Original subtitles

Mediji zahtijevaju da svake sezone postoji novi genij.

Bit ćete vrlo sretni ako tijekom života svjedočite djelu jednog genija.

Ali nema puno ljudi koji su sjajni. U svom pristupu... sjajni u potpunosti.

Picasso je bio takav.

Široko se izvještavalo da je čovjek imao, mediji su to dosljedno nazivali,

nisam sigurna u iznos, ali 'Picasso od 120 milijuna dolara.'

Pokazivao ga je prijateljima i udario laktom i probio platno.

To me jako zabavilo iz nekoliko razloga.

Prvi je što kad sam pitala 'Koja Picassova slika?'

Samo su mi odgovarali 'Picasso od 120 milijuna dolara.'

Ponavljala sam 'Ali koja slika?' 'Ona koja vrijedi 120 milijuna.'

I to se također mijenja. Cijena se mijenja, a slika ne.

Ali ono što me stvarno zaintrigiralo je da taj čovjek ne vidi.

Mislim da nema prikladnijeg i jačeg simbola našeg vremena

od slijepog kolekcionara umjetnina.

Mislim da to sažima sve. Da danas napišeš povijest umjetnosti,

Trebao bi to nazvati 'Slijepi kolekcionar umjetnina i druge priče.'

'Javni govor'

- To je zaplet? - Da, to je zaplet.

Tražili smo vaš separe, ali nismo sigurni je li ovaj ili onaj.

Je li ovo vaš separe?

- Biti će teško doći do predvorja od publike. - Aha, ok.

7:35. Trebali smo početi u 7:30. Da sam u publici, već bi me smetalo.

Da li ste sretni zbog... optimistični radi...

Ostavljam li dojam kao sretna ili optimistična?

Ovo je najvedrije što mogu biti.

Pisci moraju znati stvari.

Moraju znati stvari o životu, a glazbenici ne.

Zato postoje glazbeni geniji... kao Mozart.

Ne postoji ekvivalent Mozartu među piscima.

Čak i da imaš takav prirodni talent, morao bi nešto znati

da možeš to zapisati.

U područjima u kojima treba nešto znati, nema djece-genijalaca.

Pa imamo djecu glumce. Polje u kojem vam znanje ne služi.

Sa godinama naučiš više o pisanju. Neki ljudi ne.

Neki su potpuno razvijeni u prvoj knjizi, npr. Philip Roth.

Odmah imaju glas. Neki ljudi se specijaliziraju za mladu publiku.

A onda, naravno, pogoršaju se.

Ako se specijalizirate za mlade ljude, bit ćete sve gori.

Volim ovo raditi, jer to je ono što sam htjela cijeli život:

Da me ljudi pitaju za mišljenje.

A u takvoj se situaciji ljudi ne smiju miješati. To nije razgovor.

To je ono što mi se sviđa kod toga

Čini mi se da si gotovo uvijek u pravu.

Kako to misliš 'čini ti se?'

Ali isto tako...

nikad fer.

To je razlog.

Uvijek sam u pravu, jer nikad nisam fer.

Nisam razmišljala o tome, ali moram priznati da su me,

prečesto da bi bilo ugodno, pitali jesam li jedino dijete.

Očito ljudi misle da imam karakter jedinca. Vjerojatno je tako.

Kao dijete sam htjela biti čelist.

Voljela sam Pabla Casalesa, imala sam njegove ploče.

Ali bila sam vrhunski netalentirana.

A kad sam shvatila da neću dostići razinu Casalesa,

otprilike nakon 4 min. slušanja njegove ploče,

shvatila sam da ne želim biti violončelist.

Imala sam pretjerane standarde.

Ali bila sam najgori čelist u školskom orkestru.

Ne samo da nisam dosegla razinu Casalesa,

u orkestru male javne škole, s pet violončelista,

bila sam peti violončelist.

I to je poštena procjena.

U mom susjedstvu, a i šire, djevojke rade određene fizičke stvari.

Poput penjanja na drveće itd. Uvijek sam se bojala takvih stvari.

Prestravljena. I mislim da sam u to vrijeme posmislila:

'Ako kažem nešto smiješno, neće primjetiti da sam samo na prvoj grani.'

Kamo li na pedesetoj, do koje ni ne namjeravam ići.

Već i u djetinjstvu mi se činilo idiotskim

ugrožavati se bez ikakvog razloga... drugim riječima,

Penjanje na drvo ima smisla npr. ako te nacisti proganjaju.

OK? Biti na drvetu mudar je postupak ako su dolje nacisti.

Ako se penjem samo da druga djeca to vide, čak i u toj dobi - ne!

Imala sam 9 ili više godina, kada sam naučila gledati na sat.

Glavna katastrofa mog djetinjstva.

Roditelji su me poslali kod ujne i ujaka na zimske praznike,

a ideja je bila da će me, budući da je ujak inženjer, naučiti čitati sat.

Valjda je ideja bila kao 'ova djevojčica je tako izazovna'

kako bi naučila čitati sat,

potrebna je stručnost diplomca MIT-a koji je radio kao inženjer u IBM-u.

Mislili su da mi je potreban netko te razine da me nauči.

Ništa novog što nisam vidjela kod kuće: sve je bilo sat.

Drugim riječima...

Evo kolačića. Ako je ova grožđica 12, a ova grožđica 3

A ja...

Na kraju sam skopčala, ali ne do kraja.

I dan danas, to jest cijeli život,

vidim da ljudi, na pitanje koliko je sati,

bace pogled i brzo odgovore.

Ljubomorna sam na njih, jer ja moram...

Tada odgovaram, u redu?

Neprivlačno je kada gledam koliko je sati, jer vidiš da se koncentriram.

Ekvivalent pomicanja usana tijekom čitanja.

A onda su u jednom trenutku, 70-ih godina, izumili digitalni sat.

Bila sam protiv njih iz čiste zavisti.

'Da je tog bilo kad sam bila dijete, znala bih koliko je sati.'

Kako ga ja nisam imala, ne sviđa mi se!

Ista reakcija kakvu je generacija

mojih roditelja imala u vrijeme seksualne revolucije.

'E, ne može! Ako nismo mi mogli, nećete ni vi!'

To sam osjećala prema digitalnim satovima.

Bio sam užasna učenica u srednjoj. Najgora moguća.

Izbačena sam iz škole.

Ne može gore od toga.

- Da li si čitala? - Konstantno.

To je jedan od razloga zašto sam izbačena.

Knjige sam skrivala iza udžbenika i za to sam neprestano kažnjavana.

- Što si čitala? - Bilo što. Samo da ne radim zadaću.

Mama bi pokucala na vrata: 'Znam da čitaš!'

Moj pisaći stol u sredini je imao ladicu

u koju bih stavila knjigu koju bi htjela čitati,

a na stolu je bila knjiga iz matematike.

A kad bi ušla majka, ovako bih ju zatvorila.

Nikakve erotske priče ili slično,

nego knjige koje nisu dio nastavnog programa.

Ima dana, i ovo je jedan od njih, kad se pitate

Koja je tvoja uloga u ovoj zemlji i kakva je tvoja budućnost u njoj?

Kako se pomiriti sa svojom situacijom ovdje?

I kako prenijeti bijeloj većini,

moćnoj, neodgovornoj, nepromišljenoj i okrutnoj,

da ste ovdje?

Sjećam se kad sam prvi put vidjela Jamesa Baldwina.

Kao mala, u emisiji Davida Susskinda

Nikad nisam čula da netko govori tako. Pa pričam da sam jedini Židov u

Americi kojoj je prva intelektualnost kojoj je bila izložena bila crnačka.

Nisam znala da postoje židovski intelektualci. Nisam odrasla među njima.

Intelektualac je za mene bio Baldwin.

Bila sam potpuno očarana njime.

Volim pričati, očito.

Nisam razmišljala kako je biti dobar ili loš u tome.

Tek kad su ljudi počeli to komentirati, shvatila sam da

gledaju na to kao nešto posebno.

A to je dijelom i zato što me kao dijete nisu hvalili.

Naprotiv - u djetinjstvu je puno priče bio bezobrazluk, 'odgovaranje.'

Sad se to zove 'Javni govor.'

