Afrikaans
Akan
Albanian
Amharic
Arabic
Armenian
Azerbaijani
Basque
Belarusian
Bemba
Bengali
Bihari
Bosnian
Breton
Bulgarian
Cambodian
Catalan
Cebuano
Cherokee
Chichewa
Chinese (Simplified)
Chinese (Traditional)
Corsican
Croatian
Czech
Danish
Dutch
Esperanto
Estonian
Ewe
Faroese
Filipino
Finnish
French
Frisian
Ga
Galician
Georgian
German
Greek
Guarani
Gujarati
Haitian Creole
Hausa
Hawaiian
Hebrew
Hindi
Hmong
Hungarian
Icelandic
Igbo
Indonesian
Interlingua
Irish
Italian
Japanese
Javanese
Kannada
Kazakh
Kinyarwanda
Kirundi
Kongo
Korean
Krio (Sierra Leone)
Kurdish
Kurdish (Soranî)
Kyrgyz
Laothian
Latin
Latvian
Lingala
Lithuanian
Lozi
Luganda
Luo
Luxembourgish
Macedonian
Malagasy
Malay
Malayalam
Maltese
Maori
Marathi
Mauritian Creole
Moldavian
Mongolian
Myanmar (Burmese)
Montenegrin
Nepali
Nigerian Pidgin
Northern Sotho
Norwegian
Norwegian (Nynorsk)
Occitan
Oriya
Oromo
Pashto
Persian
Polish
Portuguese (Brazil)
Portuguese (Portugal)
Punjabi
Quechua
Romansh
Runyakitara
Russian
Samoan
Scots Gaelic
Serbian
Serbo-Croatian
Sesotho
Setswana
Seychellois Creole
Shona
Sindhi
Sinhalese
Slovak
Slovenian
Somali
Spanish (Latin American)
Sundanese
Swahili
Swedish
Tajik
Tamil
Tatar
Telugu
Thai
Tigrinya
Tonga
Tshiluba
Tumbuka
Turkish
Turkmen
Twi
Uighur
Ukrainian
Urdu
Uzbek
Vietnamese
Welsh
Wolof
Xhosa
Yiddish
Yoruba
Zulu
Bez obzira koliko gledao u sliku mrtvog Jesenjina, nisam primećivao znake gušenja.
Nedostajao je isplaženi jezik koji je obešenima davao strašan izgled.
Ruka je bila u neprirodnom položaju, jer se neposredno posle smrti mišići opuste.
Ruka bi zato trebalo da visi.
Pa ovaj strašni beleg na čelu koji liči na hematom...
Ko je to napravio pesniku?
JESENJIN
1985. ARHIVA INSTITUTA SKLIFOSOVSKI
Moram da Vas upozorim da se istorije bolesti čuvaju 25 godina.
Duže ne.
Zbog toga, Aleksandre...
- Jevgenič. - Šanse su Vam nikakve!
Razumem, sve razumem, ali možda je ostao neki dokument?
Ako insistirate... Ljudmila Pavlovna!
- Prijatno! - Zdravo!
Ovo je potpukovnik Hlistov, iz kriminalističkog odeljenja.
Zanima ga istorija bolesti Jesenjina.
- Sergeja Jesenjina? - Da, Sergeja Jesenjina. - Objasnio sam mu. - Ipak, da pokušamo!
- Izvolite sendvič! - Hvala, kasnije.
Pokušajte, Ljudmila Pavlovna! Mnogo sreće!
- Sačekaću. - Odmah ću...
Ovde ste poslovno...
Hajdemo!
Zašto Vas zanima Jesenjin?
- Zar mu je milicija malo pila krv za života? - Želeo bih da utvrdim istinu.
Setili ste se!
Istorije bolesti naravno nema.
Ali registracioni protokol...
On je možda sačuvan! Sačekajte par minuta.
ČETVRTA EPIZODA
Jesenjin Sergej Aleksandrovič, primljen 13. februara u 23:30
na hirurško odeljenje. Tu je i dijagnoza.
Nažalost, nisam jak u latinskom.
- Zar ga pravnici ne uče? - Uče... ali loše. - Piše: Razderotina leve podlaktice.
- A prerezane vene? - To se ne pominje.
Razderotina leve podlaktice traumatskog porekla.
