Original subtitles

BOMBA

Moskva, kolovoz 1945.

Teorijski fizičaru, ne diraj mi žaketić!

Prvo me matičaru vodi, pa eksperimente pokopi!

Adolfoviču, raspali! - O, divno!

Jedne noći kod ograde, s Nilsom Borom ljubila se.

Bor se o kofu sapleo, pa razbio jezgro!

Užas! -Poznato.

Juče smo kolhozni traktor zamijenili za reaktor.

Sipaj mi. -Kažu da od urana... - Peče rakiju bez mana.

O, neutroni, pozitroni, perece, bomboni.

Dva fizičara, nije spor, izrodiće djece čopor!

Mali prstići, djevojčice i dječačići! Eto!

Bravo! -Bravo!

Mogu li znati razlog? -Nemam ovlašćenja, druže Kurčatove.

Jasno. - Možete uzeti što vam treba.

Imate pet minuta.

Drugovi, imam zdravicu!

Ne volim znanstvenike. Da, da! Sami ste krivi.

Bavite se tko zna čime. Evo, što je ovo?

Tko će mi objasniti? - Formula ljubavi! -Dobro!

Kao da ste s drugog svijeta, brbljate "protoni, neutroni". Gluposti!

I eto nesreće - ćerka mi znanstvenik.

Dobro, muž je bio fizičar, to sam nekako izdržala. Ali što kćerka?

I ne udaje se za normalnog čovjeka, već za fizičara!

Pa, na što to liči? Ali sudbina mi se sažalila, jer je Kiril

dobar čovjek i Anja će s njim imati normalnu obitelj.

Valjda ću i unuke dočekati. Već je trebalo, ali...

A mi već! -Kirile, obećajte mi pred svima

da nećete čekati s unucima.

Veronika Leopoldovna, kunem se!

Poljubac! -Poljubac!

Poljubac! Poljubac!

Dovraga! Kolegama je svadba, spremio sam poklon.

Mogu li da im čestitam? Neće dugo trajati.

Samo nikome ni riječi, druže Kurčatove. -Hvala.

Budite ljubazni. - Kapetane!

Odlična zdravica, mama. Udala si matoru kćer za pristojnog čovjeka.

Uvijek govorim što mislim. - Bolje da misliš što pričaš. -Anja!

Kirile, a gdje je Igor Vasiljevič? Zvali ste ga?

Obećao je da će doći. -Naravno. Kako svadba bez generala?

Tu je narodna umjetnica, biće i akademik. -Pijana umjetnica.

Nipošto! Pijana sam od sreće. - Od sreće! Pola flaše "Lidije" i...

šuti! Nisam popila, samo srknula.

Našla sam. -Marusja, ne pretjeruj s haringom

ili ćete se oboje napiti. - Znaš kako je ukusna, probaj!

Ne pretjerujte, Mašenka. Nije to za vas.

A za vas jeste, druže Starokonj?

Leonide Adolfoviču, obojica imamo "konjska" prezimena.

Starokonj i Kopitin, skoro smo rod.

Samo patronim, Adolfovič... Niste ‘41 htjeli da ga promijenite?

Jesam. I sad se pitam, otkud vi fizičar, pa još talentiran?

Znate, u našem selu su svi bistri, posebno kad popiju.

Sonja... -Što je?

Sonja, hoćete li igrati?

Vidjet ćemo.

Dopustite da vas pozovem. - Kuda? -Na ples.

Jančik, ja s djecom ne igram. Samo za Novu godinu oko jelke.

Što ti je? -Prosto ne vjerujem. -A ti povjeruj!

Pomozite, dobri ljudi!

Igore Vasiljeviču! - Oči mi ispadoše, ima sto kila.

Stigao sam na vrijeme, još nije bilo tuče?

Kakve tuče, druže Kurčatove? Ni harmoniku mi nisu dali da pocepam!

Igore Vasiljeviču, sad će početi kad ste došli!

Bože, tko je ova ruža neuvela? Veroniku Prekrasnu ću poljubiti!

Neću se s tobom ljubiti, dok tu četku ne obriješ.

Mama! -A što je to? - Zašto je tašto ljuta i trezna?

Oprostite, previdio sam. - Tko trezan?

Djeco, ustanite, da blagoslovim.

Evo, na poklon bokserska kruška. U "Dinamu" sam vam isprosio.

