.

On je praktičar, njegovo mišljenje je važno i biće uključen u raspravu.

Druže Vanikove, a ti to podržavaš?

Smatraš da ima smisla trošiti vreme?

Tako je, podržavam.

Druže Berija, imam proračune, mogu da ukratko obrazložim

prednosti vertikalne kompozicije. -Ne želim.

Obrazložićete, ali ne ukratko i ne meni.

Igore Vasiljeviču, okupi najbolje stručnjake u zemlji,

prije svega s sveučilištea. Drugovi se žale što ih ne uključujemo.

Lavrentije Pavloviču, oni će se protiviti čak i očiglednom,

upravo zato što ih ne uključujemo u rad,

samo zbog povrijeđene sujete. - Neka ih drug Muromcev i ubijedi.

Ako ih ubijedi, ubijediće i vas, a tako ćemo se i mi uveriti.

I razmislit ćemo vrijedi li rizikovati. Eto!

Borise Lvoviču, ne gubi vrijeme, okupi znanstvenike. -shvaćam.

Borise Lvoviču, čekaj. Oprosti, kajem se! -Što sam ja, dijete?

Odlazi! Zašto mi niste rekli, upozorili me?

Sjedim tko budala i trepćem! - Svađao bi se, inatio.

A nedavo si imao infarkt. - A, infarkt! znači, bilo ti žao?

Kog ti je đavola to trebalo?

Sve je već riješeno: projekt, rokovi, jama iskopana.

Ili misliš da će avantura uspjeti, pa ćemo kopati novu?

Ne, druže general-pukovniče. Samo produbiti do 70 m. -Koliko?

Do 70? To je triput više! A drugo, što je smisao?

Što je smisao, kad i ovako odgovara? - Ne odgovara, Borise Lvoviču.

I hvala što si me podržao. - Nisam te podržao.

Samo sam klimnuo. A podržavam drugove, istomišljenike.

A ti... Ti si...

Prevarant! Vozi.

Trebalo je da mu kazete. - Nedjelju dana bismo ga ubeđivali.

Ispali smo svinje, je li?

Ali izazov je bačen. Vama.

Dokažite da ste u pravu. Svima, a najprije meni.

Čime će se današnje naučno veće razlikovati od drugih?

Savjetovaćemo, a oni nas odvraćati. - Kurčatov kaže da će biti krvi.

Kurčatov ume da umetnički preuveliča.

Anja kaže da je to veće posebno važno za vas.

Bonove sam potrošila, uzela ječmenu krupu i jaja u prahu,

a margarin nisu dali. Kažu, drugi put.

Ječmena krupa, prah... Na pijaću nisi išla?

Zašto? -Uzela bi nešto ukusno.

Jela bih suhumske kruške. - Kruške?

U redu kažu da će uskoro cijene podići, pa ćemo bez krušaka!

Došao je onaj vaš. Taksijem! -Ko? -Mangup.

Anja, spremi se! Rubin je došao. - Spremna sam.

Veronika Leopoldovna, požurite je, molim vas!

Nadam se da se neće popeti.

Anja!

Te minđuše pet godina nisi nosila, čak ni za svadbu.

A sad mi se prohtelo. - Hoćeš da uništiš obitelj?

Ne pričaj gluposti. - Kad su tvog Rubina zatvorili,

odahnula sam. -Mama!

Kiril je divan muž, to treba da ceniš.

I tata je bio takav, a tvoj Rubin Kirilu nije ni do koljena.

Čim se pojavio, odmah minđuše, ruž...

Dosta, neću da slušam te gluposti! Nisi na sceni.

Pričam ti kao majka. - Nije na tebi da mi sudiš.

Dobro da tata nije znao za tvoje avanture. Misliš, ne znam za pilota?

Da, bila sam zaljubljiva, ali nikada nisam ljubila

bivše ljubavnike pred majkom.

Ako izgubiš Kirila, to neće biti greška,

već kraj svemu.

Šuti!

Što se glistite? Taksimetar otkucava.

Niko te nije zvao. -Daj, ionako sam prolazio. Kira, ideš?