- Sigurni ste? - Potpuno!
Možda je pogrešno ustanovljen način ranjavanja?
Isključeno! Ovde su uvek radili pravi profesionalci!
- Razumem. Mogu li to da kopiram? - Izvolite. - Hvala.
Prvi put mi u arhivi dozvoljavaju sve.
Zar niste radnik MUP-a koji se zalaže za pravdu?
Ne razumeju to svi, Ljudmila Pavlovna!
1922. ŠEREMETJEVSKA BOLNICA (DANAS INSTITUT SKLIFOSOVSKI)
Pozdravljam te, moj zveru voljeni! Ti se nikad badava ne poda.
I ja, k'o ti, sa svih strana gonjen, Pored gvozdenih dušmana hodam.
K'o ti čekam čas zadnji i prvi, Mada čujem pobednički rog,
No zaliću, znaj, dušmanskom krvi Zadnji trzaj toga skoka svog.
Serjoža!
I, po snežnoj belini kad krenem, Nek utonem kad me mrtvog svale...
Ipak pesmu osvete za mene Otpevaće sa druge obale.
- Glavni lekar? - Hodnikom desno.
GLAVNI LEKAR GERNŠTAJN J. D.
- Zdravo! - Mene tražite? Šta mogu da pomognem?
- Kako mogu da pomognem, drugovi? - Treba nam građanin Jesenjin. Krije se ovde.
Izvinite, to je neki nesporazum.
Jesenjin se ovde ne krije!
On se leči na hirurškom odeljenju.
Mogu da dam tačnu dijagnozu. Samo trenutak...
Razderotina leve podlaktice. Stanje rane teško. Moguća sepsa.
Sa ovakvom dijagnozom...
Ostaće ovde kod nas najmanje mesec ipo.
Ne ljutite se profesore, ali imamo rešenje sudije Krasnojarskog rejona, Komisarova,
da uhapsimo Jesenjina zbog javne uvrede proleterskih pesnika i huliganske tuče.
Vaš Komisarov me ne zanima.
Ne možete tako! Biću prinuđen da pozovem druga...
Lunačarskog...
Ili druga Trockog!
Pozovite!
Gospođice...
Nema potrebe da zovete, mi Vam verujemo.
Ali Vi...
Dajte nam potvrdu da ćete čuvati poverenu Vam tajnu!
Da, da... naravno. Odmah!
Ovo je broj našeg telefona...
Zašto se onoliki narod tamo sakupio? Da nije neko umro?
Ne... izvinite... Još niko nije umro.
To je jedan od naših pacijenata. Vežba novi vid političkog prosvećivanja.
- Doktore... - Da? - Čim drug Jesenjin dođe sebi, odmah nas obavestite telefonom!
- Naravno! - Tražite Simagina ili Aljošina! - Simagina ili Aljošina. U redu.
- Uzdamo se u Vašu razboritost. - Obavezno ću vas zvati.
Gospođice, molim 15-231!
Halo? Drugarica Benislavska?
Josif Davidovič ovde. Hitno ste mi potrebni!
Ne grdite. Takva je sudbina! Reči ja ne umem da prodajem.
Otežala k'o od dobrog vina Moja zlatna glava klonula je.
Predstava je završena! Raziđite se! Brzo!
Izvinite... Kasnije ću da dovršim.
- Brzo, brzo... Zašto vi stojite? Brzo! - Profesore... - Dajte cigaretu i lezite!
- Stihovi me leče... - Znam šta Vam je potrebno, potpuni mir!
- Leći ću. Drugarica Benislavska Vam je to naredila? - Lezite! - Šta se desilo?
Galja, katastrofa... Gotov sam!
Ja spavam! Galja!
Ovo je državna tajna!
Ali, reći ću Vam... Dolazila su dvojica. Rekli su da su iz milicije.
Ali shvatio sam da su iz GPU.
Pokazali su mi naredbu za hapšenje, ali sam rekao da je nemoguće zbog njegovog stanja.
Po očima sam im video da će se vratiti. Treba ga premestiti u Kremaljsku bolnicu!
- Tamo ga neće dirati. - Pozvaću Blumkina.
Da ste im videli oči... Nisam kukavica, ali imam decu...
- Galja, šta se desilo? - Posle, Serjoža, posle...
