Original subtitles

Ožujak 2003.

Američke mehanizirane postrojbe prodiru kroz Irak,

prešavši preko 300 milja u 15 dana kako bi srušile režim Saddama Husseina.

Svibanj 1940. Hitler šalje svoje Panzere u sličan Blitzkrieg

protiv Saveznika u Zapadnoj Europi.

Blitzkrieg na njemačkom znači "munjeviti rat".

U Operaciji Iračka sloboda US snage otišle su dalje

brže i učinkovitije nego itko ikada prije.

Ratni plan je Blitzkrieg!

Prijevod i obrada: ToNY_VT www.prijevodi-online.org

Ožujak 2003.

Američki tenkovi prodiru preko Iračkog zapadnog krila.

Potpuno neočekivan potez. Iračani očekuju glavni napad sa istoka.

Samo tjedan dana prije, ova kampanja je bila samo plan na papiru.

Ali Koalicijski ratni planeri nemaju sumnje u njegov ishod

ili kako će biti izvršen.

To će biti kampanja kao niti jedna druga u povijesti.

Kampanja koju će karakterizirati šok,

iznenađenje, fleksibilnost,

upotreba preciznih oružja u opsegu kakav još nije viđen

te upotreba mnogobrojnih oružanih snaga.

General Tommy Franks je glavni zapovjednik

Koalicijskih snaga u operaciji Iračka sloboda.

Njegov ratni plan sadrži najmodernije vojno promišljanje,

koje bazu pronalazi u metodama ljudi kao što je Nijemac Heinz Guderian,

izvedenih prije gotovo 60 godina.

Nije iznenađujuće, budući su oba čovjeka suočena sa sličnim problemima.

1940.godine Nijemci žele izvesti invaziju na Francusku.

Ali ratni planeri imaju problem - raspolažu sa manjim oružanim snagama.

Britanske i Francuske snage pozicionirane su na sjeveru Francuske,

uz Belgijsku granicu.

Maginotova linija na jugu je neprobojna.

Ardeni između njih smatrani su neprohodnima.

Kako da se probiju do Pariza, te izbace Saveznike iz stroja?

2003.godine Tommy Franks i koalicijski planeri u sličnoj su dilemi.

Njihove snage su puno manje.

Nisu sigurni u snagu, položaj, te lojalnost Saddamovih vojnika.

Kako da se probiju do sjevera Iraka i dosegnu Baghdad?

U oba slučaja, rješenje je isto.

Nazivajući to ''šok i iznenađenje'' ili ''munjeviti rat'',

ratni plan je Blitzkrieg.

Iako ih razdvaja 60 godina,

oba Blitzkrieg plana baziraju se na istim pravilima.

Izigrati neprijatelja i napasti ga tamo gdje najmanje očekuje.

Kontrolirati zračni prostor - kako bi se mogao lako pregrupirati, dok neprijatelj to ne može.

Prodor - koncentrirati snage na točno određenom položaju.

Duboki udar - sa brzim snagama koje zaobilaze snažnija neprijateljska uporišta

i izbacujući ih na taj način iz stroja.

Drugi val - napadajući sa masovnim snagama

kako bi se uništila zaobiđena uporišta te se uspostavila kontrola nad terenom.

Zapovjednik mora biti sposoban razmišljati brzo, kao što se njegove snage kreću po terenu.

S druge strane, mnogo pomaže

ako su obrambene snage zbunjene i iznenađene

brzinom kojom napadač obavlja svoj napad.

Blietzkrieg ima

dvije velike slabosti.

Kontranapad - ako se prvi napad odbija prebrzo

snage koje u njemu sudjeluju postaju ranjive na kontranapad

koji ih može odsjeći od njihove pozadine.

Logistika - ako prateća logistika ima poteškoća sa dostavom

prelazeći velike udaljenosti, tako postaje ranjiva na napade

Kako bi održale tempo prodora, početne snage moraju zaobići snažnija uporišta,

tako da ona imaju mogućnost ugroziti opskrbu i komunikaciju.

Slabosti Blitzkriega proizlaze iz njegove snage,

ako prodirete prebrzo i preduboko, vaša krila ostaju otvorena za napade

te postoji mogućnost da prijeđete granice koje možete podnijeti.

U Francuskoj 1940-te i u Iraku 2003.godine,

zapovjednici imaju isti cilj -

poraziti neprijatelja sa što manje sukobljavanja licem-u-lice.

Umjetnost Blitzkriega je u tome kako voditi rat

sa što manje moguće sukobljavanja.

Potrebno je nadjačati, te tako psihički djelovati na neprijatelja.

To je bila osnova Blitzkriega kroz stoljeća ratovanja.

Svaki veliki zapovjednik je dobar poznavatelj povijesti.

Heinz Guderian i Tommy Franks znaju da je taktika brzo-prodirajućih snaga

na neprijateljskom teritoriju stara koliko i samo ratovanje.

Početke Blitzkriega možete vidjeti

u kampanjama Genghis Khana i Napoleona

i u završnim kampanjama američkog Građanskog rata.

Osnovna stvar je imati mogućnost bolje mobilnosti od neprijateljeve,

čak i ako se radi o ljudskim potencijalima,

bez obzira da li su na konjima ili se kreću pješice.

Početkom 20. stoljeća

brzina koja je bila potrebna za munjeviti rat

nailazila je na nepremostive prepreke.