Samo da skupim papire. - Poveo sam tvoju šepavu ženu.

Sretno na naučnom veću, Kirile. -Hvala.

Igore Vasiljeviču. - Zdravo, drugovi.

Dobar dan. -Zdravo. - Imate tremu? -Ne.

Vidite trojiću iza mojih leđa?

Najstariji je profesor Marevič, naš glavni protivnik i neprijatelj.

Akademik? -Dopisni član.

Igore Vasiljeviču! -Zdravo, Anatolije Arnoldoviču.

Dobar dan. - Iznenađen sam.

Čemu uopće sav taj cirkus? - Zapravo, nisam ja.

Kolege su predložile. Da vam predstavim:

Kirila Aleksandroviča Muromceva. On muti vodu.

Drago mi je, profesore. Nadam se da ću vas ubijediti.

Znači, Muromcev? A ja mislio da ste se sjetili kolega.

Mihail Rubin, isto jedan od smutljivaca. -Rubin?

Baš onaj? -Baš taj.

Čitao sam prije rata vaše beleške o potrebi atomskog programa.

Ali bilo je prerano, nismo bili spremni.

Zato ni sada nismo spremni.

Uvijek originalni, na štetu posla. Vi ste stručnjak za drugu oblast.

Kakve veze imate s ovim problemom?

Nikakve, ali čak je i meni, čisto teoretski, očigledna

praktična celishodnost vertikalne kompozicije.

Pa, kolege, Vidjet ćemo! - Vidjet ćemo. -Pođimo.

Drugovi, danas moramo da donesemo jako važnu odluku,

od koga zavisi uspjeh ogromnog posla.

Naš mladi kolega je predložio da odbacimo američki model,

u korist originalne vertikalne konstrukcije.

Molim za tišinu!

Ideja je diskutabilna i predmet je današnje rasprave.

Dopustite da vam predstavim Kirila Aleksandroviča Muromceva.

Izvolite.

Dopustite? Hvala.

Poštovane kolege, drugovi, pokušaću da ukratko...

Ne, dajte detaljnije, ipak je to ozbiljno pitanje.

Onda ga ne prekidajte.

Vjerujem da svi prisutni imaju dozvolu

i da su proučili predmet današnje rasprave.

Ako nisu, mogu da počnem od osnova nuklearne fizike. -Ne budite drski.

Čini mi se...

Druže Muromceve, čuo sam da se u tom slučaju valja prekrstiti.

Ne čini mi se, druže Morgulise, već sam siguran da zadatak

koji su partija i vlada dali našem naučnom kolektivu,

ne ostavlja vremena za šale i da od odluke

koja danas bude doneta, zavisi ostvarenje tog teškog zadatka:

prvog atomskog reaktora u Europi, snage 100 megavata.

Što, plaše vas takve brojke?

Proučili smo radove saradnika američkog projekta, Henrija Smita

i druge dokumente koje smo dobili

o reaktoru u Henfordu. Njegovu konstrukciju,

tehnološke cikluse, sustave sigurnosti, hlađenja,

i došli do jasnog zaključka.

Reaktori u Henfordu su jedinstven kompleks,

pravo čudo inženjerske i naučne misli.

Nije čudo, projektirao ih je sam Enriko Fermi.

Nobelovac, ako niste znali. - Kolega bi mogao da nas pusti,

kad mu se sve tako sviđa? -Kući? - Možete ići, ako vas ne zanima.

Sviđa, ali ne sve!

Nije stvar nečijim ambicijama, ni želji da se bude originalan.

Smatramo da nam američka varijanta ne odgovara.

Vertikalna struktura je naše strateško rješenje!

Ono je pouzdanije, sigurnije i efikasnije. -Dajte mu da završi!

Slušajte, već tri sata pričamo i pričamo,

a osim opštih riječi, nijednog konkretnog argumenta!

Fermijevi reaktori su se pokazali pouzdani.

A što vi nudite? Eksperiment!

Kad je u pitanju sigurnost države,

eksperimenti su nedopustivi! - I to govori fizičar!