Ali zapravo je to ista stvar. Ono zbog čega sam kažnjavana

kod kuće i u školi, dobivala niske ocjene,

u jednom trenutku života počeli su mi plaćati, nagrađivati me za to.

Ali to je potpuno ista stvar

Mislite li da postoji razlika između ženskog i muškog glasa u književnosti?

Čak i na telefonu postoji razlika između ženskog i muškog glasa.

Mislim da je vrlo važno da pisci pišu pravim glasom.

Vlastitim glasom. Ali samo ako su dobri pisci.

I primijetila sam, a sigurno čak i netko od vas desetogodišnjaka,

da previše ljudi piše knjige.

Previše je knjiga, užasne su, a uzrok toga je poticanje samopouzdanja.

Izgleda da imate toliko samopouzdanja da mislite

'Zašto bih te misli držao za sebe? Podijelit ću ih sa svijetom!'

Kad sam došla u New York,

našla sam se među fantastičnim govornicima.

Mislila sam da će mi cijeli život biti takav.

Dogode vam se neke stvari o kojima ste u mladosti sanjali,

a poslije shvatite da je to bilo potpuno slučajno.

Odmah sam se povezala sa nevjerojatnim govornicima.

Svi su bili muškarci, homoseksualci.

Puno stariji od mene, najmanje deset godina.

Imala sam 18 kad sam došla u New York.

Nije bilo nadmetanja, ali bilo je opako.

Nakon što sam njih upoznala,

a to su doslovno bili prvi ljudi koje sam upoznala po izlasku iz busa,

nakon toga me ništa ne zapanjuje.

'Vidio sam New York, SAD...

nikad nisam vidio takvu visinu...

kao u New Yorku, SAD.'

Kad sam došla u New York,

Vozila sam taksi i slično, ali uvijek tek toliko da platim stanarinu.

Prestala bih raditi čim bih imala 121$.

Prestala bih s vožnjama, jer sam se htjela družiti, raditi što hoću.

Po mom mišljenju, za nove ideje ili razmišljanja o novim stvarima

važno je biti u društvu drugih ljudi, razgovarati.

Način života kad sjedite u barovima i pušite cigarete...

to je povijest umjetnosti.

New York tada nije bio bolji, jer je bilo više kriminala.

Bilo je bolje jer je bilo relativno jeftinije.

Kad je mjesto preskupo, u njemu mogu živjeti samo bogati.

A to je problem, OK?

Bogate možete mrziti ili voljeti iz više razloga,

ali ne možete reći da je mjesto puno bogatih ljudi zanimljivo.

Jer nije.

Mislim da su se te stvari dogodile

kada su odlučili spasiti grad od bankrota

pretvorivši ga u turističku atrakciju.

Svi misle da je to najpametniji potez svih vremena.

70-ih se našlo par ljudi i rekli 'Što ćemo, grad je pred bankrotom.

Nitko ovdje nema pojma, pa moramo dovesti puno ljudi

da razgledavaju grad.'

To je bio plan, a očito je i uspio.

Bila je to užasna ideja! I u to vrijeme sam tako mislila.

Mislila sam: 'Ovo je New York. Ne trebamo se promovirati.

'Ne želiš doći ovamo? OK, nemoj.'

Jako loš plan..

Stvara se dojam da u gradu nema resursa.

Ljudskih resursa, jer New York nije bio dosadno mjesto.

Ne možeš namamiti stado neukih seljana u centar,

a da to ne utječe na grad. Nemoguće!

Ponekad hodam iza njih, pokušavam ih zaobići

i slušam kako pričaju da im se nešto ne sviđa.

Bili smo u restoranu gdje konobari pjevaju.

Ne valja, pjevaju preglasno.'

Dođe mi da kažem: 'Nije ti se svidjelo? Reci nam!

Jer smo to izmislili zbog tebe.

ako ti se ne sviđa, bit ćemo sretni da ga zatvorimo!'

'Što ćemo sa Times Square-om ako nema turista?

Izgradili smo ga zbog njih!'

To je bio običan kvart, nije 'građen zbog njih.'

Živim u blizini Times Squarea i reći ću vam što nam treba:

Mesnica.

Postolar. Papirnica. Knjižara.

Napunite trg stvarima koje trebaju newyorčanima.

Ovako je na Times Square-u zadnjih par godina:

Ako jedan stanovnik New Yorka naleti na drugog,

kao da je naletio na poznatog u gay baru 70-ih:

Počne se opravdavati zašto je tamo.

'Nisam ovdje, samo prolazim, idem negdje drugdje, istražujem.'

Razlog zbog kojeg su ljudi selili u gradove i zbog kojeg sam ja preselila, između ostalog,

je što ste u malom mjestu užasno potlačeni.

Kad svatko zna sve o tebi.

'Radoznali susjed' nije urbana tvorevina.

On živi u malom mjestu, gdje svi znaju sve o svima.

A to te guši. Pa ljudi sele u grad da bi radili što žele.

Čak i ako samo žele šetati, a da nitko ne izvještava:

'Vidio sam Joa kako šeće.'

Ako si želio raditi nešto drugo, morao si živjeti u gradu.

Danas je anonimnost najgora stvar.

Jer svi žude za slavom.

Film Paula Morrisseyja 'Buntovne žene'

U posljednjih 25-30 godina slava je postala velika vrijednost sama po sebi.

Nevezana s ičim drugim. Za to je kriv Andy Warhol.

Andy je proslavio slavu.

Jer je stalno koristio riječ 'slava.' To je bila šala.

Dokaz da je to bila šala: Uzmite transvestite,

tj. kriminalce, jer je zakon zabranjivao da muškarci nose žensku odjeću,

Htjeli su biti filmske zvijezde. Točnije, određene filmske zvijezde.

Kitty Darling željela je biti poput Marilyn Monroe.

Tipična maštarija transvestita, koju je samo Kennedy uzimao za ozbiljno.

Andy joj kaže 'Ti nisi zvijezda, kao Marilyn.

Ti si super zvijezda!' Izmislio je to u šali.

To je šala koja je uništila svijet.

To se dogodi kad se interna šala proširi u javnost.

Ja sam Fran Lebowitz. Počela sam pisati za 'Interview' 1970.

Andya sam upoznala kada sam došla u Factory prijaviti se za posao.

Vrata dizala su se otvorila, ispred su bila metalna vrata

i natpis: 'Kucajte glasno i najavite se.'

Sa 20 g. i svojim humorom, kad sam pokucala

i pitali su 'Tko je?', rekla sam 'Valerie Solance. Andy, otvaraj!'

Prvi put sam stekla publiku 70-ih i 80-ih, pišući za Interview.

U to je vrijeme ta je publika bila 99,9% muški homoseksualci.

Ta mi je publika bila jako važna

To je bio jedan od čimbenika koji je oblikovao moj glas

Svi govore o utjecaju AIDS-a na kulturu.

Više ne, ali dok se razgovaralo o tome.

Uvijek spominju gubitak umjetnika, ali ne i gubitak publike.

Kad pitaju 'Zašto je balet u New Yorku bio tako sjajan?'

Naravno, zahvaljujući i vrhunskim koreografima,

ali i zbog publike, koja je bila... Nemam ni riječi!

Ako bi balerina napravila grešku, mogla se odmah ubiti.

Bilo je bilijun ljudi koji su znali svaku sitnicu.

Poznavanje tematike od strane publike je bilo na jako visokom nivou.

To je poboljšalo kulturu.

Publika s visokom razinom poznavanja umjetnosti

za kulturu je jednako važna kao i sami umjetnici.

Sad nemamo takvu publiku.

Ta je publika umirala, i to brzo. U ratovima se ne umire tako brzo.

To je, naravno, omogućilo da 2., 3. ili 4. nivo dođe u prvi plan.

Jer, naravno, prvi su od AIDS-a umirali oni koji su... kako to reći...

puno jebali.

Oni koji nisu bili zaraženi AIDS-om su onda hvaljeni kao veliki umjetnici.

Da su umrli umjetnici uskrsnuli, pitala bih ih 'Pogodite tko je sada slavan?'

'Pogodi tko ima predstavu na Broadwayu?' 'Tko je poznati fotograf?'

Pali bi na pod. 'Šališ se?!'