Igore Vasiljeviču, šalite se? Kud ćemo s njom? -Okačite negdje.

Anuška, poslije ćeš mi zahvaljivati. Jer je to, drugovi,

zalog bračne sreće. Jer u čemu je muka?

Zabranili da se žene tuku. Ja sam čovjek starinski, svoju lupim.

Što priča? -A vama, predstavnicima sovjetske znanosti, to ne priliči.

Naljutiš muža i on se na njoj iskali.

I opet u obitelji ljubav cveta.

Uglavnom, Anuška i Kirile, čestitam! -Hvala.

A votku ne daju? Badava sam alkohol nabavljao? Brzo čašicu!

Poljubac! -Poljubac! - Hajde, poljubac!

Poljubac!

Za nju sam niko i ništa.

A već sam disertaciju završio.

Pa, skoro.

Ah, kako je lijepa!

A ja i nisam.

Sjedite, druže Kurčatove.

Igor Vasiljevič?

Stanite, stanite! Prestanite da igrate!

Ne dirajte. Dosta, prestanite!

O, bože moj! - Što je, Graniču?

Ne igrajte, dosta! - Jane, što da ne igramo?

Zato. -Jane, čemu psi?

Uhapsili su Igora Vasiljeviča. -Što?

Graniču više ne sipati. -Da!

Nisam pijan. Čuftama sam ih hranio kad su ga odveli.

Što? Sad ćemo, drugovi, sve razjasniti.

Igrajte, igrajte!

Kuda ti? Kuda on?

Paša, a gdje je Kurčatov?

Odveli ga. -Tko ga je odveo?

Potpukovnik. Došli crnim autom, posadili ga i odvezli.

Koji potpukovnik? Kakvu je uniformu imao?

Propisnu, NKVD.

Diviziju mu!

Stanite, prestanite! Tiše, drugovi! Jan govori istinu.

Kurčatova su uhapsili.

Eto nam veselja...

Pođite za mnom, druže Kurčatove.

Izvestićemo kad bude gotovo.

Zdravo, drugovi. -Zdravo.

Petre Nikolajeviču.

Julije Borisoviču, kojim povodom ova tajna večera?

Znate li nešto? -Ne, Igore Vasiljeviču. Uskoro ćemo saznati.

Sjedite!

Danas su Amjerikanci bacili bombu na Japance.

Atomsku bombu.

Uništen je cijeli grad Hirošima.

Veliki grad, jednom bombom!

Slušam vas.

Jasno.

Onda mogu ja da pitam?

Oni imaju, mi nemamo.

Posebno bih pitao drugove Kurčatova i Haritona.

Zašto?

Irina, konačno sam vas našao.

Želio sam vas vidjeti pred odlazak u puk.

Na imanju sam sreo vašu majku, rekla je da niste tu.

Ona ne želi da se viđamo.

A vi? -Alekseju Konstantinoviču,

što pričate?

Druže Sarkisove! -Što je? - Film se završava.

Stavi drugi. -Gleda samo filmove gdje igra, a nemam ih više.

Vrati se u kabinu, ja ću riješiti.

Igore Vasiljeviču, naši ljudi u Amjerici koji rade kod Openhajmera

već su vam pomagali, posebno oko konstrukcije punjenja,

i nastavljaju da rade. - Da, točno. I jako smo zahvalni.

Naravno. I ne samo što se tiče konstrukcije.

U ovoj fazi problem i nije to, već punjenje.

Potreban je plutonijum, koga u prirodi praktično nema.

U prirodi nema, a u SAD ima?

I mi radimo. - I što? Nemate pameti?

Amjerikanci imaju, a naši znanstvenici su gori? -Nije stvar u znanstvenicima.

To je u celini izuzetno složen i skup proces.

Zahtjeva preuređenje cijele industrije.

U suštini stvaranje nove grane - atomske.

Onda ćemo je stvoriti.

Druže Vanikove.

Pri Državnom komitetu obrane je već stvoren poseban komitet.

Ja sam predsjednik, a moj zamijenik general-pukovnik Vanikov.

Mnogi ga ovdje znaju. Sjedi, Borise Lvoviču.

Molim drugove Kurčatova i Haritona, sve vas, da mu predstavite pla:

glavne pravce, kApačitete, resurse... Sve što je potrebno.