Ništa strašno... Danas ću biti sa Vama.
Uvek ću biti sa Vama. Ne dam da priđu!
Sutra idete u Kremaljsku bolnicu.
- Blumkin je obećao. - Galina...
- Gospode... - Serjoža!
Galja, da su bili čekisti, stvarno bi pucali?
Hvala Bogu, nisu čekisti, Serjoža!
- Sa takvim karakterom, trebalo je da budete muško. - Srećna sam što sam žena.
- Izvinite... - O, žene, ne krijem da sam neveran...
Oprostite mi Galja, uvredio sam Vas mnogo.
- Dosta, Serjoža, nije bilo uvredljivih reči. Znam da ne mislite tako. - Nemoj, Galja...
Zašto ste bez kape, Serjoža!
1922. KREMALJSKA BOLNICA
- Lepo? - Lepo.
Lepo... Ali Vi ništa niste razumeli.
Zato je drug Staljin predložio da se prevede na Ruski.
Razumljivo, ipak smo u zemlji Sovjeta. Prevešćemo, ali nešto ne razumem, Ilarione:
Bauk kruži Evropom, bauk komunizma... Ako je komunizam dobar, zašto je bauk?
- Da plašimo decu njim? - Vi ste huligan, druže Sergej Aleksandrovič... - Serjoža!
...Jesenjin!
- Kakvi ljudi... zdravo Zina! - Zdravo! - Upoznajte se. Ilarion Gvardin!
Načelnik odeljenja za štampu CK. Zinaida Rajh, Majerholdova supruga.
- Drago mi je. - Nisam Vas gledao na sceni, ali verujem da ste talentovani koliko i lepi.
- Hvala! - Neću da vam smetam. Doviđenja. - Ozdravite što pre, druže Gvardin!
Zašto si došla, Zina?
Dosađivala sam se.
Zašto si bez kape?
Nakratko, izašao sam da popušim i...
Možda...
- Hoćeš li da mi pokažeš dvorac? - Ne! Nije moguće dvorac... ne.
- Zašto? - Moram uskoro... Treba da idem na previjanje...
Ne znam...
Dođi, sedi pored mene!
Hajde!
Šta je?
Šta?
- Vas, žene, je nemoguće razumeti! - Hajde, penji se!
Eh, Zina, Zina... Puna korpa i još polovina...
I?
- Vidi, pada sneg... - Da.
Drži!
- Kako ti je ruka? - Dobro. Uskoro će da me otpuste.
Hrane me kao pred klanje. Uskoro će me zaklati.
Napisao sam novu poemu, Pugačov, revolucionarna.
Reci mužu da napravi predstavu po njoj. Reci mu da je stvarno dobra!
Hoću, hoću, reći ću! Razgovaraću sa njim.
- Zašto tako retko dolaziš kod nas? - Kako retko, Zina... Imaš porodicu, muža, decu...
- Deca su tvoja. - Za Tanju nisam siguran, u familiji nemamo crnokose...
- Prekini! Ne ponavljaj gluposti Marijenhofa! Nije ti dosta što nas je razveo? - Tiše...
Ne počinjimo ponovo...
Ako si zbog nečega došla, reci!
- Zašto ne šalješ novac deci? - Nemam para, Zina!
Roditelji računaju na mene, sestra, takođe. Nemam para.
I prijatelji takođe, zar ne? Jedu i piju na tvoj račun, to još nisi shvatio?
- Ne diraj moje prijatelje! - Onda ću da tražim alimentaciju!
- Kada ćeš da nas posetiš? Kada? - A alimentacija?
Ponesi i alimentaciju...
- Dođi! - Uzmi...
Ja ću...
- Ja i deca te čekamo! - Ne zaboravi za Pugačova! - Neću! Čekamo te, Serjoženjka!
Uskoro je Jesenjin pozvan u Lenjingrad po ličnoj želji druga Zinovjeva.
On je obećao da organizuje recital u Velikoj sali Državne dume.
Zinovjev je bio predsednik kominterne, značajna politička figura u to vreme.
Lenjin ga je smatrao svojim naslednikom. Odakle iznenada toliki interes za Jesenjina?
