Original subtitles

Kad biste sutra umrli, kako bi vas se pamtili?

Što si učinili da ima ikakvog značaja?

Hoće li te Bog primiti u raj?

Jesi li mu učinio pravdu?

Isprobavao me je do krajnjih granica.

Dao mi je ruke koje mogu stvarati veliku ljepotu

ipak me prokleo dubokim gnjevom.

Ubilački bijes.

A sada su se moji neprijatelji umnožili u tami.

Ove rane su dokaz tome.

Idiote! Vau.

Pogledaj me.

Skrivajući se poput kanalizacijskog štakora

na brodu koji plovi prema gradu koji

jednom me prihvatio kao najvećeg,

uzvisili su me poput onih od davnina:

Michelangelo, Raphael, da Vinci.

Moje slike, moja strast,

postavljen na najviši oltar koji umjetnik može poželjeti.

Voljeli su me.

I sada me osuđuju.

Te zmije iz Rima.

Ali bio sam dobar u igranju njihove igre.

Najbolji.

Pa zašto su me napustili?

Znam da je oprost obećan

i vjerujem da će to biti ispoštovano.

Ali ja ću, klečeći i noseći darove,

vratiti se na svoje pravo mjesto kao njihov gospodar svjetla.

Mrzim svo ovo cmizdravljenje i podcjenjivanje papinskoj moći,

ali ne mogu zauvijek biti bjegunac.

Trebam iskupljenje. Trebam utočište.

Jer mnogi traže moju glavu na pladnju... doslovno.

Znam što znači slikati smrtnost.

Ispričati priču o ljudskoj drami, nasilju i izdaji.

O životu i smrti.

I da, možda ću sutra umrijeti,

napravljen da nestane, da se više nikada ne vidi.

Moja sudbina je u rukama drugih.

Dakle, pitam...

Tko će se sjetiti mog imena kad me smrt udari?

Hoće li moja umjetnost biti moj spasitelj?

Tko će ispričati moju priču?

Caravaggio je rođen u Milanu 1571. Godine.

Sada je Milano bio tragičan grad

kroz patnje od kuge, gladi, ratovanja,

kroz godine Caravaggiova djetinjstva.

Caravaggiov život i Caravaggiova umjetnost se preklapaju.

Nije moguće razumjeti Caravaggiovu umjetnost

ako ne razumiješ njegov život.

Caravaggiov život razumijete gledajući njegova djela.

Tama Caravaggiove umjetnosti

i onaj osjećaj da je napušten čovjek,

ponosan, satiričan, težak, nije lako s njim se slagati,

i predloženo je da se to vraća u prošlost

na Caravaggiovo vrlo burno i tragično djetinjstvo.

Stvaranje mi je bilo u krvi.

Sjećam se, kao dijete u Milanu,

čujući zvuk očevog čekića kako kleše kamen.

Radionica ispunjena finim

prašina koja lebdi u zracima svjetlosti.

Njegov kreposni trud mogao se mjeriti samo s dubokim vjerskim uvjerenjem.

Ali kao i veći dio Europe,

Milano je prolazio kroz teško razdoblje.

Grad je bio pogođen kugom.

Ljudi posvuda pate, gladuju,

udišući taj smrtonosni smrad.

Čistilište duša.

Tama se spustila na naš mali svijet

dok se vrag osvećivao.

Bog zna kako sam preživio.

Pobjegli smo u kuću moga djeda u obližnjem Caravaggiu,

u potrazi za skloništem od užasa.

Ali tama je proganjala vrata

mnoge kuće u Caravaggiu također...

uključujući i moj vlastiti.

Njegov otac i njegov djed

umrijeti od kuge istoga dana.

I njegova majka, Lucia Arattori,

ostaje s cijelom malom obitelji

djecu o kojima treba brinuti i odgajati ih.

Godine 1584. Caravaggiova majka uložila je veliku svotu novca

u kupnju Caravaggiovog naukovanja

u Milanu sa Simoneom Peterzanom.

Peterzano je mislio da je on,

Potpisivao se kao Tizianov učenik.

Dakle, u Milano je donio neko znanje o venecijanskoj umjetnosti

što mislim da je bilo važno za Caravaggia.

Mozak mi je brujao od teorija, slikovnih dizajna,

kako miješati boje,

ulja, freske, crteži, promatranje

priroda i slikanje života.

Nakon što je majka umrla,

Morao sam čekati dvije godine na svoje skromno nasljedstvo.

Dvije godine!

Ali kad je došlo do toga, bio sam vani.

Iz Caravaggia, iz Milana,

jureći prema svojoj sudbini kao veliki umjetnik,

u gradu koji sam najviše želio...

Rim.

Kad je Caravaggio stigao u Rim iz Lombardije,

Čini se da je prvo slikao kopije pobožnih djela.

Ovo je najniži posao koji možete dobiti kao umjetnik na početku.

I to je učinio u zamjenu za smještaj i hranu.

Zatim se kaže da je oslikavao glave, tri glave dnevno.

Mislim, prava vrsta hakerskog posla.

A onda je naslikao ono što se nazivalo dopojasnim figurama.

Nemaš osjećaj trajnosti.

Niti imaš osjećaj napretka.

Dobivate dojam da je on

skakanje iz radionice u radionicu.

Rim je u početku bio nezgodan.

Sjećam se skučenih uvjeta i oskudnih obroka

ponuđeno u mom smještaju kod Puccija, svećenika.

Zvali smo ga Monsignor Salata

jer to je sve što imaš za jesti noću!

Ali svaki je umjetnik trebao mecenu u Rimu.

Radio si na ulici, prodajući svoj trud za lošu zaradu,

dok te je bolio želudac.

Rim je 1590-ih bio u procesu transformacije.

Nakon pljačke Rima, njegovo stanovništvo se smanjilo.

Spomenici koji su ga učinili tako slavnim

bile su prekrivene korovom i travom.

I svi putnici koji su išli u Rim u 16. Stoljeću

komentirati atmosferu pustoši i siromaštva.

Prije svega, postojao je opsežan građevinski program

potaknut od strane energičnog graditeljskog pape Siksta V.,

koji je htio Rim pretvoriti u simbol

središta kršćanstva.

U središtu se nalazi Papinski dvor.

I kruži po ovom sudu

su dvorovi velikih plemića,

dvorovi veleposlanika, dvorovi kardinala.

I sve su to izvori umjetničkog pokroviteljstva.

Ali onda sreća.

Starac Cesari mi je ponudio

poziciju u njegovoj radionici. Briljantno!

Bio je istaknuti umjetnik s dobrim vezama.

Papa Klement VIII., koji ga je volio, proglasio ga je vitezom,

i dao mu ime Cavaliere d'Arpino.

Njegov studio je bio kao kisik,

ali Cesari je bio sav nebeski svijetloplav, jastučasti oblaci,

zračna uzdizanja u pratnji kerubina

i zborovi privlačnih anđela.

Dao mi je da radim na dekorativnim elementima

motive za njegove crkvene narudžbe.

Kad se preselio u Cesarijev studio,

Slijedio je dobro utabanu stazu

što se dogodilo u renesansi.

Mislim, umjetnici su odlazili u umjetničke ateljee

i miješali su boje, stvarali su pigmente.

I polako bi im se davalo više posla.

Mislim da u Caravaggiovom slučaju, kao što vidite,

tu je još uvijek život s voćem, košare s voćem,

onda oni još uvijek žive s voćem

postaju mrtve prirode s prekrasnim mladićima.

Dvoznamenkasti, troznamenkasti, četveroznamenkasti

petocifreni iznos, više virtuoznosti.

Michelangelo, Rafael, Tizian.

Toliko sam htio biti kao oni,

da ga pape štovaju, da ga pape naruče,

uživam u svojoj povezanosti s Bogom, izravno kroz svoje slikarstvo.

Zapamćen i obožavan.

Počeo sam privlačiti

pažnju nekih utjecajnih ljudi.