Željeznica je značila da se obrambene snage

mogu kretati brže od napadačevih,

dok su strojnice i topništvo mogli masakrirati ljudstvo uhvaćeno na otvorenom.

Tijekom 1.svjetskog rata to je dovelo do rovovskog načina ratovanja.

Milijuni ljudi su ginuli

dok su njihovi zapovjednici pokušavali pronaći način za probijanjem neprijateljskih linija.

Rješenje je pronađemo u tenku, koji su prvi koristili Britanci u jesen 1916.godine.

Ali prvi tenkovi su bili spori i na njih se nije moglo osloniti

da će uspjeti održati proboje koje su ostvarili.

Do kraja 1.svjetskog rata, tenk je mogao postići

da Savezničke snage uspiju probiti neprijateljske linije,

ali oni nisu mogli osigurati da se ta prednost i održi.

Tijekom 1920-e Britanci i Amerikanci razvili su puno brže tenkove

pa su ratni teoretičari počeli razmišljati kako iskoristiti te prednosti

tijekom Blitzkrieg ratnog plana.

Tijekom 1930-ih njemačka vojska je prihvatila tu ideju.

Zapovjednici poput Heinz Guderiana počeli su eksperimentirati na koji način tenkovi

uz potporu zrakoplovstva i navođenja putem radija, mogu ostvariti munjeviti rat.

U govoru 1935, Hitler prvi put spominje mogućnost Blitzkriega.

''Neću raditi duge pripreme,''

''Ali iznenada, poput bljeska munje u noći, nasrnuti ću na svoje neprijatelje.''

Taj ratni plan prvi put je isproban u rujnu 1939

tijekom nacističke invazije na Poljsku.

Protiv mnogo slabijeg protivnika

koji je protiv Panzera mogao poslati samo konjaništvo,

Nijemci su trijumfirali.

Unatoč njihovoj tehničkoj i strateškoj prednosti,

postojali su i problemi.

Uočili su da su se neki njihovi tenkovi pokvarili relativno brzo.

Potrošnja goriva bila je puno veća nego što su očekivali.

Zrakoplovi Luftwaffea nisu davali potrebnu potporu

oklopljenim jedinicama, koje su se kretale vrlo brzo.

Te stvari morale su se ispraviti, te izvući pouku iz njih,

prije nego što se krene protiv Britanaca i Francuza 1940.godine.

Više od 60 godina kasnije, Koalicijske snage

suočile su se sa sličnim poteškoćama,

koje su specifične za Blitzkrieg način ratovanja.

Proljeće 1940. godine. Nijemci se pripremaju na rat sa Zapadom.

Njihov cilj je izbaciti Francusku iz rata zauzimanjem glavnog grada, Pariza.

Ali Pariz je udaljen 200 milja, a Savezničke snage su mnogobrojnije.

149 divizija protiv 136,

te 3,500 tenkova protiv 2,570.

Samo u zrakoplovstvu raspolagali su sa većim snagama -

preko 1,700 bombardera protiv 400

i 1,000 lovaca protiv njih 830.

Ali Nijemci su uvjereni, ako primjene Blitzkrieg način ratovanja,

mogu riješiti probleme.

Prvi zahtjev koji mora biti ispunjen za Blitzkrieg je zavaravanje neprijatelja.

Isprva, Nijemci će ponoviti napad iz 1914.godine,

masovni napad preko Belgije

kako bi se sukobili sa Savezničkim snagama.

Saveznici su također to očekivali

te se pripremili da brzo prijeđu u Belgiju

čim Nijemci započnu sa napadom.

10.svibnja to se i dogodilo.

Njemačke snage prešle su Nizozemsku granicu.

Elitne jedriličarske snage zauzele su kljujčnu belgijsku utvrdu Eben-Emael.

Hitlerova Armijska grupa B ignorirala je činjenicu da je Belgija neutralna, kao i 1914.godine,

te se obrušila na zemlje Beneluxa.

Britanci i Francuzi odmah su počeli razmatrati premještanje snaga u Belgiju.

Ali napad za koji se pripremaju nije Blitzkrieg.

Radi se o napadu, ali također i o zavaravanju.

Nijemci su prepravili svoj stari ratni plan.

Pravi napad, Blitzkrieg, odigrati će se ovdje -

preko naizgled neprohodnih planina i šuma

praktički nebranjenih Ardena.

70% njemačkih Panzera čeka ovdje sa Armijskom grupom A.

Samio 30% njih nalazi se sjeverno sa Armijskom grupom B

gdje su Saveznici i očekivali da će se dogoditi glavni napad.

60 godina kasnije, Tommy Franks i njegovi planeri

naišli su na još zahtjevniju situaciju.

Prvi problem je udaljenost.

Baghdad je 350 miles sjeverno od Kuvajta, početne pozicije za Iračku slobodu.

Drugi problem je topografija.

Irakom dominiraju dvije velike rijeke,

Eufrat na zapadu i Tigris na istoku.

Područje gdje se one približavaju jedna drugoj, nekih 100 milja od mora,

nalazi se močvarno područje, koje je neprohodno za tenkove.

Takva topografija, te položaj prometnica, stvaraju ''točke zagušenja'',

mjesta poput riječnih prijelaza,

kod kojih su napadačke snage ranjive

i gdje bi mogle biti napadnute sa utvrđenih položaja.

Amerikanci su bili svjesni toga, ali su bili i Iračani.