1922. PETROGRAD. DVORAC SMOLJNI
Ja ne poznajem Vaše stvaralaštvo u toj meri kao uvaženi knjigoljubac Lav Davidovič.
- On Vas je zapravo monopolizovao. - Nije to tako jednostavno, druže Zinovjev!
Grigorij Jevsejevič... Drug Jonov Vas nije predstavio samo kao pristalicu revolucije,
već i kao njenog kritičara! To je dobro!
Dobro je...
- Uzgred, jeste li čitali moju Filozofiju epohe? - Počeo sam. - Dovršite je!
Partijski čelnici su zaboravili prvi zakon revolucije: Jednakost!
- Marksizam nije ideologija Kremaljskih veza. - Roba preko veze, ideologija takođe.
Tako je. Dopada mi se kako govorite o novoj buržoaziji.
Napunili su Moskvu pod okriljem BUMS-a, i proglasili sebe saradnicima Lenjina.
Mislim da bi trebalo na današnjoj pesničkoj večeri,
da prozovete tu novonastalu elitu.
Da je prozovem? Ošamariću je!
Drug Jonov će da pripremi govor na tu temu.
A ja moram da idem na sastanak Izvršnog komiteta Severne komune.
Kako beše... Vojska strašna, vojska smela...
- Složićemo celi svet. - Tako je!
Druže Jesenjin...
Pred nama je još mnogo posla. Đavolski mnogo posla!
Treba da složimo celu zemaljsku kuglu
u jedan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.
- Uzgred, kako Vam je ruka? - Dobro, ostao je samo ožiljak.
Čuvajte se druže Jesenjin, potrebni ste nam...
Nama!
Zdravo, drugovi!
Jesi li video?
Sergej Sanič, sve se odvija odlično. Bitno je da sarađujete sa Grigorijem Jevsejevičem.
- Krčmarsku Moskvu treba izdati odmah, ovde! - Da me nije pomešao sa nekim? - Ne, nije...
Stvarno ste počeli da čitate njegovu Filozofiju epohe?
- Dovršite je! - Dobro. - Sada kod mene. Može čaj?
- Može, hvala. - Nešto jače? - Ne!
Dobro. Razmotrimo plan za večeras.
Mrzim sebe zbog toga! Da sam pijan... Ali na treznu glavu poslušnik...
Ima neko ropsko osećanje u nama. Saginjali smo se pred carem, sada pred ovima.
- Meni govorite? - Vama... Nije to socijalizam koji smo čekali, Galja!
- Ovaj socijalizam ubija ličnost. - To je pesimizam, buržoaski arhaizam.
- Pravimo temelj velike budućnosti i ne može se bez žrtava. - Vi ste marksist, a ja ne.
Ja imam pravo da sumnjam. Jesam za sovjetsku vlast.
Ali volim Rusiju i neću da mi stave brnjicu! Kako se ovde sve promenilo, ali ne na bolje.
Nekada sam u onom dvorcu recitovao pesme carici, ali ne pričajte nikome!
Sada tamo ima više đubreta nego zlata. Mornari revolucije su ga isprljali.
Iz principa neće da počiste. Zamislite miris koji se ovde širio u proleće.
Ovom alejom sam šetao sa kneginjom Anastazijom.
- Da li je bila lepa? - Lepa, mlada...
- I šta ste radili? Samo šetali? - Kunem se, Galja, nije bilo ničega.
A tako sam želeo da je zagrlim!
- Urazumi se, Galja... - Neću da se slikam! - Maestro jedan snimak, dok ne zađe sunce!
- Već sam vam rekao da razvijam ploče! - Vi razvijate, a ja imam koncert.
- Dođite za sat. - Biće kasno, molim Vas! - Ploče ne mogu da čekaju. - Maestro...
- Ja sam pesnik Jesenjin! - Trebali ste odmah da kažete! Vidim poznato lice...
Učinite nam uslugu!
- Želite li sami, sa devojkom, ili akrobatska etida? - Nikakva etida. Drug me čeka tamo!
- Ko će da nosi stativ? - Ja ću. Samo brzo! - On je lud! - Bolje se ne svađajte sa njim.
- A gde Vam je drug? - Ono je moj drug. - To je zabranjeno. - Baš me briga!
To nisam čuo.
Ovo je moj drug, Galja.