Kao kardinal Francesco Maria del Monte,

kolekcionar novog, pristaša

mladosti i s Papinim uhom.

Kardinal del Monte je bio ključni rani podupiratelj Caravaggia,

i mislim da Caravaggio stvarno duguje

njegov red u njegovoj sreći dospio je Del Monteu.

I dovelo je do njegovog pokroviteljstva, a također i smještaja u njegovoj palači.

Ovo je bilo zaista ključno,

da je Caravaggio konačno imao

bogati mecena koji se brine za njega.

Činjenica da je slikao ove neobične teme

glazbenika, gatara, Roma,

svakodnevnim temama, koje je uzdizao i davao im status,

gotovo kao da slikaju povijesne motive.

Caravaggio je bio uistinu inovativan.

Sve u njegovoj slici vas vuče u taj prostor.

Mislim osobno da je i on poznavao svoje tržište

i trebali su završiti

u privatnim budoarima kardinala i prinčeva,

i to su mladi, lijepi muškarci.

Mislim da u Bolesnom Bakhu vidimo autoportret,

i to je izvanredna slika

jer je to slika bolesti.

To je slika, vjerojatno njega u ranim dvadesetima,

vjerojatno boluje od malarije,

a u to vrijeme malarija je bila poznata kao rimska bolest.

Mislilo se da se malarija dobije ako se prekasno ostane vani,

a ako je itko ostao vani predugo, to je bio Caravaggio.

Ali to je također slika o

činjenica da se sve mijenja.

Trune, voće trune.

Grožđe sadrži cvjetanje.

Ako ga probate, imat ćete taj suhi, kiseli okus.

Od slatkoće grožđa.

I drži grožđe kao da će ga zgnječiti.

On ne glumi samo bolesnog Bakha,

On radi prekrasnog Bakha

s odrazima u čaši i vinu.

Ali gotovo je kao da mora glumiti bolesnog Bakha

kao kontrapunkt lijepom Bakhu

kao upozorenje na nevolje

pijenje vina i jedenje sirovog mesa,

što si i učinio u bakhanalijama.

Činilo bi se da on uvijek

živio je prilično samotnim životom, boemskim životom.

Često je posjećivao razne krčme.

Išao je okolo s mačem.

Volio je tulumariti.

Što se tiče obitelji,

nikada se nije ženio i nije imao djece.

Neki dokumenti otkrivaju da je ipak imao ljubavnice.

To su prilično sporadična svjedočanstva

ali oni svakako predlažu.

Imao je ljubavnice i ženske i muške.

"Dječak kojeg je ugrizao gušter" jedno je od ključnih ranih Caravaggiovih djela.

Naslikano u Rimu sredinom 1590-ih.

I prikazuje dječaka do pola

s ovom prekrasnom mrtvom prirodom pokraj sebe.

I prikazan je u svojevrsnom dramatičnom trenutku boli.

Gušter se čvrsto drži za njegov prst

i on se ustukne od boli, ali to je vrlo zagonetna slika.

Mnogo je napisano o tome što to znači.

Je li to alegorija, možda alegorija dodira?

Je li to upozorenje na opasnosti koje se kriju iza lijepih stvari?

Gušter je očito bio skriven među voćem.

Slika je vrlo senzualna.

Mnogo toga ima senzualnosti

rane slike dječaka do pola

i postoji nešto poput

ženstveno zbog ruže iza uha

i to se često vidjelo

kao interpretacija Caravaggiove vlastite seksualnosti

ali moramo imati na umu da on nije

slikajući ove slike za sebe,

Mislimo da ih slika za otvoreno tržište.

I često daje veći značaj mrtvoj prirodi.

Mrtva priroda je često naj

završeni dio ovih slika.

Moramo se sjetiti Caravaggiovih vlastitih riječi, znate, gdje su bile te riječi...

slikanje mrtve prirode potrebno kao

toliko umjetničkog kao slikanje figura.

I ovo je bila zaista revolucionarna stvar za reći.

U, svojevrsnoj, žanrovskoj hijerarhiji,

mrtva priroda je stvarno na dnu.

"Skidanje modela i dizanje svjetala."

Dakle, svlačenje modela, dakle, slikanje ljudi iz života

i podizanje ili pojačavanje svjetlosnih efekata.

Ovo su dva najrevolucionarnija

aspekti Caravaggiove umjetnosti.

Zanimljivo, kako se svijet može okrenuti.

Pogled užasa dok gubiš glavu.

Način na koji se lice iskrivljuje u konveksnom ogledalu.

Evo Meduze,

bojala se zbog svoje sposobnosti da muškarce pretvori u kamen jednim pogledom.

Odvratna Gorgona s pokrivalom za glavu od živih zmija.

Reći ću ti što ti malo talenta može donijeti.

Hrana, smještaj, stalan posao

i povremeno upoznavanje s nekim vrlo bogatim ljudima.

Što se ne sviđa?

Rim ima izrazito mračnu stranu.

To je grad koji je intenzivno naklonjen muškarcima.

I zadovoljiti potrebe ove muške populacije

postoji ogromna populacija prostitutki.

I ograničeni su na dio Rima koji se zove Ortaccio,

to je "zli vrt".

A pored prostitutki, tu je i

ogromna populacija siromašnih,

obespravljenih, prosjaka,

vojnika koji se bore, gužva na ulicama.

Opio sam se od opasnosti.

Krčme, kurve, varalice, lopovi i puno tučnjava.

Udario sam i zglobovima ako je trebalo

biti, ili s bljeskom oštrice na mesu.

Čast i poštovanje su sve što imaš

u sjeni Campo Marzia.

Arogantna mladost, varalice, zalutale duše i prevarantski hrabrci.

Caravaggio reproduciran na platnu

sliku koju je dobro poznavao,

slika krčme,

igrača koji igraju karte,

varanje igrača na kartama.

Važno je da ova slika predstavlja

osuda kartaške igre

koji prikazuje mladića kojeg varaju kartaši.

I sve to pokazuje tipičnim svjetlom

njegovih ranih umjetničkih godina.

U tim ranim godinama, Caravaggio je stvarao vrlo šarene,

vrlo svijetle slike.

Nisam glup.

Znao sam svoj izbor modela

uvrijedio neke od naše svete braće u Crkvi.

Ali moji modeli su bili moji prijatelji,

dostupan i spreman za malo novčića.

Kao na primjer Mario Minniti.

Bio je lijep dečko, puno sam ga slikala.

A onda je tu bila i moja živahna mala Fillide.

Učinila bi sve za novac.

Kraljica među kurvama i zlikovcima Ortaccia.

Fillide teško da je bila djevica, a nikada nije bila ni svetica,

ali je bila sjajna Catherine.

Njena sirova ljepota me još uvijek proganja.

Sada, sveta Katarina bila je plemićkog podrijetla,

djevica mučenica,

i obično je prikazana kao očaravajuća figura

s očima uprtim u nebo.

Umjesto toga, Caravaggio slika ovu mladu Rimljanku

koji vrlo izravno gleda gledatelja.

Vrsta dvosmislenosti koja je potpuno

novo u prikazima svetih likova.

Ove prekrasne zavjese u tamnoljubičastoj i ponoćnoplavoj boji.

Pored nje lebdi ovaj zapanjujući mač.

A mač je Caravaggiova dvobojna rapira.

A dno mu kao da je obojeno krvlju.

Iako mislim, zapravo,

to je odraz crvene boje s jastuka u maču.

Ali mač nekako lebdi tamo.

I Caravaggiove aranžirane ruke svete Katarine.

Nekako su dugi i elegantni,

kao da ne drže mač sasvim u ruci,

i mislim da to daje sliku

čudna, seksualna, erotska napetost,

ovaj smrtonosni rapir u sredini,

Ruke svete Katarine

i ova Rimljanka gleda tako izravno.

Evo ga sada u gradu Rafaelu,

grad Michelangela, a on ne crta.

On slika izravno prema životnom modelu.

Ali to je prvi put da.