Kako ste postali dopisni član, druže Mareviču? -Što?

Kako se usuđujete! -Mišo, prestani! - Isključili su ih iz projekta,

pa se svete! - Mladiću! -Što?

Postao sam dopisni član Akademije nauka Sovjetskog Saveza

isključivo zato što sam svojim znanstvenim radovima...

Druže pukovniče, došao je Lavrentije Pavlovič.

Jesu li odlučili? -Ma kakvi! Čim su počeli, posvađali se.

Posvađali? Kao djeca. - Djeca? Izvolite. -djeca...

Ako ipak pregrije, stvori čep? - Ako se stvori čep, što je lakše -

izbiti ga odozgo naDolje u zonu za pražnjenje ili iščačkati?

Možda biste rekli par riječi, Lavrentije Pavloviču? -Zašto?

Da ih stimulirate. -Ako ih ja stimuliram, napuniće gaće.

Javi kad završe. - To ništa ne dokazuje.

To dokazuje da poričete zakon gravitacije i da ste idiot!

Kako se usuđujete! - Dalje ruke! -Tišina!

Rekao sam, tišina! Svi ušutite!

Je li ovo pijaca, drugovi znanstvenici?

Jeste li na pijaci, pitam vas?

U redu, pauza 30 minuta.

Možete da se olakšate i popušite. Kapetane! -Da!

Ne puštajte iz sale sa sveskama, blokovima i beleškama. -shvaćam.

Slobodni ste!

Nećemo stići za sat. - A u ženski? Anjka ima sreće.

Vi ste poslijednji? - Mi smo ispred vas.

Za sada.

Znači, po vama će blok uranijuma ostati ceo

poslije pada sa 15-20 m? - Kako to zamišljate? -Vrlo prosto!

Blokovi će se ubacivati u cevi s vodom, koja će ublažiti udarac.

Ali sve proračunato! - Riječ je o principu.

Ne, to je apstrakcija! Anatolije Arnoldoviču, čak i da su u pravu,

izrada novog projekta će jako dugo trajati.

Da, ali ćemo izbeći očigledne probleme horizontalne konstrukcije.

Drugovi, osam sati tapkamo u mjestu!

Predlažem da se raziđemo, a sutra svježe glave nastavimo.

Dok odluka ne bude doneta,

niko odavde neće izaći!

Kako, neće? A ako se ne usaglasimo do jutra?

Kako da to shvatimo? - Kao situaciju blisku ratnoj.

Drugovi, zar ćemo i spavati ovdje?

Tko namjerava da spava, mogu ga poslati na drugo mjesto,

ne tako daleko. - Ništa nije smiješno!

Druže Vanikove, naravno, ako treba da odlučimo, odlučićemo!

Ali znate, dragi moji,

stvar je u tome imati čir i moram da jedem.

Tu je profesor Marevič u pravu. Vrijeme je za klopu.

Ponavljam, drugovi znanstvenici:

dok ne donesete konačnu odluku,

niko neće izaći iz zgrade.

A klopu, kako vi to kazete, ćemo vam osigurati.

Sve gladne za 30 minuta čekamo u glavnom foajeu!

Hvala.

Baš smo zakuhali kašu. - Heljdinu? -Aha.

S jabukama i krastavcima. - Hvala.

A zašto ti ne jedeš, druže general-pukovniče?

Kompot je ukusan. - Imam ja svoj kompot.

Igore Vasiljeviču, objasni meni, tupanu,

čime se vi tu bavite.

Razmišljamo.

Da, da!

Pa, razmišljajte, razmišljajte.

Kako ne shvaćate da uvjeti nisu idealni! Maksvel nije primenjiv!

To je teorija, a riječ je o praksi. - Integrisali ste sve komponente?

Sve smo uzeli u obzir. Ono što nismo i nije važno.

Drugovi, pola jedan je noću! Pustite nas spavatio.

Bolje da radite! -Smirite se. - Ima li netko cigaretu? -Nestalo mi.

Kako si? - Oprosti, zadremala sam.

Strpi se. Kad završimo, naspavaćemo se.

Sto posto si siguran? -Jesam.