On je večan. Proći će vekovi, ratovi, a on će ostati. Zauvek!
Gospode, kakve živce treba da imam da bih sve ovo snimio?
- Planine, jedva vidljive... - Volim te! - ...u maglovitim legendama...
Aleksandre, ti si bio vetropir, kao što sam danas ja huligan!
Aleksandre Sergejeviču, Sergej Aleksandrovič, snimam! Blic!
- Imaš karte? - Da, dve. - Imate li kartu viška? - Ne, ne...
Šta se desilo? Drugovi!
Šta se dešava ovde?
- Šta se to prikazuje? - Ništa ne razumem...
Devojke... Stanite, devojke! Šta se daje u pozorištu?
- Isidora Dankan. - Ona je u Rusiji? A zašto ne uđete? - Nemamo karte. - Galja, da uđemo?
- Nema karata, a imamo koncert. - Samo minut! Koncert može da sačeka.
- Serjoža, jeste li poludeli? - Minut! - Ljudi čekaju, nećemo stići...
Zakasnićete na koncert! Ljudi su već tamo, Serjo... Jesenjine!
Jesenjine, vraćaj se kad kažem! Jesenjine!
Izvinite... Izvinite, drugovi! Izvinite...
Može li program? Hvala!
Izvinite, drugovi...
Izvinite... Oprostite, drugovi!
- To je Jesenjin... Izvolite cveće! - Nije zgodno, ona tamo igra...
- Vaša sam obožavateljka, može autogram? - Kasnije... Može li dvogled? Hvala...
1985. MOSKVA. SUDSKO-MEDICINSKA LABORATORIJA
- Pažljivo, ovo je laboratorija... - Pomaže Bog, Mihalič! - Zdravo.
Nemoj sam, doći će još neko...
- Šta se dešava? - Početak renoviranja.
- Jesi li napisao zaključak? - Da, trenutak! Sve što sam napisao je ovde.
Evo, uzmi!
Ovde je i posmrtna maska...
Pažljivo...
Kaži rođacima da traže ekshumaciju. Ako dobiju dozvolu, ostalo je jednostavno...
To u podrum! Na kraju hodnika...
I kolica, takođe!
Kosa u neredu, gornja usna otečena,
desna ruka podignuta i neprirodno savijena šaka,
ukazuju da je leš proveo izvesno vreme u horizontalnom položaju,
tokom koga je nastupila mrtvačka ukočenost.
Nosi to negde!
Dok su ga gušili, suprotstavljao se, zato mu je ruka takva...
Momci, to je za otpad... Nosite na otpad!
- Hajde da popušimo! - Puši, puši... Na čelu ima duboku brazdu dužine 4 i širine 1,5 cm...
Teško je utvrditi dubinu, iako imamo posmrtnu masku.
Ali izgleda da je dubina velika, izuzetno jako je udaren.
Udaren je tupim predmetom što se vidi po otoku na ivicama...
- Rana je naneta za života. - Da. Postoji jedan zanimljiv detalj. Ovde!
Liči na ulaznu ranu od metka. Na masci toga nema, ali one se često prepravljaju, boje...
Mislim da su ga prvo ugušili pa pucali.
Možda i obratno, pucali pa ugušili. Ne mogu da kažem sa sigurnošću.
Jedno oko je skoro ispalo, u nozdrvama se uočava siva masa,
što ukazuje na lobanjsko-moždanu traumu. - Razume se, slomili su momku lobanju.
Evo, mozak mu je istekao. Možeš da preneseš rođacima...
Ubijen je! I to... surovo!
Za samoubistvo nema ni traga.
Razumem.
- Bio je to Jesenjin, Mihalič. - Ko?
Sergej Aleksandrovič Jesenjin.
Šta pričaš, Jevgenič? Pa on se obesio!
Po tvom zaključku, ubijen je.
Ne, ne...
Šališ li se ti to?
Čekaj malo...
Čekaj, shvataš li ti... Na šta...
Daj mi to... Vrati mi to! Daj, rekao sam! Zamolio sam te...
- Jesi li lud! - Dosta!
Dosta! Smiri se!
Smiri se, ovo je privatna istraga, zato se ne uzbuđuj!
Veruj mi. Ni u jednom zvaničnom izveštaju neće da se pojave tvoji zaključci.