Caravaggio je koristio ove životne studije

stvoriti dramatičnu povijesnu priču.

Dakle, to je zaista velika prekretnica u njegovoj umjetnosti.

Naravno, dao sam i Fillideu

glavnu ulogu Judite koja odrubljuje glavu Holofernu.

Hm. Svidjelo joj se!

Taj pogled!

Oh, sjećam se tog namrštenog pogleda.

Mogla bi te porezati pogledom,

iako je rez mača bio puno učinkovitiji

kada je došlo do odrubljivanja glava asirskim generalima.

Odjeven da impresionira i privuče pažnju

oko svakog muškarca koji bi je mogao vidjeti,

tako je dobro odglumila bogatu i lijepu junakinju.

Ovaj general, Holofernes, bio je prevaren

u pijani stupor od Judith

koji je zatim prišao njegovom krevetu.

Uhvatila ga je za kosu i dvaput ga zarezala preko vrata.

Njena sluškinja je bila u pripravnosti da sveže

njihov krvavi trofej u vreću.

Čin nasilja, doveden u

usredotočite se na užas na njegovom licu,

naslikano u točnom trenutku smrti.

Namjerno s moje strane.

Njegova posljednja misao u svoj njezinoj krvavoj stvarnosti.

Trebali su sati da se postigne pravi kut te glave.

Prilika za prenošenje istine, rijetka.

Duboke, netremice vidljive vizije bolne istine, rijetke.

Bogati mogu kupiti kapele kako bi si utrli put u raj,

ali umjetnik može mahati svojim kistom

da istinom časti njegov put.

Konačno!

Dobio sam priliku kada je francuski kardinal Cointerel

kupio bočnu kapelu unutar San Luigi dei Francesi.

To je spektakularno lijepa i impresivna crkva

koje sam stalno posjećivao

kad sam počeo živjeti na Piazza Madama.

Del Monte me gurnuo naprijed i dobio sam svoju prvu veliku narudžbu.

Moja prva serija slika s više figura.

Moj prvi pokušaj s pravom dramatičnom istinom. Kapela Contarelli.

Ne jedna, nego tri velike slike.

Tema, biblijska, naravno.

Sveti Matej, poreznik jedan.

Priča do kraja gotova, ali koga briga?

Većina ljudi ionako ne zna čitati Bibliju.

Moraju svjedočiti priči u svoj njezinoj slikovitoj slavi.

I nitko prije nije svjedočio onome što sam proizveo.

S malahitom, crnom bojom kosti, crvenim jezerom,

olovna bijela, cinober i žuta oker,

sve pomiješano s uljem od oraha,

Stvorio sam magičnu alkemiju!

Prvo što se dogodi kada uđete u crkvu

i vidite kapelu Contarelli,

Imate ovu nevjerojatnu dinamičnu eksploziju boja.

Razmjer i veličanstvenost

ove stvari nadmašuju sve.

I onda povrh toga,

Imaš ovaj stvarno, stvarno inteligentan način

izgradnje triju katova.

Slikao je gatare i kartaše,

ali nikada nije učinio ništa slično.

Dakle, to je bio veliki rizik, s mnogo toga što je ovisilo o njemu,

ali Francuzima je bilo potrebno da ova crkva bude oslikana do 1600. Godine,

jer je bio Jubilej.

Javno otkrivanje tih

slike iz 1600. Izazvale su senzaciju.

Ali morate zapamtiti, do ove točke,

Caravaggiove slike nisu bile dostupne.

Bili su u domovima ljudi, u palačama,

samo vrlo malom broju bili su dostupni.

Dakle, iznenada, za širu umjetničku zajednicu

ovo im je prva prilika

vidjeti što Caravaggio može.

I znamo da su umjetnici hrlili u Rim da ih vide,

da je Caravaggio dobio najpretjeranije pohvale.

Bili su ljubomorni. On je odjednom

najpoznatiji umjetnik u Rimu,

prelazeći iz relativno nepoznatog stanja

biti svojevrsna superzvijezda.

U tmurnoj kapeli osvijetljenoj uglavnom svijećama,

Ukrotio sam tamu jednim snopom svjetlosti.

Sunčeva svjetlost. Naše svjetlo.

Božja goruća kugla.

„I Isus vidje čovjeka po imenu Matej

na svom mjestu u carinarnici

i reče mu: 'Slijedi me',

"I Matej ustade i pođe za njim."

To je jednostavno zapanjujuća slika.

Nema perspektive kao u renesansi.

I čini se da sve figure s lijeve strane reagiraju.

I tu je taj divan trenutak kada Matthew pokazuje na sebe

govoreći: "Što, ja?"

I tada Kristova ruka izlazi u ovoj divnoj gesti,

koja je izravna kopija Sikstinske kapele,

ovaj prst pokazuje prema Mateju.

I dvojica tipova, s obje njegove strane, Spadasi,

ovakvi unajmljeni, glamurozni nasilnici,

čovjek će uskoro skočiti, misleći

da je Krist prijetio svom gospodaru,

a drugi se povlači dok ga obasjava svjetlost,

razmišljajući, što se događa?

I svjetlost obasjava Kristovu glavu,

i samo ističe blagi djelić aureole.

To je apsolutni genij.

Što Caravaggio tamo uvodi

je nova vrsta naracije gdje su djela, geste,

Izrazi su dvosmisleni. Ne možete ih uvijek dešifrirati.

Mislim da bi se njegovim suvremenicima ovo svidjelo

na isti način kao što mi to činimo.

Kao i mi, i oni bi imali

pitao se, koja je figura Matej?

Hoće li Matthew zapravo uskoro dobiti

ustati i slijediti Krista ili ne?

Je li lik na kraju stola namijenjen kao mladić?

Koji nije mogao odbaciti svoje bogatstvo

i proći kroz ušicu igle?

Sada je uveo novu vrstu izražavanja usmjerenog prema unutra,

novi jezik gestikulacije,

koji ima, svojevrsne, prolazne dvosmislenosti

što bi zainteresiralo suvremene promatrače.

Caravaggiovo svjetlo je posebno svjetlo.

Jasno je da ima različita značenja.

Predstavlja upravo svjetlo koje osvjetljava scenu

na teatralan način,

ali također predstavlja svjetlo Boga, koji otkupljuje.

A svjetlost je Caravaggiov saveznik.

Caravaggio je prigrlio svjetlost kao prijatelja.

Svjetlost mu je omogućila da ukloni tamu,

da se ukloni tama,

pokazati stvari koje se događaju u mraku.

Tama je poput prisutnosti koju je osjećao u sebi.

Znao je da je veliki umjetnik, ali i veliki grešnik.

Sjena i tama sve više dominiraju svjetlošću.

U tami, povlačeći se na podu

i probodena zrakom božanskog svjetla,

vidimo apostola Mateja,

bivši poreznik,

čiji ga je poziv otkupio iz mračnog ponora grijeha

i uputio ga na pravedan put.

Kralj Etiopije žudio je za Matejevom nećakinjom

ali Matej ga je ukorio,

jer je bila Kristova zaručnica, časna sestra.

Stoga je kralj poslao vojnika da ubije Mateja zbog uvrede.

Ubili su ga i ostavili poniženog,

sam u svom mučeništvu,

okružen gomilom pasivnih promatrača...

uključujući i mene.

Pobrinuo sam se da budem prisutan, svjedok čina.

Nitko nije žurio spasiti Matthewa,

ali vjerujem da je moja empatija očita.

Pronicljivi promatrač morala,

ljudsko stanje i vjera.

Sve isporučeno s vrhunskom vještinom.

Djelomično uključuje i sebe kako bi rekao,

ovo je svijet koji sam stvorio,

Ovo je realistično slikarstvo, i kakav sam ja zadivljujući umjetnik.

I mislim da nema slikara koji nije

osjetiti moć grijeha,

mogućeg prokletstva, krivnje, mogao je naslikati ova djela.