Jer su svi ostali umrli - tko je zadnji na nogama, sad je glavni.

Gubitak te publike imao je užasan utjecaj.

I užasan učinak na mene. Ne samo osobna tuga...

Užasan učinak na mene, jer...

Sve mora biti šire.

Ja nisam to napravila, ali svi ostali jesu.

Sve mora biti demonstrativnije, jasnije, jednostavnije.

Jer publika neće primjetiti suptilnosti.

Stvari u kulturi koje nisu imale veze sa baletom,

'poglupljivane' su sve više i više.

Želimo pokazati SAD-u show Oscara Leventa...

- Prilično ponižavajući, zar ne? - Nije.

Jedan od najduhovitijih ljudi ikad na televiziji.

Shvatite da duhovitost nije uobičajena stvar.

Nije duhovit tko u cijelom životu kaže 2-3 pametne stvari.

A i to iz šale. 'Humorist ' je nešto drugo:

Humor za obične ljude, u stilu Charlieja Weavera, rijetko skreće sa utabanog puta.

Ne mislim da sam ja...

On je humorist, komičar koji...

Ne, humorist je netko poput tebe

za kog pišu četvorica, a improvizira između toga.

S njim je teško biti prijatelj, to je sigurno.

U zadnjih 30 godina

u kulturi je višak, a u društvu nedostatak demokracije.

Nema razloga za demokraciju u kulturi.

Kulturu treba stvarati prirodna aristokracija talenta.

Nema veze s rasom, iz koje ste zemlje ili religijom,

bitno je koliko ste dobri.

To je prirodna aristokracija.

Ne, vaša knjiga nije dobra kao ostale knjige.

Nemoguće je pretvoriti svoju životnu priču u dobru knjigu. Nemojte ni pokušavati.

Upoznala sam Tony Morrison na nekoj dodijeli nagrade... kao da ih nema dovoljno.

Svi su ju došli vidjeti kako prima svoju milijuntu nagradu.

Rekla sam: 'Kad ste već svi ovdje, da kažem nešto.

Kad je Tony rekla: 'Napiši knjigu kakvu želiš pročitati',

Nije mislila na svakog.'

Kad čitam stvari koje si napisala,

Primjećujem neke stvari po zvuku, a ne definiciji.

Koja je razlika između duhovitosti komičara ili humorista i pisaca?

Što misliš u čemu je razlika?

- Ljubaznost. - Ljubaznost?

- Ili takozvana 'toplina.' - Pričaš o duhovitosti?

- Ne, o komediji. - Aha, razumijem.

Puno je komičara jer ljudi vole komičare.

A vole ih jer se komičari obično rugaju

trećoj osobi, nekome s kim ne razgovaraju.

Ili ako se izravno rugaju osobi, onda je to na uvredljiv, vulgaran način.

Ali u pisanju, duhovitost nije ljubazna. Mora biti hladna.

Mudrost je sud.

- Hladnoća u stilu Oscara Wildea. - Da.

Kažeš 'u stilu.' Kao da ima više takvih kao on.

Samo je jedan, istina.

Također je obično kratka, ne može se rastegnuti na cjelovečernji film.

I sadrži puno pretpostavki, a to Amerikanci ne vole.

Ne žele pretpostavljati ili prosuđivati.

Jer je to elitistički.

Zaboravila sam što si me pitala.

Ne, dobro si objasnila.

Obožavam vas. Imam 47 g., a kad sam imao 15,

stvarno ste me spasili, objavili ste 'Metropolitan Life'.

Imala sam jednom 47 godina...

- Prošle godine. - Prošli mjesec.

- To je sve? - Da... ovu sam kupio '93.

- Čuvajte ju, to je mlađi potpis. - Bilo mi je drago. - Hvala.

Kad mi je izašla prva knjiga, imala sam 27 godina.

Ljudi mojih godina tada nisu izdavali knjige.

To je generacijska stvar, jer moji vršnjaci nisu htjeli biti književnici.

Htjeli su biti glazbenici ili filmaši.

Svi koje sam znala, a koji su htjeli biti umjetnici, to su htjeli.

Nisam bila dio 'generacije.'

I pričalo se da takav stil umire.

Ljudi moraju prestati govoriti: 'S ovim je gotovo.' Ne znaš što slijedi.

Kada mi je objavljena prva knjiga, izdavači su rekli: 'Neće se prodavati,

jer od 1920-ih nijedna knjiga komičnih eseja nije uspjela.'

Iako sam se šalila, rekla sam: 'Pa što?'

To govorim i danas.

Evo što se desi: Jedna knjiga uspije i odjednom ih ima milijun.

- Tko je pokušao kupiti prava na knjigu? - Svi.

Nalazila sam se sa svima koji su pokušali kupiti prava.

Nisam prodala, jer...

nisam htjela da mi unište knjigu.

To je knjiga eseja, znam da bi je uništili.

Moje odbijanje je, naravno, protumačeno kao taktika.

Za podizanje cijene.

Bilo je više takvih sastanaka, ali jednog se sjećam.

Možda je to bilo u Warner Bros-u, imali su pravi ured ovdje 1970-ih.

Sjećam se kako sjedim za ogromnim konferencijskim stolom,

a na kraju su rekli: 'Vjerojatno želite režirati.'

Bila sam zapanjena time, jer...

U tom trenutku sam shvatila da mi ne vjeruju.

Rekla sam: 'Ne želim da od toga napravite film.

Ne samo da ne želim režirati, ne želim film!

I mnoge filmske zvijezde su pokušale kupiti prava, za sebe.

Bez da imenujem ikoga,

kvaliteta tadašnjih zvijezda odbila bi i najpohlepnije od nas.

Bila sam na svakom sastanku, uključujući onaj na kojem je

sugovornik skočio na stol da mi demonstrira kako to može biti mjuzikl.

Sve to je trajalo jako dugo, jer sam odbijala.

To je bilo nečuveno.

I nitko mi nije vjerovao, uključujući mog agenta.

Svi su govorili: 'Dobro da si odbila, jer...'

Neke sume koje su mi nuđene bile bi sjajne i danas.

Toliko mi je nuđeno.

A kad je izašla druga knjiga, započeo je novi krug.

Da sam bar znala da mi je to zadnja knjiga...

Nisam to znala, ali vrijedilo je sastanaka.

Uvijek će mi biti u srcu.

Sljedeće jutro me probudio poziv od agentice, javlja mi da je

odbila šestocifrenu ponudu za prava na knjige koje još nisu napisane.

'Mislim da možemo dobiti još', kaže. 'Razgovarat ćemo kasnije.'

Razmislila sam i nazvala da joj kažem:

'Prošle godine zaradila sam 4.000$ od onoga što sam napisala.

Ove godine ponuđene su mi dvije šesterocifrene svote

za stvari koje nisam napisala.

Očito sam pristupala pisanju na pogrešan način.

Ispostavlja se da nepisanje nije samo zabavno,

nego, čini se, i vrlo isplativo.

Nazovi producenta i reci mu da imam hrpu knjiga koje nisam napisala.'

Bili ste na turneji promocije svoje knjige, 'Proučavanja društva.'

Broj 11. na ljestvici bestselera New York Timesa.

Kako je bilo putovati po Americi?

Ne kao ovdje.

- Volim Amerikance. - Što vam se posebno sviđa?

Kako kupuju knjige.

- Svi kupuju vašu knjigu? - Da, i hvala im na tome.

Mislite li da znaju o čemu zapravo pišete?

Nadam se da ne.

Čujem da neki misle da je to knjiga o samopomoći.

Da, pomaže meni samoj.

Obrazovanje i umjetnost su gurnuti na marginu.

Je li antiintelektualizam svojstven samo Americi?

Ne znam što ljudi širom svijeta misle o tome,

ali, bez sumnje, Amerika oduvijek mrzi 'štrebere' i slične.

Kad su izmislili riječ 'elita', nisu mislili na bogate,

jer Amerika voli bogate. Mislili su na pametne.

'Ne želimo elitiste' znači 'ne želimo pametne ljude.'

Mislite li da postoje ljudi koji su rođeni sretni?

To je najveća sreća u životu.

Nitko to ne želi priznati, pogotovo u ovoj zemlji,

jer podriva samu ideju Amerike.