Dajem ti oficirsku reč, a za ekspertizu i ekspeditivnost ti zahvaljujem!
- Nosi se! - Da, nosim se.
Halo...
1922. MOSKVA. ATELJE UMETNIKA JAKULOVA
Dame i gospodo, za mnom!
Dame i gospodo, pićemo alkohol!
Pićemo alkohol!
- Druže, ličite na Žorža Jakulova... - Jesam li strašan? - ...kao dve kapi vode.
Nisi strašan, Žorž. A nije ni smešno.
Evo ovako! Gospodo, znate na koga liči?
- Na koga? - Na Majerholda.
Sergej, daj nešto veselo!
Sviraj, harmoniko. Vreme gadno, mučko...
Neka se zvuk širi ka beskraju ravnom.
Pij sa mnom, ti šugava kučko.
Pij sa mnom.
- Ko to peva? - Jedan ruski pesnik. - Kako se zove? - Sergej Jesenjin.
Lepo ime! Ali peva tako, kao da ga boli ranjena duša. A šta je kučka?
Verovatno neka žena koja ga je povredila.
Sergej, pijemo za tebe!
- Gospodo... drugovi! Dankan je došla! - Došla? Vanjka, drži... Za mnom!
- Boemi... - Odlično, i ja sam boem!
Dame i gospodo, Isidora Dankan!
Vanjka, ko je ono sa njom? Muž?
- Za moje dobro raspoloženje! - Ne, Ilja Šnajder, prevodilac.
Prevodilac...
Molim vas, ne pitajte je ništa o deci, ona su poginula u saobraćajnoj nesreći.
- To je Jesenjin? - Da, Jesenjin. - Sergej Aleksandrovič, budite pristojni!
Zlatna glava!
- Anđeo! - Serjoža... - Samo tako! - Napred!
- Bravo! - Izvinite, Sergej Aleksandrovič... - Serjoža, bravo!
Drugovi, shvatite, čekaju nas... Razumete li... Drugovi!
Drugovi, drugarica Isidora vam poklanja svoje kremaljsko sledovanje!
Poslužite se, poslužite!
- Šta je ovo? Rusko srce? - Harmonika. - Harmonika?
- U Rjazanju ih imamo raznih. Za igranje, za pevanje... - Pijenje?
Ne, nećemo više da pijemo! Pevanje...
Ja znam da si ti dansing. A ja sam pesnik. Pesnik!
Da... Đavo!
Ne dozivam, ne žalim, ne plačem,
Sve će proći k'o behara kad.
Suvim zlatom venjenja označen,
Nikad više neću biti mlad.
Nećeš više treptati k'o ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me brezinoga cica
Bosog neće namamiti stazom.
Zvuči kao muzika. On je genije.
Šta kaže?
Kaže...
- Nije važno. - I nije. Prijatno, Ilja Iljič! - Hvala.
Šta?
Kaže: Ja te volim...
- Šta? - Poziva te kod nje na čaj.
- Čaj? - Čaj, da, čaj. - Čaj, čaj... - Čaj.
Ako želite moje mišljenje, Sergej Sanič... Gospode!
Kako je lep plafon! ...protiv sam.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
venčavaju se Sunce ruske poezije, Zlatokosi Jesenjin,
i Prekomorska plesačica Isidora Dankan.
Amin!
Amin!
- Sergej! - Odvela je našeg Sergeja, kao tele na užetu.
Onda da popijemo!
Živeli!
Hej ti, da nećeš da ih venčaš? Treći put obilaziš oko crkve. Đi!
Šta je bilo, Ilja iljič?
Ništa.
On nas je venčao... prevedi! Venčao nas je! Ilja Iljič, prevedi!
- Šta je rekao? - Da ste se upravo venčali.
- Svadba, svadba... - Svadba? - On nas... svadba.
- Jesenjin Isidora svadba? Da? - Da.
Hvala, dragi moj!
Isidora...
1985. MOSKVA.
Dobro jutro!
Lena? Dobro jutro! - Nije bilo zaključano, pa sam ušla.
Pospremila sam malo bez Vas. I ispržila jaja.
- Vrata nisu bila zaključana? - Posolite po Vašem ukusu! - Čudno.
Evo...
- Hvala, sam ću! - Da, naravno...