I mislim također, na vrlo jednostavnoj razini,

da nijedan umjetnik koji nije imao

istinski religiozni odgovor na Bibliju

mogao ih je naslikati s toliko emocija za čovječanstvo,

i mislim, možda prije svega, u Caravaggiovim slikama,

s takvim osjećajem za tu ideju

da je Krist došao za siromašne i za obespravljene.

Iste godine sam naslikao Mučeništvo Mateja,

Gledao sam kako heretički fratar Bruno gori na lomači.

Kakav spektakl!

Poput Kopernika, Bruno je izjavio

da je Zemlja kružila oko Sunca,

što je bilo dovoljno loše.

Najgore od svega bilo je njegovo poricanje Djevice Marije.

Njegovo poricanje božanskog Krista, njegovo poricanje vječnog prokletstva.

Kakav luđak!

Samo pokazuje, jedna riječ od Pape

može prokleti bogohulnog fratra...

ili zalutali umjetnik.

Imaš ove tri slike.

Prvi s kojim se suočavate je Sveti Matej i anđeo,

gdje anđeo prepričava evanđelje svetom Mateju.

Ima taj nevjerojatan trenutak u sebi,

što volim u cijelom ciklusu.

Samo na rubu slike,

Matthew se klati na stolcu,

i stolac se samo rubno udaljava od prednje strane slike,

i to je ona gesta koju napraviš kada netko kaže.

Moraš ovo srušiti.

Moraš ovo zapisati, brzo. Zapiši ovo.

I anđeo gore prepričava

sve stvari koje treba ubaciti.

Podiže prvu stvar, stolac, i on se ljulja,

kao hitnost.

Sveti Matej mora dobiti ovo evanđelje

dolje dok anđeli to prepričavaju.

To je prva nevjerojatna stvar koju vidite.

Drugi formalni aspekt koji ima veliki utjecaj na rad

jest da stolica pada prema gledatelju.

Kao da Crkva i poruka Crkve

doslovno je padao u krilo vjernika

čime se jača religija Katoličke crkve.

Kongregacija sudjeluje

izravnije u ovoj priči o svetom Mateju.

Po mom mišljenju, to je ono što je Caravaggio htio prenijeti.

Svetac, a time i Crkva,

angažiranje i uključivanje gledatelja.

Što se tiče njegovih religioznih slika,

Moraš znati malo o katoličkoj reformaciji,

što je htjelo od religioznog umjetnika,

što je zapravo smio raditi religiozni slikar.

Želja za preobrazbom Crkve

i osloboditi Crkvu onoga što su ljudi smatrali korupcijom

i kao lažne prakse,

pokrenuli su katolici.

I zato obično koristim izraz katolička reformacija

umjesto protureformacije,

zbog želje za reformom Crkve

počinje, zapravo, prije protestanata.

Ovo je bilo vrlo čedno vrijeme,

Golotinja u crkvama je potpuno zabranjena.

A Katolička crkva je željela umjetnost koja je dramatična,

što je emocionalno, što privlači gledatelja.

Jedan od velikih katoličkih reformatora

teoretičari, kardinal Pagliotti,

kaže koliko je dirljivije vidjeti djevicu kako umire

nego čitati o tome u knjizi.

Dakle, traže umjetnost koja će vam se stvarno svidjeti.

I, naravno, Caravaggio im to daje,

iako im se ne sviđa uvijek kad ga dobiju.

Nakon uspjeha u kapeli Contarelli,

Zamolili su me da napravim nešto slično

provizija za Santa Maria del Popolo,

naslikati rimske apostole, svete Petra i Pavla,

čija su mučeništva simbolizirala ponovno rođenje rimokatolicizma,

tako ukorijenjeno u njihovoj krvi.

Još jedan bogati mecena, Tiberio Cerasi, platio je proviziju.

I htio najnaprednije umjetnike u Rimu,

pa je, naravno, izabrao mene.

I etabliraniji Annibale Carracci.

Slike u kapeli Santa Maria del Popolo

su dvije od prvih slika Caravaggia koje sam vidio in situ.

I uz njih se nalazi Carraccijeva slika Madone,

koje kada pogledate,

odmah, izgleda čokoladno, kutijasto, izgleda slatko.

To su bili suvremenici.

A onda okrećeš pogled lijevo i desno,

a s lijeve strane imate Svetog Petra kako muče.

Guraju ga gore na ovom križu

od strane ovih brutalnih figura koje se naprežu da ga gurnu gore.

I dok gleda dolje,

lice ovog starca gleda kako ovi čavli prolaze kroz njega,

to je pomalo kontroverzno

jer nije namijenjen gledanju boli ili patnje.

Predviđeno mu je da uđe u raj.

Zna da je ovo trenutak njegovog mučeništva.

Odabran je da bude mučen naopako.

Ali ta se stvarnost vidi na njegovom licu.

Kako to radiš na slici?

Moji radnici, s pocrnjelim nogama, iskrivljeni u tami,

njihova lica skrivena, njihova tijela napeta,

vene su im natekle dok su se naprezali da dovrše zadatak.

Petar izgleda staro,

ali mislio sam da treba izgledati snažno, mišićavo,

sposoban odoljeti gravitaciji i podići se

glavu onima koji će slušati.

Bio sam zadivljen njegovom žrtvom.

Religiozni trenutak, brutalno izveden od strane brutalnih muškaraca.

Jedan od Caravaggiovih zaštitnih znakova je chiaroscuro rasvjeta,

ovako vrlo snažno,

kontrastni, svijetli i tamni efekt

koje on donosi na svoje slike.

A svjetlost igra tako ključnu ulogu u

noseći te oko ovih slika.

U raspeću svetog Petra,

to je ono što izdvaja svako brutalno pogubljenje.

Mislim, cijela ova slika je o mučeništvu,

ali zapravo se radi o, svojevrsnom, fizičkom naporu.

Vuku, dižu i guraju

i svjetlost obasjava Petrovo lice,

koji je ispunjen strahom. Izgleda prestravljeno.

Ali on ne koristi svjetlo samo za dramatičan efekt.

Rasvjeta uvijek ima neko temeljno značenje,

bilo da je to neka vrsta božanskog svjetla, svjetla otkrivenja,

svjetlo obraćenja.

I što shvaćaš da Caravaggio ima

gotovo, sve je popravio.

Ove figure nekako izranjaju iz tame.

Za mog Paula, vrijeme je stalo.

Iako je bio nasilno zbačen s konja,

nježna svjetlost obasjala mu je lice

dok su mu raširene ruke odavale ekstazu.

Svjetlost ne zasljepljuje, već ulazi.

Pavlova duša poput snažnog prosvjetljenja.

Željela sam da njegova mirnoća postane naša

svjedok trenutka obraćenja.

Iznenadna i potpuna transformacija.

Više nije starac,

Odlučio sam ga glumiti kao mladog, običnog vojnika.

Njegov zbunjeni konjušar drži uzde veličanstvenog konja,

radni konj, golih sedla,

u obrnutom smjeru i nježno lebdeći,

kao iz neke druge stvarnosti.

Došao je u jednom trenutku

kada se Katolička crkva, svakako, borila.

Borili su se protiv novog protestantizma.

Jedna od stvari o kojima razgovaraju je,

kako možemo stvarati ove priče

održivije za obične ljude

i jedna od stvari o kojima su razgovarali bila je spektakl i kazalište

i mislim da im Caravaggio to daje u izobilju

s ovim novim slikama, ovim novim idejama, ovim novim narudžbama.

I bio je u samom središtu svega toga.

Zvali su me konkurenti

svadljiv, nestalan i paranoičan.

Gle, umrijet ćeš na ulici.

Rima ako nemaš čelika.

Nisam samo kršio pravila,

Spaljivao sam knjigu pravila.

Uvijek ću braniti svoju čast, i tupom silom, ako bude potrebno,

to sam samo ja.

Mač je samo jedno od mojih oružja.

Moj kist je drugi.

I s tim imam status i odanost izvan ulica,

s uzvišenom popustljivošću pokrovitelja.