Naša varijanta se može proračunati i projekt naručiti od instituta,

ali oni ni da čuju! - Ako se pokaže da ste pogriješili?

Neće. -Što tražiš? - Cigarete! -Kod mene su.

Evo. -Hvala. Za sada nemamo potpuno tehnološko obrazloženje,

ali osjećam, imam intuiciju. Kako Rubin kaže - prosvijetljenje!

Uopće, nenaučna glupost.

Ali sam siguran da smo u pravu.

Dobro jutro, kolega. - Zdravo.

Drugovi, ovo više nije diskusija, već pravi cirkus.

Ne možemo ovdje vječno sedeti.

Vidi li netko zrno razuma u predlogu druga Muromceva?

I meni je nejasno.

Nije mu jasno!

Na prste su mu sve objasnili, a njemu je još nejasno.

Kome još nije jasno?

Dođi ovamo. -Mišo! - Dođi. -Zašto? -Čekaj.

Onima koji ne mogu da misle naučno i apstraktno, dat ću slikovit primjer.

Zamislimo da ovo nije viši znanstveni saradnik prijateljica Galejeva,

već reaktor.

Vrlo zgodan reaktor. - Slažem se,

ali nas sada ne zanima spoljni izgled, već građa.

Dakle, ovo je horizontalna konstrukcija.

Vene prijateljice Galejeve su kanali s uranijumom.

Što mislite, koliko prijateljica Galejeva može da ovako stoji?

Pet ili deset minuta dok joj se ruke ne umore i spusti ih.

Hoćemo li mjeriti vreme ili poštedeti Anu Nikolajevnu?

Dobro, s tom varijantom je sve jasno.

A ovo je vertikalna kompozicija.

Što radiš? -Ne brini.

Ovdje su uranijumski blokovi postavljeni vertikalno.

I primijetićete da nema nikakvog naprezanja.

To je idealna konstrukcija. - Slažem se, posebno noge.

Ne upadajte! Ponavljam: konstrukcija je stabilna,

postojana, idealna.

I sustav hlađenja je jasan: voda dolazi odozgo,

ide naDolje i sve radi kao sat. - Mišo, svi su već shvatili.

Koga još nisam ubijedio? - Mene.

Radio bih na takvom reaktoru, ali samo u horizontalnom položaju

i to sa zadovoljstvom. -Mišo!

Drugovi, drugovi!

Ako neko

još jednom započne svađu,

osobno ću vas oladiti.

Igore Vasiljeviču! -Da. - Bez obzira na zvanja i titule!

Je li svima jasno, drugovi znanstvenici? Poručniče.

Ti kao u kavani. Zar sam ja nastavno sredstvo?

Pa što? Važno da je jasno. Vjeruj, mnogima se svidelo.

Znaš me, Anjuta. Za pravu stvar ću se i go skinuti.

A da si se ti skinula, odavno bi kapitulirali.

Čak i Marevič. -Mišo!

Nije trebalo da ga udariš. U pravu si, ali nije trebalo.

Kirjuha, u baraci smo takve pod krevet sabijali.

Sad ćemo popiti čaj i cirkus privesti kraju.

Naučićemo ih pameti, burazeru.

Bože, Kirjuša, s kim imamo posla?

A onda ćemo popiti

i zaigrati s prvom curom na veselju.

Pa spremi se da igraš tango s nama, Anjuta.

Drugovi, dajem riječ akademiku Opraviševu.

Izvolite, Petre Nikolajeviču.

Bit ću kratak, kolege.

Pažljivo sam slušao argumente obeju strana

i moram priznati da mi predlog druga Muromceva

djeluje kao dostojan velike pažnje.

Vjerovatno je u pravu - vertikalna konstrukcija reaktora

bolja je, pouzdanija i efikasnija.

Pa ipak,

uvaženi kolega,

ja vam kažem: ne!

Preživjeli smo strašan rat.

Zemlju treba dizati iz ruševina.

Ljudi žive u zemunicama, deću hrane lobodom,

obitelji su osirotele, gradovi su nam razoreni.