Barem na papiru, šanse su bile na strani Iračana.

Unatoč desetak godina UN sankcija,

Irak je imao respektabilnu vojsku od 375,000 ljudi

sa preko 2,000 tenkova.

Saddam Hussein mogao se osloniti i na značajan broj neregularnih vojnika,

mnogih članova i pristaša njegove stranke Ba'ath Party, te Fedayeena,

muslimanskih fanatika iz cijelog arapskog svijeta, koji su se uputili u Irak

kako bi se borili u Svetom ratu protiv nevjernika.

Kako bi to izbjegao, Tommy Franks,

kao i njemački planeri 60 godina ranije,

obmanuo je svog neprijatelja, kao i mnoge zapadne novinare i ratne komentatore,

prezentiravši im potpuno drugačiji ratni plan.

Svježe je sjećanje na operaciju Pustinjska oluja,

rat koji je bio samo dekadu ranije protiv Saddamove invazije na Kuvajt.

Nakon zračne kampanje od 6 tjedana, te kopnene koja je trajala samo 4 dana,

Saddamove snage su istjerane iz Kuvajta.

Zbog udaljenosti glavnog objektiva - Baghdada,

irački planeri i mnogi zapadni komentatori

očekivali su da Franks koristi isti ratni plan korišten u Pustinjskoj oluji,

dugoročna zračna kampanja, koja prethodi kopnenom napadu.

A njegovo osoblje poduzelo je sve, kako bi ohrabrilo takva razmišljanja.

U vremenu prije početka operacije Iračka sloboda,

određene informacije, određeni dijelovi plana, pušteni su da ''procure''

do određenih organizacija i pojedinaca s nadom da će one

stići do iračke Vrhovnog zapovjedništva

te da će oni djelovati na osnovu tih lažnih informacija koje su im dostavljene.

Franks je također želio izvesti i istovremeni napad

na sjever Iraka sa područja Turske.

Američka 4.mehanizirana pješadijska divizija bila je tamo poslana morem.

Ali lokalna politička opozicija primorala je tursku vladu

da ukine dozvolu 4.pješadijskoj da prijeđe kroz zemlju.

Američki brodovi su ponovno natovareni na putu za Sueski kanal i Kuvajt.

Iako planovi zavaravanja moraju biti precizno osmišljeni i izvedeni,

uvijek se pokažu i neočekivane mogućnosti koje mogu pomoći

da se neprijatelj zavara još više.

Vrlo dobar primjer za to je pokušaj prijelaza Koalicijskih snaga preko teritorija Turske.

Većina komentatora, a pogotovo irački zapovjednici,

očekivali su da Franks pričeka dolazak 4.pješadijske prije početka napada.

To je upravo ono što je on htio na vjeruju,

jer to nije bio njegov plan.

To je dobar primjer kako vojska može iskoristiti neočekivanu situaciju

kako bi zavarala neprijatelja,

jer Iračani su očekivali da će Amerikanci napasti sa juga,

reorganizirali su se tako da očekuju napad sa juga,

a svo to vrijeme Saveznici su samo premještali svoje manje jedinice,

praveći se da još nisu spremni za napad,

prije nego Iračani shvate što se događa.

Dakle, na rubu izbijanja sukoba,

obje grupe ratnih planera ispunile su

prvi zahtjev za ostvarenje Blitzkriega -

zavarati neprijatelja ispunivši njegova očekivanja.

U svibnju 1940.godine Saveznici su očekivali

napad na zemlje Beneluxa

i bazirali su sve svoje ratne planove prema tome.

Nisu uopće uzeli u obzir mogućnost

napada preko Ardenna.

U ožujku 2003. godine, Iračani i mnogi zapadni komentatori,

očekivali su dugačku ratnu kampanju očekujuću daljnje gomilanje Koalicijskih snaga,

kako bi se postigla brojčana nadmoć.

Nakon toga, očekivali su masovni,

a ne ciljani, ''kirurški'' napad.

Drugi zahtje koji mora biti ispunjen za uspješan Blitzkrieg

je kontrola nad zračnim prostorom.

I 1940. i 2003.godine, njemački i američki ratni planeri

imali su očitu prednost - dominirali su zračnim prostorom.

U svibnju 1940.godine, njemački Luftwaffe predstavljao je respektabilnu snagu

sa preko 1,700 bombardera protiv njih 400

i 1,000 modernih lovaca protiv 800-tinjak francuskih i britanskih.

Luftwaffe je bila izgrađena iz pepela za manje od pet godina

i nije se štedilo prilikom izgradnje.

Sva oprema je bila nova,

a piloti su bili elitni.

Bila je izgrađena točno tako da podrži Blitzkrieg način ratovanja,

koji su njemački zapovjednici imali u planu.

Francusko i britansko zrakoplovstvo

oskudjevalo je resursima sve do sredine 1930-ih

i bilo je usred izgradnje

koja je bila daleko od završetka.

Gotovo svi Luftwaffeovi lovci bili su Messerschmitt Bf-109 -

jedan od najnaprednijih lovaca tog vremena.

Gotovo 1,000 ih je bilo operativno.

Jedini tko se s njim mogao nositi bio je jedan britanski lovac - Supermarine Spitfire.

U proljeće 1940.godine, bilo ih je tek 100-njak.