Narudžbe su se nizale s nizom manjih radova

što je privuklo veliku pažnju.

Prvi je bio Krist u Emausu.

Dvojica učenika putovala su iz Jeruzalema u Emaus,

depresivan i obeshrabren nakon

svjedočeći Kristovom raspeću.

Dok su putovali, Isus im se približio i pridružio im se,

ali ga oni nisu prepoznali.

Krčmar im poslužuje večeru

dok Isus raspravlja o Svetom pismu.

Prema Luki, Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio...

i dao im ga.

Oči su im se odmah otvorile i prepoznali su ga.

Ali onda je nestao iz vidokruga.

Učenici su se vratili u Jeruzalem kako bi to rekli drugima

"da su svjedočili uskrsnuću Kristovu."

Večera u Emausu naslikana je 1601. Godine

za braću Mattei, bogatu bankarsku obitelj u Rimu,

a Caravaggio još uvijek živi u Del Monteovoj palači,

pod Del Monteovom zaštitom,

ali je sposoban raditi za druge bogate mecene.

I za ovim stolom ima mjesta za nas.

Postoji način da te privuče.

Ova košara voća na rubu stola,

to nekako upada u naš prostor,

kao i izbočeni lakat učenika s lijeve strane

koji skače sa stolice.

Ovi zauzimaju naš prostor.

I to je jedna od ključnih stvari kod Caravaggia.

Nismo samo pasivni gledatelji.

Postajemo aktivni sudionici u njegovim slikama.

Dakle, krčmar pasivno stoji pokraj njih.

On je jedini koji se čini

potpuno ravnodušan prema onome što se događa.

I ako vidite, on je jedini čije je lice u sjeni.

Nije vidio svjetlo. Potpuno je u mraku.

On ne prepoznaje Krista onakvim kakav jest.

A onda se Caravaggio igra svojom sjenom.

Iza Kristove glave,

imaš neku vrstu kontra-oreola

stvorena sjenom krčmarice.

To je nevjerojatno sofisticirana slika,

kao i to da je tehnički doista majstorski.

Dakle, moramo nekako kontrolirati poriv

gurnuti tu košaru natrag na stol.

Gotovo imamo osjećaj kao da privlačimo stolicu.

To je nešto što on radi iznova i iznova.

To čini i u svom djelu Nevjerujući Toma,

gdje imate ova tri apostola okupljena oko Krista,

potpuno usredotočen na ovu Thomasovu gestu

s njegovim pipajućim prstom koji ide u ranu.

I postoji prostor u ovom luku, ovom ljudskom luku, za nas,

i osjećamo se kao da smo nekako u slici,

da smo mi jedni od apostola koji svjedoče ovom događaju.

Osim ako nešto ne osjećaš, slikanje je besmisleno.

Uostalom, mi smo od krvi i mesa,

i trebali bi doživjeti umjetnost s jezom kroz kralježnicu.

Potraga za humanošću i autentičnošću,

čak i u onima prokletima na prokletstvo.

Ljudi poput Jude, na primjer.

Konfliktni i složeni negativac.

Prikazujem Judu posramljenog svojim nespretnim zagrljajem,

namrštenog čela, u sukobu.

Posljedice njegovih postupaka

ogleda se u pogledu razočaranja

na Kristovom pasivnom licu.

Teško je naslikati poniženje.

Da bi se svi ti detalji točno shvatili, a ipak bilo razumljivo,

pokroviteljima, običnim ljudima...

sebi.

Ono što većina ljudi krivo shvaća o Caravaggiju

je činjenica da većina dokumenata.

Imamo policijske zapise.

Smatra se svojevrsnim tupim instrumentom.

Dva tjedna slikanja, dva mjeseca

piće, dva mjeseca nasilja.

I mislim da moramo puno tražiti

dalje od toga, izvan mita,

taj mit, taj nasilni mit o Caravaggiju,

pronaći ljepotu unutar djela.

Većina ljudi ga vidi kao neku vrstu nasilnika.

Koji je slikao kao životinja, živio kao životinja,

ali mislim da je kod njega moralo biti puno više.

Mora da je imao odličan

intelekt. Mora da je dobro čitao.

Mislim da njegove slike govore o njegovom intelektu

i mora da je nešto imalo za njega

ako ga se može pozvati na papinski dvor

i rimske aristokracije u to vrijeme.

Ne mislim da bi nekoga pozvali

u kojem nije bilo nikakve doze šarma.

Po mom mišljenju, Pobjednički Kupidon

je najintelektualnija slika koju je naslikao.

Slikano za Vincenza Giustinianija,

a imao je i druge slike Caravaggia.

Sada, ono što slika prikazuje je.

Kupidon, koji je rimski bog ljubavi.

I drži dvije strijele, jednu crnu, jednu crvenu,

sugerirati boli i užitke ljubavi.

I mislim da bi gledatelj imao

bio stvarno zapanjen ovom pojavom

ovog vrlo lijepog, vrlo erotičnog mladog dječaka.

Dakle, mislim da je slika zapravo o trijumfu seksa.

Ljubav pobjeđuje sve stvari.

I to je prilično česta tema u slikarstvu ranog 17. Stoljeća.

Glazbeni instrumenti su arhaični, žice su potrgane,

ne mogu se igrati,

rukopis pjesnika je nečitljiv.

Imaju neku vrstu napuštenog izgleda.

Ali Caravaggio je jedini umjetnik

pokazati to u ovom stvarnom trijumfu ljudske seksualnosti.

I mislim da je ova slika puna usporedbi s umjetnošću,

s književnošću,

kao i šokantna slika dvanaestogodišnjeg dječaka.

Bio je neobična osobnost. Ja

mislim, i on je bio usamljeni vuk.

Nije obučavao učenike slikanju.

Vrlo je puno radio sam

i bio je revolucionar u načinu na koji je slikao.

I slikanje figura izravno iz života i na platno

bio je najrevolucionarniji

aspekt Caravaggiove umjetnosti.

Bože, ovo putovanje je neumoljivo.

Tijelo me boli, guzica me pulsira, a želudac mi se prevrće.

"Ne zadugo", kažu...

i što onda?

Rasipni povratak ili prekršeno obećanje?

Sve ove misli o izdaji me izluđuju.

I ipak, utvara moje smrti proganja moj prekinuti san.

Hoću li biti žrtvovan od strane rimskih otaca?

Oko 1604. Godine,

Caravaggio slika za crkvu u Rimu sliku Skidanja s dužnosti.

Možete vidjeti kako je Caravaggio očito inspiriran klasicizmom.

Ovo djelo, na prvi pogled, gotovo izgleda kao skulptura.

Vidimo Krista koji je zaista mrtav,

to je teško, i ne samo po duhu.

Osoba koja ga podržava ima problema

i treba pomoć od druge osobe.

Teško im je podnijeti ovu težinu

koji se spušta u grob

poput neke vrste teretnog lifta

jer postoji ta kamena ploča

na kojima stoje

koji kao da se spušta u grob.

To je i vrlo realno i vrlo značajno.

Caravaggio ovdje predstavlja

važna činjenica,

ljudska činjenica smrti.

On čini smrt opipljivom.

Kao i drugi, nasljednici Ermetea Cavalletija

kupio je bočnu kapelu u crkvi Svetog Agostina.

Želio je sliku Djevice Loretske,

i trebao im je veliki umjetnik da ga naslika.

U rimskim vratima naslikao sam mladu lokalnu djevojku, Lenu,

kao prekrasna Madona koja stoji sa svojim djetetom, vizija,

blagoslivljajući dva hodočasnika lišena bogatstva i svjetovnih dobara,

njihove bose i prljave noge, klečeći u ropstvu.

Pošteni radnik i odani siromah.

Siromasi će uvijek biti s vama, kaže Biblija.

Nisu samo obilni, već su i poznati.

Milost, siromaštvo i pobožnost, hodanje ispravno

do vrata Presvete Djevice.

