Original subtitles

Uh, ovo mi nije poznato.

Što je časopis MAD?

Bilo je revolucionarno.

MAD časopis, meni, predstavljeno

oličenje humorističkih časopisa.

MAD časopis bilo prvo mjesto

koji je jako ismijavao ljude.

Bilo je anarhistički.

Nikada nisam vidio takva vrsta humora prije,

takva bezobrazna komedija,

i stvarno se promijenilo...

- ...nešto u mom mozgu. - Mislim, MAD magazin

je jedini časopis da sam ikad čitao od korice do korice.

Nikada nisam uradio domaću zadaću, ali čitam časopis MAD.

Većina roditelja to nije odobravala.

Mislili su da jest kvareći njihove umove,

i na neki način, bilo je. Na dobar način.

Sjećam se da sam čitao stvari

i samo u mojim mislima ide, "Oh, opa!"

Zato većina ljudi koji je imao časopise MAD

u mojim godinama morao ih skrivati.

MAD nije dobar. Naši čitatelji nisu pametni.

MAD je jeftin. Kvaliteta je loša.

to je glupo To je naš brend.

U komediji je trebalo ljude poput časopisa MAD

utvrditi da ste dopušteno kritizirati ljude.

Nisu se nikoga bojali.

MAD je krenuo na sve.

To je inspiriralo mnoge ljude

željeti napraviti komediju.

Ne! Kelly Clarkson!

Sigurno ne misliš ozbiljno.

Ozbiljan sam, i nemoj me zvati Shirley.

MAD je za nas bio udžbenik,

kako se rugati stvarima.

MAD je bio prethodnik u The Daily Show

i Saturday Night Live.

Vidite parodiju od The Daily Show

u ovomjesečnom magazinu MAD?

Ti si na naslovnici od MAD časopisa.

Ovo je, uh, velika stvar.

To je, kao, bolja verzija mene.

Reći ću ti najveća stvar

koje sam ikad postigao u karijeri.

Bio sam na naslovnici od MAD časopisa.

Obožavam magazin MAD.

Kad pričaš o modernoj američkoj satiri,

počinje s MAD.

ostalo je, kako kažu, bijeda.

Tijekom ljeta 1947.

u onome što bi postalo definiranje trenutak u svijetu satire,

Predsjednik Truman se prijavio Zakon o nacionalnoj sigurnosti,

stvaranje, među druge stvari, CIA.

Također se događa u to vrijeme, mladi William Maxwell Gaines

donio bi odluku to bi dovelo do

tajno sabotiranje našu naciju u godinama koje dolaze.

U početku, Bill Gaines' karijeru u kojoj je završio

nije baš što je namjeravao biti.

Bill Gaines odrastao je u Brooklynu.

Njegov otac bio je M.C. Gaines,

i bio je na samom prizemlju

industriji stripova.

Bio je unutra oglašivački posao,

i negdje usput, pakirao je 8, 16,

možda stripovi od 32 stranice za oglašivače.

Jednog dana, imao je inspiraciju

stavljanje etiketa od deset centi na ove i zalijepiti ih

na kiosku, i rasprodali su se vrlo brzo.

Izlazak sa prvi strip,

koji se zvao Poznate smijehe.

stvarno, Max Gaines je bio odgovoran

za brzo pokretanje industriji stripova.

Imao je sestrinsku tvrtku za DC Comics.

Bili su nekako odvojene tvrtke,

ali vezani zajedno na poslovni način.

Bio je odgovoran za stvaranje Wonder Woman,

Zelena svjetiljka stvorena.

Uspostavili su Američko društvo pravde,

koji put kasnije u '60-ima postala Liga pravde.

Od svih superheroji koje je Gaines zastupao,

jedno posebno isticao bi se iznad ostalih.

Preporučio je svojim prijateljima

u DC Comicsu lik koji se zove Superman

i objavio ga kao samostalan strip.

Što on nije shvatio je Superman bio samo

bit će ogromna.

Gledajte! Gore unutra nebo! To je ptica!

- To je avion! - To je Superman!

Superman!

Oh, pusti, pusti, pusti!

Max je bio sjedi na rudniku zlata.

Franšiza o Supermanu sam nastavio stvarati

milijarde dolara.

Ali Max je sve to bacio prodajom svog udjela usredotočiti se na

ono što je vjerovao da hoće biti unosniji žanr.

Edukativni stripovi.

Slikovne priče iz Biblije.

Slikovne priče iz svjetske povijesti.

Bili su dosadni, i bili su doslovno

dizajniran za malu djecu.

Nitko nije htio čitati te stvari,

i takav je bio počevši gubiti košulju.

Dakle, Max Gaines je zabavan i edukativne stripove

u biti se nije pomaknuo na kioscima.

Nitko ih nije kupio. Nikoga nije zanimalo.

Tvrtka je bila oko 100.000 dolara u minusu.

Već teško vrijeme za obitelj Gaines

brzo bi se pretvorilo u tragediju.

Billov otac stradao je u tragičnoj

nesreća na brodu u kolovozu 1947.

Billova majka je inzistirala da preuzme tvrtku,

iako je Bill zapravo mrzio stripove.

Ništa mu se nije sviđalo tvrtku koju je stvorio njegov tata.

Bio je vrlo napet odnos sa svojim ocem.

Za njega sam bio skitnica.

Nisam mogao ništa učiniti.

Nisam mogao popraviti osigurače,

i nisam bio baš dobar raditi bilo što.

Zakoračivši u posao sa stripom bio je

apsolutno posljednji stvar koju je želio učiniti.

kod Billa majka je rekla: "Oh, molim te idi

baci se na posao i pokušaj i napraviti nešto od toga."

Sve je pogledao stripovi njegov otac

objavljivao i mislio, "Ovi su prilično jadni."

U početku, Bill je otišao samo u ured

za potpisivanje čekova i možda obaviti malu papirologiju.

Ali malo po malo, počeo je nekako uživati

biti u tvrtki.

Volio je biti oko kreativnih ljudi.

Jedna od većih promjena došao 1948.

Taj tip se zove Al Feldstein ušao u ured.

Pokazao sam mu što radim,

što je u to vrijeme bilo onih Vrste džempera Lane Turner.

Velike sise i, kao, znate, kratke suknje.

A Bill kaže: "Ovi mi se sviđaju stripova i sviđa mi se ovaj tip."

A on je rekao: "Biste li tinejdžerska knjiga za nas?"

Feldstein izvorno želio biti doktor,

ali njegov otac je izgubio njegov posao u Depresiji.

Nije bilo novca za medicinsku školu.

Imao je oko 15 godina, i otkrio je da može napraviti,

znate, 10 dolara po stranici crtanje stripova.

Pa je otišao tamo gdje je novac, i imao je talenta.

Pa eto kako Počeo sam s Billom.

Sprijateljili smo se.

I bio je jako naivan i novi u poslu.

Al je bio vrstan drskog, energičnog tipa.

A Billu je to trebalo.

Trebao je nekoga uđite i budite oduševljeni.

A Al je bio sve to.

Njih dvoje počeli raditi zajedno,

pravljenje promjena, napuštanje vrste

dječji stripovi koju je Max Gaines objavljivao.

Bill bi skrenuo iz obrazovnog

i usredotočite se na zabavu.

Došao je prekid kada je Feldstein predložio

okušaju se u potpuno novi žanr stripa.

Rekao sam, "Idemo preplašiti hlače od djece u stripovima."

Baš kao i njegov otac bio inovator,

Bill i njegov urednik otkrili su novo tlo uvođenjem njihovo preuzimanje

o hororu i znanstvenoj fantastici stripovi s potpuno novim stilom.

Horor stripovi postao super popularan vrlo brzo,

i novac je počeo pristizati.

Sada je EK bio konačno zaraditi,

a Bill je mogao demantirati svog tatu.

Učinio je EC uspješnim,

nešto njegov otac nikad nije mogao.

Mlada ilustratorica imenom Harvey Kurtzman

stigao na EC-ov prag pokazujući svoje jedinstvene talente.

Bio sam poznat kao smiješni crtač

u srednjoj školi, tipa koji je radio crtane filmove

za sve, nasmijati sve.

U pravom MAD modu, Kurtzmanova prva dodjeljivanje s

EC je bio strip knjiga koja se istaknula.

Angažirali su Kurtzmana napraviti ovaj strip

pod nazivom "Lucky Fights It Kroz", što je bilo

antivenerična bolest mala nagradna brošura.

Znaš, "Nemoj spavaj sa droljom,

dobit ćeš VD."

Bio je vrlo skroman i tih, sramežljiv.

Bio je poput kornjače. Izgledao je poput kornjače.

Harvey je bio jedan od najvećih vizualni talenti ikada.

Nevjerojatno je koji je bio iznimno važan u

jedan bod i učinio je toliko toga i utjecao na toliko stvari.

A kad biste htjeli povucite crtu od MAD,

ako biste mogli nacrtati kako treba natrag kao fitilj na bombi,

stiglo bi do Kurtzmana.

Iako je Kurtzman neki radovi u horor stripovima,

mrzio je horor stripove. Mislio je da su grozni.

Harvey je rekao da hoće napravi, kao, avanturistički strip

njegov vlastiti, koji se lijepo preobrazio brzo u ratni strip,

prikazivanje stvarnog prave strahote rata.

Bio je perfekcionist, i trebalo ga je stvarno

dugo vremena za napraviti ovi ratni stripovi.

Išao bi istraživati i razgovarati s veteranima.

I bili su to fantastični stripovi,

ali oni zapravo nikad se nije tako dobro prodao.

Stavljao je toliko truda u.

Nije zarađivao novac.

Feldstein je trčao horor strip priča na dan,

a Kurtzman je bio, znate, robovanje ovim stvarima.

Tako da sam radio sedam knjiga a Harvey je radio dva.

I bio je jako puno iznerviran što sam izrađivao

tri i pol puta više kakav je bio, i otišao je u

Bill Gaines i on su rekli, "Želim zaraditi više novca."

Pa smo imali veliki oluja ideja o

što bi Harvey učinio za treći strip.

Pa sam predložio da idemo u-- smiješan format.

Nije Daffy Duck ili Woody Woodpecker ili što već.

Zašto ne bismo humoristički časopis za odrasle?

Izvorno sam bio inspiriran parom fakulteta

godišnjaci na koje sam naišao, i ovo je bilo otkriće.

Godišnjaci koledža radio nešto

satira i parodija što sam želio učiniti godinama.

MAD hit broj jedan na kioscima u kolovozu 1952.

Koštao je deset centi po broju.

Pretplate su bile 75 centi za šest brojeva.

Čitateljima se izašlo u susret uz pozdrav.

"Sada držite naše dijete iz snova u tvojim rukama.

Bilo nam je lijepo stvaranje MAD-a,

i nadamo se da MAD hoće imati dug, uspješan život."

Sadržala je četiri članka,

svaka je u biti lažna drugih EC-ovih stripova.

Harvey je napisao, olovkom,

i potpisao velik dio MAD-a sam, ali je i odabrao

određeni umjetnici iz EC-ova stabilna lista stalnih igrača.

Ali briljantni Wally Wood bio najbolji strip

umjetnik svog vremena.

John Severin doveo njegovo umijeće orijentirano na detalje

u svijet satire.

Genije brz kao munja Jacka Davisa bio je nevjerojatan,

i pozdravio je prijelaz od horora do humora.

Dio horora došao je vrlo lako,

i bilo je duhovito,

i napravio sam to duhovitim.

A za mene, samo je uvijek teklo,

tako da to i nije bila velika promjena.

I bio je jedan umjetnik

savršeno prikladan za MAD, otkačeni Will Elder.

Počeo je stavljati ono što su zvali pileća mast.

Kao i svi ti mali dodatni gegovi na ploči kako biste mogli

pročitajte glavnu priču, a onda bi zapravo mogao

vrati se i pokupi sve te male stvari

da bi Starješina držati u pozadini.

U biti, napravili smo MAD za sebe,

tako je postalo vrlo personalizirani napor.

naišao sam MAD format jer

bilo je nešto to sam lako učinio.

Radio sam to cijeli život.

Harveyjev fokus na uglavnom parodiranje EC-a

drugi naslovi nisu uspjeli mnogo za privlačenje novih čitatelja,

i MAD su se borili pronaći svoju publiku.

Čavrljali smo, i ja-- ja bih ga bockao.

Rekao bih, "Znaš, ima još mnogo toga vani

osim samo izrade zabavno od onoga što objavljujemo.

Zašto se ne šališ Amerikana?"

S Velikim Depresija i Drugi svjetski rat

nestajanje u retrovizor,

Amerikanci bi mogli krenuti dalje na važnije stvari,

kao otmjene pećnice, elegantni automobili,

i uzbudljivo novo mjesto stanovanja: predgrađe.

Kad se uključio MAD scena, Elvis Presley

još se nije ni pojavio, pa stvarno nisi ni

imati vrstu rokenrol pobuna još.

Međutim, ispod ovu slikovitu površinu,

prijetila je mračnija prijetnja.

Bilo je to doba od ogromna represija.