Njemačko zrakoplovstvo raspolagalo je i sa 342 komada

zastrašujuća Junkers Ju-87 Stuka ponirućih-bombardera

koji su bili posebno izrađeni za ''ciljane'' napade,

kojima bi se podržao Blitzkrieg način ratovanja.

Saveznici nisu imali zrakoplov koji bi učinkovito mogao napadati na zemlji.

U ožujku 2003, Koalicija je brojčano i

tehnički jača od iračkog zrakoplovstva.

Zračna snaga sačinjena je od divizija marinaca, te pomorskog zrakoplovstva,

sa preko 3,000 najmodernijih lovaca i lovačkih bombardera,

1,500 bombardera, te specijaliziranih zrakoplova za zemaljske napade.

Protiv njih stoji bivša sovjetska tehnologija

koja pričuvnih dijelovima nije opskrbljivana preko deset godina i jedva može letjeti.

Iračani su došli u posjed nekih sovjetskih protuzrakoplovnih projektila,

te protuzračnih topova,

ali deset godina američkog i britanskog osiguranja

provođenja UN-ove sankcije ''zone neletenja''

uništilo je gotovo kompletan irački radaski sistem.

Barem na papiru, ''kontrola zraka' bio je jedini Blitzkrieg zahtjev

koji su i Nijemci 1940-e i Amerikanci 2003-e godine

ispunjavali.

Osim ako ne uspiju prikupiti dovoljno snaga za napad,

i Nijemci i Amerikanci su se činili brojčano inferiorni.

I u svibnju 1940. i u ožujku 2003.godine, ono što se činilo, bilo je varka.

Slijedeći, treći zahtjev za ispunjenje Blitzkriega -

prodor koncentracijom nadmoćnih snaga.

U ovome su obje grupe Blitzkrieg planera imale

čistu prednost,

ali se ona manifestirala, tek nakon što se ona iskoristila.

U svibnju 1940.

ne samo da su Nijemci bili brojčano inferiorni u svemu osim u zrakoplovstvu,

već su njihovi tenkovi imali tanji oklop i slabije topove

nego oni u posjedu Saveznika.

Većinu tenkova činili su Panzer Mark 1,

originalno opremljeni sa dvije strojnice,

te Mark 2 dizajniran kao potporno vozilo pješaštva

opremljen 20 mm strojnicom.

Oba su se činila kao lak plijen mnogim Savezničkim tenkovima opremljenim 37 mm

i 40 mm oružjem, koje je moglo probiti njihov tanki oklop.

Nekolicina srednje velikih tenkova u Panzer diviziji -

Mark 3 sa 37 mm, te Mark 4 sa 75 mm topom kratkog dometa,

također je bilo nadjačano sa mnogim Savezničkim tenkovima,

posebno sa moćnim francuskim Char B,

opremljenim 47 mm i 75 mm topom.

Ali njemački ratni planeri koncentrirali su većinu

Panzer divizije

na područje fronta

koje su Saveznici smatrali nemogućim za napad - Ardenna.

Te Panzer divizije bile su posebno oformljene

za brzi mehanizirani proboj,

balansirane dovoljnim brojem tenkova, motoriziranog topništva i pješadije,

i trenirane da iskoriste početni proboj bez milosti.

Njemački plan zavaravanja sastojao se u tome da najbolje Savezničke jedinice

budu premještene u Belgiju,

napuštajući vitalno područje nasuprot Ardenna

koje će biti branjeno samo od strane ostarjelih pričuvnih jedinica.

U tom području trebali bi osigurati brojčanu nadmoć

kako bi probili neprijateljsku liniju, što su Nijemci i uspjeli.

Nasuprot tome, u ožujku 2003,

Tommy Franks nikada nije niti želio postići brojčanu nadmoć

na terenu.

Deset godina prije, u operaciji Pustinjska oluja,

Saveznici su prikupili 750,000 ljudi i preko 2,000 tenkova.

Početkom ožujka 2003, Koalicija se sastojala od jedva 120,000 ljudi

protiv teoretski 375,000

i gotov 500 tenkova protiv njih 2,000.

Ali Franks je naučio vitalnu lekciju iz operacije Pustinjska oluja.

Kad su Saveznici nakon oslobođenja Kuvajta, stali sa svojim napadom

i ostavili Saddama na vlasti,

mnogi komentatori su pretpostavili da je to bila politička odluka.

Neki su to shvatili drugačije, iznoseći slabu točku

Blitzkrieg načina ratovanja - logistiku.

Razlog što je Koalicijski napad zaustavljen, bio je čisto logistički,

tenkovi su ostali bez goriva,

a zrakoplovne snage su ostale bez precizno navođenih projektila.

Bez obzira da li je razlog stopiranja daljnjih napada tijekom Pustinjske oluje

bio logistički ili politički,

važna lekcija modernog oklopljenog ratovanja

bila je naučena od strane US ratnih planera.

Moderni ratni tenkovi, poput M1 i Challengera,

imaju tako veliki apetit za gorivom

da ih ne možete koristii mnogo, jer biste ostali bez goriva.

Stara povezanost oklopnih vozila i njihove operacijske mobilnosti

koju smo vidjeli završetkom Drugog svjetskog rata, bila je završena.

Sada se trebalo uzeti u obzir

bojevu snagu i mogućnost borbe, te

operacijsku mobilnost tj. mogućnost prelaska velikih udaljenosti.