Imamo bogati, tamni baršun Marije koji dolazi na vrata

pozdraviti ove hodočasnike koji su odjeveni u jutu i jutu,

s ispruženim tabanima okrenutim prema nama,

s ovom zemljom i humusom,

zemljanost, usmjerena prema nama,

ova dva hodočasnika opčinjena Madonom

dolazeći do vrata držeći malog Isusa.

I ono što volim kod Isusa, malog Isusa na ovoj slici,

jest da se on migolji, a ona ga drži

kao što radiš kad se bebe migolje.

I samo pruža ruku u maloj gesti

blagosloviti hodočasnike.

Mislim da je to izvanredna slika.

Odmah desno od vrata je pravi Caravaggio trenutak

gdje je žbuka neožbukana

i cigla se vidi kroz ova prekrasna vrata.

Ali malo desno, nazire se naznaka stvarnosti.

Ali mislim da je to lijep pokazatelj

o činjenici da ništa nije savršeno

u ovom svijetu humusa, koljena i zemlje.

Moramo shvatiti da je on jedan od prvih umjetnika

unijeti stvarne ljude u slike.

Mislim, on pekare pretvara u aristokraciju.

On prostitutke pretvara u anđele.

On je prvi umjetnik koji je doista stavio prave ljude

u srcu njegovih slika i srcu priče.

Svi imaju paritet. Nema hijerarhije.

Kroz cijelu renesansu postoji hijerarhija subjekata,

ljudi, gdje su ljudi pozicionirani na slici.

On sve smješta u isti klaustrofobični prostor.

I ideja da on uzima ljude

kojeg su svi poznavali, pekara,

proizvođač svijećnjaka,

i pretvara ih u papu ili učenika ili Poncija Pilata,

Mislim da je to ono što on najčešće radi.

Mislim da je činjenica da su svi znali

tko su bili ti likovi,

u vrlo malom okruženju Campo Marzia,

svi su znali tko je pekar,

prostitutka, brijač, kirurg,

svi su znali tko su ti ljudi,

bili su svoja vrsta mjesta

i biti umetnut u slike bio je

jednostavno nešto izvanredno.

Pokazati ljudsku tugu minimalnom radnjom,

stvoriti uvjerljivu dramu, to je ono što mi zaokuplja misli.

Cilj mi je izgraditi kompleks

obrazac gestikulacije i izraza lica,

otkrovenja i melankoličnog i prosvijetljenog,

u nastojanju da se izazove duboka kontemplacija.

Otkrivenje. Uvijek okupano dramatičnim svjetlom.

Caravaggio je svakako provocirao ljude.

Svakako je izazivao ljude. Njegov

slike su vrlo često nečuvene.

I povremeno, ne tako često kao što ljudi tvrde,

ali povremeno njegove slike budu odbijene.

Ali ne mislim da su ikada bili odbijeni iz doktrinarnih razloga.

Obično je to zato što su nepristojni,

jer su šokantne, jer su razvratne.

Čini se da nikada nisu imali bogohulne namjere.

Na primjer, Smrt Djevice Marije,

što Caravaggio radi za crkvu

u radničkoj četvrti Rima,

Nevjerojatno je da je pomislio

htjeli bi tu sliku,

jer slika ovu vrlo, vrlo mrtvu Djevicu.

On ne slika nebesa, oblake anđela, ništa,

samo prizor strašne smrti.

Bio je šokiran i užasnut kada.

Crkva ga je odbacila.

Dakle, on stalno pomiče granice, umjetnički.

"Smrt Djevice" je izvanredno djelo.

Nazvan je najreligioznijim

slikarstvo sedamnaestog stoljeća.

Caravaggio je ovu sliku naslikao u Rimu

neposredno prije nego što je morao pobjeći da bi spasio život.

Ona je očito mrtva žena.

Neki su sugerirali da joj je bio model

na utopljenici izvučenoj iz rijeke.

Djelo je izvanredno zbog scenografije koju konstruira

i složen način na koji pozicionira sve likove.

Jedna je Marija Magdalena

koji je u prvom planu očajnički plače.

Shrvana je pred smrću.

Nije prikazana kao sretna što je Djevica Marija umrla.

I na putu je u raj.

Mislim da je Caravaggio u toj slici prikazao svoju majku.

Kao što ju je vidio na samrtnoj postelji.

On ovo slika s ljubavlju.

Dakle, kada je slika bila

odbijen, to je bio vrlo težak udarac.

To je možda pridonijelo njegovoj uznemirenosti koja ga je potom navela

nekoliko mjeseci kasnije do ubojstva.

Svibanj 1606. Je mjesec koji neću zaboraviti.

Tada se pojavila arogancija.

Ranuccio Tomassoni mi je uništio život.

Lokalni izvršitelj i arogantni nasilnik,

čija je svađa sa mnom bila...

tko zna što!

Ali često smo se sukobljavali i njegov bijes je bio neutješljiv,

bezobrazno govorio svima koji bi ga slušali.

Pa, bilo mi je dosta.

Dakle, ja i neki prijatelji, Longhi i Toppa,

organizirao tučnjavu

da ga nauči lekciji.

Nasilje je jezik ulica

i nikad nisam bio netko tko bi se ustručavao svađe.

Dakle, marširali smo ravno pored Tomassonijeve kuće

gdje su nas on i njegovi lakaji vidjeli.

Svi smo se složili,

ali to je zapravo bilo između mene i njega,

pa smo krenuli u to, s mačevima, jedan na jedan.

Bilo je puno vriske i vike.

Pravi kaos, stvarno.

Posjekao sam se,

ali onda je Tomassoni pao na tlo,

iskrvarivši kao svinja.

Bio sam iznenađen. Mora da sam ga okrznuo.

Tada je sve krenulo, s oštricama koje su letjele okolo.

Toppa je bio teško ranjen, kao i ja.

Ali što je bilo najgore, Tomassoni je te noći umro.

Nije se trebalo dogoditi.

Obitelj Tomassoni je moćna,

pa sam morao pobjeći u Albanska brda da se sakrijem,

s mojim starim prijateljima, obitelji Colonna.

Od tada me proklinje taj dan.

I s obješenom smrtnom presudom

nada mnom kao Damoklov mač,

Krenuo sam prema Napulju,

vladali su Španjolci, dakle izvan dohvata papinskog zakona.

Ovo mjesto je bilo prepuno ljudi, gurali su se, žurili.

I miris!

U slanom zraku čuo se zvuk tržnica

napredujući zahvaljujući španjolskoj trgovini,

dok je Vezuv tutnjao i procijedio se u daljini.

Ovo je bio grad kulture u zlatno doba.

Bogati su uživali u luksuznoj robi, finim konjima i glazbi.

I bilo je toliko crkava. Toliko prilika.

Napulj je grad Novog reda.

To je novootkriveno bogatstvo iz zlata

koji je opljačkan iz Novog svijeta.

Napulj je pakao u kojem žive anđeli.

Ili je to raj naseljen vragovima.

A izraz "carpe diem" bio je

napisano za Napulj, "iskoristi dan".

I grade crkve velikom brzinom.

Bogati i imućni žele unutra.

To je lučki grad, to je grad bankarstva.

Povijesno gledano, oduvijek je bilo tako

veze s drugim dijelovima Italije.

I je li ikada postojao grad chiaroscuro od Napulja?

Grad kontrasta, crno-bijelog, bogatstva i siromaštva.

Caravaggio je bio stvoren za Napulj i.

Napulj je stvoren za Caravaggia.

To je kao susret grada i ovog velikog umjetnika

zapravo su se spojili slučajno.

Moj ugled me je pretekao.

Odmah proslavljeno provizijama.

I ironija mi, ipak, nije promakla.

U Rimu me smatraju ubojitim kriminalcem,

osuđen na progonstvo.

Ali u Napulju sam prihvaćen kao španjolski podanik,

zaštićen od mojih plemenitih prijatelja, divljen od strane drugih umjetnika,

i dočekani raširenih ruku.