Ali to je ideja svake demokracije: minimizirati prvu sekundu sreće.

Kada bi novorođenčad imala imala takvu svijest,

prilikom udisanja prvog daha, većina beba bi pogledala oko sebe

i pomislila: 'Ne bi išlo. Nisam to tako zamišljala.'

Spol.

Spol je jako velika sreća.

Ovoliko velika: Svaki bijeli hetero ne-židov

koji nije predsjednik SAD-a, nije uspio u životu.

Toliko je velika ta sreća.

Koja je osnovna razlika između muškaraca i žena?

Testosteron. Ne može se naučiti.

Da se može, pročavali bi ga. Jer djeluje.

Testosteron je kemikalija u ljudskom tijelu

Daje prednost muškarcima, koji ga imaju,

jer ih čini agresivnim.

Činjenica da žene rađaju ide na štetu ženama.

Usprkos tome, žele roditi.

Čine i ekstremne stvari s tijelom, samo da bi rodile i u 40-oj ili 50-oj, itd.

A to ih stavlja van akcije. Na mnogo načina.

Čim rodi, ženu jako zanima dijete?!

Ako je u sobi sa svojom bebom, stalno ju gleda.

Želiš li takvu osobu za svog odvjetnika?

Muškarci šeću sa bebama, viđam ih cijelo vrijeme,

razgovaraju o njima, ali ih ne gledaju.

Da su vaši odvjetnici, ostali bi vam odvjetnici.

Nisu zainteresirani za bebu, rade to jer je takva moda.

Činjenica da žene rađaju ograničava im opcije.

Ili žele roditi. To im ograničava opcije.

Dok testosteron puno pomaže muškarcima.

Muškarci ne žele da žene imaju moć, jer oni imaju moć.

Ljudi ne žele da netko drugi ima ono što imaju.

Američki školski udžbenici povijesti su me učili da Afrika nema povijest.

Niti ja.

Da sam divljak.

O kakvom je bolje što manje govoriti.

Kojeg je Europa spasila i dovela u Ameriku.

I, naravno, vjerovao sam u to.

Nisam imao izbora. Nije bilo drugih knjiga.

Čini se da se svi slažu u tome da kad napustite Harlem

i dođete do centra, ono što vidite tamo

mnogo je veće, čistije, više bijelo, bogatije, sigurnije...

Pa se čini da je tako stvorio Bog, da je to istina.

Da pripadaš tamo gdje su te smjestili bijelci.

Čini se da od svih optužbi koje je

g. Baldwin iznio na račun Amerike večeras,

kao i u svojoj opsežnoj protestnoj literaturi,

'Sljedeći put - vatra',

u kojoj prijeti Americi.

Svoju knjigu nije obogatio britanskim naglaskom

koji je koristio isključivo večeras.

U knjizi prijeti Americi potrebom da se riješimo...

da odbacimo svu našu civilizaciju.

'Jedino što bijelac ima, a crnac treba željeti,

je moć.'

Napisala si sjajan članak za Unity Fair na temu rase.

Kako se osjećaš vezano za javni diskurs o rasi

na zadnjim izborima.

Obamin govor o rasi, kao kandidata, bio mi je sjajan.

Nevjerojatno da nitko do tada nije održao takav govor.

Kad si ispred svog vremena, dosadi ti čekati da te ostali sustignu.

Ljudi se boje razgovarati o tome, jer ne žele uvrijediti nekoga.

Ili o tome razgovaraju na uvredljiv način,

trudeći se da ne zvuče uvredljivo.

Mislim da je većinom tako.

Mislim da je vrlo važno imati crnog predsjednika.

Prvenstveno kako bi to ostalo iza nas.

To bi trebala biti naša prošlost, a ne sadašnjost.

To je smiješno. Glup način klasificiranja ljudi.

Vezano za članak joji spominješ, urednik je razgovarao sa mnom.

Pitao me hoće li rasizam nestati, može li završiti.

Rekla sam ne. Mislim da neće.

Može nestati i moguće je da nestane.

Jer je maštarija. Rasizam je maštarija o superiornosti.

Maštarija može nestati.

Najvjerojatnije se to neće dogoditi, ali moguće je.

Nejednakost žena neće proći, jer je biološka. To je stvarnost.

Muškarci se stvarno razlikuju od žena.

Stvarno postoji razlika između muškaraca i žena,

dok ne postoji stvarna razlika između različitih rasa.

Razlika je u površinska.

Rasizam može nestati. Mislim da neće nestati.

Izbor Obame ne dokazuje da je rasizam nestao,

nego da situacija nije loša kao nekad.

Ne možeš očekivati više.

Zapanjeni smo jer su amerikanci učinili nešto dobro.

Povijest pisanja je povijest samoozljeđivanja.

Ljudi piju, puše...

Dok pišeš, činiš sebi nešto loše, da se kazniš, jer glumiš Boga.

Nije najbolje vrijeme za pisce.

Jer nemaju puno utjecaja na kulturu.

Nekad su bili u središtu kulture.

Što je poželjnija situacija, jer pisci žele utjecaj.

Grupa pisaca 'Okrugli stol Algonquina' utjecala je na vas u mladosti?

Čitala sam o njima, nisam toliko stara. [1920-e]

Nisam tako mislio.

- Čitala sam... - Vodili su sretne živote.

Život tih ljudi u New Yorku svakako je bio ugodan.

Uživali su u životu, nije da nisu.

Nisu bili sretni ljudi, u smislu kojem govorite,

ali uživali su u životu.

U to vrijeme ljudi su igrali igre riječima.

Odrasli. Igrali su igre riječi.

Kultura u cjelini izuzetno je cijenila jezik.

Pa ako ste bili dobri u tome,

kao George S. Kaufman ili Dorothy Parker, isl.,

bili ste cijenjeni.

'Oštrice bole, Rijeke su vlažne,

Kiseline unakazuju, Od tableta si u grču,

Oružje je ilegalno, Omče pucaju,

Plin zaudara, Pa je bolje živjeti.'

Zovu vas 'Dorothy Parker našeg vremena'.

Da li se slažete i ako ne, da li bi htjeli biti kao netko?

Ohrabruje me da je netko, tko odavde izgleda jako mlad,

uopće čuo za Dorothy Parker.

A u ovom trenutku svog života,

sretna sam što me uopće smatraju 'nečim' našeg vremena.

Nisam osoba koja je ikada baš željela imitirati nekoga.

Ako čitate književne kritike koje je pisala Dorothy Parker...

Kritike tada popularnih knjiga za koje niste čuli, pisaca za koje niste čuli.

Nevjerojatno je koliko su smiješne i danas.

Ne treba znati pisca, ne treba znati knjigu,

izgubili su sav kontekst, a pisci su vrlo ovisni o kontekstu.

Vjerojatno nije mislila da će ih netko čitati, 60 g. kasnije,

Ali mogu se čitati. I stvarno su jako, jako zabavne.

Po dosjetljivosti, Dorothy Parker.

Ali za stvarno smijanje na glas, nitko nije ni blizu Jamesu Thurberu.

Izbačena sam s nastave više puta jer sam čitala Thurbera.

Potajno, ispod klupe ili u udžbeniku.

Jer se ne možeš prestati smijati.

Spavala sam u njegovom krevetu.

Njegov dom iz djetinjstva sada je muzej i zvali su pisce da tamo spavaju.

Nisam spavala, naravno...

To je muzej u kojem sam spavala sama. Umrla sam od straha.

Izdali us marku sa njime.

Mislila sam da je to književni, a ne poštanski događaj.

Pravi stampedo.

Predjednik američke pošte ima uniformu kao general.

Gdje je to bilo?

Ohio, Cincinnati ili gdje god je već Thurber rođen.

Radilo se o izdavanju marke,

a stotine, ako ne i tisuće ljudi stalo je u red.

Pomislila sam: 'Nevjerojatno. Toliko obožavatelja Thurbera!'

Ne, to su sakupljači maraka. Poput konferencije Ratova zvijezda.

Dolaze na svako izdavanje marke...

Svi izgledaju poput obožavatelja Ratova zvijezda: Stotine znojnih dječaka.

Omotnicu prvog dana izdavanja potpisuju svi uključeni.