Crvena prijetnja, crnoj listi Hollywooda.

makartizam, a onda su ljudi bili

boji se svega što je tiskano.

Minus deset sekundi.

Cijela je zemlja bila na vrlo konformistički način.

Osam, sedam...

Atomska bomba.

Što može biti strašnije od toga?

Pet, četiri...

Djeca su bila rekli da im se provuku ispod sjedala

kada se oglasila sirena, i da bi oni bili dobro,

a djeca su govorila, znaš, "To je puno sranja.

Pretvorit ću se u prah!"

Pa su počinjali...

...ispitivati svijet odraslih.

U ovakvoj atmosferi,

bilo je tako lako ismijavati stvari.

S MAD uključenim na rubu bankrota,

MAD je uložio sve u povezivanje s mladima Amerike

ismijavanjem opasni status quo.

MAD uzeo nekoliko problema za uhvatiti se,

nije odletio s kioska, ali onda na četvrtom pitanju,

oni hit on doing konkretnog superheroja.

Mi smo ismijavali, uh, Supermana.

Dva, jedan...

Pokrenuli smo značajku pod nazivom "Super Duper Man."

To je smiješno.

Bilo je tada. Morao si biti tamo.

A to je bilo, kao,

prekretnica u časopisu MAD.

I to je bilo prva klasična MAD priča koja

na neki način utabao put za sve buduće MAD parodije,

koji zapravo DC bio jako ljut zbog,

a oni su mu prijetili tužbom.

To je moglo biti prvi put sam shvatio,

oh, tu je Superman, a tu su i ovi ljudi

koji će se tome rugati i napraviti "Super Duper Mana".

Bio je to početak učenja da, znate, postoje ljudi

koji će se prebiti od tebe na ovom svijetu,

koji će ti se rugati i pronaći stvar za ismijavanje.

MAD nam je upravo to ukazao i dao nam dopuštenje

smijati se stvarima.

Ljudi se trebaju smijati oslobodite se pritiska i tjeskobe.

Smijeh je izravan pogodak.

Gledamo sebe.

Mi gledamo grozne stvari u

naša kultura na smiješan način, na način koji vas nasmijava,

poput zrcala u zabavištu nasmijava te.

To te ne čini... ne bi te trebalo ljutiti.

Uvijek postoji nešto za lažiranje.

Sve što se shvaća ozbiljno je mlin za mlin.

Jesu parodija Batmana i Robina

pod nazivom "Bat Boy i Rubin".

A na ploči za prskanje,

stavili su malu obavijest za odijela u DC-u.

"Hej, ovo je luđak. Rugamo se ovome.

"Ako nas želite tužiti, samo naprijed."

A sada samo parodija stripova?

Ne, što drugo možemo parodirati?

Oglasi.

Možete parodirati filmove.

Harvey je predstavio ono što bi

postati definirajuća MAD značajka.

Povlačenje, izvlačenje,

bile filmske satire i TV satire.

Sve ostalo bilo je super i bilo je

sjajno i moglo bi biti prekrasno.

Ali na kraju dan, još je bilo punije.

To je bila stvar koji se uklapaju između

parodija filma i TV parodija.

MAD je govorio, da, filmovi su glupi.

I to je bilo super. To je bilo otkriće.

Mogao bi se ismijavati s filmovima.

Bok, Silver!

Radili smo polijetanja na Usamljeni rendžer...

...na Tarzanu, i uspjelo je.

Ljudi su mislili stvari su bile urnebesne.

MAD nam je to upravo ukazao.

Ne moramo shvati ovo ozbiljno.

Ova žena ima biti odveden u bolnicu.

Bolnica? Što je to?

Velik je zgrada s pacijentima,

ali to nije važno upravo sada.

Shvatili su, kako mogu uzimamo špagu časopisa MAD

i neka radi od početka završiti kao film.

Postoji scena sa Leslie Nielsen i Peter Graves.

Kapetane, koliko brzo možete sletjeti?

- Ne mogu reći. - Možeš mi reći. Ja sam liječnik.

To je točno iz MAD-a.

Mislim, ne da su ti momci to napisali,

ali moglo je biti nešto da bi oni napisali.

MAD časopis napravio većinu sjajnih filmova

70-ih i popišao se upravo iz njih,

gurnuli travu u guzicu.

Nije bilo važno kakav je film bio.

Nikad nisu bili puni poštovanja.

Uzeti nešto koji je bio poštovan,

divio se, cijenio, i samo ga pretukli na smrt

a zatim ga povucite kroz ulice.

Kao, o moj Bože.

Postoje filmovi s oznakom R Još uvijek to nisam vidio

moja jedina referentna točka za oni su parodija časopisa MAD.

Za ljubav Božju, pomozite mi!

Film satira mi je najdraži što napisati jer

samo jednom pogledaš film a onda idete odande.

Ako ste snimili film, pomislili biste, "Oh,

što će primijetiti da smo pogriješili?"

Ali je li odličan film, loš film,

možeš raditi satiru na to jer možete

odabrati stvari i samo ih ismijavati.

Postoje neki od te parodije koje gotovo

postojati kao posljednja riječ na filmu.

Onaj slavni za Rosemarynu bebu,

to je zapravo bilo super.

"Mislim da postoji tajna događa u ovome.

Hajde da to shvatimo."

Navodi se, "Ovaj film je dosadan."

Imaju Melissu McCarthy a ona kaže,

"Kladim se da je Meryl Streep žestoki proljev u umivaoniku,

imali bi dao joj Oscara..."

„...samo zato što može sranje s naglaskom."

Bio sam doslovno izbačen iz filma

Ljubavna priča prije kraja, jer nisam mogla prestati

smijala se kad je umirala.

Bila je to takva farsa.

Film je bio tako glup, a publika plače,

i ja se smijem, i to je prokletstvo biti satiričar.

Smiješ se na pogrešnim mjestima.

TV emisije su bile teže jer si morao

zapravo napisati priču i sastaviti neku vrstu zapleta.

Moraš gledati barem pet ili šest

epizode da biste dobili karakter razvoj i takve stvari.

Nikad nisam mislio da hoću ići u duhovitu ilustraciju.

To nije bila moja stvar.

Rekao sam, "Pa, daj mi scenarij i ja ću pokušati."

Najveći izazov u tim poslovima bio je

sličnost likova. Ako nisi

dobiti sličnosti, priča ne bi išla.

- Volim te, medeni zeko. - I ja tebe volim, medeni zeko.

Budite cool, ovo je pljačka.

Što radiš?

Morate pogledati na nešto u mojoj guzici.

Iz nekog razloga, MAD nije dobio pozvani na puno pretpremijera.

ABC je imao... imao je slikovnu datoteku.

Oni bi otišli dolje i pomoći sebi

na sve slike koje su htjeli.

Do jednog dana ti ljudi kažu, "Hej,

oni ismijavaju naš rad."

Izrežite ih, nema više slika.

Kad sam upoznao Al Feldstein i Bill Gaines,

slušali su a Igra Yankee-Dodger World Series.

I, uh, rekao je Bill Gaines meni, nakon što sam pogledao moj rad,

rekao je, "Dodgersi pobjeđuju, dobio si posao."

Kad sam otišao u MAD, nisam karikaturirati bilo koga.

Nisam to učinio.

Ali, uh, pojavio se posao, a trebali su

netko tko bi mogao raditi sličnosti.

I od tada, Snimao sam filmove.

Čudna stvar za mene živio sam niz ulicu

od Morta Druckera kao klinca.

A onda jednog dana skupili smo hrabrost

pokucati na vrata.

I on je najljepši čovjek na svijetu.

Ovo je bila komedija koji je govorio s

sve stvari da sam bio svjestan.

To je pop kultura i trebale su sve TV emisije

Gledao sam i okrenuo ih na uho.

Počeo sam čitati MAD u vrlo ranoj dobi,

što upravo sada objašnjava zašto Čitam na razini trećeg razreda.

Imao sam jedan problem s ovim, koji je izgledao točno kao

školska bilježnica pa junior bi se mogao švercati

u razred i čitaj stripove.

Kažem ti, bilo je ljuto, ljuto, ljuto.

Puno učitelja a roditelji su uhvaćeni

odjednom, znaš,

kako se nosiš ovaj časopis za vašu djecu?

Većina roditelja to nije odobravala.

Mislili su da jest kvareći njihove umove.

I na neki način bilo je, na dobar način.

Uvijek je bilo zabavno kad biste naišli

neki članak ili tako nešto rekli bi gdje ćeš ići,

"Oh, čitam li nešto loše ovdje?"

Bilo je prekrasno subverzivno.

Svidjela mi se činjenica da moji roditelji to nisu čitali.

Sjećam se da sam čitao stvari i samo u mojim mislima ide,

"Ooh, oh, opa. Ako su to ikada vidjeli..."

Sjećam se nekoliko puta

kada sam se vratio iz škole, moji su roditelji već imali

pročitajte izdanje i bili su kao,

"Ne znam bismo li trebali dati ti ovo."

Nisam bio dopušteno imati pretplatu.

Morao sam uštedjeti nešto novca, i kad moja mama nije gledala,

Ja bih, znaš, kupio MAD časopisu ili otići sam.

Morao sam to sakriti.

Satira ne poštuje.

Zato većina ljudi koji je imao časopise MAD

u mojim godinama morao ih skrivati.

I sve što ste morali čuvati kad si bio dijete,

mora biti vrijedno.

Ono što LUDI učinio i zašto su djeca morala skrivati MAD

je da nitko ne bi misliti na sprdanje

onoga što vlada radio.

Nitko ne bi pomislio napraviti zabava divovskih korporacija.

Moji čitatelji nije imao dobno ograničenje.

Ne znaš pisati 14-godišnji humor

i 18-godišnjak uživat će u tome.

Ali možete pisati 18-godišnji humor

a uživat će i 14-godišnjak.

Ovdje dajem Alu sve kredit u svijetu.

Kad je netko rekao,

"Ali djeca, oni to ni ne znaju,"

on kaže: "U redu je, u redu je. Oni će to dobiti."

Bilo je dijelova časopisa MAD to mi je prošlo preko glave.

Ali stvari koji ti idu preko glave

učiniti da želiš podigni glavu gore.

I to ako želiš biti publika koja ovo

je, znate, namijenjeno, mora podignite malo svoju igru.

Kad si u tim godinama, za neke razum, to vam stvarno govori.

Ne znam je li to način da se bavi autoritetom

figure ili pokušavate dokučiti tvoje mjesto u svijetu

ili suočavanje s činjenicom da ti svi lažu.

Ima smisla u svom životu gdje ti

ne poznajem ljude možda ti laže.

A onda odjednom otkrijete nešto što to govori

ti i osjeća se kao da si dobivanje tajnog znanja.

I osjećam se kao to je ono što je bio MAD.

Mislim da dečki koji je odrastao kupujući kopije

MAD magazin sami, oni su određena pasmina.

To je kao generacija gdje ja i puno

mojih vršnjaka u konačnici dolaze iz.

Joe Dantes i Judd Apatows i

braća Zucker i Jim Abrahams.

I mislim ima smisla za humor,

postoji senzibilitet, postoji pametna šala.

Znaš, kao malo dijete, ti si ljut.

Ljut si na bilo koga govoreći ti što da radiš.

To si ljut učitelji žele red.

Tako je bio časopis MAD uvijek tako uzbudljivo jer

to je bilo jedno mjesto gdje ste se osjećali kao da postoji

drugi ljudi vani stvarno iznerviran poput mene.

Kurtzmanova stvarno lukava glupost

razgovarao s MAD-ovom mladom publikom.

Odrastao je u dom u kojem se govori jidiš,

nego on sam nisam razumio.

Rano bi zapaprio LUDI s nekima od duhovitijih

i riječi koje zvuče apsurdno da je čuo od svojih roditelja.

Uh, to je veeblefetzer.

Veeblefesser. Veeblefetzer?

Furshlugginer.

Jose, imamo li furshlugginera?

Ah, furshlugginer.

I to je uzelo maha.

I stvarno LUD uzeo je maha kao strip.

Otišli bismo u New Jersey i gledati kako izlazi iz tiska,

i to je bilo uzbudljivo.

Kako je rasla baza obožavatelja,

kao i svoje povremeni klevetnici.

Bilo je entitet za sebe.

Djeca su to odmah zaludila.

Bili su uzbuđeni o svemu što se događalo

protiv ovoga represivna atmosfera

koja je tako jačala.

MAD-ovi subverzivna ljevica perspektiva

moglo bi se pratiti do nemoć

mnogi Amerikanci Židovi su osjećali dakle ubrzo nakon holokausta.

Satira je bila ispušni ventil skinuti one

koji je imao svu moć.

Humor siječe sranje daleko, ali također

društvenu vrijednost satire je da donosi

svi dolje sa svojih visokih sjedišta.

Uvijek je važno imati ljude

držati druge ljude odgovornima.

Stvarno je bitno to prozvati.

Koliko god bio dobar,

Harvey nikad volio raditi stripove.

Stripovi bili su jeftino proizvedeni.