Kako bi zaobišao problem sa logistikom,

Franksova verzija Blitzkriega

svodila se na to da se koriste manje snage nego one u Pustinjskoj oluji,

ali profinjenije i agresivnije.

Novinari i ratni komentatori izrazili su zabrinutost

što su snage korištene u Iračkoj slobodi

bile puno manje, nego u Pustinjskoj oluji,

ali su također konstatirali

da osim u nekoliko stavki, snage su po sastavu bile identične.

Tenk M1A Abrams, pješadijsko borbeno vozilo Bradley,

te samohodajući top Paladin.

Ali nekoliko razboritijih uzelo je u obzir i ogroman iskorak

u tehničkoj opremljenosti kroz prošlo desetljeće.

GPS, globalni sistem pozicioniranja,

sada je bio integralni dio većine oružanih sustava.

Tijekom Pustinjske oluje, samo je 10 % oružja bilo precizno-navođeno,

većinom laserskim obilježavanjem.

Sada je bila gotovo polovica.

A bespilotne letjelice i zračna zapovjedna mjesta

ubrzale su odlučivanje zapovjednika.

US ratni planeri, također su proučili i njihovog brojčano nadmočnog protivnika.

Neiskusnom promatraču, činili su se kao respektabilna sila.

Ali u stvarnosti, bili su tek sjenka onoga iz 1992.godine.

Nakon proučavanja špijunskih informacija vezanih za protivnika,

Franksovi planeri vjerovali su da će im njihova tehnička superiornost

dati prednost koju plan od njih zahtjeva.

Uz kuvajtsku granicu bilo je samo nekoliko iračkih jedinica na

pozicijama na kojima se očekuje napad.

Činilo se da irački planeri žele dopustiti Amerikancima da uđu dublje,

te ih tek tada zaustaviti.

Blitzkrieg koji su osmislili Franks i njegovi planeri

oslanjao se na nevjerovatnu brzinu izvedbe.

3.mehanizirana pješadijska divizija

sa 270 Abrams tenkova

napredovati će zapadnom stranom Eufrata

krečući se što je brže moguće i zaobilazivši veće gradove

zaustaviti se kod Karbale, između Eufrata i jezera Bahr,

nekih 40 milja od Baghdada.

Odatle, napasti će ga sa zapada.

Iza njih, velika logistička povorka biti će čuvana

od strane 101. i 82.padobranske divizije.

One će također eliminirati i otpor koji je zaostao nakon prvog napada.

1. marinska ekspedicijska jedinica zvana MEF, sa 120 Abramsa

prijeći će Eufrat na prvoj mogućoj lokaciji, Nasiriyah,

gdje je i prvo moguće ''mjesto zagušenja''.

Tada će napredovati u dva pravca preko Diwaniyaha i Kuta,

kako Iračanima ne bi bilo otkriveno,

hoće li glavnina snaga usmjerenih na Baghdad

udariti sa juga ili sa istoka.

Udarna snaga Tarawa slijediti će MEF

kako bi osiguravali logističku potporu i eliminirali preostali otpor.

Britanci će se pozabaviti drugim najvećim gradom Basrom, dolje na jugu.

Uspjeh plana ovisiti će o glavnom zadatku -

doseći Baghdad što je prije moguće.

Niti jedan uspješan ratni plan nije napravljen bez smisla.

Tommy Franks je odličan student ratne povijesti i razvio je plan

koji bi veliki ratni strategi u potpunosti razumjeli -

Hannibal, Julius Caesar, tkogod.

To je bio plan za koji je Tommy Franks rekao

da je ''Visoko-tehnološki Blitzkrieg''.

Kretanje, brzina, psihološki učinak, bilo je nešto

što su kroz povijest mnogi zapovjednici pokušali ostvariti.

Možda stari zapovjednici ne bi razumjeli preciznost, brzinu

i sve što ono su zapovjednici 2003. godine uzeli u obzir,

ali osnovni plan je star koliko i vrijeme.

Došlo je vrijeme da oba "plana prodora''

budu stavljeni na kušnju.

Za njemačke i Savezničke snage

teoretski dio planiranja došao je do svog kraja.

Plan za prodor i

prvi kontakt sa neprijateljem je pred njima.

10.svibnja 1940. Nijemci pokreću svoj Blitzkrieg plan.

Armijska grupa B upada u Nizozemsku

i sjevernu Belgiju,

mameći Saveznike na sebe.

Na jugu, ispočetka gotovo neprimjetno,

pješadija, topništvo i ratni inžinjeri Armijske grupe A

počinju svoj proboj kroz slabe Savezničke snage koje brane Ardenne.

Iza njih dolaze Panzeri.

Uz potporu Stuka, probijaju se preko vrhova i šuma Ardenna

prelazeći francusku granicu i dosegnuvši rijeku Meuse u samo tri dana.

Ovdje ih Francuzi moraju zaustaviti.

To je posljednja prirodna granica koja brani nizine sjeverne Francuske

koje se protežu sve do kanala La Manche.

Ali Saveznički generali zaokupljeni su događanjima gore na sjeveru.

Slabim snagama na Meusi dana je mala potpora, te

na brzinu njemački inžinjerci

prešli su na drugu stranu obale i napravili tri pontonska mosta.

Ubrzo, Panzeri prelaze rijeku.

Nijemci su ostvarili svoj prodor.

Sada se nalaze iza glavnine Savezničkih snaga

sa gotovo čistim prolazom do kanala.