A kolekcionari žele potpis na određeni način.

Ako samo stavite olovku krivo... 'NE!'

Najbizarnija stvar na svijetu.

Otprilike dva mjeseca nakon izdavanja marke,

ne šalim se, promijenili su cijene.

Pa ta marka više nikome ne treba. Nitko ju ne koristi.

Ni dva mjeseca.

Imam marke koje sam tamo dobila.

(SERIJA "Zakon i red')

Kako se izjašnjava g. Kaplan? Mir!

- Nisam kriv. - To još nisam čula.

Još uvijek uklanjamo tijela...

Dosta. Neka drugi riješe dokaze, hvala Bogu.

Jamčevina je 300.000$, u gotovini ili u mjenici.

- Sutkinjo... - Sretni? Ne? Dobro.

Sljedeći slučaj!

To je moj posao iz snova, sutkinja Vrhovnog suda.

Predsjednica Vrhovnog suda, to mi je san.

- Zbog odjeće ili? - Možda ogrtača...

Drugi pišu umjesto njih. Netko zapisuje ideje sudaca.

Mislim da bih bila izvrsna sutkinja, jer odlučim u sekundi.

Nitko ne osuđuje više od mene.

Ne znam zašto im treba toliko dugo.

Za svako pitanje o kojem se raspravlja, znam kakva će biti presuda.

- Vjerujete li u...? - Ne.

- Vjerujete li u 'milo za drago?' - Vjerujem li u osvetu? - Da.

Definitivno i apsolutno vjerujem u osvetu.

Kažu da je osveta najbolja hladna... Dobra je u svakoj prilici.

Iskoristi svaku prilika za osvetu. Ne propusti ni jednu.

Vjerujem u osvetu, ali ne vjerujem u opraštanje.

Možda je to etnička stvar, jer je opraštanje kršćansko.

Oprost je, zapravo, poanta kršćanstva.

Svi su bili Židovi, a Isus se pojavio i rekao: "Opraštam vam ...'

I, naravno, svi su prešli. Pa je to znatno veća religija.

Ali Židovski Bog nije osvetljiv, on je sudac.

Rekla bih da osuđujem.

Bojim se goriva. Zapravo ne znam što je gorivo,

ali znam da eksplodira, jer tako automobil vozi.

Ne diram stvari koje eksplodiraju. Ne želim.

Moji baka i djed nisu došli ovdje u potpalublju

da bih ja punila gorivo u auto. Ne točim gorivo u auto i gotovo.

Bojim ga se, eksplodira, smrdi... Ne želim ga dirati.

Jednom sam se svađala s nekim... imao je milijun križeva...

Kombi na koji su zalijepljene sve vrste križeva i poruka,

'Isus je rekao ovo' i 'Isus je rekao ono...'

Rekla sam: 'Ne mogu natočiti gorivo, bojim se goriva,

možete li mi pomoći natankati?

' Ne!' Baš je bio grub.

Rekla sam: 'Da ga pitam, Isus bi mi natočio gorivo.'

Čini se da ste intimni s njim... Po cijelom kombiju imate

'Isus je rekao ovako ili onako...' Mislim da je i rekao,

da pitam: 'Isuse, pomozi mi da natankam',

rekao bi: 'Naravno, to je kršćanski.'

- Imam Checker, jeste li znali? - Stvarno? - Imam Checker Marathon.

Kupila sam ga novog 1978.

Kad mi je izašla prva knjiga, prvi put da sam imala novca.

I jedan od posljednjih puta...

Prvo sam kupila auto.

Prilično je velik, otprilike veličine

stana u kojem sam bila kad sam ga kupila.

- Boja? - Tako nježna nijansa biserno sive,

da ju hetero muškarci zovu bijelom.

Kad sam u servisu, isl. moram reći: 'Moj je bijeli.'

Prije sam govorila: 'Bijeli Checker'.

Danas moram reći: 'Stari bijeli, koji izgleda kao taksi iz prošlosti.'

Čim sam ga kupila, otišla sam do knjižare

gdje sam poznavala suvlasnika.

Izašao je i rekao: 'Jednom derište, uvijek derište.'

Jer je ludost posjedovati auto na Manhattanu.

Nitko na Manhattanu nema automobil koji koristi,

jer trošiš 8 milijuna dolara mjesečno za garažu.

Za cijenu toga i najma stana, u bilo kojem drugom gradu

mogli biste živjeti u raskoši.

Sad ću odgovarati na pitanja iz publike na zabavan način.

Ne morate ih postavljati na zabavan način.

Nemojte pitati na zabavan način!

Kad sam na sceni, čitam ili me intervjuiraju,

odgovaram na reakcije iz publike.

Ali sada uglavnom čujete odgovore iz publike.

A ako nešto ne želim, to su odgovori publike.

Nekad se to zvalo 'podbadanje'. Baš to su odgovori publike.

Tko želi odgovor publike?

Mislim si: 'Stvarno? Ne sviđa ti se? Ti si došao čuti mene, a ne ja tebe.

Nisam ti provalila u kuću.'

Neki ljudi me stvarno ne vole.

A skoro nikad ne kažu ništa ružno, jer se boje da ću im vratiti ružnijim.

Nekad gostujem na sveučilištima.

Sjećam se, jednom mi se to dogodilo u New Orleansu.

Bilo je mnogo studenata koji su izgledali poput članova bratstva.

Takvi nisu moja uobičajena publika, ali čini se da ih je bilo dosta.

Ne skupine mladića kao gay-evi u San Franciscu,

nego oni koji zajedno piju puno piva.

Nije vam baš drago vidjeti takve u publici.

Bilo je to davno, u New Orleansu,

gdje je uvijek puno vlage i često pada kiša,

pa mi je kosa ubrzo bila jako kovrčava.

Jedan od tih mladića povikao je: 'Tko ti radi frizuru?'

Čudno pitanje, jer mi je kosa bila užas,

pa sam rekla: 'Zašto, želiš ga upoznati?'

Mjesec dana kasnije njegova majka napisala mi je pismo,

i rekla da sam uništila život njenom sinu, da je napustio fakultet.

'Indirektno ste nazvali mog sina homoseksualacem.

A njegovi prijatelji iz bratstva toliko su ga maltretirali

da je morao napustiti fakultet.'

Pomislila sam: 'Stvarno? MORAO je napustiti fakultet?!

Nema smisla za humor, pa je MORAO napustiti fakultet?

Ako podržavaju takvo bratstvo,

trebate mi zahvaliti što je vaš sin napustio to idiotsko sveučilište.'

Nisam često otrovna.

Ne volim govoriti gadne stvari ljudima u lice... vrlo rijetko.

Prvenstveno jer vjerujem u ogovaranje.

Na taj način ogovarana osoba čuje to više puta.

Imate li tremu prije govora?

Ne, čuvam sav svoj strah za pisanje.

Baš sve.

Naravno da to nije dobro, pogotovo kad ste pisac.

Bolje bi bilo rasporediti strah i na neke druge stvari.

Ali ja sam sav strah stavila u isti koš.

Jednom sam zaspala čekajući intervju kod Lettermana.

Morali su me probuditi.

Pisci su uvijek posljednji, naravno. 'Miss America je završila'.

Prvo filmska zvijezda, zatim Miss Amerike, pa ti.

Uopće nemam tremu.

Možda vam je dosta priče o tome,

ali recite mi nešto o Vašoj spisateljskoj blokadi.

Ne bih to nazvala 'blokadom'.

To zvuči kao da je privremena stvar, mjesec-dva...

- To je puno duža stvar. - Cijelo desetljeće?

Za mene je to slično ratu u Vijetnamu, isti vremenski raspored.

Ne razumijem kako sam ušla u to i ne mogu izaći iz njega.

Mislim da sam imala zakašnjelu i ne baš pozitivnu reakciju na uspjeh.

Držite predavanja i pišete za časopise tu i tamo.

Predavala sam na sveučilištima 3 milijuna puta ove godine.

- Depresivan način zarade. - Puno vremena na putu.

Vukući se po aerodromima s malim kovčegom,

osjećala sam se kao Willy Lumen književnosti.

Voljeli ste pisati dok niste postali profesionalna spisateljica.