Znaš, bile su boje iznutra,

ispisano na novinskom papiru.

A Harvey je uvijek mislio da jest lutajući u svijetu stripa,

i žudio je biti unutra svijet uglađenih časopisa,

poput pravilnog časopis kioska.

Kurtzman je doista bio zabrinuti zbog imanja

njegov rad govori nešto.

Mislim, jeste najveće ratne priče ikada.

A onda je stvorio MAD, što je nešto što je,

znaš, palac svoj nos na sve.

Srećom za MAD i srećom za Harveya,

Časopis Pageant došao do njega i ponudio ga

uredništvo humoristički odjeljak Pageant.

I tako se osvijestio Bill, a on je rekao,

„Gledaj, ja nikad volio raditi stripove,

a oduvijek sam želio raditi za časopis za odrasle."

A Bill je rekao: "Želiš raditi za časopis za odrasle?

Pretvorite MAD u časopis za odrasle."

Pa je Bill dopustio Kurtzmanu za prijelaz MAD iz

strip u časopis da Harvey bude sretan

i da ga zadrži od odlaska drugdje.

I eto kako glatka verzija

MAD je rođen. Rođen je u broju 24.

Ti ikada čuo za MAD magazin?

Bio je to strip časopis.

Prošlog proljeća, međutim, odlučili su, uh, postati

uglađen časopis, kako kažu u trgovini,

specijalizacija za parodiju, satiru.

I učinili su lijepo smiješan posao, mislim sada.

Na naslovnici ovoga, kaže-- Možete li to pročitati?

"Izuzetno važno poruka urednika.

Kupite časopis."

Harvey je koristio Pageant časopis zove kao

iskoristiti LUDU u uglađenu publikaciju

uvijek je to želio.

MAD je bio trenutni uspjeh,

pridruživanje cijelom redu iznimno popularnih EC stripova.

Ali uspjeh vas postavlja u središtu pozornosti.

Otprilike u isto vrijeme, problem s maloljetničkom delikvencijom i

puno stvari protiv stripova događalo se.

Odjednom smo bili pod vatrom,

i Kefauverova komisija nastao je.

Horor i kriminalistički stripovi uznemiruju djecu.

Možete vidjeti kako raste napetost kako priča postaje jeziviji.

A ako je loša, klinac je masa

zveckati živci vrijeme koje je prošao kroz to.

Muškarci dobivaju obogatio se stripovima

koje uče djecu ovu vrstu aktivnosti.

Ne znam kako ti se sviđa, ali nekako mi je muka.

Svaka generacija ima nešto tip ili takav pokret.

Oni su protiv rock glazbe.

Oni su protiv, znate, televizija.

Oni su protiv video igrica.

Bilo je anti-stripova ljudi otkad je strip počeo.

Ljudi koji su bili traganje za stripom kao stvaranjem

delinkvencije i uništavanja mladost Amerike.

Dobar dan iz zgrade saveznog suda

na trgu Foley u centar Manhattana.

WNYC će uskoro donijeti ti poslijepodnevnu sesiju

pododbor Senata o maloljetničkoj delinkvenciji,

istraživanje učinak stripova

na povećanu stopu maloljetničkog kriminala.

21. travnja 1954. sazvano je saslušanje u Senatu

razgovarati o uzrocima maloljetničke delikvencije,

i zvijezda svjedok je doveden.

Ovako ambiciozan

psiholog imenovan Dr. Fredric Wertham,

koji je objavio Zavođenje nevinih,

a imalo je veze s tim kako stripovi su podmetali našu djecu i

upropastivši im umove i izazivanje maloljetničke delikvencije.

Odlučili su na čemu bi Bill trebao inzistirati

biti saslušan na ovu istragu.

I vrlo nepametno je odlučio, "Ući ću tamo,

Dobrovoljno ću se javiti za razgovor, i ja ću ući tamo

i braniti moje stripove na temelju Prvog amandmana."

I djeca imaju prava.

Imaju pravo čitati ove stvari.

Zovem se William Gaines.

Bio sam prvi izdavač u ovim Sjedinjenim Državama

za objavljivanje horor stripova.

Ja sam odgovoran. Ja sam ih započeo.

Mislim da nije malo su dobri, gospodine.

Ali mislim da nije i njima malo štete.

Jer se dobrovoljno pojavio,

sada je slikao veliku metu na leđima.

Kao da je on negativac iz horor stripova.

I samo su ga nabili na ražanj.

...držati žensku glavu gore

i odvojena od njezina tijela.

Jednostavno nisam mogao vjerovati što se događalo.

Razapeli su ga.

Bili su tražeći žrtvenog jarca.

I svi čitaju stripove.

I to je ono što nije bilo u redu.

Pa, valjda nazad onda Senat stvarno

je tražio što raditi.

I tako su, uh, to odlučili

umirili bi javnost.

I formirali su se Uprava za kodeks stripova.

I imenovali su sudac Murphy kao izvršitelj.

Nijedan strip neće

izričito prisutan scene brutalnog mučenja.

Scene pretjeranog nasilje će biti zabranjeno.

Ne možeš upotrijebiti čudno.

Nisi mogao koristiti zločin.

Nisi mogao upotrijebiti horor.

Svi naši naslovi!

Ja na primjer ne vjerujem, i nikad nisam vjerovao,

da su stripovi uzrok maloljetničke delikvencije.

Gaines se borio protiv njih zub i nokat.

A on je samo rekao, "Ne, nisi u pravu,

i učinit ćemo ono što radimo."

I kad su ga cenzurirali i nisam mu dopustio da to učini,

onda je završio.

Loš publicitet samo se pokazalo previše.

I tako Gaines, opet, dobrovoljno odlučio

baciti ručnik na njegove horor stripove.

Poduzeo sam ovu radnju na temelju premise

što nikada nije dokazano.

Međutim, osjećam da se javnost mora služiti.

I izbačeni smo iz posla.

Suočava se s bankrotom opet, Gaines je bio prisiljen

da otpusti cijelo svoje osoblje, uključujući Ala Feldsteina.

Unatoč beznađu, još je bio jedan mogućnost.

Harvey dolazi Billu i kaže, "Gledaj,

MAD ne vodi Kodeks."

Budući da je to sada bio časopis,

nisu ga mogli dotaknuti, nije mogao cenzurirati.

I zato je MAD postao njegov jedan i jedini časopis.

Bilo je tako divno ironično da stvar koja je bila

lijevo stoji od cijeli ogroman katalog

stripova koji EC što je radio bilo je LUDO.

Kad su bili tako zabrinut zbog iskorenjivanja

sve što je bilo opasno,

i tada su puštali najviše subverzivna stvar se nastavlja.

rekli su, "Kvragu sa svim ostalim,

koncentrirajmo se na MAD."

Harvey je POLUDIO u časopis,

i prošlo je dobro za

četiri ili pet brojeva, osim što je Harvey bio

nevjerojatan perfekcionist, i stalno je propuštao rokove.

Kao, on bi umjetnici precrtavaju članke

to je bilo savršeno u redu.

Harvey je želio više novca potrošiti na časopis.

Gaines nije imati novca jer

Harvey je bio propustiti svoje rokove.

Dakle, Gaines-Kurtzman

odnos postao sve napetiji.

On dolazi k sebi Bill Gaines, i on kaže,

"Želim 51% časopisa..."

"I kontrolu."

A Bill kaže, "O čemu se ovdje radi?"

A on je rekao, – To je ono što želim.

Bill zove Lylea Stewarta.

"Harvey Kurtzman je ovdje, i on želi 51% časopisa."

Lyle kaže: "Je li blizu prozor? Izbaci ga van."

Hugha Hefnera nova publikacija,

Playboy, bio je veliki trijumf,

i htio je proširiti svoje carstvo.

Hefner dolazi Harveyu i rekao: "Želim da napraviš sestru

časopis za Playboy, prava uglađena verzija MAD-a."

I Harvey je otišao od zida s tom šansom.

Ali nije imao hrabrosti doći do Billa

i reci: "Odustajem."

Stoga je sam sebe morao otpustiti.

Pa je Harvey otišao napraviti Trumpa za Hefnera,

i uzeo je cijelo osoblje, osim Johna Putnama, s njim.

Časopis je samo trajao dva izdanja, a kasnije i Hefner

napisao u pismu, rekao je: "Dali smo Kurtzmanu

neograničen proračun, i on ga je premašio."

Gaines je bio lijep izbezumljen jer je mislio,

kako može tamo biti LJUT bez Harveya?

I njegova žena, Nancy, rekao, "Pa, znaš,

Feldstein je imao paniku, što je bila EC-ova imitacija MAD-a.

Složio se s tim."

Dolazim kući iz šećući ulicama

i radeći, znaš, stvari za Stan Leeja.

Opet sam se vratio kao slobodnjak. Bilo je grozno.

Čeka me na Željeznička postaja Long Island.

“Otpustio sam Harveya. Vrati se na posao za mene.

Učinimo nešto. Što želiš učiniti?"

Rekao sam: "Što želiš li učiniti?"

Rekao sam, "Pobjesnio si. Daj mi MAD. Pusti me da radim MAD."

S brojem 29, Feldstein službeno

preuzeo zasluge kao urednik.

Jedna stvar Feldstein je imao koliko je mogao

pogoditi rokove, a znao je i matice i zavrtnje

o čuvanju časopis koji se pokreće.

I to je ono što je donio IZLUDITI više nego išta drugo.

Znaš, mi smo u korporativnom dobu

korporativnog imidža.

Bio je zeleni div,

zatim pas koji laje u megafon.

Playboy je imao zeca.

Rekao sam, "Trebamo logo."

Alfred E. Neuman bio mi je poput magneta.

Samo njegove male uši.

I bilo je kao, "Pokupi me.

Podigni me!

Ovo će ti se svidjeti!"

Dobra Alfredova naslovnica je samo najbolja udica.

Znate, samo je odmah vam postaje pravo

na kiosku i dopusti znaš što je časopis.

Ballantine je došao do Billa

i htio ponovno tiskati stripovi.

Urednik gore u Ballantineu

napravio ovo prvi meki uvez knjige MAD.

Stvar se zvala The MAD Reader.

I na prednjoj naslovnici, stavio je ovo lice,

ovaj bezobrazni idiot klinac s praznim zubom.

Harvey je to vidio i počeo je da se malo poigram s njim.

On ga je nazvao Mel Coznowski ili Mel Haney.

A kad sam preuzeo, ovaj klinac mi je zarobio srce

jer je na neki način personalizirao i utjelovio cijeli duh

časopis koji sam želio učiniti, što je značilo da su djeca bila pametna

a imali su određena vrsta pogleda.

Kao, Isuse, znaš, Suočavam se s ovim užasnim svijetom.

Dovraga s tim. Što, brinem se?

Što, brinem se?

Ne mogu to reći a da ovo ne učinim.

Što, brinem se?

Ne brinem se. Ja ću biti naprijed.

Ja ću preživjeti. Bit ću bolji.

Kao zauvijek povezan kao Alfred s MAD-om,

to glupo lice zapravo tragovi do dugo

prije nego što je MAD sletio na scenu.

Dok je istinit podrijetlo je neodređeno,

njegova daleka rodbina predložiti manje veseli ton

nego poznato, "Što, ja brinem?" stav.

Kao 20. stoljeće uvaljao, klinac je sada

glasnogovornik za čudotvorne lijekove,

scenske produkcije, i bezbolnu stomatologiju.

Želite definitivan portret ovog klinca.

Stavio sam oglas New York Times,

"National Magazine želi

umjetnici portreta za poseban projekt."

Norman Mingo je hodao na vratima i rekao je,

"Kakva nacionalna časopis je ovo?"

A ja sam rekao, "LUD," a on reče: — Zbogom.

Rekao sam: "Ne, čekaj.

Dopusti mi da ti pokažem što imam na umu."

Rekao sam: "Želim da to učiniš uzmi ovo 'Što, ja brinem?' dijete,

i želim da ti plastificirati ga u pravog dječaka

i imaju malo svjetlucanja inteligencije iza njegovih očiju,

ali nije me briga vrsta stava."

I jest konačan portret

onog što je postalo MAD-ov logo s MAD brojem 30.

U međuvremenu sam ga odlučila nazvati

što sam koristio kao jedan od mojih nom de plumes,

"Alfred E. Neuman."

I tako je rođen Alfred.

nakon toga, koristili smo ga u svakom pitanju.

Između Minga i druga idiotkinja Kelly Freas,

duh Alfreda i MAD-a bio je izrezbaren mokrom bojom.

Normana Minga izražava sve.

nevin, bezobziran, glup, drag.

Znaš, idiot govoreći nešto vrlo mudro.

Zato što nikada nije stvarno progovorio,

i nije bilo crtića

gdje smo ga upoznali, uvijek je bio misterij.

Bio je šmokljan to je bilo na naslovnici.

Bio je bezopasni mali štreber

koji je postao slika MAD-a.

Tko bi imao očekivao da će

postali takva ikona?

Nije dizajniran da, nije bilo planirano,

upravo je usvojen.