Sutra počinjemo rad. - Kakvi sutra!

Ja nemam sutra! Vi nemate sutra!

Sutra moram da izvestim druga Staljina.

Za godinu dana moramo imati svoju atomsku bombu.

Onda ćemo je imati. - Nemoguće, Lavrentije Pavloviču.

To je prosto... Ja...

oprostite.

Radite, drugovi, radite!

I ako nešto treba, vi...

I? -Što raditi s Ninom Olegovnom? -dovraga!

Večerala, odgledala film... - Nije mi do nje. -shvaćam.

Reci da sjednica traje do jutra, a ujutru putujem.

Tako i tako. oprosti se. -shvaćam. Dopustite da odem? -Čekaj.

Smisli joj neku ulogu. Nešto lijepo, o ljubavi, znaš?

I ne u Moskvi, negdje podalje.

"djevojka kraj kanala". -Što? - Snimaju film u Taškentu.

Eto! Dobar grad, dobar! Tamo je pošalji.

Da. Ne znam, režiser kaže:

"Vidim u toj ulozi samo Ninu Olegovnu."

I što će? Da, i na kraju, Lavrentije Pavlovič je zamolio:

javite se čim stignete, molim vas. -Da.

Eto. sretan put! -Hvala.

Lavrentije Pavloviču, objasniću, da shvatite proces.

Dobro bi bilo imatio tablu. - Gdje da ti je nađem?

Dopustite.

Evo, crtaj po čoji. Drugovi, oslobodite sto.

Dakle, u reaktoru se događa kontrolisana lančana reakcija

raspada jezgara uranijuma. Tako u mikroskopskim količinama nastaje

nova supstanca, koja nam je potrebna za pravljenje bombe -

plutonijum. Zato u blizini treba biti radiokemijski zavod,

gdje će iz uranijuma izdvajati plutonijum i čistiti ga od primesa.

I treći zavod, gdje će plutonijum iz tečnog stanja pretvarati u metal

i praviti od njega nuklearno punjenje.

To nije sve. prije svega treba izgraditi eksperimentalni reaktor,

da pokrenemo tu lančanu reakciju i naučimo da je kontroliramo.

Plus, poligon za ispitivanja.

Plus konstrukcioni biro s najsuvremenijom tehnikom,

gdje će Julije Borisovič razraditi konstrukciju bombe.

I naravno, kadar. -Moramo dovesti najbolje stručnjake iz cijele zemlje:

teoretičare, plinodinamičare, kemičare, matematičare, eksplozivce.

To je sve? -Ne. Rokovi.

Znate da takav poduhvat ne možemo izvesti ne za godinu, već ni za pet.

Ne znam! -Lavrentije Pavloviču, vrlo je važno da svi shvatimo

realnost zadatka, a samim tim i rokove.

Upravo tako. Nemamo čime da napunimo reaktor.

Za punjenje je potrebno najmanje 150-200 tona uranijuma,

a mi ga nemamo.

Dakle, prvo moramo naći i otvoriti veliko nalazište.

Ako i nađemo uranijum, potrebnu količinu plutonijuma

za jednu bombu u najboljem slučaju napravićemo za pola godine. Dalje...

Ma, kakvo dalje!

To je sve? -Uglavnom.

Znači, po točkama. Prvo: naći mjesto za gradnju

grupe objekata - reaktora, dva zavoda.

Odgovorni: Kurčatov i Vanikov. Rok: mjesec dana.

Drugo: osigurati tehničku osnovu za gradnju

grupe objekata - reaktor i dva zavoda.

Odgovorni: Kurčatov i Vanikov. Rok: mjesec dana.

Dalje, naći i započeti eksploataciju velikog nalazišto uranijuma.

Rok: tri mjeseca. To je sve.

Ima li pitanja? -dopustite?

Reaktor i zavodi u režimu tajnosti? - Ti ćeš je osigurati.

Mislim da će nam osim izgradnje zavoda

trebati škole, prodavnice, bolnice i što ja znam...

To će biti cijeli grad! Znači, treba izabrati takvo mjesto

da se isključi pristup stranih lica.

Još sustav propusnica, osiguran perimetar...

Lavrentije Pavloviču, to mora biti apsolutno zatvoren grad.

Nekoliko gradova, Vanikove. Nekoliko!