Što Vam smeta kod toga?

Mislim da se jako protivim autoritetu, čak i vlastitom.

Stvarno sam lijena. Najljenija osoba u Americi.

Nitko ne gubi više vremena od mene, nitko!

Nije da se hvalim...

ali rekla bih da sam vrhunski gubitelj vremena.

Ne trebam prijatelje da mi to kažu.

Moji će Vam neprijatelji reći da je to istina.

Ukrako, nitko ne gubi više vremena od mene.

Pogledala sam i bila je 1979. g.

Kad sam ponovno pogledala, već je bila 2007.

Pomislila sam: 'Fran, bolje počni pisati.'

Koji je najbolji izvor nepristranih vijesti?

Ja.

Moje je mišljenje najbolji izvor nepristranih vijesti.

U ovom je problem: Nekada je vijest bila informacija.

U tome je bit vijesti.

Danas svaki članak, bez obzira o čemu se radi,

započinje sa: 'Na stjenovitoj cesti Afganistana...'

A tek u 3. stavku saznate da je bomba raznijela nešto u Afganistanu.

Bomba je vijest, a početak je novela.

Činjenice su ono što je važno u vijestima.

Ali činjenice više nikoga ne zanimaju.

Ljude, nevjerojatno, zanimaju mišljenja drugih ljudi.

Nepristranih vijesti više neće biti, jer više nitko ne zna što su vijesti.

Ljudi gledaju vijesti da bi čuli tuđe mišljenje.

To žele na TV-u i Internetu, u tome sudjeluju.

Na primjer kad netko s CNN-a kaže: 'Evo naš Twitter broj...'

Ili adresa, kako god se to zove, nisam dobra sa modernim stvarima.

'Želimo čuti vaše mišljenje.' Mislim si: ' Stvarno? Ja ne želim.'

Voditelj, Alex Trebek!

Hvala, Johnny.

- Shawn? - 'Citati Fran Lebowitz' za 400.

Fran upozorava da ako se isprazne u razgovoru,

to je šarmantno koliko i zvuči.'

- Lin? - Što su crijeva? - Da. - Lebowitz za 1200.

Ova hotelska 24-satna usluga znači vrijeme potrebno za dolazak sendviča.

- Sean? - Što je posluga u sobi? - Da.

Mediji su zamijenili sve institucije.

Baš sve.

Oni su jedini autoritet.

Djeluju kao autoritet, zamijenili su sve ostale institucije.

Kad je izumljena televizija, neki su mislili da će propasti.

Mislili su da ljudi, kad vide stvari pored ekrana,

neće vjerovati onome što se emitira.

Da se neće uživiti, da će biti ometeni okolinom.

Pored ekrana će vidjeti lampu i kauč, neće ih obuzeti.

To je bio jedan strah o televiziji. Druga stvar oko nje, pedesetih,

intelektualci su govorili: 'Uništiti će kulturu', itd.

Ali nitko nije predvidio što se stvarno dogodilo,

da svijet uđe u televiziju i postane svijet za sebe.

Iako svi govore da Internet zamjenjuje televiziju,

to je samo druga vrsta ekrana, drugačiji format za istu stvar.

Nemam mobitel, nemam Blackberry,

nemam, kako to zovete... računalo ili bilo koju od tih stvari.

Mikrovalna... sve te stvari mi izgledaju jednako.

Da mi kažete da možete poslati poruku iz mikrovalne, vjerovala bih.

Nemam nijedan od strojeva koji omogućuju ljudima da ne budu ono što jesu.

Kako ih nemam, a stalno sam tu gdje jesam,

primjećujem što drugi ljudi rade.

Većina ljudi ne obraća pažnju na to gdje su, jer u stvari nisu nigdje.

Ako ovo radite, tamo ste.

Bez obzira gdje ste fizički, unutra ste.

Npr. iskustvo ulice u New Yorku, koje doživljavam svaki dan.

Jedina sam osoba na ulici koja doživljava ulicu.

Hodanje po New Yorku je javni transport. Svugdje idem pješke.

Ako hodam, ne šetam i ne joggiram.

S obzirom da je ovo New York, znači da kasnim negdje.

Jedna od stvari za koju nemam vremena su kolica.

U pola slučajeva djeca u kolicima su toliko velika da nemaju mjesta.

Noge im se vuku po podu...

Dvometraši koji se ljuljaju...

Tko napravi kolica s ogledalom za brijanje, bit će milijunaš.

Kad sam bila dijete,

najgora uvreda među vršnjacima je bila nekog nazvati bebom.

A sada je cilj svakog djeteta da ostane beba.

A, čini se, i roditelja.

'Namučili smo se da dobijemo bebu, bolje da ju zadržimo.

Dvije bebe su nas koštale 40000$.' Možda i više, nemam pojma.

Netko će gledati i reći: '40000? Gdje ona živi?

Ne ovdje, ovdje to košta 80 tisuća.'

Guraju blizance u kolicima do 16. ili 17. godine.

Ljuljaju se s izrazom lica koji govori:

'Hodanje? To nije za mene. Ja ne hodam.'

Kako bi izgledao New York vaših snova, bez turista?

New York mojih snova...

Bez obzira koliko imaju godina, svi govore da je 'prije' bilo bolje. Oduvijek.

Ljudi su još 1812. govorili: 'Nije li bilo bolje 1790-ih?'

Svi govore da je nekad bilo bolje, a to ne može uvijek biti istina.

Vrlo sam oprezna da ne pogriješim kao mnogi drugi.

Zaborave na stvar koja se podrazumijeva uz 'prije je bilo bolje.'

Jedna stvar koja je sigurno istina: Bili ste mlađi.

Ako me pitate je li 70-ih bilo bolje, rekla bih 'definitivno',

ali sam svjesna da sam 70-ih bila u svojim 20-ima.

Znam da je bolje biti u 20-ima nego u 50-ima.

Svjesna sam toga, OK?

Mislim da je objektivno New York bio bolji,

jer je bio manje dosadan.

Danas, čini se, svi imaju visok prag dosade.

I pušenje je bilo dopušteno.

Jedan od razloga zašto je bio manje dosadan.

Kad pušite, koliko god vam dosadno bilo - barem pušite.

Pušenje je ovisnost.

Ponašamo se kao da je to moralni neuspjeh, a to je vrlo jaka ovisnost.

Primjer: Čak i ako umirem od gladi,

neću izaći u 3 ujutro po snijegu, ni za što drugo osim za cigarete.

Jednom sam u 3 ujutro otišla kupiti cigarete.

Prodavač mi kaže: 'Marlboro Lite je na sniženju.'

Mislim si: 'Stvarno?! Zašto? Čemu sniženje?'

Kao da snize cijenu heroina.

Sniženja služe da vas privuku.

Došla sam u 3 ujutro, po snijegu, mogu koštati i milijun, ne zanima me.

Sve što danas govore o pušenju, prije su govorili o homoseksualnosti.

Govorili su: 'Ne u blizini djece!'

'Pasivna homoseksualnost' je uvijek plašilla ljude.

Gay barovi su bili zabranjeni.

ljudi su se potajno nalazili, policija bi radila racije.

Ali se u njima smjelo pušiti.

To je bilo nezakonito. I neprihvatljivo.

Kad bi policija napravila raciju u gay baru,

u vrijeme kad sam došla u New York, cca 69-e,

slijedeći dan su imena gostiju objavljena u 'New York Timesu'.

Ne samo u nekom tabloidu.

I svi su istog dana otpušteni, bez obzira čime se bavili.

Mogao je biti kardiolog, prodavač cipela,

ili profesor u srednjoj. Otpušteni ste.

Razlog? To što ste bili gej.

Nije bilo pretvaranja da se radi o drugom razlogu.

Bio je to ugledan čin.

Danas gay barovi imaju ogromne izloge, parking s uslugom,

iz auta vidite tko sjedi unutra,

ali moraš ići van pušiti.

Da ste mi sa 14 godina rekli da će pušenje biti

moja najdevijantnija aktivnost kad odrastem,

provela bih mladost na bitno drugačiji način.

Imam cijelu policu stručnih knjiga o homoseksualnosti,

liječnici objašnjavaju da je zarazna, devijantna...