Način na koji smo usvojili njega za sliku,

zemlja prihvatili ga kao simbol.

Valjda on predstavlja LUDI moral.

On također predstavlja stav.

I nemoj me pitati kakav je to stav,

jer ne znam.

Budala je nepromišljena. Budala je moron.

Pa ipak, budala je božanski nadahnut.

Postoji određena mudrost budali.

Alfred je moderno doba utjelovljenje toga.

Ili... ili nije.

Čitaj između redaka.

Ne vjeruj svemu vidite i čitate ili čujete od

političari ili tvoja majka i otac ili tisak.

Ne pokušavamo postići

sve osim zabave.

Ali dok se zabavljamo, ponekad ćemo se uvući

misao da bi trebali budite malo skeptični.

Ponosimo se činjenicom da nemamo filozofije.

Mi nemamo politiku. Ne zauzimamo strane.

Nemamo morala.

Nemamo skrupula.

Nemamo ukusa. Nemamo inteligenciju.

Moje političke sklonosti? Mislim da sam luđak.

Politički, nismo rekli mnogo stvari koje su nešto promijenile.

Ali bili smo u tisku.

I morate shvatiti u '60-ih, tisak je imao značaj.

Dakle, politika pridružio se zabavi.

I zabava, zbog toga se pridružio politici.

Možete pogledati MAD članak

od prije 30 i 40 godina o politici.

I inherentne istine u taj članak o licemjerju

i lažnost politika je još uvijek istinita.

Vrijeme je samo za prase.

To je suprotnost viktorijanskog doba.

Što je politički pravila u MAD?

To je bez obzira na pojedinca pisac misli da bi trebao biti

obaranje ili bockanje zabavno, sve dok je bilo zabavno.

Mislim da smo svi bili pametni dovoljno da znaš da si morao

udariti na sve strane.

Udario si demokrate, morao si udariti republikance,

i obrnuto. Nitko nije bio pošteđen.

Mislim da sam bio jedini konzervativac koji je pisao za MAD.

Mislim, bih baviti se stvarima koje drugi

nije htio kritizirati.

Kad si mali,

zapravo ne znaš razumjeti politiku.

Tako iznenada, Časopis MAD je pun

materijal o Nixonu i Gerald Ford i Jimmy Carter.

I eto kako Učio sam o politici.

Uzeli su hrpu citata od zavjerenika Watergatea.

I onda su uzeli hrpa citata iz knjige

Alisa u zemlji čuda i samo ih upario.

To, meni, to me nekako obilo.

Mislim da nismo pogodili

bilo tko preko glave čekićem.

Ali znam da smo ih zagolicali ruka puno s perom.

I zaista smo uvijek išli nakon čovjeka u uredu.

Počnite s JFK-om.

I samo okreni mimo svake naslovnice

MAD koji je prikazivao predsjednika.

Vrlo otkrivaju o tome tko smo kao kultura

a tko one predsjednici su nam bili.

A onda kasnije, usvojili smo slogan,

"Alfred E. Neuman za predsjednika."

Mogao si učiniti puno gore. Kao i uvijek.

Alfred E. Neuman pogledao je i rekao

nešto pomalo pogrdno.

Što se mene tiče, nije bilo linije.

Nisi mogao otići predaleko.

Ne možeš biti prerano.

Nisu se nikoga bojali.

MAD je krenuo na sve.

Molimo svakog građanina odmah prijaviti svaki

informacije u vezi špijunaža, sabotaža, ili neamerička

aktivnosti prema Federalnom Istražni ured.

J. Edgar Hoover, u to je vrijeme bio FBI.

Imenovali su zgrada poslije njega.

Kako bi osigurao svoj posao, pronašao je prljavštinu na svakog predsjednika desetljećima.

I nije bilo ograničenja termina za J. Edgara Hoovera.

Od predsjednika do predsjednik predsjedniku, unutra je.

Vodio je dosjee svima za koje je mislio

bio neprijatelj zemlje.

Bio je pravedan vrlo opasna osoba.

Pa kad časopis MAD naboo ga na ražanj, bio je ljut.

J. Edgar Hoover imao nas je na popisu

kao sabotiranje američkih ideala.

Učinili smo uzlet društvenih igara.

I tako smo i učinili nešto što se zove Draft Dodger.

A kad prođeš Go, dobio si Draft Dodger karticu.

Poslali ste svoje ime i obraćanje J. Edgaru Hooveru.

Podosta čitatelja mislio da bi bilo smiješno

izrežite tu malu stvar i pošaljite ga J. Edgaru Hooveru.

I ovo nije nimalo zabavljao Hoovera.

I poslao je par agenti u MAD uredima

želeći znati što pakao se događao.

I tako se ova dva tipa pojave i oni-- oni su vrlo bijesni.

I žele da obećamo

nikada za korištenje Ponovno ime J. Edgara Hoovera.

Za neki šašavi časopis da samo krenem ravno na njega

bio je stvarno hrabar, divlja stvar jer

imao je pravi moć izazivanja problema.

LUD čudesno izbjegao svoje opasno

petljanje s J. Edgarom Hooverom.

Čak ni ogrtač i ludosti s bodežom

FBI bi mogao staviti zaustavljanje u časopisu.

Možda najviše politički stav

snimio MAD redovito se prikazivao

uzaludnost rata jednostavno crno-bijelo.

Nikad se ne zna koji špijun

je trebao pobijediti po bilo kojem pitanju.

Iz nekog razloga, ja uvijek naklonjen crnom špijunu.

Ja-- ne znam zašto. Djelovao je zlokobnije.

Antonio Prohías, veliki plišani medo od tipa.

Bio je politički karikaturist na Kubi.

A kad je Castro došao na vlast,

premlatio ga je odatle i to gotovo odmah

našao posao u MAD.

Kad je Antonio došao u ovu zemlju,

Mislim da je govorio pet riječi engleskog.

"Chavi, ja, uh, ja ne idem.

– I ja, a oni nisu ja.

A kad je umro, govorio je pet riječi engleskog.

Bilo je poput sredstva za čišćenje.

znaš, ulaziš u duže priče,

a onda, eh, pomislim Samo ću završiti s

malo Špijun protiv špijuna a onda moram napraviti zadaću.

Znaš, i-- Oh! u redu, u redu.

špijuni, nedvojbeno su naše najviše

popularna značajka u časopis do danas.

Ne mislim Stvarno sam razumio

koji je napisao časopis MAD.

Postojao je taj osjećaj uobičajene bande idiota.

I kao dijete, pitali ste se tko su oni.

Dakle, kada je Harvey napustio MAD,

zapravo je uzeo sa sobom gotovo svi MAD-ovi umjetnici.

Tako je Feldstein ušao i morao je krenuti od nule.

Bio je to izazov.

Imao sam potpuno skinuo osoblje i

časopis koji treba izaći.

Feldstein bi kupio nekorištene skripte iz popularnih

komičari dana, ali je također dodao osoblje

ključ za MAD-ove stil humora, Nick Meglin.

Bio sam samo smiješno dijete iz Brooklyna, a svi smo bili.

Upravo sam počeo raditi za MAD

i radeći upravo ono što sam radio,

pronalaženje mane, ide za geg i prodaju ga.

A onda sam postao MAD-ov prvi idejni čovjek.

To je bio moj naslov.

Meglin se uskoro udružio

s Kurtzmanovim bivši pomoćnik,

Jerry DeFuccio, biti pridruženi urednici.

G. Bonair, Šampanjac Jerry, zvali su ga.

Zato što je uvijek bio male boce šampanjca

u svom hladnjaku za kad je odgajao žene.

Izgled i dojam od MAD može se pripisati

Feldsteinu i posebno njegov umjetnički direktor, John Putnam.

Lenny "The Beard" Brenner je doveden

za časopise fizička proizvodnja.

Čitam je prvi put i zaljubio se u to.

Ne očekujem da ću na kraju raditi tamo.

Imali su svoje marka mentalne bolesti

to je bilo drugačije nego mentalna bolest

to se događalo ispred ureda.

Valjda si rođen s deformacijom,

deformacija lubanje, gdje vi vidi stvari kao duhovite.

Gdje drugi ljudi misle da su tragični

ili važno ili imaju veliku težinu.

Donio sam neki novi materijal a Nick ju je pročitao naglas.

Tek sam počeo nositi

kontaktne leće i odjednom sam počela plakati.

I Bill Gaines ušao u ured,

i on je rekao, – Što taj čovjek plače?

A Al je rekao, "On je pisac."

Bill je rekao, "Oh," i on je izašao.

I Nick je to rekao, "Mislim da si za."

Rekao sam, "Što, svidio mu se moj materijal?"

A Nick je rekao, "Ne, Mislim da je malo plakanja to učinilo."

Jedini način na koji možete zarađivati za život je to što moraš

čuvaj oči i uši otvorene cijelo vrijeme

za sve što je ponudio, uh, potencijalni materijal za MAD.

Imali smo ih stotine podnesaka tjedno.

Uzeo sam kopiju LUD i pogledao to i rekao,

"Da, trebao bih raditi ove stvari."

Nakon otprilike petog broja,

Mislio sam, ne želim pročitaj ovo. Želim ovo napisati.

Nisam bio lud za čim Vidio sam, ali vidio sam da je ludo.

I znao sam da mogu vjerojatno raditi stvari za njih.

Ušao sam u časopis MAD i rekli su: "Stavi to na stol.

Ako nam se svidi, nazvat ćemo te."

Jedva da sam bio kod kuće kad je telefon zvonio.

Ja bih tražio scenarij konferenciji, te u sobni

bio bi Feldstein, Meglin, i Jerry DeFuccio.

Pitch sastanak je bio, oh, vrlo bolno.

If Consumer Reports postaviti pitanje vlade,

poput "Consumer Reports Ispitivanja nosača zrakoplova,"

"Consumer Report te--" Ne! "Testiranje nuklearnih projektila."

Ova noga je zaspala prije tjedan dana petak,

i ovu nogu išla plesati cijelu noć.

O, Bože, to je smiješno.

To je smiješno ja-- to je smiješna ideja.

Razmislite o tome. Ne moraš to kupiti, Al.

Da razmislim o tome.

Očito, postoje trenuci u kojima

oni će reći, "Pa, ne želimo ovo."

Znaš o tome se razmišljalo.

Morao si dajte sve od sebe.

Stripovi, mogao bi, znaš,

samo odjebi, ali LUDI--

Prije sam radio dva ili tri verzije

prije nego što bih to uopće spomenula.

ti ne znaš prodao si ga ili nisi.

Rekao sam: "Evo priča."

I prva provjera Dobio sam od MAD bio je 75 dolara.

Jedan od najvećih uzbuđenja mog života.

Pored mog medenog mjeseca.

Zapravo, bolje nego moj medeni mjesec.

Dave Berg, lud kao luđak, ali non-stop radoholičar,

bi poslao između 60 i 90 gagova

dobiti ratu od "Svjetlija strana."

Moj tata je bio malo rastrojen svojom karijerom.

Moja majka je bila rastreseno kupovanje cipela.

Dakle, Dave Berg, dao sam njegova zasluga što me odgojio.

Izdanje u i izdati tijekom godina.

Mislim da mi je najdraža i dalje je Svjetlija strana.

Popis pisaca i umjetnici koji doprinose

na LUD tijekom godina golem je poput same komedije.

Raspon talenta i stila prilično je izvanredan.

Bio je Paul Coker Jr.,

prikazivanje njegov predivno poseban stil.

Nevjerojatno svestrani Bob Clarke.

George Woodbridge sa njegov nevjerojatan osjećaj za detalje.

Ako trebate najsmješniji Rembrandt ikada,

zatim Jack Rickard bio čovjek za taj posao.

I onda je bilo jedini umjetnik koji je postao

sinonim za sama bitMAD-a.

Bio sam opsjednut Don Martinom.

Martin je bio lud, što se mene tiče.

Don Martin je bio genije, znaš?

Mislim, ludi genije, ali genije.

Don Martin je stvorio stil

koji je odmah bio uspješan.

Puno ljudi ozlijediti se.

Puno ljudi dobiti udarac u jaja.

Uvijek ih je imao smiješni zvučni efekti

koji su bili poput slabog udarca.

Ili icky locky doo.

Zatražio bi gimme gags where the vilica

padne i jezik izmotava se kao tepih.

Lica sa nos preko brade

i stopala koji bi zakrivljen prema gore.

Pa gdje si se pojavio s idejom za stopala?

Rekao je da jesam gledati filmove Charlieja Chaplina.

I uvijek nosio cipele koji su bili preveliki.

A kad ih podignu, srušili bi se.

Tražio sam za ideja za napraviti članak.

Mislim da je to bio časopis Life,

i imalo je širenje, što sam nazvao fold out.

Rekao sam da MAD može poslužiti crno-bijeli jeftini sklopivi.

Još uvijek ga gledam i odlazim, Ne znam kako to rade.

Al Feldstein se vratio

gotovo odmah i rekao mi,

Bill kaže da jest u redu, idemo s tim.

Ako djeca presavijaju stranicu i osakatiti časopis,

oni će kupiti drugu sačuvati u netaknutom stanju.