Caravaggio je proveo sedam mjeseci u Napulju

prilično zapanjujuću produktivnost.

A njegova djela uključuju tri velike oltarne slike.

Jedno od njih, Sedam djela milosrđa,

da je slikao za bratovštinu,

prikazuje ova djela,

koji su opisani u Evanđelju po Mateju,

u bijesnoj napuljskoj ulici.

Caravaggio tako brzo reagira na sam Napulj.

To je najznačajnije djelo.

Napuljci su znali sve o sedam djela milosrđa

ali nikad prije to nisam vidio kao što sam ja to vidio.

Jedan vrtložni vrtlog crnila koji pokazuje svu milost odjednom.

Nahrani gladne,

daj piti žednima,

odjenuti gole,

sklonište beskućnicima,

posjećuju bolesne i zatočene,

pokopati mrtve.

Čini sve ovo i primit ćeš spasenje.

Likovi su bili čisti napuljski.

Ljudi su me zaustavljali na ulicama kako bi izrazili svoje strahopoštovanje i čuđenje.

To sam volio.

Misericordia je bila bratstvo,

i mislim da s protureformacijom

došla je ova nova vrsta odgovornosti.

Ako ste imali veliko bogatstvo ili ste stekli veliko bogatstvo,

trebalo ti je biti suđeno da s tim učiniš veliko dobro.

Ali ovu Misericordiju osnovalo je sedam plemića

kako bi se osigurala bolnička skrb za siromašne,

hrana i rad u skladu s načelima Evanđelja po Mateju,

biti nahranjen, biti odjeven, biti pokopan,

biti iskupljen, biti spašen.

Mislim, Caravaggiov genij bio je pokušati dobiti

sedam djela milosrđa u jednu sliku.

Kompozicijski je izvanredan.

I po cijeloj slici su, kao, odvojeni izvori svjetlosti.

Jedno od anđeoskih teladi svijetlilo je poput reflektora.

Stražnji dio figure sprijeda.

I grudi, na Peri, koja hrani svog oca.

Ima ovaj predivan detalj.

Moralo je biti razgovora o

ali tko je lik straga?

Tko je to naprijed? Što je to tamo?

Ali jedna stvar koju moramo zapamtiti o toj slici je

da kada je prvi put prikazano i kada je naslikano,

bilo bi uz svjetlost svijeća.

Mislim da je, s jedne strane, to najveća slika koju je ikad naslikao.

Za mene je to najproblematičnije, najteže,

najizazovniji, najinteligentniji,

i mislim da je on to znao.

Moje oltarne slike bile su hit u Napulju.

Nikad nisam prestao raditi i sletio

neke prilično prestižne narudžbe.

Sam španjolski potkralj naručio je sliku

apostola Andrije koji je razgnjevio

rimski prokonzul Egej,

preobraćenjem svoje supruge na kršćanstvo.

Kazna?

Raspeće, što drugo?

Raspeće svetog Andrije,

koja je neobična slika,

uznemirujuća slika

a Caravaggio slika njegovo lice i njegovo mršavo tijelo

s neusporedivom i dirljivom ekspresivnošću.

On stavlja malu skupinu figura

koji predstavljaju

siromaštvom pogođeni svijet Napulja.

A s lijeve strane je žena sa gušom

koji je jedan od njegovih najdirljivijih opisa siromaštva,

a to je posebno siromaštvo južne Italije.

Dakle, na zaista izvanredan način, on radi vrlo, vrlo brzo

i stvara potpuno novu viziju

u njegovim velikim napuljskim oltarnim slikama.

Morao sam napustiti Napulj.

Unatoč tolikom uspjehu,

previše je figura vrebalo

u sjeni za moj ukus.

Previše sam privlačio pažnju.

Vrijeme je za polazak, dalje na jug.

Dalje u svetište.

Polagao sam nade u Malteški vitezov,

Red Svetog Ivana,

da me spasi od rimske odmazde.

Postoji nešto stoičko u vezi s Vallettom.

Ova nova prijestolnica Malte, ovaj bastion kršćanstva.

Neprobojna tvrđava,

spremni za borbu da zaštite Europu od nevjerničkih agresora

poput osmanskih Turaka i berberskih pirata.

Osim toga, poznavao sam nekoliko ljudi tamo.

Sinovi nekih plemićkih obitelji koje su me podržavale u Rimu,

Giustiniani i Sforza Colonna.

Veliki majstor vitezova, a.

Francuz po imenu Alof de Wignacourt,

činio se kao obožavatelj.

Wisdom mi je rekao da počnem s njegovim portretom.

Ova slika je vrijedila svakog

dio viteštva koje sam primio,

na veliko zaprepaštenje drugih.

Wignacourt je podnio peticiju papi,

moleći da primi dvojicu muškaraca kao

braća Magistralskih vitezova,

navodeći: "Čak i da je jedan od njih imao

počinio ubojstvo tijekom tučnjave."

Hm. Pitam se tko bi to mogao biti?

Moje ime nikada nije spomenuto, tako da.

Wignacourtova peticija je bila genijalna!

Pretpostavljam da je želio da ostanem.

Mislim da je to razlog zašto sam naslikao svoju najveću sliku do sada,

za Oratorij Konkatedrale.

Svetog Ivana u Valletti.

Na Herodov rođendan, Saloma, kći Herodijadina,

plesao je za goste i jako se svidio Herodu

da joj je obećao dati što god zatraži.

Na poticaj majke, Saloma je rekla:

"Dajte mi na pladnju glavu Ivana Krstitelja."

Kralj je bio u sukobu,

ali zbog obećanja koje je dao

napravljeno pred tolikim brojem gostiju,

naredio je odrubljivanje glave Ivanu Krstitelju,

koga je dao zatvoriti.

Odrubljivanje glave svetog Ivana Krstitelja,

stvara nevjerojatne kompozicije

izbore s tom slikom.

Za mene, stvar koja me pogađa

većina je samo njegova oštrina.

Mislim, više od pola slike

predano je ničemu, praznini,

i sva radnja se odvija u donjem lijevom kutu

s Ivanom Krstiteljem koji leži na

samog donjeg ruba platna.

I kada odeš i vidiš ovu sliku

in situ u potpunosti dominira prostorom.

I prostor nije bočna kapela.

To je prilično ključno.

Tu su se vitezovi sastajali.

To je vijećnica.

Ovdje je i sam Caravaggio proglašen vitezom.

Potpisuje ovu sliku krvlju "Fra",

pokazujući da je proglašen vitezom.

I golema je.

Mislim, širok je više od pet metara.

I shvaćaš zašto je napravio te kompozicijske izbore

jer ti je glava najbliža Svetom Ivanu.

Kad to vidite u reprodukciji, ne shvaćate,

Slika ne visi s poda. Visi u visini glave.

I tako, lik, radnja,

vrlo je blizu tebe kada stojiš u tom prostoru.

I oni su, nekako, osvijetljeni reflektorom.

Dakle, postoji nešto nevjerojatno kazališno u vezi s ovom slikom.

To je jedna od rijetkih prilika,

zapravo, ako ne i jedina prilika,

u kojem Caravaggio potpisuje,

i potpisuje se krvlju svetog Ivana Krstitelja.

I opet, to biste mogli vidjeti u prostoru.

To je vrlo, vrlo moćna slika.

Zapravo, nosi neku vrstu kozjeg krzna

a mala stopala su mu vrlo istaknuto postavljena uz glavu

pa naglašava tu ideju žrtvenog janjeta.

A onda su se Malteški vitezovi okrenuli.

Zašto se uvijek nađem kako zurim u oštricu

nekog uobraženog skorojevića koji me vrijeđa?

I, u ovom slučaju,

zašto sam se uopće potukao s.

Vitez proklete pravde? Idiot!

Baš kad su stvari išle tako dobro.

Viteštvo, izgledi za pomilovanje, sjajne provizije.

Opet sam se našao u zatvorskoj ćeliji.

Ovaj put iza zidina tvrđave St. Angelo.