Isto tako, garantiram vam, iako neću to doživjeti, jer pušim,

ali za vašeg života će priznati da su

informacije o pasivnom pušenju nategnute.

Ako je kap dima iz cigarete toliko opasna,

zamislite što se onda događa kad palite auto?

Postoji li napredak na polju homoseksualne jednakosti u SAD-u?

Da li su dio diskursa o građanskim pravima?

Prije svega, mislim da te stvari nisu slične kao što mislite.

Uvijek je postojala razlika između tih stvari.

Postoji razlika između marginalizacije i ugnjetavanja.

Znam, oboje je loše.

Ne kažem da nije grozno, samo kažem da to nije kao ropstvo.

Nije isto.

Prije je bilo nezamislivo biti gay. Čak i da ljudi koriste tu riječ.

To je napredak, pod uvjetom da volite taj izraz.

Ne koristim ju u privatnim razgovorima, ali...

Smatram li da je gay brak napredak? Nikako.

To je bila jedna od prednosti gay-eva.

Zapanjena sam da su dvije najveće želje gay aktivista

brakovi i služenje u vojsci.

Stvarno?!

Dvije najsputavajuće institucije na svijetu, brak i vojska.

Zašto im uopće kucaš na vrata?

Borba za slobodu bi trebala biti baš to.

Ovo je suprotno, ovo je borba za ropstvo.

Meni je to šokantno. Ako bude referenduma, glasat ću 'za',

jer znam da neke to zanima, ali ne i mene.

Također ne želim u vojsku.

Nekada su se ljudi pretvarali da su gay kako bi izbjegli vojsku!

Uvijek sam imao teoriju

da ako želite dodirnuti nekoga drugog kao umjetnika

i sami morate biti uzbuđeni zbog onoga pišete.

Ali morate trošiti tu emociju koja je u vama, uvijek iznova i iznova,

sve dok više ništa ne osjećate prema tome.

Sve dok vam šaljiva stvar koju ste napisali više ne bude smiješna

ili ako ste napisali nešto tužno, da vam se više ne plače radi toga.

Vidite to kao izvanredan detalj,

ali znate da je toliko utjecao na tebe

i da će, ako ga uspijete reproducirati, imati

isti učinak i na nekog drugog.

Govorili su da je sigurno nešto u homoseksualnosti

što te čini boljim umjetnikom, jer ih je toliko mnogo,

izuzetno visoka stopa homoseksualaca među umjetnicima.

Ali naravno da to nije istina.

Istina je da vas radi toga zatvaraju,

ne dozvoljavaju vam pristup ili vas ugnjetavaju.

Ili vas prisiljavaju da ste samo promatrač.

Kad je Tony Morrison dobila Nobelovu za književnost,

pozvala je par prijatelja na ceremoniju.

Jer u čemu je zabava osvajanja nagrade ako vas nitko ne vidi.

Na balu Nobelove nagrade, što je zapanjujuće složen događaj,

i više nego što mislite, svečano... stvarno je lijepo.

Cijeli grad izađe i plješće ekonomistima i piscima,

isto kao u New Yorku.

Vrlo je formalno, svečana odjeća... Svi smo ušli zajedno, svi njeni prijatelji.

Postoji netko zadužen za organizaciju sjedenja.

Svi prijatelji su sjedili za istim stolom, osim mene i Tony, ona je sjedila s kraljem.

Kad sam sjela, shvatila sam da sam jedina odrasla osoba za stolom.

Dobitnici nagrada za znanost su mladi,

a ja sam sjedila sa njihovom djecom na dodjeli Nobela.

Trebale su mi godine da se toga riješim na obiteljskim okupljanjima,

a sada sjedim za dječjim stolom na Nobelovoj nagradi,

gdje slijedeća najstarija osoba ima 12 godina.

Ovako sam doživjela svečanu večeru, koja je trajala oko šest sati:

Ugasi to! Izvadi to iz džepa!

Pročitali su jelovnik, hrana stiže.

Osmogodišnjak pored mene me pita: 'Što je ovo?'

Rekla sam: 'To je odrezak.'

Bilo je to meso jelena. A on će: 'Stvarno? To je odrezak?'

Rekla sam: 'Da, to je odrezak.' I u redu, jeo je.

Čim je završio s jelom, njegov stariji brat kaže:

'To je jelen! Pojeli ste Bambija!'

A dječak me bijesno pogleda: 'Lagala si.'

Rekla sam: 'To je OK. Nisam ti majka, nikad me više nećeš vidjeti.

Lagala si mi! Kako si mogla? Neću ti više vjerovati!'

Rekla sam: 'Nikad me nećeš ni vidjeti! Imaš 8 g. i živiš u Kansasu.'

Tako sam doživjela Nobelovu. Pazeći na djecu iz Kansasa.

A ja sam također nešto naučila, jer sam u jednom trenutku

ustala i otišla do stola mog i Tonyinog izdavača,

Tony im je, naravno, uspješniji izbor, da pita nešto suprugu.

Biila je bijesna, rekla je: 'Sagni se, što to radiš?!'

'Dolje!' Gurnula me na pod.

Pitala sam: 'O čemu govoriš?'

Rekla je: 'Ne smiješ ustati dok kralj sjedi!'

Dobro to znaš, Fran.' Rekla sam: 'Ne znam.'

Rekla je: 'Znaš.'

Rekla sam: 'Od kud bih to znala!?'

Jedino što me majka zaboravila naučiti:

'Ako večeraš sa švedskim kraljem, nemoj ustajati!'

Rekla je: 'Ostani dolje, izazvat ćeš međunarodni incident!'

Onda je rekla: 'Vrati se za svoj stol.'

Vratila sam se za svoj stol kao Groucho Marx.

Uvijek sam mislila da imam dobre manire,

ali nedovoljno za to.

Čujem da ima nekih problema, kontroverzi

vezanih za tvoju knjige za djecu, 'G. Chaz i Lisa Sue upoznaju pande.'

O čemu je riječ?

Javilo mi se mnogo stručnjaka za pande.

Iznenadio si se kao i ja, jer ima mnogo stručnjaka za pande.

Primila sam pisma u kojima je pisalo: 'Pande ne jedu pizzu.'

- Stvarno? - Jedu bambus, zato su rijetke.

Jer je bambusa sve manje. - Zato nema pandi?

Tako je. Zato bi i trebale jesti pizzu.

Pande u mojoj knjizi govore...

Očit pokušaj zavaravanja američke javnosti.

Pišeš prave knjige za odrasle.

Hoću reći da inače pišeš za odrasle, a sada si napisala knjigu za djecu.

Što je lakše napisati?

- Dječje knjige. - Stvarno? Zašto?

Manje je komplicirano i slike popune puno prostora.

Što se desi kad se ovako pojaviš na TV-u, kad kažeš:

' Lako je pisati za djecu.' - Lakše.

Da li će se pisci za djecu uznemiriti, i od njih ćeš dobivati ​​pisma?

- Da. - Stvarno? - Da. - Sad si ih uvrijedila.

Ali oni pišu s pastelama... na kartonu...

Pa nije toliko prijeteće.

Interesantan mi je razvoj kreativnosti vezan za godine.

Pitam se zašto su neki umjetnici bolji u kasnoj dobi.

Ne postanu svi pisci bolji s godinama, sigurno ne.

Prije svega, neki nemaju više o čemu pisati.

Npr. Fitzgerald. Da je poživio duže,

nema sumnje da bi se njegovo pisanje pogoršalo?

Ne bi se popravio kao pisac.

Ali napisao je 'The Crack-Up.'

Da. Pred smrt.

Zahtijevati od nekoga da stalno stvara remek-djela je psihotično.

Reći za Fitzgeralda da je napisao samo jednu sjajnu knjigu...

Stvarno? A koliko ih napiše prosječan čovjek?

Većina pisaca napiše milijun knjiga, a ne napišu ni jednu dobru.

Ne umanjujem time vrijednost njihovih djela.

Nova knjiga Tony Morrison je, po mom mišljenju, njezina najbolja knjiga.

Ima 76 godina.

Postoji ideja vezana za prikaz umjetnika u očima ljudi, što nema veze s umjetnošću.

Romantizirana slika umjetnika.