Prvo što sam nekada učiniti kad sam otvorio

časopis MAD bio je, Išao bih odmah na preklop.

I iako je moj tata rekao, "Ne presavijaj,

upropastit ćeš vrijednost toga," Svejedno bih ga presavio.

Naravno da ću ga presavijati.

Čak i kod kolekcionara magazin predmeta,

Neću to ne znati.

mrzim ga. Znaš zašto ga mrzim?

Mrzim ga jer moja bi fotografija bila

stražnja korica i svaki naslovnice-- stražnja korica

Ikad sam morao biti odbačen zbog njegovih nabora.

Uništili su mi fotografiju.

A onda bih se počešljala kroz margine vidjeti

Crteži Sergia Aragonésa.

Prije nego što su male izreke na granicama.

I nisam mogao razumjeti što su bili.

Pa sam shvatio da hoću, zašto tamo nema crtića?

To svatko može razumjeti.

Pa sam fizički crtao iste veličine

i zalijepite ih vrh izreka.

I oni kažu, pa, vjerojatno hoćemo

pokreni ovo do ponestaje mu ideja.

Prošlo je nekih 40 godina, i još uvijek ih radim.

Bože moj, bila je to tako sjajna kombinacija.

Bila je to sjajna ekipa. Bila je to momčad svih zvijezda.

Kako to pobijediti?

Bilo je savršeno oluja ludosti, znaš?

Na ranoj naslovne stranice časopisa Mad,

naveli bi svi pisci

i svi umjetnici.

I mislim da su dobili dosta mu je raditi to u svakom izdanju.

I na kraju, samo su rekli, "Suradnici,

uobičajena banda idiota."

Nazovi to danas.

Banda idiota.

Učitelji bi rekli, “Drew, što želiš biti

kad odrasteš?" i rekao sam, – Želim biti idiot.

I to doslovno unutra usred sveg ovog ludila,

ovaj bizaran svijet, bio je Gaines.

On je kolovođa. On sve to čini mogućim.

A sada se upoznajmo čovjek s LUDIM, LUDIM, LUDIM,

MAD, MAD časopis.

Broj jedan, kako se zovete, molim?

Zovem se William M. Gaines.

Bill Gaines.

Bill Gaines je bio

jedan od najvećih luđaka koji je ikada živio.

Bio je apsolutno izvan sebe.

Bill Gaines je bio hodajuća, živa kontradikcija.

Ja, William M. Gaines, ja sam trgovac smećem.

Ja zapravo plaćam novac grupama talentiranih pisaca i umjetnika

ispasti ono što smatram vrhunska satira, ali koja pozivam se na

u mom časopisu kao smeće, smeće i smeće.

Počeo sam budući prestravljen Gainesom.

Uvijek sam ga se bojala.

Imao je frizuru, a bio je velik.

Pustio je ovu bradu i njegova duga kosa.

On je poput gurua. Izgleda kao guru.

Ima pramenovu kosu poput gurua.

On je oblikovan poput kruške Bartlett.

Imam skoro 70 i Osjećam da još uvijek nisam odrastao.

Sjećam se da je rekao...

I to me je uvijek držalo.

Moram reći jednu stvar.

Kad mi je dao MAD, dopustio mi je da radim što želim.

I objavio je taj časopis kao fan.

Davao sam mu gotovu knjige i on bi ih čitao,

i mogla sam ga čuti kako cereka i smijeh u uredu.

Jedini put vidio je časopis

bio je neposredno prije trebalo je pritisnuti.

I nije bilo većeg uzbuđenje za Nicka i mene

nego da mu izdam a onda ga čuti kako se smije.

van! van! Outen sie s mjesta tamo, van!

Bill je imao nepogrešivo oko za kvalitetu.

Bilo da se radilo o umjetnosti da nije znao crtati

ili pisanje toga nije mogao pisati,

uočio ga je kad ga je vidio.

Nije bio smiješan čovjek, ali je cijenio humor.

Čak je cijenio loš humor.

Bill Gaines je postavio ton, a imao je

određeni broj od zabrana.

Nema seksa, nema vulgarnosti, nema bezrazložno vrijeđanje ljudi.

Znao je instinktivno što bi se moglo svidjeti

čitalačkoj publici.

Mislim da je Bill upravo pao zaljubljen u posao

i zaljubio se sa svojim ljudima.

On radi stvarno sjajne stvari.

Al je bio vrlo odgovorno

za sastavljanje.

Ali Bill je bio srce svega.

Bio je srce časopis.

On je bio sama bit časopisa MAD.

Kao strip, MAD redovito

objavljivao oglase za pomoć troškovima izdavanja.

Ali s prijelazom u uglađeni časopis,

Gaines se razvio drugačiji stav.

Uvijek sam bio protiv oglasa.

Dobro je objaviti, ako možete,

bez ikakve vanjske pomoći niste dužni nikome.

Borili su se da nema reklame.

Znali su da ako uzmu oglašavanje, nisu mogli

ismijavati određene korporacije ili određene osobe.

Ali ovi ljudi su upravo rekli, “Nije nas briga.

Nećemo uzeti bilo čiji novac.

Nećemo dopustiti bilo tko da ovo razvodni."

To je jednostavno zapravo reći ne novcu.

Odavno smo odlučili da se ne možemo rugati

Pepsi-Cola i uzeti novac od Coca-Cola, takve stvari.

Možemo li to učiniti na drugi način?

- To je dobra pretpostavka. - Jeste li ikada razmišljali o tome?

Misli, Bill, misli!

I LUDO peckanje na ražnju svijet oglašavanja

bila je potpuna spoznaja njegovog pravog duha.

U ovom trenutku, većina fotografija

bile su zadnje stranice, uh, podvale na oglašavanje.

Časopis MAD bio je jedno mjesto

gdje si to sve shvatio ovo ponašanje koje gledate,

svi ovi mediji koje vidite, sve ove reklame,

možda zaslužuje biti pogledao drugi put.

Dosjetili bi se neka ideja za fotografiju

a onda bi daj mi malu skicu,

i pitali bi me protumačiti ovo.

Izbojci su bili rješavanje svih problema,

ne samo dobivanje rekvizita, osvjetljavajući ga i pucajući u njega.

Stvarala se od nule.

Očistio si kuhinjski sudoper!

Bilo je reklama u kojoj ova dama,

ona leti po cijeloj kući.

Izađi kuhinja brzo. Nabavite Ajax.

Pucali smo,

ova djevojka leti kroz kuću,

ali vrata su bila zatvorena a ona je prošla kroz vrata.

Dakle, ovdje sam morao stvarati cijeli set i imati ženu

dolazeći kroz vrata.

Ne samo ovo, Al Feldstein je htio

najbolju moguću kvalitetu, jer je imao uglađen časopis.

I zato što modeli su vrlo skupi,

koristili smo sva MAD-ova osoblja.

Koristili smo prijatelje.

Iskoristili smo sve što smo mogli nabaviti kako bi stvorili taj kadar.

Uzeli smo konzervu paradajza, onda smo uzeli drugu limenku

na to i udari. I naravno poprskao sam se.

Koliko god slika bila smiješna,

radi bolje ako na prvo rumenilo

izgleda kao original.

Breck, blech, briljantno.

Histerično smiješno.

Iznenadili biste se koliko ljudi

naše oglase shvatio ozbiljno.

Ovo je bio još jedan razlog nismo mogli dobiti oglašavanje

kad bismo htjeli.

MAD legendarno lažne reklame za cigarete.

MAD je uvijek bio bio protiv pušenja.

Nekako smo znali bilo ti je loše

prije nego što je to učinio glavni kirurg.

Nadam se LUD, između ostalog,

zaslužan je za mnogo toga djece koja prestanu pušiti.

Radio bih stvari poput kako

napraviti cigaretu pušenje zdravije.

Bilo je samo da ti pokažem kako smiješne te stvari mogu biti.

Upravo smo udarili proizvođači cigareta i dječak,

MAD se pokazao u pravu.

Kako MAD-ovo čitateljstvo eruptira

u ranim 1960-ima, kao i njegov profit.

Izvrsno za Gainesa i još bolje za poreznu upravu.

Bill i njegova obitelj na brzinu odlučio prodati

njihovo dijete kako biste izbjegli veliki porezni račun.

Tako je Gaines rekao, "U redu, prodat ću časopis."

Ali dogovor je bio, novi vlasnici poduzeća

nije mogao ni nogom kročiti zgrade bez dozvole.

I Gaines je mogao voditi časopis

potpuno kako je njemu odgovaralo.

Bilo je propisano u ugovor koji bi postojao

nema korporativnog smetnje bilo koje vrste.

MAD je evoluirao s kontrakulturom 60-ih,

i uspio ostati i relevantno i oštro,

čak iu ovoj novoj eri.

Uvijek se osjećalo kao da jest,

kao, nenadzirano novinarstvo.

Hipiji i djeca cvijeća i--

i lonci, i rock and roll koncerti.

Sve je to novo u 60-ima. Samo je eksplodiralo.

Sve te stvari koje sada uzimamo zdravo za gotovo.

Pilula, znaš, to je kao, o moj Bože. Tako da možete-- Da.

I ne moraš... točno. I to je kao, vau.

I časopis MAD preuzeo i to.

Nisu izgleda da ima filter.

MAD je upravo odabrao temu i ušao ravno u njega.

Bilo bi šale u njima o Vijetnamu,

što nije bila tema sa devet godina

da sam stvarno znao puno o tome.

Iz konteksta, mogli biste vrsta obrnutog inženjeringa.

Oh, bilo je rat zvan Vijetnam

a ljudi su bili protiv toga.

Mislim da je bilo lako ismijavati hipije

u cijeloj toj generaciji jer su bili smiješni.

Svi smo nekako sazrijevali.

I tako smo pratili što događalo se u zemlji i

ismijavanje gluposti i stvari koje su se događale.

tada, moraš shvatiti,

moj jedini kanal za komediju bio je kao televizijski udarni termin.

Sitkome poput Gilliganov otok,

i, uh, Beverly Hillbillies.

Koliko će brzo ovaj nered biti spremna, bako?

Kako ste nazvali moje piletine?

Nije to bila vrsta, uh, to komedija

moglo bi se vidjeti iz časopisa MAD.

Razgovarali su o stvarima iz stvarnog svijeta,

znaš, stvari koje moji roditelji pričali o,

stvari koje sam vidio u vijestima.

Ništa drugo komično nije bilo zakačen, u mojim mislima, u stvarnosti.

Kad čitate časopis, mogli ste osjetiti

vrijednosti ljudi koji su ga izrađivali.

Ispod njegove površine bila grupa ljudi

koji je želio da svijet bude bolje, ljubaznije mjesto.

I kroz humor, istaknuli bi

smiješnost od obitelji i odnosima.

Jedan od mojih omiljeni komadi koje sam radila

bio je pozvan "Slomljeni domovi i vrtovi",

časopis za djecu razvedenih roditelja.

"Amerika Prekrasno-- Ponovno posjećeno."

Znaš, pjesma "Lijepa Amerika"

sa slikama siromaštva, zagađeno nebo.

Znate, to je izazov cijeloj ideji Amerike,

da je Amerika poštena, da je Amerika čista,

ta Amerika radi za svakoga.

Mislim da kad si mlad,

ono se budi taj dio vašeg mozga gore

to kaže, oh, možda ne mogu potpuno vjeruju vladi.

Tri panela, Tarzan se ljulja na vinovoj lozi.

Druga ploča, prolazi pored crnca

ljuljajući se na vinovoj lozi idući drugim putem.

A kad se vrati u njegovu kuću u travi,

na njega stavlja natpis »na prodaju«.

"Život s Broadsidea", svi slučajevi,

ženka je bila ta koja je dobivala kraći kraj štapa.

To je nešto to još traje.

ne mislim kao umjetnici i pisci,

želimo prijeći rubu određenih stvari.

I iako se rugaš, satiraš, moraš imati

neki standard ispod ono čega se pridržavate.

Inače je totalna anarhija, zar ne, stvarno?

Proširili smo se granice dobrog ukusa,

ali nismo potpuno ih prekršiti.

Uzletio sam Hogan's Heroes, koji je,

znaš, o momcima koji imaju zabava u njemačkom zarobljeničkom logoru.

Bilo je tako idiotski.

I onda sam napravio stranicu o Hochmanovim junacima.

Odvija se u koncentracijski logor.

I zabavljaju se i oni se smiju.

Pa smo dobili svakakva pisma.

Ah, rabini su bili pisanje i govorenje,

o moj Bože, kako si to mogao učiniti?

I rekao bih, to nije ismijavanje njih.

To je ismijavanje idiota koji se rugaju takvim stvarima.

LUD, Mislim da ne brine toliko,

znaš, o, "Hoće li se ovo svidjeti javnosti?"

Mislim da imaju određenu stav i gotovo kao

misiju o tome što žele učiniti i što žele reći.

LUD bio je zauvijek pomicanje granica.

To je bio identitet časopisa i ključ njegovog uspjeha.