Čaj, kafa?
- Čaj? Ili kafa... Čaj! - Odmah ću staviti.
Lena, da se dogovorimo...
Ne želim da Vas uvredim, ali sam navikao da jedem sam.
Razumete?
Da, razumem. Ja...
Jednostavno sam poranila da Vas nađem... Donela sam nešto... ove fotografije.
- Ovo je soba u Angleteru? - Soba u kojoj je stradao Jesenjin. Kako ste znali?
Ponekad mi se čini da sam već bio tamo.
I još... Ovo je ploča sa njegovim glasom. Tu sam recituje svoje pesme.
Hvala Vam, Lena, hvala!
Ploča je napravljena oko godinu dana posle nastanka poeme Pugačov.
Malo ploča je ostalo. Ovu mi je dala prijateljica iz arhiva. Na jedan dan.
- Narušavate pravila arhiva? - Zato ćemo čuti Jesenjina uživo!
To je suludo, besno, krvavo vreme!
Šta si? Smrt? Ili si bogalju od leka?
Ta sprovedite, vodite pravo k njemu mene,
Hoću i moram da vidim tog čoveka.
Izvinite!
Izvinite što kasnim... Izvinite!
- Izvinite, zakasnila sam! - Stolicu za Zinaidu Nikolajevnu!
- Zdravo, Sergej! - Zdravo! Posle uzmi ono i pročitaj dramu.
Zina, to je veoma dobra poezija.
- Ali nema dramaturgije, nemaš zašta da se uhvatiš! - Ali, zar ne zavisi sve...
Sve zavisi od režisera!
- Majerholde, ti si genije! - Nastavi, nastavi dalje...
- Ti si genije, najtalentovaniji! - Još, još... - Tekst je divan:
Nek' sazna, neka Moskva čuje, Neka požuri s njenim obračunom,
Ovo tek prvi udar odjekuje, Ovo je tek prvi pucanj grun'o.
- Ima pobune, meteža, sve što ti treba! - Zina, kako ne shvataš...
U vreme Pugačova carski dvor nije bio u Moskvi, već u Petrogradu!
- Pa šta? - Zina... Moskva!
Hoćeš da kažeš da on aludira na sadašnju vlast?
To je samo geografska omaška! Popravićemo! Složiće se sa tim. A čuj ovo... Odlično je!
Sve što ljudima dadoh za slobodu njihovu Hteo bih da vratim, da poverujem iznova:
Da, evo, mesec ovaj kao petrolejku u večer tihu
Pali fenjerdžija iz grada Tambova. - Eto, vidiš li? - Da završim...
Hteo bih da verujem da zvezde nisu zvezde, nego žuti leptiri što lete na mesečev plamen.
- Divni stihovi... - Ali taj fenjerdžija što pali...
...kao petrolejku u večer tihu pali fenjerdžija iz grada Tambova.
To! Pali!
Fenjerdžija! Iz grada Tambova! Zina, to je jasna aluzija na pobunu Antonova u Tambovu!
Zar ne shvataš? Nije nikakva geografska omaška, već politička klopka! Provokacija!
Zar ne shvataš da mi se sveti jer si ga zbog mene napustila! Hoće da uništi moj teatar!
Umukni! Ćuti!
Dobro znaš da je on napustio mene.
Izvini!
Moraš da postaviš tu predstavu!
Zašto moram?
- Zato što će da dobije honorar, i konačno će imati para! - Da ih propije.
- Tako može da pomogne mojoj deci. - Zina, sada su to i moja deca.
Nekako ću uspeti da ih prehranim.
Zahvalna sam ti zbog toga.
Ali para nikada nije dosta.
Zinočka...
Ništa...
U vašem pozorištu glavnu ulogu ima radnja.
Nauštrb reči! Ja nemam nameru da unižavam umetnost reči, u korist pozorišne umetnosti.
Mnogo sam uvređen, kao pesnik, zbog podređene uloge reči u vašem pozorištu.
Pugačov je lirsko delo u kome postoji samo jedna ljubav, ljubav prema Rusiji!
Ako smatrate da predstava nije scenična, izjavljujem da neću ništa da menjam!
Možete da je postavite samo ovakvu kakva je! Ako ne, doviđenja. Sve najbolje!