20.ožujak 2003.godine.

Koalicijske kopnene i zrakoplovne snage pokreću svoj moderni Blitzkrieg.

Na Baghdad počinju zračni napadi.

Helikopteri Apache prelaze kuvajtsku granicu

kako bi uništili iračke izvidničke položaje.

Tada se javlja topništvo.

U zoru, prve jedinice

prelaze iračku granicu i počinju svoju trku prema Baghdadu.

Tenkovi 3.pješadijske napreduju sjevero-zapadno od Eufrata.

Jedna brigada se odvaja sjeverno

kako bi prešla preko Eufrata zapadno od Nasiriyahe -

prve moguće ''točke zagušenja''.

Preostale dvije brigade nastavljaju prašnim putem

i preko pustinje prema Samawahu i Najafu

stremeći prema Karbali -

posljednjoj ''točki zagušenja'' prije Baghdada.

1.divizija marinaca počinje udarom na sjever

zajedno sa britanskom 7.oklopnom brigadom

prema vitalnim naftnim bušotinama Rumaile.

Lako su ih zarobili, sa samo 7 sabotiranih bušotina od njih 1,000.

Iračka 51.divizija se raspada i predaje.

Početni prodor Koalicijskog Blitzkriega

je potpuni uspjeh.

Nekolicina iračkih jedinica uz granicu

lako je eliminirano.

Marinci se okreću prema sjeveru, prijelazu zapadno od Nasiriyahe,

dok Britanci nastavljaju kako bi osvojili Basru.

U samo nekoliko sati, Koalicijske snage su ostvarile ono

za što je Nijemcima trebalo tri dana -

početni prodor, sa velikim prostranstvom ispred njih, kako bi dosegli svoj cilj.

Za obje vojske, slijedeći zahtjev Blitzkrieg plana,

probiti se duboko u teritorij, je krucijalan.

To je trenutak u kojem će biti najranjiviji.

Francuska, svibanj 1940.godine.

Saveznički zapovjednici ne mogu shvatiti što im se događa.

Ali oni nisu jedini koji su iznenađeni.

Nijemci su također iznenađeni

sa početnim uspjehom njihovog Blitzkriega,

ali oni ne slave

i ne pokušavaju shvatiti što se događa, već jednostavno guraju prema naprijed.

Imali su tu želju za akcijom,

tu strast da guraju prema naprijed, gdje god je bilo moguće,

i odlučili su da dovrše posao,

a tek onda sjesti i vidjeti što je pošlo krivo, a što dobro.

Onog trena kad su prešli rijeku Meuse,

njemački Panzer zapovjednici, poput Heinza Guderiana, nisu dopustili nikomu da ih zaustavi -

čak niti Hitleru.

Nakon još 8 dana

došli su do kanala La Manche,

prešavši preko 200 milja.

Sa Panzerima Armijske grupe A njima iza leđa,

te njemačkom Grupom B koja je pritiskala sa sjevera,

Saveznici se povlače, jedinim mogućim pravcem, prema Dunkirku.

Ali faza ''dubokog prodora'' nije išla potpuno po planu.

Nijemci su trenirali divlju zvijer koja se napokon otrgla sa uzimce

preko Ardenna u proljeće 1940.godine.

Teškoća je bila u tome što je njezin vlasnik izgubio kontrolu nad njom

onog trena kad ju je pustio sa uzice.

Ako imate zapovjednika koji će biti hrabar,

i iskoristiti ukazane prilike,

doći će dan kada će zastrašiti i svoje vrhovno zapovjedništvo.

Što je zastrašilo zapovjedništvo?

Prva opasnost po Blitzkrieg je moguć protuudar.

Što je duža i tanja postajala njemačka linija prodora

prijetila je veća opasnost od protuudara

posebice na slaba krila.

Na svom putu prema zapadu, Panzeri su doživjeli dva protuudara

koji su mogli promijeniti smjer u kome se bitka razvijala.

Tri dana nakon početnog prodora preko pontonskim mostova na Meusi,

francuska oklopna divizija napala je opasno otvoreno južno krilo.

Napad nije naišao na dovoljnu podršku, te je uskoro sasiječen u korijenu.

Ali je toliko uplašio Hitlera i njemačko Vrhovno zapovjedništvo

da je Panzerima naređeno da stanu i pričekaju dolazak pješadije.

Panzeri nisu stali.

Heinz Guderian želio se kretati što je brže moguće,

želeći s leđa udarati francuske i britanske snage koje su se povlačile.

Hitler da je pokušao obuzdati, da uspori napredovanje, ali ga on nije slušao.

Dva dana poslije, blizu Arrasa,

britanska tenkovska brigada pokušala je udar sa desnog boka.

Za kratko vrijeme, činilo se da je Panzer divizija zaustavljena sa desnog boka.

Ali njemačko topništvo je odbacilo napad britanskih tenkova.

Nijemci su nastavljali svoju utrku.

24.ožujak 2003.godine - treći dan faze ''duboki prodor''

US Blitzkriega u operaciji Iračka sloboda.

Regularna iračka vojska je razbijena i nestaje sa bojišta.

Most zapadno od Nasiriyahe je osvojen.

1.divizija marinaca upravo prelazi preko njega

dok su tenkovi 3.pješadijske prešli preko 250 milja

te opkolili Samawah i Najaf.