Međutim, na kraju, svo to pomicanje granica

dovela je do pravog odbijanja.

Da je bilo kupaonski humor na naslovnici,

to bi imalo izazvao veliki problem.

Da je bilo, uh, psovanje na naslovnici,

koristeći riječ na F, što god,

to bi izazvalo veliki problem.

Ali nije bilo.

ali, um, ta jedna naslovnica je napravila problem.

Ponosim se neke od mojih ideja za omot,

ali taj je bio rezultat

vrlo loša naslovna konferencija gdje smo bili protiv toga.

MAD, časopis broj jedan dobrog ukusa.

I svi su se rastali i rekao: "To je naslovnica."

A ja sam rekao: "Ne, nije. To je šala. Ne čini to."

To je izazvalo veliki problem.

Distributeri su vratili primjerke.

Ne samo da su pošli s tim, ali su promijenili liniju.

"Časopis broj jedan ecch."

Linija s kojom su išli nije imalo nikakvog smisla,

i ubio gagu.

Naše najgore prodavano izdanje u tim godinama.

Imali su problema povlačeći poklopac ili dva

u posljednjem trenutku jer dogodilo se nešto strašno.

Postojala je naslovnica što je John Caldwell učinio prije mnogo godina

da su otkazali i povukao problem

uz velike troškove i zamijenio ga.

I to odmah nakon 11. rujna.

Gotovo nikada nismo bili tuženi. Dobivamo samo prijetnje tužbama.

Ne mislim da ljudi shvati koliko je teško

uspostaviti presedan na čemu smijete raditi u komediji.

Treba ti društvo da odeš, nije me briga. Neka nas tuže.

Dobili smo pisma od Billa govoreći to, ako netko od vas

su tuženi za bilo što ti pišeš da ja objavljujem,

ne brini, hoćeš braniti naši odvjetnici.

Napravili smo Alfredu novčanicu od 3 dolara.

Prokletstvo bilo da nije tako dobro.

Bilo je nekih strojeva u New Yorku koji ga je prihvatio.

Pa je došao FBI i to smo morali potpisati

“Nikada nećemo kopirati SAD. opet valuta."

Što god, što god.

Naravno, svejedno jesmo jer

bio je to još jedan idiotizam prijetnja FBI-a.

Godine 1964. MAD je ošamaren

a potencijalno katastrofalna tužba.

Izveli smo pjesmu "Pjevajte zajedno Uz MAD" pjesmaricu,

koji su bili poletanja standarda.

Irving Berlin bio posebno povrijeđen

da bi svatko uzeo njegove pjesme i ismijavati ih.

I tako Irving Berlin a tužilo nas je devet skladatelja.

MAD je tužen za kršenje autorskih prava.

Tužili su za dolar, pjesma, pitanje.

I to bi imalo iznosio je, ne znam,

nešto 25 ili 30 milijuna dolara.

Moglo je ubio časopis.

Bilo je ludo od početka.

Znate, što dovraga, krade li netko?

Ovo su moje riječi.

Kaže na melodiju, pa, možda ljudi

tko to pjeva ne može nositi melodiju.

Nije bilo nijednog uključena stvarna glazba.

Nije bilo notnih zapisa. Nije bilo zvučnog zapisa.

Bilo je to kao, u tvojoj glavi.

Većina ljudi bi samo rekla, “Ne želim platiti

za odvjetnika da se pozabavi ovime. Samo promijenimo to."

Zauzeo je mjesto kao Časopis MAD reći,

"Da, hoćemo idi na sud i bori se

za pravo da te ismijavam.

I odijelo je otišlo na niži sud, a MAD je pobijedio.

Na višem sudu, MAD je pobijedio.

Na trećem terenu, MAD je pobijedio.

Napokon postignut Vrhovni sud.

I sudac je rekao nešto poput, "gospodine Berlin,

ako dobiješ ovu parnicu,

zatim svatko tko je pjevao 'Uskrsna parada' pod tušem

morao bi vam poslati dva centa tantijema,

jer ne posjeduješ jambski pentametar."

s pravom, Vrhovni sud je odlučio,

„Pa, ovo nije kršenje autorskih prava."

Dakle MAD je pobijedio, i to je bio značajan slučaj.

Postala je ta satira, ne sa zlom namjerom,

je oblik umjetnosti.

Što je značilo da je to to.

Sve bi se moglo parodirati.

♪ Kao kirurg ♪

Dugujem im od zahvalnosti jer,

Mislim, to je bilo na neki način osnova za moju karijeru.

♪ Dok hodam dolinom gdje žanjem svoje žito ♪

♪ Pogledam svoju ženu i shvatiti da je vrlo jednostavna ♪

To je inspiriralo mnoge ljude željeti napraviti komediju.

Ovo je Daily Show--

MAD je bio preteča sve što volimo,

poput, The Daily Show i Saturday Night Live.

Časopis MAD bio je nacrt za komičnu satiru.

U godinama koje slijede

odluka Vrhovnog suda,

MAD-ovo čitateljstvo popeo se na vrhunce svih vremena.

Tek je počelo prodaja i prodaja,

i napravili smo dva milijuna primjeraka.

I to je uspjelo godine slave.

Kad smo prešli s 450.000 primjeraka šest puta godišnje

do dva milijuna osam, osam puta godišnje

uz 11 stranih izdanja

i mekih knjiga i godišnje i takve stvari.

Bili smo muzna krava.

- Jeste li bogat čovjek? - Da, ja sam prilično bogat čovjek.

Je li vam to bilo važno?

Uh, pa, sad kad sam bogat, nije važno. Bilo je.

S MAD čitateljima nadaleko i široko, njegovo ražnje

od američke kulture napravio LUDU influencer za tinejdžere.

Bili su ljuti zbog MAD-a.

Naš najbolji učitelj je g. Wilson.

Jednom na satu engleskog, pročitao nam je cijelu veliku stvar

van MAD časopisa.

Kao ilustracija moderne satire?

Ne, on je samo mislio da je smiješno.

Da smo uopće bili utjecajni,

Mislim da smo utjecajni u industriji komedije.

Znaš, ako se sjetim Steve Carell na otvaranju

od 40-godišnje Djevice pišanje s bonerom,

naslonivši se na zid pa da on može učiniti da kut radi.

Meni je to baš kao okvir u MAD časopisu.

Svi koje sam ikad upoznao kad sam izašao ovamo

i počeo raditi za televiziju,

nije važno tko je to bio, voditelji studija.

Rekao sam, gledaj, Bila sam u Carol Burnett Showu.

Osvojio sam tri Emmyja. Imao sam predstavu izvan Broadwaya.

I svi su rekli otkrili su da sam pisao za MAD.

Rekli su: "O, moj Bože, LUDI, LUDI."

Samo o tome pričaju.

svi čitaj časopis MAD.

Svatko tko odrasta, Mislim, tu je bilo.

rekao sam, “Pa, sigurno radimo

nešto ispravno, mi smo zabranjeni u Rusiji."

Ljudi koji imaju rekli da čitaju MAD šokirali su nas.

Očekivali smo više od njih, iskreno.

Bilo je jako lijepo. Odjednom sam bila netko.

LUD je bio posvuda.

Ovi ljudi rade neke stvarno glupe stvari,

zato što igraju MAD.

Dobro jutro svima. Ja sam Alfred E. Neuman.

Dajte mi Kaputnik i Phonebone.

Želim vidjeti njihove crteže za New Kids on the Blech.

Vau. nikad neću ponovno operite ove oči.

MAD čak je sletio na Broadway.

Mary Rogers, kći Richarda Rogersa,

odlučila što bi htjela učiniti MAD varijete.

Cijela emisija imao okus.

Bilo je ludo, ali kontrolirana ludost.

MAD posuđuje svoju popularnost i ime Hollywoodu.

Izdanje iz 1980 Gore Akademija.

MAD časopis predstavlja Up the Academy.

Film je bio potpuni promašaj

u očima kritičara i publiku podjednako.

Da, ne, Up the Academy nije baš dobro.

Mislim, iako Stvarno mi se sviđa

Predstava Rona Liebermana, jer je vrlo specifičan

izvedba filma, jer parodira

Izvedba Bena Gazzare u filmu The Strange One.

I ako ste vidjeli Čudnjak,

to je vrlo specifično parodija te izvedbe.

Dakle, taj aspekt toga zapravo je prilično dobar.

Nikad to nisam vidio, a rečeno mi je da ne smijem.

Šalili smo se, Avion,

umjesto Up the Academy, voljeli bismo da je MAD-ovo ime na tome.

Popizdili su

koncept od Časopis MAD predstavlja.

Trebao je biti Avion.

Paramount bi trebao sklopili dogovor s

MAD časopis za Airplane, i svi bi imali koristi.

Gledajući kip Alfreda E. Neumana

od nepromišljenih MAD film, Up the Academy,

William Gaines ostrugao P,

a sada piše MAD magazin negoduje Up the Academy.

Bio je nevjerojatno jeftin i nevjerojatno velikodušan.

Bio je takav oksimoron samog sebe.

Moje prvo sjećanje na Billa je kada ponudio je meni i Charlieju posao.

Rekao nam je, "John i Nick

recite mi da vi dečki su vrlo talentirani.

Ne vjerujem im.

Predlažem vam platiti, dakle, što je manje moguće."

I mislio je to ozbiljno.

Jednostavno moram pokupi moju plaću.

U slučaju da niste znali, dobivamo plaću.

Ja sam najjeftiniji izdavač u svijetu.

Kad je pogledao njegov telefonski račun,

ako se ne poklapa, poludjet će.

Vezao bi se cijeli odjel

izgleda časopisa vidjeti tko je potrošio 67 centi

na poziv u Congers, New York.

Usput, bio je to Nick.

Imao je ove stvari koje se zovu Billovi računi.

Hodao bi okolo svaki mjesec s ovim

komadići papira unutra prikaži ako si potrošio

15 centi za poziv vaš kiropraktičar u Scarsdaleu,

on bi te pronašao i natjerati vas da platite poziv.

Bio je jeftin.

I tog istog dana, onda te odvesti na obrok

za nas četvero bilo bi 700 dolara.

Bill Gaines je bio muškarac da bi te pozvao

na večeru i potrošiti najluđi iznos

novca na vina i hranu bez imalo oklijevanja.

Uđite u restoran i vičite, Buon gusto!

Još jedno jelo od lignji!

Oh, želim malo tjestenine s češnjakom i uljem!

Količina hrane koju jedemo

mogao hraniti nacija trećeg svijeta.

Nazvao ga je debelim seronjom.

Mrzio je tjelovježbu bilo koje vrste.

Pa ako je imao sastanak na Manhattanu,

ako je nizbrdo, hodao bi.

A onda bi uzeti taksi natrag.

Sada, čuo sam priča koja kao dio

Warner Komunikacijsko carstvo,

vi, kao viši rukovoditelj,

moram uzeti liječnički pregled svake godine.

I priča koju sam čuo je da pošalješ nekog drugog.

Pa, stvarno jesi zajebavaš, zar ne?

Lenny Brenner voli tjelesne vježbe i dobrog je zdravlja.

I puno je bolje da on ide nego ja.

Bill je mrzio pisati. Imao je marke.

Imao je marke sa sve poruke koje odgovaraju

kakvog god raspoloženja bio je unutra, znaš?

Utisnut ću ovo na komad papira koji mi pošalju,

i poslat ću im ga poštom uz par napomena.

Ovo me spašava komad pribora za pisanje

i to me spašava imati tajnicu.

Ima nešto o tome ovaj čovjek je doista, doista lud.

Volim misliti da jesam najluđi na ovoj kartici.

Pa, postavio je atmosfera koja

Siguran sam da svi koji rade danas bi volio imati.

Bilo je, znaš, kao da se otvorio Disneyland

njegova vrata i mogli bismo ići gdje god smo htjeli, znaš,

gdje Mickey oblači odijelo ili Goofy piški, ne znam.

Ti uđi kasno, odlaziš rano,

ručate tri sata.

Mislim, to je samo što je MAD.

Biti lud koliko želimo, biti ludi koliko želimo.

Koliko god bio jeftin, Gaines je uvijek izbijao

čekovna knjižica za prilika za vidjeti svijet.

Puno ljudi mislim da MAD uredi

samo su ispunjeni svime književnici i umjetnici

radeći zajedno a zapravo nije.

To je samo uredništvo, i pisci

a umjetnici žive u cijelom svijetu.

znaš, Don Martin je živio na Floridi,

Paul Coker je živio u Kansasu,

Sergio je u Kaliforniji.

Poznavali smo urednike, Poznavao sam nekoliko pisaca.

Nikad nisam upoznao umjetnike.

Tako je Bill tako mislio bilo bi dobro ponijeti sve

dečki zajedno na neki način povezati ih kao obitelj.

Imali smo mnogo, mnoga LUDA putovanja tijekom godina

sada gdje ja uzimam osoblje na putovanjima po cijelom svijetu.

Samo bi rekao, „Ponesi svoju prtljagu

i biti u zračnoj luci u takvo i takvo vrijeme."

I jednostavno bismo otišli.