Znači, znanstvenici će živjeti i raditi iza bodljikave žice, kao u logoru?

Igore Vasiljeviču, ne pretjerujte. - Ne, Vanikov je u pravu.

To moraju biti jako zatvoreni gradovi.

Ali jako dobri! Svima će vam se dopasti.

Ubij me, ne vjerujem. Ne vjerujem i točka!

On je znanstvenik svjetskog ranga.

Nisu ga mogli uhapsiti. Pa nije više '37!

S druge strane, zašto noću? Kuda ga je taj potpukovnik odveo?

Ako je nešto hitno, mogli su da pozovu.

I ako mu oduzmu rukovodstvo laboratorijom, kako raditi?

Zašto šutiš? - Razmišljam. -O čemu?

Biće sve dobro. Dođi.

Otkud znaš? -vjerujem.

Danas je naš dan, ništa loše ne može da se desi.

Poljubac!

Što se događa? - Odmah ćemo saznati.

Dobar dan. -Zdravo. - Sad oficiri dežuraju na kapiji?

Zamijenili su svu stražu. Isprave, drugovi. -Izvolite.

Izvolite.

Ana Nikolajevna Galejeva.

Stariji znanstveni saradnik, Kiril Aleksandrovič Muromcev.

Drugovi, nema vas na spisku. - Kako? Mi ovdje radimo!

Dopustite da nazovem? - Zovite.

To su naši. Evo novog spiska, kapetane.

Sve je u redu. Uđite, drugovi. -Hvala.

Ljoša, što se događa? - Imamo pojačan režim.

Ulaz i izlaz do 22 h. - Ako se zadržim? -Prenoćićeš ovdje.

Tu je Kurčatov i sve nas čeka, pa požurite!

Koliko su ljudi pobili u toj Hirošimi?

Mnogo. Desetine tisuća. Tačne podatke još nemamo.

A umrijet će ih još.

Bavila sam se zračenjem. - Oni što su preživjeli

sigurno su primili ogromne doze. - I svi će umrijeti?

Da. -Užas! Ne ide mi u glavu.

Nečovječno je praviti takvo oružje. Nismo fašisti.

Svi smo mi ovdje humanisti, kolega, ali nemamo izbora.

Igore Vasiljeviču, dopustite?

Znači, Amjerikanci su za sekundu uništili toliko ljudi.

A zašto? Japanci bi ionako kapitulirali.

Ako ne budemo imali bombu, ko garantuje da je neće baciti na nas?

Mi smo saveznici. -Bili smo, Leonide Adolfoviču!

Bili! Zaboravite. Još nešto. Bio sam na frontu od listopada ‘41.

Godinu smo s "mosinkama" jurišali na automate. Toliki su poginuli!

A da smo ‘41 imali takvu bombu? Ili bar ‘43?

Ti bi je bacio? -Bacio bih! Na fašiste bih bacio!

I ne bih trepnuo. A vi ne biste? - Drugovi, smirite se!

Drugovi, nema više šale.

Počinje drugi život, u vanrednom režimu.

Na kraju krajeva, to je prije svega znanstveni izazov.

Slažem se. osobno, želim da to uradim.

Igore Vasiljeviču, koliko imamo vremena? Je li rok određen?

Dvije godine. - To je sasvim nerealno.

Nemoguće je napraviti bombu za dvije godine, svi to znamo.

Znamo, ali zadatak je postavljen na najvišem nivou.

Paritet je neophodan, inače su Amjerikanci u prevelikom iskušenju.

Idi da spavaš, Leopoldovna. - Zaboravih tebe da pitam.

Što je za doručak? - Palačinke. -Dobro.

Laku noć. - Bože, što ne spavate?

Ni sam ne znam. - Kirile, ajmo po čašicu?

Može.

Imate sreće s taštom, Kirile. Kad vam se pije, uvijek može.

Slažem se.

Dobar ste čovjek, Kirile.

I bićete dobar muž, znam.

Veronika Leopoldovna, da vas pitam za Rubina.

Ne želim pričati o tom čovjeku!

Jeste li normalni? - Anjuta!

Kira, nije dosta mame koja pije?

Što fali? Tata i ja smo voljeli da noću zamezimo uz čašicu.

Idemo na spavanje.

Tko će da spava pored vas.

Izjava Trumana o novoj atomskoj bombi

Što ako sutra bace i treću bombu?