To je da umjetnik mora biti mlad, jer starce nitko ne vidi kao romantične.

Uvijek su me zanimali stariji ljudi, uvijek sam imala starije prijatelje.

Neki od njih toliko stari da dok sam navršila 40,

mnogi su umrli od starosti.

Ali zato što su bili stariji od mene, naučila sam nešto od njih.

Ne zato što sam mislila da će oni učiniti nešto novo,

to je bio moj posao, takva je bila podjela rada.

Nema ničeg novog, jer je kultura prožeta nostalgijom.

Vjerujem da to uzrokuju ljudi mojih godina.

To ne mogu prouzročiti 17-godišnjaci.

'Tko je za volanom, taj je odgovoran za nesreću.'

Ako ste mladi, sve vam izgleda novo. Ne znate da to nije novo.

Kad odete na izložbu mladog umjetnika,

svi kažu da je nevjerojatan, a vi gledate i razmišljate:

To je nadrealizam, to je staro 100 godina.

Ali morate znati za njega, inače vam se čini kao novi izum.

Posljednjih se 30 godina kultura beskrajno reciklira.

Smrtni udarac.

Mislim da je grozno. Stvarno užasno.

Takvu bih promjenu željela vidjeti.

To je zadaća mladih.

Njihov je posao kreirati nešto novo.

Akcija se nastavila do utorka, zavijorile su se neprijateljske zastave

iznad ratnih spomenika. Uz pripadnicke snaga reda.

G. Vidal, nije li bio provokativan čin mahati zastavom Viet Conga u parku?

Mnogo je stvari provokativno, ali ako imamo slobodu okupljanja

i slobodu govora, to mora biti dopušteno. To je cijela ideja SAD-a.

Poanta američke demokracije je da je

dopušteno izraziti bilo koje mišljenje. Šuti malo. - Neću.

Ljudi su podržavali naciste i bili su dobro tretirani

od ljudi koji su ih osuđivali i zalažem se za osudu ljudi

koji potiču druge da pucaju u američke marince

i vojnike. Znam da te nije briga...

Za mene ste pro-nacist ili kripto-nacist

i samo da kažem...

Prestani me zvati kripto-nacistom ili ću te opaliti

tako da se nećeš oporaviti.

Gospodo, spasimo Myru Breckenridge.

Vrati se svojoj pornografiji i prestani pričati o nacistima.

Služio sam u pješaštvu u ratu. - Nisi tamo služio.

To nije istina. Krivo prikazujete svoj vojni dosije.

U ovoj zemlji postoji pravo zauzeti bilo koji stav,

jer je zajamčena sloboda izražavanja. Upravo smo čuli groteskni primjer toga.

(voditeljica ceremonije nacionalne književne nagrade)

Čula sam da je Bushova administracija imenovala 'Grupu za proučavanje Iraka'...

tek prošlog tjedna.

Čak i ako ste osnovnoškolac

i imate test iz matematike,

kada mislite da je najbolje učiti?

Prije testa

ili tri godine nakon testa?

Što mislite, gdje se nalaze članovi te grupe?

U restoranu na vrhu 'blizanaca'?

Ne prigovarajte, za ovo čak nisam ni plaćena.

Iskustvo života: Jednom je četvrt milijuna ljudi vikalo na mene.

A sve to zbog Joea Papa.

Postojao je pokret za slobodu Židova iz Rusije.

Velika stvar za Židove.

Ali ne za Ruse niti ikoga drugog. Nitko to nije primijetio.

Joe Pap organizirao je demonstracije ispred UN-a,

tražili su slobodni odlazak Židova iz Rusije.

Budući da je Pap vodio javno kazalište,

pozvao je puno poznatih glumaca

koji su na skupu čitali pisma židova iz Rusije.

Nazvao me i ponudio da sudjelujem u tome.

Pristala sam, a onda mi je rekao:

'Bio sam na promociji vaše knjige, nemojte čitati na takav način.

Ne smijete biti profinjeni.

Nije dovoljno podići obrvu, kao što ste čitali tada u knjižari,

morate biti izražajni, kao Gregory Peck, znate?'

Mislim si: 'Naravno da ne!'

Bitna razlika: Gregory Peck je glumac. Ja nisam. Ne znam glumiti.

Očekivao je da predočim osobu koja je pisala pismo.

Ali stvarno sam to htjela... Kad sam pogledala,

iznenadilo me koliko je ljudi tamo... valjda milijardu.

Naravno, nikada nisam imala tako veliku publiku.

Kako volim javno pričati, pomislila sam:

'Sjajno! Super je koliko ima ljudi.'

Gregory Peck je bio sjajan.

Ne sjećam se ostalih glumaca, ali svi su bili izvrsni.

Svi su i malo pričali, prije nego što su pročitali pismo.

Joe Pap je došao do mene i rekao: 'Prvo reci nešto.

Imaš li što za reći?' Rekla sam: 'Ne.'

Pa je rekao, 'Smisli nešto.' Rekla sam 'OK.'

Izašla sam sa pismom, spomenula ime autora.

Sad se ne sjećam tko je tada bio predsjednik Rusije,

ali rekla sam: 'Kad Taj-i-taj vidi na TV-u koliko je ljudi ovdje došlo,

odmah će udovoljiti vašim zahtjevima, jer znam po sebi -

ne bih htjela da se toliko židovskih žena ljuti na mene.

Četvrt milijuna ljudi uglas je vikalo: "Buuu!'

To je zvuk koji vam ne mogu opisati!

Dvojica rabina su otišli s pozornice.

Nisam razumjela što se događa.

Šala možda nije najsmješnija, ali nije ni toliko loša.

Joe Pap je ovako stajao.

Da li želi da odem?

Ne! Morala sam čitati, sa povicima u pozadini.

Najteže iskustvo s publikom koje sam doživjela.

Imala sam policijsku pratnju na odlasku.

Ljudi su bili bijesni na mene, čak i nakon čitanja prekrasnog pisma

dobrog Židova koji želi napustiti Rusiju,

za razliku od mene, zlog Židova koji se ruga ljudima.

Policija me autom izvela iz kvarta.

Što sam mogla nakon toga?

Ne baš puno, bojim se.

Fantastična si.

Hvala.

Govoriš kako je. Obožavam to.

- Ovo nije moja knjiga. - Što?!

Tko je ovo?

Fran Lebowitz?

Što je ovo?

To nisam ja.

Ovo je neka druga Fran Lebowitz.

Što je ovo?!

Je li ovo tvoj separe? Ili onaj tamo?

Ovaj smatram svojim, ali...

Diljem New Yorka stotine tisuća ljudi

misle da imaju stol u restoranu. 'Ovo je moj stol, znaš?'

'Ovo je moja kemijska čistionica. Preselili su MOJU kemijsku!'

Stanovnici New Yorka imaju taj osjećaj vlasništva,

iako nitko ne posjeduje manje od prosječnog njujorčanina.

Ali osjećaju da imaju najviše.

Pozirala si za ovu sliku?

Ne, nisam ni znala da će ju naslikati.

Jedne večeri sam jela ovdje i vidjela da netko s drugog stola

gleda mene i sliku... I čujem da kaže konobaru:

'Pitajte gđicu Leibowitz da li želi upoznati muškarca koji ju je nacrtao.'

Bio je to g. Sorrell.

Sjeo je sa mnom. Rekao je da je crtao po fotografiji.

Isprva sam mislila da je malo pregrubo.

Sad mislim da izgledam mlađe.

U jednom trenutku tvoja najgora slika s 25 godina

postaje bolja od najbolje sa 45. Neupitno.

Kada trebate drugo mišljenje, kome se obratite?

Zašto bih trebala drugo mišljenje?

Mislite kao kardiolog? Ta vrsta drugog mišljenja?

Kad me zanima tuđe mišljenje, idem kardiologu.

Puno vam hvala, laku noć.

Tražili ljudi moj savjet ili ne, velik je užitak znati sve.

Sigurna sam da ljudi misle: 'Ona ne zna sve.'

U krivu su, znam sve.

Veliko je zadovoljstvo znati sve,

a posebno gledati druge, koji ne znaju sve.

U životnoj sam fazi koju bih nazvala 'tko se zadnji smije...'

Zadnja se smijem. Lijepo je.