Prvo MAD putovanje bilo je na Haiti na ovoj premisi

isporuke pretplate našem jedinom pretplatniku tamo.

Pogledali smo u naše pretplata popis da smo imali jednog pretplatnika

i svi smo otišli njegovoj kući i zamolio ga da se ponovno pretplati.

Otišli smo u Južnu Ameriku

te Portoriko i Meksiko.

Otišao u Rusiju. Ostali smo na Crvenom trgu.

Al Jaffee i otišao sam u Berchtesgaden,

i evo nas, dva židovska tipa.

Jeli smo slaninu i jaja u Hitlerovom bloku,

i bilo je stvarno cool.

Samo smo nekako hodali okolo nakon Billa i

išli na ove fantastične večere i bili vrlo grubi u ovim

vrlo skupi hoteli, u koji inače nikada ne bih ušao.

Bilo je to jednostavno fantastično vrijeme.

U 6:00 ujutro, primamo telefonski poziv,

i od Billa Gainesa.

A on kaže, "Možete vidjeti Matterhorn.

Pogledaj sada kroz svoj prozor."

Zato što nas je tamo odveo kako bismo mogli vidjeti Matterhorn.

I dovraga, bio je pokazat će nam Matterhorn.

Putovanja su bila uvijek način za imati

njegova obitelj, koja je bila MAD momci, svi zajedno.

Kad smo otišli u Meksiko, to je bilo nevjerojatno.

Majka mi je kuhala velika paella za cijelu družinu.

Odjednom moja američka obitelj

posjećujući moju krv obitelji u Meksiku.

Bio je to sjajan trenutak za mene.

Dolazimo do ovog broda a ti imaš Viva Maria

u cvijeću na vrhu ovog broda.

A ovdje prekrasno ukrašeno cvijećem, šareno,

"Jebi se, Bill."

Samo je puknuo.

Bill je volio takve stvari.

Jednog dana bili smo u Bora Bori,

gledajući ovo nevjerojatno zalazak sunca u oceanu.

Možete vidjeti 500 stopa dolje.

I okrenula sam se Billu i rekla,

„Zašto si nas vukao u ovu paklenu rupu?"

Morao si pisati određeni broj stranica

doći na ova putovanja.

Trebalo vam je 20 stranica otići na Haiti.

Nisam imao dovoljno stranica.

Rekao sam: "Zar Kogen ne dolazi?"

Gaines je rekao: "Ne, on ima samo 18 stranica."

Oko tri godine kasnije, Majka Billa Gainesa je umrla,

bio je sprovod.

I rekli su, – Ideš li na sprovod?

rekao sam, "Nemam dovoljno stranica."

- Uđimo prvi. - Oh, naravno.

- Naravno. - Onda vas četvero...

Jedan od Billovih omiljenih filmova

bila je Noć u operi.

Ovdje sam da očistim.

Baš žena kakva jesam tražeći. Samo naprijed.

I u njemu je bilo prizor u kabini gdje

Groucho i Harpo i Chico Marx krenuti.

I onda sve ovo ljudi ulaze

a unutra je oko 200 ljudi ovolika kabina.

I Bill Gaines nas je odveo krstarenje gore-dolje do Bermuda.

I naravno, imao je svoju kabinu.

I imamo ljude.

Bila je tu žena sa dječja kolica i beba,

i natjerali smo je da uđe u njega.

I svaki put se začulo kucanje na vratima, nasmijao bi se do grla.

On bi poludio. I tko bi drugi ušao?

A imali smo osoblje i sve.

Imali smo oko 80 ljudi u toj prostoriji.

Samo jedan od tih veliki mali trenuci.

- Hej! - Zahvaljujem Billu Gainesu

za svoju omiljenu scenu u filmu.

Oživjeli smo ga na jednom od njegovih LUDIH putovanja.

Što kažete na buđenje izvedba pjesme Jebi se, Bill?

Sjajni članci izašli s izleta.

Puno Don Martinovih da ste vidjeli

bile su i stvari koje su se dogodile

na putovanju ili kao nusprodukt putovanja kad smo nekada

daj ove knjige Billu, poput ovih knjiga počasti.

Ponekad su bili tako smiješni

da bi se navili u časopisu.

Kad je Bill Gaines stvorio The MAD Trips,

ono što je učinio je okrenuti uredsko osoblje

i slobodno osoblje u grupu braće.

I da ih gledam i da ih slušam,

njihova iskustva i rad učinili su, onako kako žive,

uh, kako su se osjećali o tome kakav je svijet.

To je bio najveći dio.

Bio je to jednostavno sjajan način održati taj LUDI duh na životu.

Alfred i njegovi talentirani kreatori

suočeni su s jednim problemom zreloj starosti od 30.

Oni gube neke od njihove publike.

Ako su ga neki pronašli blago subverzivno u 50-ima,

današnji roditelji odrastao čitajući LUDI

i skloni su biti ljubazniji, nježniji pogled na časopis.

Nekoć je bilo puno antagonizma

prema LUDOM od roditelja.

A sad to je prosječni roditelj

je odrastao MAD čitač izgubili smo taj antagonizam.

Jednom su učitelji prihvatili to i koristili su se

raspravljati o članku ili što god je to bilo u MAD-u,

onda je MAD uspio, znate, bili su prihvaćeni.

Mislim da je to poljubac smrt koju imamo

odobrenje roditelja u ovom trenutku.

- Nikada ga nismo tražili. - Radije bih bio...

nešto što djeca čitaju svjetiljkom

noću ispod kreveta.

Mislite kao Playboy?

Ne, kao kongresni zapisnik.

MAD je nekako ostao isti.

Bilo je smiješno, ali nije bilo nervozno

kao i neki drugi časopisi koji su bili dostupni.

Bill je vodio časopis kao nijedna druga tvrtka

u povijesti svijeta.

I znao je da se širi i radi više

značilo bi više posla za njega.

I nije žele raditi više.

zanimalo je Feldsteina

malo više promjene, mislim, nego Bill.

Urednik mora biti kočnica.

Moraš biti akcelerator

i moraš nadamo se da ćemo raditi zajedno.

Ali moraš nastaviti gurati dolje i testiranje granica.

inače, znaš, časopis umire.

Već 29 godina, Al Feldstein je dao MAD-u njegov identitet

tijekom svog meteorskog uspona i popularnost i utjecaj.

Ali osjetiti svijet prolazeći MAD pokraj,

Feldstein je bio spreman odstupiti

i pusti neke druge idiote voditi predstavu.

Bill vjerojatno jest neke neprospavane noći.

S kim ću zamijeniti Ala?

Srećom, John se pojavio a Bill je odlučio

da ga oboma dam John i Nick kao suurednici.

Što je zapravo upalilo izvanredno jer je bilo

vrsta yina i jang na neki način.

Ficarra je bio više kao, kao što je bio Feldstein

tip za orahe i vijke. Mogao bi pogoditi rokove.

Znaš, Ficarra čak kaže, Mislim da Nick nikada nije imao

raspored u svom uredu cijelo vrijeme dok je bio urednik.

Ali bio je smiješan.

počeo sam čitajući MAD odmah,

bio je jednostavno očaran time da sam pokušao prodati članke.

I ja vjerojatno dobio odbijenice.

I stvarno, bio je to Nick Meglin kome dugujem svoju karijeru,

koji me izvukao ono što nazivamo hrpom bljuzgavice.

I prva osoba zaposlena u 26 godina.

Bilo je teško jer Mislio sam da časopis

trebalo malo dotjerivanja, da je još nekako

pomalo se oslanjajući na lovorikama.

Htjeli su počastiti što je bilo tamo,

ali su i htjeli stvoriti vlastitu verziju toga.

Ali bilo je teško napraviti velike promjene tada,

jer je bilo još uvijek stara garda.

Imate li dozvolu da budem ovdje?

Ne možeš ući ovamo, čovječe.

Oh, molim te, nemoj me izbaciti.

Charlie i ja smo bili zaposlio se u siječnju 1985.

ne mislim na da kao posebno

sjajno razdoblje za MAD.

Mislim da je MAD bio malo ustajao.

Dio promjene počela se forsirati.

Don Martin je otišao.

Neki od momaka počeo stariti ili usporavati.

Pa nas je i to natjeralo da počnemo u potrazi za novim talentom.

Bavimo se puno više politikom.

Jezik je grublji.

Bila je to konvergencija puno stvari se događa.

Bill je navaljivao off sve više i više od

njegove izdavačke odgovornosti.

Dobivao je sve bolesniji i bolesniji.

Nije mogao dobro spavati.

Stalno se budio, ne mogavši disati.

I potpuno bi izgubio apetit.

Nazvala bih ga i jednog dana sam nazvao i rekao,

"Bill, znaš, Molit ću za tebe,

i poslat ću ti energiju, i možeš opet ozdraviti."

Rekao je: "Znam da hoćeš i znam da hoću."

A ja sam rekla, "Ali Bill, ako ne uspiješ,

mogu li dobiti taj novi TV upravo si kupio?"

I tako moja zadnja stvar Ikad sam se čuo s Billom

je li se Bill glasno smijao.

William Gaines, osnivač i izdavač

od MAD magazina, umro je jučer u New Yorku.

G. Gaines je stvorio MAD kao strip 1952.

MAD je postao časopis 1955.

I Alfred E. Neuman prvi put se pojavio godinu dana kasnije.

Zauvijek luđak svete krave života.

Što? Ja brinem?

Bio je takav užitak i tako zabavno.

I, uh, maverick unutra svaki smisao riječi.

I puno hrabrosti za učiniti

što je učinio, izdavati časopis

i stati iza toga

i sve što je učinio kroz godine.

Bill je vodio svoju tvrtku poput obitelji.

Bill je bio vrlo lukav a imao je i veliku sreću.

I to je dosta dobra kombinacija.

Dobio sam od MAD u ovom pogledu.

Radio sam za jednog od najvećih ljudi koji su ikada živjeli.

Gubiš svog kapetana, kapetan komedije.

I nikad ne bi moglo biti isto.

MAD je stvarno izgubio svog najvećeg obožavatelja a zapravo njegov čuvar.

Dio njegovog dogovora bio je, znaš, korporacija

vlasnici ne mogu ući ovamo i učiniti bilo što osim ako ja to ne kažem.

A kad je preminuo, sve je to nestalo.

Kad je umro, bilo je nekako

vrsta male borbe između Warner Publishinga

a DC Comics kako tko bi nas preuzeo.

I onda par godina kasnije, bio je to DC Comics.

MAD časopis je spreman za pokret.

Oni će se preseliti sljedeći tjedan.

- Annie, kako si? - Dobro sam.

Hej, upravo sam ovdje za uspomene.

Ovdje su. Ali, znaš, žao mi je.

Sve naslovnice sada su van zidova.

- Sve je palo. - Oh...

Kad nas je DC Comics preuzeo, Sjedio sam na tom sastanku

sa suzama koje se kotrljaju niz moje lice.

Uvučeni ste u to korporativnu kulturu.

- Puno neizvjesnosti. - Da.

Puno straha i prijezira.

Časopis se okreće u sve što Bill je mrzio.

Nemoj me citirati taj. zapravo, ovo nije stvarno ja to govorim.

- Tako je. - Netko drugi to govori.

Netko bi htio uđi da preuzmeš Billovo mjesto.

I istina je. Netko jest. Zaposlili su oko 117 ljudi.

Imali smo novu upravu.

I htjeli su nas ponovno izmisliti MAD.

Pa su nam naplatili s novim izumom MAD-a.

Kako se ovo može proširiti, razvijeno, nastavljeno,

prequeled, spin off?

Dobit maksimizirana?

Bio je to doista kraj jedne ere.

O, ludo.

Što je veliko bavite se računalima?

MAD časopis ove godine puni 40 godina.

I urednici kažu naklada je pala od

vrhunac od dva i pol milijuna ranih 70-ih

na jedan i pol milijun čitatelja danas.

Naklada novina je pala. Svima je pala cirkulacija.

Sada živimo u doba video igrica.

I pucaju, znaš, bojom i živahnošću.

A tu je i MAD, izgleda kao isti časopis

radilo je 30 godina.

Znali smo se žaliti da je izgled časopisa

tiskana je u Meksiku 1957.

Svi su mislili da je to bila neka vrsta

varljivog zapleta na dio naših gospodara

pretvoriti u MAD ovu ogromnu muzaru.

Ali to je jednostavno bilo to

želimo biti u mogućnosti učiniti ovaj časopis u boji.

To smo shvatili koštalo bi puno više.

John je rekao, "Pa, znaš, ovo je 21. stoljeće.

Zašto ne bismo, uh... Zašto ne počnemo primati oglase?"

odjednom, svi su se žalili,

"Oh, Bill Gaines okreće se u grobu"

što smo svi mislili da je smiješno jer je Bill kremiran.

Sada, naravno, velika šala dugoročno je to

imamo još gotovo nema oglašavanja u MAD,

jer su oglašivači na neki način

boji se biti u časopisu gdje im se rugamo.

Bilo je pritisaka da dobijem mjesečni ugovor.