Koliko ih imaju? To je čista demonstracija sile!

Ne samo to. I provjera u stvarim uvjetima. -I na živim ljudima.

Spojili lijepo i korisno! -Pustite emocije i razmišljajte praktično.

Glavni problem su kadrovi. Sastavite spisak potrebnih stručnjaka

iz svih oblasti. -Upravo sam razmišljao o tome.

Treba ojačati Zeldovičevu grupu.

Doveo bih Špinela i Langea iz Harkovskog instituta za fiziku. -Da.

Iz Lenjingrada, Taraščanskog i Fradkina. Koga još u prvi mah?

Rubina. Smatram da nam treba Rubin. Ako je živ, naravno.

Jako nam treba. Još prije rata je predlagao princip atomskog punjenja.

Imao je ideje i za imploziju. Bio je u pravu, Amjerikanci su potvrdili.

Nepravedno su ga osudili. Niko nije vjerovao da je neprijatelj.

Pokušao sam da mu pomognem, čim sam saznao da je uhapšen,

ali nije uspelo. -Tada nije bilo Hirošime i Naplinakija.

Julije Borisoviču. -Da? - Možete na minut?

Nikako da se naviknem. - I vama su dodijelili?

Za mnom i u WC idu.

Što se tiče Rubina... - S Rubinom ima jedan problem.

Pred rat, '41. je uvrijedio Lavrentija Pavloviča osobno.

Ali on nam je neophodan. Briljantan znanstvenik, Mocart.

Da, Berija je rekao: "Tražite sve koji su potrebni". vrijedi pokušati.

I sastavimo spiskove i onih koji su u logorima.

Čak i ako nisu puno potrebni, sada stvarno može uspjeti.

Slažem se.

Vozaču, stani! Ugasi motor, pripremi vozilo za pregled!

Idemo?

Anja, on nam treba. -Znam.

On je genijalan teoretičar. Bomba je njegova tema.

I ja sam juče o tome mislila, kad je Brada javio za Hirošimu.

Pomislila, a nisam rekla, sitna duša.

A ti si rekao.

Zbog toga te volim.

On mi najbolji prijatelj. - Da, još i najbolji prijatelj.

Misliš da će ga pustiti? - Ne znam.

Idemo kući. -Hajdemo.

Vorkutinski logor ASSR Komi, 1945.

O, Pitagora! Dođi ovamo.

Zvao me knjigovođa. - Dođi, nije te knjigovođa zvao!

Ćilim te zvao. Ima pos'o za tebe.

Treba da radim. -Nisi shvaćao? Ljudi te čekaju. Ajde!

E, doveo Pitagoru! Odrao me na kartama.

Kažu da ti je glava ko biblioteka.

Sreća ti ne treba. -U kartama nije važna sreća, već mozak.

Igra voli račun, građanine Ćilime. -Je li?

Došao mi prijatelj s transportom, Štih, pa bi igrao.

Ajde, Pitagora, ti naukom, on na sreću, a?

Čekaju me u brigadi. - Nek čekaju!

Poštujem kockare, poštuj i ti. Pokaži talenat.

Što igramo? -Može i tablić, mi smo prosti ljudi. Jedan na jedan.

A u što? -U što hoćeš. Ajmo u pušen. Paklo ulog.

Ajde, Pitagora, ne snebivaj se!

Zapalićeš i ljude častiti. Ajde! -Dobro, dijeli.

Sijeci.

Štih, treću partiju gubiš.

Ispada da su frajeri jači od mangupa, a?

Dosta. -Jedva se izvukoh. -Rekoh, nemoj s njim, čista propast.

Cijeli špil držiš u glavi? - Dato i uzeto, sve ruke?

Pusti račun, sreća je važnija!

Otkud kralj? -Tref? Otkud svi, iz banke.

Izašao je u trećem deljenju. -Nije, uzeo sam ga u poslijednjoj ruci.

Ćilime, ne igram ako vara. - Tko vara? Ja?

U prvom deljenju su izašle šestica i osmica herc,

osmica tref i as. U drugom, Dvije desetke, žandar i dama.

U trećem je izašao kralj. Među adutima su ostali

dama, žandar i sedmica. -Što? - Može se provjeriti. -Ja ću!

Ja ću tebe provjeriti, budalo!