Ljudi žele da se vrate mirnom životu!

A mi umjesto toga moramo

da trošimo ogromna sredstva da napravimo bombu!

Dobro, nemamo kud, ali natjerati narod

živi gladan još godinu, zbog čega?

Zbog eksperimenta?

Zbog naučnog ega? Nemamo na to pravo!

Kasnije, kad izvršimo zadatke partije

i život bude malo lakši, onda ćemo usavršavati,

eksperimentisati, tražiti idealna rješenja. Ali ne sada!

Ja sam za to da odložimo fantazije i vratimo se stvarnosti,

odnosno da se držimo postojećeg

horizontalnog projekta reaktora.

Mogu li da dobijem riječ? - Da, izvolite! -Hvala.

Da, možemo sad završiti sve sporove

i početi da gradimo američku varijantu.

Da, uštedećemo cijelu godinu.

Hoće li zato naš narod bolje živjeti?

Moguće.

Ali podsjetiću vas, kolege, da sada, u ovom trenutku,

postavljamo temelje stvaranja ne samo atomskog oružja.

A čega drugog? -I cele buduće atomske industrije.

Prije svega energetike. I to, vjerujte, u najbližoj budućnosti!

A greške koje sada napravimo zbog trenutnih ciljeva,

skupo će nas koštati!

Moraćemo da se vraćamo unatrag, prepravljamo i počinjemo ispočetka.

To je ono na što zaista nemamo prava!

Ne ovog puta, u ovako grandioznoj stvari!

Jer moramo da naučimo da ne gledamo sutra ili prekosutra,

već u budući vek!

Zato što će nas te greške, kako s nama obično biva,

sve nas koštati puno više.

Cijelu zemlju, cijeli narod.

Dopustite?

Ovdje Kurčatov. Je li tu drug Juškevič?

Tako sam i mislio. Pozovite ga.

Alekseju Ivanoviču... Da, ja sam.

A zašto ti nisi kod kuće? Baš tako.

Alekseju Ivanoviču, možeš li da dođeš?

Sve sami teoretičari, svađaju se već treći dan.

Hoću da čujem praktičara. Hvala, čekam te.

Kolege, pozvao sam druga Juškeviča,

glavnog konstruktora budućeg postrojenja.

Njegov institut je radio projekt, pa će ga i graditi.

Alekseju Ivanoviču, imate riječ. - Hvala, Igore Vasiljeviču. Hvala!

Drugovi, naš institut radi projekt već nekoliko mjesijeci.

I kad mi je drug Muromcev predložio da izmijenimo konstrukciju,

priznajem da nisam razmišljao ni sekundu.

Vidite, drugovi, ideja vertikalne konstrukcije,

iskreno govoreći, javila mi se skoro na početku.

I od samog početka činila mi se jako dobrom!

Tako dobrom, da smo projektirali obje varijante.

Bit ću kratak, drugovi. Ja kategorički,

ponavljam, kategorički podržavam ideju druga Muromceva.

Izjavljujem s punom odgovornošću: naša vertikalna konstrukcija

po svim parametrima nadmašuje američku varijantu.

Možemo vidjeti proračune? - Čudi me kako se oni nisu sjetili.

Ovdje su osnovni proračuni, skice glavnih čvorova...

Druže Juškeviču, recimo da je sve tako,

ali trebat će nam vremena... - Neće trebati!

Drugovi, morate odmah odlučiti.

Imate 20 minuta da se dovedijete u red

i onda glasamo!

Drugovi, tko je za vertikalnu varijantu, neka digne ruku.

Hvala. Neka dignu ruku oni koji su za horizontalnu varijantu.

Za vertikalnu...

Pedeset tri.

Za horizontalnu, 53.

Igore Vasiljeviču, ovaj ishod nismo predvidjeli.

Petre Nikolajeviču, vi niste glasali.

Vaš glas je presudan.

Mladi kolega je u pravu, moramo gledati u budućnost.

Glasam za predlog druga Muromceva.

Čestitam!

Čestitam, druže Muromceve. Bravo! -Hvala na podršci.

Hvala. -Čestitam. - Doviđenja.