Tako da smo zapravo diplomirali

od osam do devet do 12 brojeva godišnje,

poput svih onih uglednih publikacije,

izbacivši komediju više.

Kroz 2000-te,

MAD i dalje biti megafon za satiru.

Ali broj čitatelja opada postala nepobitna činjenica.

Išli smo na ovaj uspon, ovom dramatičnom

cutback, cutback, cutback.

MAD je zapravo prekinut do četiri puta godišnje.

Zbog toga koliko je uporan to osoblje je,

kako se svi osjećamo uporno

o vrijednosti onoga što radimo

i što je MAD,

sigurno nismo otići ću od toga.

Borili bismo se kao vrag održati taj časopis na životu.

Povjeravaju nam se s ovom stvari koja je

malo veći od nas.

Znaš, želiš otići bolje je nego što si ga ti našao.

I želite ga postaviti tako da 80 godina od sada,

postoji i drugi 80-godišnjaci pišu,

govoreći o tome kako jako vole MAD.

Uvijek se trudiš živjeti u skladu s tom ostavštinom

jer svi smo odrasli s MAD-om, također.

Druga stvar je, a ovo je tužan komentar,

idemo u netisak, nečitajuće društvo.

Harvey Kurtzman bi mogao ubaciti vrlo gust, kopirati težak članak

preko pet stranica i očekuju čitatelj da sve pročita.

Djeca ne kupuju

ne zbog kvaliteta časopisa,

jer kada to otkriju, puno se smiju.

To je zato što oni ne čitaju.

Sada smo u drugom svijetu.

Sve je dostupno,

i ne mislim s tim se možeš natjecati.

Mi nismo svijet časopisa.

Mi smo svijet videa.

Svi u zemlji ima svoj kanal.

Znate, njihovi Instagrami i njihove TikTokove i ljude

napraviti vlastitu verziju satire i sami časopis MAD.

Časopis MAD ima nekako isti problem

koju sam oduvijek imao.

U prošlosti jesam napravio albume svakih nekoliko godina.

A teško je biti tako svjež kao jutarnji naslovi

kad nisi radeći nešto svaki dan.

♪ Znaš da sam debeo, debeo sam ♪

Nešto što bismo mi stavili časopis koji se ne bi prikazivao

u tisku tri mjeseca bio je na Saturday Night Live

taj vikend.

Kad je došao The Daily Show, bilo je te noći.

Hej, jesi li vidio parodija naThe Daily Show

u ovomjesečnom magazinu MAD?

Ne, nisam to vidio.

Potrgao sam ti novi, prijatelju.

Ima toliko komedije, i ima toliko satire,

da mislim da ne može pomoći ali ne imati istu prisutnost.

Stvarno jest tradicija koja ima

predano, to je naslijeđeno.

I uvijek je škakljiva stvar o MAD-u.

Na jednoj razini, želite poštovati tradiciju.

Na drugoj razini, želite ga uništiti.

Ne želiš biti zaglavljen s tim.

Želite biti u mogućnosti ponovno ga izmisliti.

MAD je optužen postati, znaš,

oštriji i grublji.

Uzimate izdanje iz 1965.

usporedite to s izdanjem iz 2010.

Vidite veliku razliku.

Poštivanje pravila ukusa je izašao kroz prozor.

Nestalo je kroz prozor zbog nužde.

Osvrneš se tada, bilo je izvanredno.

Sada se čini pitomo.

Pogledajte svijet.

Pogledajte kulturu. mislim...

ljudi pokazuju njihove gaće sada,

pa su se morali promijeniti.

Primjer bi bile muške sise.

I sasvim sigurno, to je kao, pa, znaš, volim crtati

čovjek boobs jer ja koristim moje susjede da mi poziraju.

Mogao sam to razumjeti na neki način,

ali pokazalo se, znaš, čiste stvari.

A kasnije je počelo postanite malo sugestivniji.

To jednostavno nije bila moja torba.

Neosporno je da je izvornik

bando idiota bio ludo talentiran.

Ljudi su definitivno uhvaćeni u ovoj nostalgiji za njim.

I ponekad pomislim te vrste roleta

ili zamagljuje kvalitetu materijal sada.

Pitali su me da li Htjela sam isprobati

Špijun protiv špijuna, i skoro gotovo odmah rekao ne.

Stvarno ne želim ovo učiniti,

pa, znam, učinit ću to unutra šablone i boje u spreju.

I sigurni su vrlo brzo reći ne.

A onda mogu kući.

To se pokazalo biti, kao, ključ.

Znate, filozofija je ovdje oduvijek je bio,

„Ja ću jahati konja dok ne padne."

Zašto bi itko želiš ne biti ovdje?

Neumoljivo je zabavno.

Ali na kraju sam znao da će se nešto dogoditi.

U 2017. MAD preselio iz

njegovo rodno mjesto New York City u Los Angeles,

gdje je ponovno pokrenut novo izdanje broj jedan.

Ubrzo nakon toga dolasku u Los Angeles,

MAD je bio uključen u prava holivudska priča.

Pa radim ovaj film, Bilo jednom u Hollywoodu.

I bavi se likom po imenu Rick Dalton koji je bio

zvijezda kasnih 50-ih, ranih Vestern iz 60-ih pod nazivom Bounty Law.

Dakle, ideja je bila takva Časopis MAD napravio je uzlet,

nazvali Lošivi zakon, i stavio ga na naslovnicu.

To bi bilo stvar na njegovim zidovima.

Bio je to jednostavno scenografski rekvizit.

Pa smo stupili u kontakt s časopisom MAD.

I oni kažu: "Da, to bi bilo biti stvarno, stvarno cool."

Želimo da izgleda to je učinio Jack Davis.

Čak sam i rekao Htio sam Alfreda E. Neumana

da čačka nos.

I trebalo bi biti, kao, prst

do zgloba, tako duboko u ovome.

Izgledalo je super. A onda se pojavio problem,

i imao je parodiju Lousy Law.

I imao je moju naslovnicu, omot koji sam dizajnirao.

I kao što ste rekli, kao osoba koja dolazi,

znaš, kao osoba koja je odrasla s MAD.

- Aha. - Kao osoba koja je odrasla

s MAD, Smislio sam naslov.

Zaboravite Oscara. To je najviše...

ovo je-- ovo je moj Oscar.

A onda se pokazalo da

to je bilo posljednji izvorni broj.

Alfred E. Neuman konačno jest nešto o čemu treba brinuti.

MAD magazin će uskoro nestati s kioska.

MAD časopisa više neće biti

stalno mjesto na kioscima.

Nakon više od šest desetljeća, kulturni probni kamen

nestaje s kioska.

Ovaj tjedan, naučili smo taj MAD časopis

prestat će objavljivati nove materijala nakon svog jesensko izdanje...

Nakon 67 godina nemilosrdno se rugaju svijetu,

temelj američke komedije,

kultni satirični časopis MAD zatvara radnju.

čekaj malo

znači li to...

Dizajnirao sam posljednje službeno originalno izdanje

časopisa MAD ikada biti objavljen?

Uh, da, pretpostavljam da jesi.

Uzmi to, Judd Apatow.

Mogu to prihvatiti.

Njegov kulturni utjecaj je bio nepogrešiv.

Bilo je vidljivo zbog toga koliko je bio jedinstven.

I MAD, je do određenog stupnja postao žrtva vlastitog uspjeha.

Predstojeće izdanje bit će posljednji

dostupno na kioscima.

Nakon toga, MAD časopis će se ponovno tiskati

stari materijal s novim naslovnicama.

ne znam što budućnost nosi MAD,

ali reći ću da postoji nešto o MAD

koje ljudi vole držati u rukama.

MAD upravo odabran predmet i otišao desno

u nju i izrežite desno u srce toga.

I sve što to radi temeljno je pošten.

Časopis MAD ne bi trajali su 70 godina

da nije najbolja satira dostupni, najbolji pisci.

Bilo je super.

Bio je to stvarno cirkus.

Nije bilo kao bilo koji drugi časopis

objavljuje se u vrijeme ili poslije.

To je kao obitelj, velika stara istrošena obitelj.

MAD stvorio je atmosferu za neku vrstu

humor koji prije nije postojao.

MAD je dio ta duga tradicija u umjetnosti.

Ne možete to samo tako odbaciti kao besmislica.

Mislim da je stvarno važne stvari.

To je robna marka.

To je Kleenex, ako hoćete, komedije.

Časopis MAD bio je predložak za satiru i komediju.

Milijuni djece čitaju MAD i idi, "Oh, sad znam što trebam učiniti.

Znam biti smiješan."

Toliko TV pisaca, komičara,

TV emisije bile su pod utjecajem MAD-a

a te stvari ne bi dogodilo bez MAD-a.

Za mnoge od nas, MAD magazin inspirirao nas je da radimo ono što radimo.

Kad sam napravio naslovnicu časopisa MAD,

bilo je kao da sam u Valhalli.

Bilo je skoro kao, uspjeli ste!

Zvijezda na Stazi slavnih, zloglasnost, rasprodano kino.

Sve je bilo lijepo.

Ali bivajući prikazan u časopisu MAD?

zajebavaš me?

Reći ću vam najveću stvar koju sam ikad

postignuto u mojoj karijeri.

Bio sam na naslovnici od MAD časopisa.

Za mene je to bilo to. I od naravno, govorim zdravo--

- Znate što je u mom uredu? - Što?

MAD časopis, naslovnica.

Napuhao sam ga na veličinu ovog prozora,

i to je sve bitno mi je.

To je najvažnija stvar.

Kako je to ludo da se oboje tako osjećamo?

MAD ima ovo posebno mjesto za

upirući prstom u što se zapravo događa.

Parodija, satira, i ironija se ne mijenjaju.

Mi očajnički potrebna takva vrsta gledišta.

Podizanje očekivanja ljudi i razgovarati s ljudima

je samo bolji put.

Mislim da je izuzetno vrijedan za društvo.

Stvarno želim. Takav humor.

Moja želja za budućnost je taj MAD časopis,

u bilo kojem obliku, nalazi svoj put u eter

i pomoći u uvođenju legendarnog glasa MAD u ovo tisućljeće.

Malo od sumnja je dobra stvar.

I pogledajte svijet oko sebe

i ne uzimaj stvari po nominalnoj vrijednosti.

Ma koliko ozbiljno život je i strašan,

ismijavati to. Uživaj u tome.

Rolling Stone pod nazivom MAD

najbolja politička satira časopis u zemlji.

To je ono što je MAD.

Radite na tome i osjećaš se duboko posramljeno...

i silno ponosan.

Ljudi su bili radeći satiru na ovaj ili onaj način

kroz vjekove.

Jedina razlika je, uh, većina ih je završila

u tamnicama, i završavamo na kiosku.

Usput, ja sam na metru, pa učini ovo brzo.

Parkirao sam na metar. U redu. U redu.

Snimate dokumentarac o MAD-u, važnost MAD-a.

I ja na primjer, oprosti,

ali ne mislim LUD bilo užasno važno.

To je vraški pametno reći.

Ako predstavljate neku vrstu naizgled beskrajne priče

od Johna ili Nicka ili Joea ili Sama,

možete ovo prekinuti.

Svaki put kad je bila oluja,

antena za moju televiziju bi se prevrnuo.

Užasavam se visine.

I jednom sam gore

i čujem korake penje se ljestvama.

I to je glas mog sina, koji kaže: "Gdje je mama?"

A ja sam rekao, "Ubio sam je

i ja je punim niz dimnjak."

Bilo je to glupo pitanje, a ja sam mu brzo odgovorio.

"Čekaj malo.

Ima nešto ovdje."

Kad sam osjetio da želim pisati za MAD

u nekom trenutku mog života, što pokazuje da je moja karijera bila

kao mrtva ravna linija od tada.

Otišli smo kod Gargiula, koji je blizu Coney Islanda,

to je talijanski restoran i imao je ogroman obrok.

A kad završimo, Bill kaže: "Znaš što?"

Rekao sam, "Da, idemo do Nathana na hrenovke."

Vozio sam, pa sam morala ići s njim.

Osim toga, volim hrenovke.

Mnogo sam puta potrošio cijeli noć u MAD uredima.

Zaključali bi me jer su morali kući

i moraju staviti alarm.

Pa bih ostao cijelu noć kod MAD samo čita.

ostao bih tamo. Imali su kauč.

I stvarno nisam imaju toliko mjesta

ostati na početku.

Pa sam potrošio čitanje cijele noći

a zatim spavati pola dana.

Bio sam ovdje u to vrijeme i razbolio sam se.

I taj je posao bio gotovo isključivo učinjeno

na bolničkom odjelu.

I imao sam sve doktore i medicinske sestre

i svi su bili-- i svi pacijenti koji dolaze

i van da pogledate ovo što sam radio.

Bilo je stvarno malo neželjeno.

Ja ne-- Znaš, Ja sam jedan od tih umjetnika

koji vole tiho crtati.

Znaš što? ne sviđa mi se razmišljajući o MAD-u kao brendu.

To je glas. To je stav.

To je način gledanja svijet i interakcija--