Opa! -Što je to? Objasni, a? Ljudi, on muva!

Ološu! -On mi je to podmetnuo. - Vadiš adute iz rukava!

Sjekiru! -Pusti me, stoko! -Ruku dole!

Čuo sam da si tom rukom htio da ubiješ druga Staljina.

Stani, Ćilime!

Ne miješaj se, Feđa! Mi sve po zakonu.

A ti si Tužitelj? Pusti ga!

Treba da se radi, nas zakon ne hrani.

Obračunaćemo se mi još, a? - Ne namjeravam da bježim.

Nemamo drugih znanstvenika?

Sve sami neprijatelji!

Lavrentije Pavloviču, podrobno smo...

Podrobno smo razmotrili sve kandidate. osobno,

u potpunosti podržavam. -Je li?

Rubin?

Koji Rubin? - Mihail Lvovič Rubin.

Još prije rata je insistirao da se radi na uranijumu.

Baš toliko vam treba?

Trebaju nam talentirani znanstvenici, Lavrentije Pavloviču. -A on jeste?

U perspektivi, genije. -Genije!

I bez njega nećete uspjeti?

Uspjet ćemo, ali nam je neophodan, druže Berija.

Mišo, ne znam kako si se bavio naukom, kad si takva budala.

Što budala? On je varalica. - Koliko puta sam ti rekao:

"Pitagora, ne sedaj s lopovima!"

Da se nisam umešao, sad bi mahao patrljkom. -točno,

ali ipak nisam budala. Prije sam fatalista.

Što? -Fatum je sudbina.

Na primjer, ja sam fizičar, a ti borac, traktorista,

ali ovdje sjedimo obojica i kusamo bljutavu kašu.

Sudbina! -Nije to sudbina. - A što je? -Pasji život.

Moguće, ali ja ipak mislim da ako mi je nešto predodređeno,

onda će se i ostvariti. Ako je suđeno da ovdje crknem,

onda ću crći, ali volio bih nešto zanimljivije.

Brže ćeš crći ako tražiš nevolju. Za godinu ću na slobodu,

a ti ćeš ostati i Ubit će te. - Nije sigurno. -Sigurno!

Ne, ti si baš budala. Kad ja izađem na slobodu,

u prvoj krčmi ću popiti za pokoj tvoje duše, frajeru.

Kulturno ću popiti, sa stilom!

A onda ću zaigrati s prvom curom na veselju.

Zatvorenik Rubin! Tko je Rubin?

Zatvorenik Rubin! -Ja. - Ovamo, brzo! -Evo. -Trkom!

U kola.

Vozi!

Na slobodu, Mihaile Lvoviču, po osobnom naređenju druga Berije.

Evo točno 1224 rublje i 47 kopejki.

Kao u apoteci.

Prebrojte. -vjerujem vam, druže upravniče.

A vi ga poznajete? -Koga?

Lavrentija Pavloviča. Zašto niste rekli?

Ne baš da ga poznajem, sreli smo se par puta.

Da... A ja sam ga video samo na portretu.

Uglavnom, naređeno je da vas dovedem u red i isporučim.

Sad odmah u banju, dobit ćete veš i odjeću, a ujutro na stanicu.

Što, nije vam drago?

Jeste, građanine upravniče. - Drug! Drug major.

Druže majore. Setih se, odbrusio sam mu.

Kome? -Lavrentiju Pavloviču. Pravio sam se pametan, a pijan.

Tako da nije poznanstvo, već čista glupost.

Ajde, Kravcove, dalje ćemo sami. - A vi, znači, u Moskvu?

Već si bio, druže potporučniče? - Otkud? Prvi put.

I ja bih rado. puno bih volio vidjeti metro.

Neću stići. Predam druga i nazad.

Zdravo, Kravcove. A gdje je on?

Ej, gdje je Rubin? -Ne znam. - Kako ne znaš? Pobjegao?

Daj brzo na pijacu! Nađi ga!

A ti desno! Ajde, ajde! - Shvaćam!

Pazi, mladiću! - Redove, ovamo!

Kako se usuđuješ? - Oprostite, druže majore.

Zdravo! -Umeš da čitaš? Imam pauzu.

Nepismen sam, mila moja.

Daš votke, a?

Odakle si, veselniče? -Odande.

Politički? - Naprotiv, razbojnik.