A što si tako kiseo, pobjedniče?

Samo da se ne ukenjamo. - Druže, orlovi ne kenjaju.

A ti si orao? - On je orao, ja sam lav.

Baš ste nam zadali! Zato smo i došli. -Hvala.

Doviđenja. Hvala! -Sve najbolje. - Zanimljivo. -Ne lav, već Lvovič.

Kira, stvarno si sjajan. - Sjajan je Miša.

Da nije ubijedio Opraviševa... - Imaš problem sa samopouzdanjem.

Pokušaj da prihvatiš da ti je na pamet pala genijalna ideja.

Iskreno, to se ne događa često. Ali si uspeo, obranio!

Samo sam ti pomogao. Što imaš tako kiseo izraz,

kao da misliš o tko zna čemu, samo ne o pobjedi?

Zaista ne mislim o pobjedi. - Vidiš, manjak samopouzdanja.

Mislim na drugo.

Mislim na to da mnogo volim svoju ženu

i nemoj da to zaboraviš. -Kirile!

I ja volim tvoju ženu.

Podsjećam te da sila uzajamnog dejstva dva naelektrisanja

zavisi od njihove veličine i rastojanja među njima.

Zato ću ti je uzeti. - Prestanite obojica! Odmah!

Nećeš. -Siguran si?

Probaš li, ubit ću te.

Znaš, u logoru su puno puta probali.

Nije uspelo, probaj i ti. - U ratu mi je dobro išlo.

Mislio si da sam crkao? E, nisam! Moja je, da znaš!

Neće ti uspjeti!

Hoćeš da ti poklonim parfem? Francuski, skup.

Evo. -Vrtirepko!

Ista majka. Dosta ti je. - Daj ovamo!

Daj ovamo! Ja sam odrasla žena!

O, vidi tko je došao!

Veliki znanstvenik, drug Muromcev! Da popričamo?

Ne sada. -Ne, sada!

Kirile! Kirile!

Otvori! Sada ćemo razgovarati, Kirile!

Rekla sam, otvori! Što to radiš? Kirile!

Kirile! Molim te, otvori vrata! Kirile...

Molim te, otvori vrata.

O, imamo još pola sata dok ne stignu kola!

Kuda ideš? - Ni sam ne znam. Daleko.

Nedostajaću ti? -Zašto bi? Voljeli se, pa rastali.

Nećemo se ni poljubiti za rastanak? -Nema potrebe.

I to je točno.

Nađi ovdje nekog pristojnog. - Naći ću, ako zatreba.

Baj-baj, prijateljice Sonja Marmeladova!

Slobodno?

Što hoćeš, Graniču? -donio sam veš. -Baci u lavor u uglu.

Sonja, znate li da tela suprotnog naelektrisanja privlače?

Plus se nikad neće s plusom, a minus s minusom,

već obrnuto: plus uvijek teži minusu, a minus plusu.

Jane, što pričaš? - Isto je i sa supstancama.

Mislite da se ulje i voda ne miješaju, metal s mineralom, a nije tako.

Pri ekstremnim temperaturama i pritisku svojstva se mijenjaju.

Njihova fizička svojstva su nevjerovatna!

Graniču, nešto si htio?

Ja sad odlazim. -Da, znam.

Sretan put. -Doviđenja.

Vama je potpuno svejedno, uopće ne obraćate pažnju na mene.

To je zato što ste nerazvijeni, potpuno primitivni.

Što?

Sonja, vi ste mlada djevojka, žena,

a baš vas ništa ne zanima.

Vjerovatno se više nećemo vidjeti, pa sam riješio da vam kažem...

Da sam glupa? Hvala. I sama znam. -Opet niste shvatili.

Kako da ne, sve je jasno. - Što vam je jasno, da vas volim?

Jasno vam je da ne mogu da živim bez vas?

A najgore što vi to uopće ne zaslužujete. Stvarno ste glupi!

Sad odlazim zauvijek i to je jako dobro!

Ti si glup!

Blesan.

Projektantski biro 11 selo Sarov, 1946.