Iza njih, konvoj od 2,700 logističkih vozila

uz pratnju Apache helikoptera 101.padobranske

prešao je preko 200 milja te osnovao FARP -

terenski opskrbni centar za 3.pješadijsku,

dok vojnici prebačeni helikopterima

osnivaju FARP-ove i u novoosvojenim područjima.

Kao što znate, naše snage se kreću brzo.

Namjerno smo zaobišli neprijateljske položaje

uključujući paravojne formacije i Fedayeene.

AliTommy Franks je dao naglasak na činjenicu da su njegove najisturenije jedinice

jednako ranjive, kao i njemačke 1940.godine.

24.ožujak 2003.godine.

U Nasiriyahi, jednoj od mogućih ''točki zagušenja''

marinci se kreću kako bi zauzeli i preostale mostove u gradu.

Namjera im je bila da izbjegnu potencijalna uporišta.

Ali vodeća jedinica bila je uvučena u konfuznu borbu

sa Fedayeenima i fanatičnim pristašama Ba'ath stranke.

Marinci su bili primorani da krenu ''Avenijom zasjeda''

i izgubili su nekoliko vozila.

Nakon nekog vremena, mostovi su osvojeni kako bi marinci prešli preko,

ali snagama udarne Tarawa jedinice trebalo je preko tjedan dana

kako bi ih dovoljno osigurali, da ih za prijelaz mogu koristiti i opskrbna vozila.

Nitko nije došao ovdje, misleći da će ovo biti dječja igra.

Znali smo za pripadnike Republikanske garde, ali nismo znali kada ćemo na njih naletjeti.

Na drugim mjestima na dugom putu prema Baghdadu

operacija Iračka sloboda nije mogla izbjeći drugi osnovni problem

munjevitog rata - logistiku.

Koalicijska opskrbna vozila kretala su se prema sjeveru u nepreglednim kolonama.

Jedinice koje ih prate na čelu su oklopljene.

Sama opskrbna vozila su ranjiva.

Iračani su mogli to iskoristiti

koristeći takozvanu ''obranu divljeg zeca''.

Da su se iračke snage prilikom prolaska Koalicijskih snaga pritajile,

te nakon toga izašle iz svojih rupa, imali bi mogućnost ugroziti opskrbna vozila,

logistička vozila,

na taj način izazvali bi popriličnu štetu

i prisilili Koalicijske snage da uspore ili se čak okrenu prema nazad.

Fedayeeni i ostale paravojne jedinice

sporadično su napadali oprskrbne konvoje

ali to nikada nije bilo dijelom većeg plana.

Bilo je nekoliko napada na naše opskrbne linije, te se očekuju i dalje,

ali oni ih nisu prekinuli te naše opskrbne jedinice

nastavljaju oprskrbljivati borbene jedinice na čelu.

Dodatno osiguravamo opskrbne linije.

Tih napada sve je manje, sa sve manje jedinica

i oni će biti spriječeni sa našim milimalnim gubicima.

Ali u ratu, sa umornim jedinicima, nesreće se događaju.

Blizu Nasiriyahe, jedna opskrbna jedinica se izgubila

i uletjela u borbeni okršaj,

neki njeni pripadnici bili su ubijeni, drugi zarobljeni,

uključujući vojnikinju Jessicu Lynch.

Problem logistike bio je izražen i u njemačkom ratnom planu

u Drugom svjetskom ratu.

25. svibnja, dva tjedna nakon početka Blitzkriega,

britanske i francuske trupe bile su stjerane u Dunkirk.

Tenkovi su mogli napasti, kako bi ih zarobili, ali su stali,

te je preko 350,000 britanskih i francuskih vojnika

uspjelo pobjeći preko plaže.

Zanimljivo je, da je u povijesti zapisano da vojske nakon prijeđenih 250 milja,

počinju posustati.

Udaljenost koju su Nijemci prešli od Ardenna

do Dunkirka, ugrubo iznosi 250 milja.

Njemački prodor bio je tako brz da ga logistika nije mogla pratiti.

Glavni razlog tome je što, iako su propagandni filmovi prikazivali tenkove i kamione,

preko 90 % njemačke vojske

prelazilo je novoosvojena područja pješice ili na konjima.

60 godina kasnije, 25.ožujka,

US zapovjednici, kao i njemački,

odlučili su da treba pregrupirati snage

prije nego što se kampanja završi napadom na Baghdad.

Sa tom odlukom, zadesila ih je još jedna nevolja -

šamal, pustinjske oluje.

Franksova 3.divizija je stala.

Lakše oklopnjena vozila marinaca prestala su napredovanje, kako se ne bi odvojila od glavnine.

Odluka je krivo protumačena od strane mnogih novinara.

Mediji su pretpostavili da su Iračani zaustavili napredovanje

i da Amerikance očekuje još jedan Vijetnam.

Ustvari, Amerikanci se odmaraju i što je još važnije, vrše opskrbu.

Za neupućene, neki događaji tijekom Iračke slobode

protumačeni su kao da Blitzkrieg nije uspio,

ali Amerikanci su pokušavali samo riješiti probleme na koje su nailazili.

Tada, 02.travnja, utrka prema Baghdadu se nastavila.

Zapadno od Eufrata, strojince Apachea 101.padobranske

napali su iračku Republikansku gardu divizije Medina, blizu Karbale.

US Rangeri osvojili su branu Haditha na vanjskim prilazima Karbale

kako bi spriječili iračane da je dignu u zrak i poplave područje.