Za što? Čini se da je to bio prekršaj uvrede.

Nisam bio u dobroj situaciji, mogu ti reći.

Ali sam pobjegao, brodom, prema Siciliji.

Sirakuza je bila vrlo slična Napulju.

Još jedan španjolski potkralj i zemlja zanimljivih kontrasta.

Novi početak, pomislio sam, ili barem još jedan početak.

U biti, bio sam kriminalac u dvije države

ali umjetnici i književnici

čini se da me dočekuju raširenih ruku, gdje god da krenem.

"Najbolji slikar na svijetu", kažu, "i evo ga!"

Srećom po mene,

crkva posvećena gradskoj zaštitnici svetoj Luciji,

bio je u renoviranju

a vlada je htjela naručiti

veliko umjetničko djelo za oltar.

Na Siciliji je Caravaggio počeo slikati na drugačiji način.

On postavlja svoje scene s prostranim područjima

tame iznad figura.

I mislim da je ovo najviše

upečatljiva stilska karakteristika

njegovih sicilijanskih djela.

I imaju neku vrstu proganjajuće gravitacije.

On slika, nekako, krhke, jadne figure

u prvom planu.

I imaju čudnu novu kvalitetu suosjećanja

za siromašne i krotke i ponizne

što razlikuje ova djela od njegovih ranijih razdoblja.

Mislim da je Caravaggiova biografija

vidljivo je u svim njegovim djelima,

i ono što je vrlo zanimljivo je

da uspijeva kombinirati vlastitu osobnu situaciju

with a response to the needs of his patrons,

and with, I think, a very dramatic response to place.

In Sicily, there are hints that he was afraid,

that he felt hunted, that he slept

with his dagger beside him in his bed,

and that his spirits, one writer writes,

were as restless as the seas of Messina.

His Adoration of the Shepherds,

when you're standing back from it,

you realise it's a stable scene.

There's the donkey, there's a loaf of bread,

there's the shepherds crowded around, the holy child.

And then, as you get closer,

you can see the straw on the stable

floor, loose straw on the stable floor.

And as you get closer to the canvas,

you realise he's just taken a dry brush

and just dragged it across the surface of the canvas.

I think he just became more economical.

As he got older, as he was on the

run, his palette becomes much darker,

whether that's reflecting his mood, his fear.

We know that he started to feel paranoid.

He was sleeping with a knife under his bed.

He starts using more burnt umber, siennas, earth colours.

They say I rant and rave like a madman, paranoid, deranged!

But I have reason to be.

This dark life is suffocating.

Traitors and tricksters everywhere!

Licking their sour lips over my demise.

I was hardly hiding. Hm!

There were knights everywhere.

I was attracting the attention of some important people,

connected people.

But I never felt I could stand still for long.

Have to keep moving, out of the unseen, the unknown.

No, not that way.

That way.

Towards the pale light that guides me.

Sicily was a safe haven no more.

I could sense the vultures circling.

Time to head back north

into the arms of Naples to await my pardon.

But I had only been there a few days when trouble found me.

Or did I find trouble?

Doesn't matter. It was nasty.

A nasty attack, with blades.

Set upon by some bravi at the Osteria del Cerriglio.

No reason given.

And I couldn't tell if they were acting in the name of

the knights or the Pope or just because

they took offense to my natural charm.

Some reported that I was either dead or badly disfigured,

which set tongues wagging in Rome.

Like a dog licking his wounds, I laid low.

I must admit that I became a little obsessed with beheadings.

It was on my mind all the time

and in the narratives that consumed me, like Salome.

Unable to bear the sight of what she had ordered,

she looks away from the lifeless head,

while an old woman and the executioner

contemplate the scene with such pity

that they seem to be looking on with some emotional distance...

the distance between life and death.

The severed head, a tragic mask.

The picture of Salome with the head of John the Baptist

dates from the end of Caravaggio's career.

And you can see just how different the way it's painted.

Gone is that sort of very

descriptive, hyper-realistic quality.

The colours are very subdued. It's almost monochromatic.

Some of the late pictures have a sort of flash of red

but, generally, they use quite muted tones.

It's a moment of great emotional,

physical and psychological tension in his life.

And I think you really feel that in his pictures, as well.

Painting the frail cast of characters, you know,

the old woman grieving is juxtaposed

with Salome's youthful face,

which has this very enigmatic expression.

She can't bear to look at the beheaded John the Baptist.

And what looks like quite a simple, straightforward picture

is actually very complex in terms of

the interplay between the characters.

In these last four years of his life,

he has a death sentence hanging over his head.

I personally don't see Caravaggio's own head

in the head of John the Baptist,

but we know that he did insert himself in his pictures,

famously in the David and Goliath,

today at the Villa Borghese.

Read into it what you want, but that's how I pictured it.

My severed head, dangling in the dark.

There is no relief in death.

Only torment.

The Martyrdom of Saint Ursula

is a truly exceptional painting and probably his last.

It is a painting that,

fortunately, we rediscovered only a few years ago.

The framing is cinematic or photographic

because what do you see?

You see the archer killing Saint Ursula

from very close range.

They are almost touching one another.

He shoots the arrow, she receives it.

The killer and the one killed.

Caravaggio also puts himself in the picture,

even if it's unrealistic, watching this murder,

perhaps as a witness, perhaps as the victim.

Caravaggio's final journey definitely started from

the house of Costanza Colonna in Naples.

He then went to Palo on the felucca

with several works of art by him,

which he's intending to take to Scipioni Borghese.

New evidence has just shown

that the aim of his journey was to go to Palo,

to meet with Giovanni Francesco Tomassoni,

to come to peace with him,

and was absolutely essential

before he went to Rome and received a papal pardon.

It was bitterly ironic that,

as the papal pardon has been granted

and Caravaggio's making his way back to Rome,

it's actually the journey that leads to his death.

And there's some discrepancy in the early sources

about what exactly happened.

We know that he gets into trouble, he's in prison,

and when he's released,

the felucca with his paintings has

disappeared and he's desperate.

These are the pictures that are going

to get him back into favour in Rome

and, without them, he feels really helpless.

It seems he probably died of

fever, heat stroke, heart attack.

We don't really know.

But what we do know is he died alone.

Certainly Caravaggio is a modern painter.

The essence of Caravaggio's art,

the central thing is truth.

Caravaggio was a great painter when he was alive.

He was then imitated, praised by young painters

who saw his new way of painting

that broke with the painting style of the time,

and therefore had many followers.

Caravaggio has an iconic status,

and I would say on the same rank as someone like Leonardo.

And I think it is the universal appeal of his paintings,

the fact that you don't need to know anything.

Možete ih cijeniti zbog njihove ljepote, zbog njihove moći.

Mislim da je on jednostavno briljantan pripovjedač

a njegove slike su tako fascinantne

da im možete potpuno doći

svježe i dobiti nešto od njih.

Mislim da je to zato što govori vrlo snažno i izravno

kroz stoljeća o čovječanstvu.

On lišava religioznu umjetnost njene tradicionalne ikonografije,

vraća se svojim samim značenjima.

I mislim da on uvodi

izvanredna poezija svjetla i tame

što nam i danas vrlo izravno govori.

Konačno!

Obećan mi je oprost iz Rima,

pa kupujem svoju kartu za ovaj bogom zaboravljeni brod da me vrati natrag

na moje pravo mjesto,

gospodovali i slavili moji plemeniti prijatelji.

Morao sam brzo djelovati, donoseći

platna kako bi zasladili dogovor.

Ne mogu si pomoći, ali osjećam se nervozno...

sumnjivo je da nije sve onako kako se čini.

Ali zaboravimo na oprez, živimo od instinkta i duhovitosti.

Još malo pa ćemo sletjeti

i, ako Bog da, mogu ostvariti svoj dugo očekivani povratak.

Natrag na ulice Rima i one koji me vole.

Radovat će se

i slavit će povratak

velikog Michelangela Merisija da Caravaggia!

SVRŠETAK

✰ RTNNJ ✰