Poručnik Tarasov. Izađite iz kola, pokažite dokumenta.

Sve ukupno 215 kvadratnih kilometara.

I artiljerijska tvornica nam je na raspolaganju.

Naselje je pristojno, malo i mirno. Inače je tamo bio samostan.

Nikolajeve, sjedite. - Otvori!

Izvanredno! Pravi Levitan, slika "Večernja zvona".

Mada kakva zvona, sigurno nisu ostala?

Da, drugovi, ovdje radimo.

Vašem odseku su tamo dodijelili sobu, a živećete ovdje.

U crkvi? -Tamo je dom.

Ponegdje su još ostale stare freske.

Sve potrebno imate. Uveli su vodu, napravili toalet...

Toalet u hramu? -Što možemo, loše stojimo sa stanovima.

Drugovi, ovo je načelnik sigurnosti, pukovnik Jakimuk.

Nikolaj Ivanovič. Moglo bi se reći, ovdašnji anđeo čuvar.

Zdravo, drugovi. -Zdravo.

Julije Borisoviču, na par riječi. - Da. Drugovi, smjestite se.

Platone Andrejiču, vi vjerujete u Boga?

Trudim se. To vas šokira, Jane? - Vi ste znanstvenik, fizičar.

Njutn je isto vjerovao u Boga i pisao teološke spise.

Čemu poređenje? Tada su svi vjerovali.

Vjerujem da je glumio. -Zašto? - Da ga ne spale na lomači.

Mihaile Lvoviču, kuda?

Bože, kakva ljepota!

Nevjerovatno da smo baš ovdje, u Sarovu!

Drugovi, zar vas ne čudi što smo pozvani da baš ovdje,

na svetom mjestu, stvorimo ono što može da uništi svijet?

Znate li da je ovaj samostan osnovao sam prepodobni Serafim?

Koji Serafim? -Sarovski. -Dolazili su mu na poklonjenje iz cijele Rusije.

Serafimi, heruvimi - sve je to opijum, druže Bibihine.

Znate stihove: "Dole, dole monahe! Dole, Dolje popove!"

Kakvi stihovi, gluposti! -Na koliko je eksplodirala bomba u Hirošimi?

Na 400-500 metara, Mihaile Lvoviču. -O, bravo!

Uz dovoljnu snagu naboja, što više pukne, jače je razaranje.

Napravićemo, druže Bibihine.

Napravićemo! Uradićemo! Uradićemo!

Kirile, molim te, daj razgovarati.

Ne pravi se da nisam tu. Šutiš tri dana, ne mogu više.

Kirile, molim te! - Hoćeš pričati? Pričaj, slušam.

Ne znam odakle da počnem.

Ni ja ne znam.

Strana 56, red 11.

Evo.

"Od vriska su joj se grudi napregle, a Ipolit joj se u sebi divio."

Gorki.

Anja, volim te. Želim biti s tobom.

Ali hoću osjetiti da i ti želiš. Oprosti, ne mogu drugačije ili...

Hajde imatio dijete.

Hajde. Kada počinjemo?

Sada.

Ušao sam u sobu. Sto, sede tri oficira,

i oficir naspram mene kaže:

"Želimo da vas pošaljemo na jedno mjesto, na vrlo zanimljiv posao".

Da bi se oni koji rade dobro osjećali

da se bave svojim poslom, da imaju sve uvjete,

zbog toga je doneta odluka da se naprave zatvoreni gradovi.

Tada grad nije imao ime, bio je prosto "objekat".

Lijepa, gusta šuma,

a onda vidiš bodljikavu žicu, i to u tri reda.

Priđeš bliže, vojnik s mitraljezom i ovoliki pas.

Nismo znali kuda idemo, ni što ćemo raditi. Sve strogo poverljivo.

Rodbini smo pisali pisma, ali uglavnom neutralna.

O poslu nismo pisali, ni gdje živimo.

Niko nikada nije govorio da ne može i neće, da je umoran.

Svi su bili entuzijasti, znate? Pravi entuzijasti, jednom riječju.

Kraj 4. epizode

✰ RTNNJ ✰