US 3.pješadijska probila se kroz grad,

osvojila glavni most na cesti za Baghdad

i počela razmještanje po gradu.

Istočno od Eufrata, jedna jedinica marinaca stigla je do Diwaniyaha,

ali umjesto da nastave ravno prema Baghdadu,

kreću sjevero-istočno kako bi prešli Tigris zapadno od Kuta.

Tako su zaobišli grad, koji su iračani utvrdili za obranu.

Marinci su tada krenuli prema Baghdadu.

3.travnja, oklopna jedinica 3.pješadijske divizije

zauzela je baghdadski aerodrom.

Nije bilo očekivanog otpora.

Ali situacija je bila drugačija, zbog prebrzog američkog prodora.

Ne očekujući neprijatelja tako brzo,

branitelji aerodroma otišli su u podzemnu bazu na spavanje.

Kada su se probudili, uslijedio je žestoki kontraudar

te se bitka za aerodrom vodila preko 24 sata.

Marinici koji su dolazili sa istoka

također su naišli na značajan otpor,

ali 6.travnja i oni su došli do vanjskih granica grada.

Trebalo je još dva dana da Amerikanci osvoje Baghdad.

Tada su američki inžinjerci pomogli uzbuđenim građanima

da sruše Saddamovu statuu na trgu Fridos.

Ali osvajanje Baghdadskog aerodroma označilo je kraj Blitzkriega u Iraku,

kao što je zaustavljanje pred Dunkirkom, označilo kraj njemačkog Blitzkriega

u sjevernoj Francuskoj.

Obje vojske, u rasponu od 60 godina,

pokazale su kako Blitzkrieg može biti triumfalni uspjeh.

Ali kada pogledamo kako su oba plana izvršena,

kako su ispunjeni osnovni zahtjevi za Blitzkrieg, te kako su izbjegnute njegove slabosti,

postoje zanimljive sličnosti i suprotnosti.

Oba zapovjednika zavarala su neprijatelja, te imale nadmoć u zraku.

U ''početnom udaru'' i ''dubokom prodoru''

tehnološki balans između neprijatelja odigrao je ključnu ulogu.

Osim u zraku, Nijemci nisu imali nadmoć u ljudstvu i tehnici.

Stvorili su brojčanu nadmoć tamo gdje je to bilo potrebno

grupirajući Panzer divizije, te ih nemilosrdno koristeći.

U suprotnosti, Amerikanci su imali ogromnu tehnološku nadmoć

u oružju i komunikacijama kako bi nadjačali neprijatelja

koji ih je teoretski nadjačao u ljudstvu.

Ali postoji zajednička stavka

koja pokazuje da i visoko-tehnološki Blitzkrieg

ima iste slabosti kao

i njemački 1940.godine.

Nijemci su se susreli sa dva pokušaja protuudara

ali oba su bila slabo koordinirana i nisu imali dovoljno učinka.

Psihološka moć njihovog Blitzkriega ''sledila'' je njihove neprijatelje.

Američke borbene jedinice imale su malih problema sa regularnom iračkom vojskom

ili čak i sa Republikanskom gardom.

Njihov problem bio je vlastitim redovima.

Mogućnost američkih logističkih postrojba

da u kontinuitetu vrše opskrbu napadačkih jedinica,

ali samo do udaljenosti od 250 milja, udaljenosti koju su postigli i Nijemci.

Iako su imali kamione i helikoptere, a Nijemci samo pješadijske jedinice i konje,

zaustavljanje daljnjeg prodora bilo je neminovno.

A za Amerikance taj dugi opskrbni vlak

pokazao se veoma ranjivim za gerilske napade

relativno malim neprijateljskim jedinicama.

To je bila druga vrsta kontraudara

koja je mogla prouzročiti velike probleme,

da su je Iračani koristili na bolje organizirani način.

Glavni problemi s kojima su se Koalicijske snage susrele poslije -

fazom ratovanja poslije Blitzkriega,

pojavili su se tek nakon što je Blitzkrieg doživio potpuni uspjeh.

Ali još jedna lekcija je naučena,

ona koju su i Nijemci naučili prije 60 godina -

nakon što se osvoji novi teritorij, potrebna je velika vojska

koja će ga osiguravati.

Dugoročno gledano, to se pojavljuje kao novi faktor.

Lekcija koja je naučena u operaciji Iračka sloboda

je da ili imate veliku vojsku koja se kreće sporo

ili imate malu vojsku koja se kreće brzo,

Ne možete imati veliku vojsku koja se kreće brzo.

Mislim da ćemo u budućnosti vidjeti još mnogo Blitzkrieg ratnih planova,

ali u manjim opsezima.

Mislim da nije za očekivati da ćemo gledati velike Blitzkrieg ratne planove

kao one iz Drugog svjetskog rata ili čak one iz Pustinjske oluje,

sve dok netko ne riješi problem velikih borbenih tenkova -

svaki od njih zahtjeva 6 galona goriva za svaku prijeđenu milju.

Ratni plan Blitzkrieg je jedan zatvoreni krug.

Još jednom, zapovjednici na terenu koji provode ovaj brzi

način ratovanja

ograinčeni su mogućnostima tehnologije kojom raspolažu.

Blitzkrieg očekuje svoju slijedeću revoluciju.

Prijevod i obrada: ToNY_VT www.prijevodi-online.org