Pa, popij.

A ti briši odavde! Ne vidiš? Obračun!

A vi ste gluhi?

Ovo je za votku. A ovo za obračun.

Našao? -Na pijaci ga nema, druže potporučniče!

Pobjegao, kontraš! -Kao da je u zemlju propao. -Majku mu!

A što je ovo?

Svaka mu čast! - Druže Rubine!

Kira, molim te! Prestani da udaraš, pomozi mi!

Što tražiš? -Plavu fasciklu. - Pogledaj u kabinetu.

Sto puta sam gledala. I svuda! - Mora da je tamo, gdje bi bila?

Rostislave Arkadjeviču, baš je dugo. Publika će zaspati dok otpjevam.

Znate što? Fokstrot, tako razigrano. Eto!

Izaći će bledi mjesec! A, što mislite?

Izlazim sama na balkon...

Ne, oprostite. -Mama! - Ovdje treba zamijeniti...

oprostite. tko je čistio kabinet? Ne mogu da nađem fasciklu.

Što je tebi? Probamo! oprostite, Rostislave Arkadjeviču. Kod nas...

Anja, hajde da zajedno potražimo.

A što je ovo? -Hvala.

Što je tako važna? -Tata je radio na gama-zračenju.

Kod njega sam branila rad. - Bavičeš se radiometrijom?

Znaš li s čim ćemo imati posla? Nemamo ni zaštitu, ni opremu!

Niko ne ume učiniti dekontAmenaciju.

Luda kuća! Anja, otvori!

To je sigurno za vas. Oprostite.

Spustiće se san, izaći bledi mjesec.

Anjka! -Rubine, pusti me!

Sa stanice sam došao pravo tebi.

Zdravo.

Zdravo.

A što ti ovdje radiš? - Ispada da ovdje živim.

Čestitam.

Idemo, poručniče. Greška. - Što ti je? Stani, Mišo! Uđite!

Ne! Niko ne ulazi. Neću da ga ovdje vidim.

Oprostite. -Anja! - Rekla sam, neka ide!

Nikud on ne ide. -Je li? Onda se obojica gubite!

Eto ti sad!

A Šmeljov, Lipkin? - Obojica su živi. -Živi?

Da, rade kod Alihanova u trećoj laboratoriji.

Iz naše klase je Griška Dorohov poginuo odmah, 41.

I Savčenko, Julik Liberman. Oko trideset ljudi.

Za pomen.

Sjećaš se Jana Graniča? Vunderkind, trčao je za tobom.

Radi kod nas.

A ti? -Demobilisali su me poslije ranjavanja '45.

Otišao si kao dobrovoljac? - Da. -Zašto?

A ti ne bi? -Ne znam. Da sam radio, vjerovatno ne. Više bih koristio.

Znaš, tada je drugo bilo važnije. -Jasno.

Al' je ovo dobro!

Za Anju ne pitaš? -Ne! - Mogu da objasnim... -Ne treba.

Vasilije Pantelejeviču? - Evo. -Ima? -"Crvena zvijezda".

Još nisu otvorili, izmolio sam od čuvara. -A nije imao "Kazbek"?

Druže Rubine, uostalom nisam dužan. -Hoćeš? -Ne.

Pravilno! -Surov! - Druže Rubine, hoćemo li više?

Poručniče, nikad nisi bio u Moskvi. Pogledaj!

Vidiš onaj prozor, tamo živi drug Staljin.

Pričaj, što su me pustili? - Vojna tajna.

Bacili su bombu na Hirošimu od 20 kilotona.

Moja prva reakcija: "Zakasnili smo!"

Ta dva bombardiranja

po mom mišljenju nemaju opravdanja.

Znate, to je već demonstracija, a odavno je počela,

demonstracija sile, da pokažu kako su veliki,

da su prvi u svijetu i tako dalje.

Toliko je ljudi poginulo i bilo izloženo strašnom zračenju.

Mislim je to ubrzalo naš rad.

Poslije Hirošime i Naplinakija je to postalo velika realnost.

Da smo zakasnili godinu i po ili dve, bilo bi nam jako teško.

Teško mi je i da zamislim jer sam gledao te kadrove.

Više puta sam vidio na filmu.

To je bilo tako surovo bombardiranje, neljudsko.

Kraj 1. epizode

✰ RTNNJ ✰