- Sergej! - Tolja, idemo!
Krivo mi je zbog Pugačova. Čuj, Sergej, onda bi mogli da postave moju Zaveru budala?
Postaviće Majakovskog, a nas... Devojko, kutiju Safoa i šibice!
Čemu onda ta farsa sa konkursom za predstave? Pitaćemo madam Rajh...
Tolja, sakrij me... Galja! Tolja, Galja!
- Kasno Sergej, videla te je. - Hajdemo drugim pravcem, Tolja!
Galja! Gde ste nestali?
- Zdravo, Galja! - Izlazim ja, jedini na put...
- Zdravo! - Zdravo! - Ja moram do Gosizdata... Doviđenja!
Tolja, stići ću te... Čekaj, Tolja!
- Zdravo Galja... Sačekaj! - Vi žurite? - Da, moramo u... Gosizdat!
Nemamo vreme, moramo posle kod Vronskog u Prečistenku...
Osuđujete li me, Galja? Ne osuđujte me, kad zavolim ženu, ja siđem s uma, Galja!
- Lud sam! - Idemo li ili ne?
Idemo, Tolja! Galja... mila...
- Serjoža, htela sam da kažem... - Kasnimo! - Ne ljutim se na Vas.
- Ne bih nikada posegla za Vašom slobodom, uvek ste dobrodošli! - Sve imam, Galja!
Sve imam... Sve, sve, Galja!
Imam sve, verna moja Galja...
- Serjoža, uvek ću Vas čekati... - Sve najbolje! Svako dobro, Galja!
- I Vama, Serjoža... - Sve... Galja! - Požuri!
1985. MOSKVA. PETROVKA, 38
- Da? - Aleksandar Jevgenič? - Lena, zdravo!
- Zdravo! Možemo li da se vidimo? - Šta se dogodilo? - Ništa strašno...
- Zvučite uznemireno. - Kada se vidimo, objasniću. - U redu.
- A gde? - Poslastičarnica u Puškinovoj. Sećate se? - Da. - Do Sto lešnika.
- Do Sto lešnika. - Da. Vidimo se tamo. - Doviđenja... Oko šest! - U redu. Doviđenja.
Ništa mi nije rekao. Overio mi je radnu knjižicu, i gotovo.
- Čini mi se, Lenočka, da sam ja krivac što ste dobili otkaz. - Zašto Vi?
Svako može da dobije dokumente koje sam Vam pokazala, bez ikakve veze. Nešto je tu drugo.
Pre će biti to što sam se nedavno posvađala sa direktorom zbog Irine Anatoljevne.
- Ko je ona? - Koleginica. Do penzije ima još godinu, a rešio je da je otpusti.
Često je bolesna, spora... U godinama je, ima artrit.
Ali nije ljudski, ko će sada da je zaposli?
- Jeste li zaštitili koleginicu? - Da. Sve zajedno.
Ali ja sam bila podstrekač. Kakvo zlopamtilo!
Počela sam da radim kao kuvarica.
Ja, ipak, mislim da je razlog za Vaše otpuštanje nešto drugo.
Mislite?
Budite ljubazni, povežite me sa Aleksejem Danilovičem.
Potpukovnik Hlistov.
Zdravo, Ljoša!
Treba hitno da se vidimo.
Ovo sa Lenom iz arhive je tvoje delo?
Otpustili su je. Otpustili! Izbacili je bez...
Izbacili su je bez ikakvog objašnjenja. Da...
Uspenska broj dva. Do telefonske kabine. Čekam.
- Kupi mi cigarete! - Zar ne pušite na lulu? - Onda mi kupi bonbone!
Razumem.
Jesi li poludeo, Sanja? jesi li poludeo, pitam?
- Zoveš me na službeni telefon, jesi li čitav? - Šta se to dešava?
Podmetnuo si je, a onda otkaz! Nekome ovo mnogo smeta?
Misliš da ja nemam druga posla, nego da se bavim tim glupostima?
Drugarica je moje ćerke. Znam je od malena.
Ne stoj tu kao Deda Mraz, uđi!
Izvrsno, Sanja, izvrsno...
- Možda je procurelo negde da mi pomaže? - I odmah sam ja kriv? Ja sam ozbiljan čovek!
Ličim li ti na budalu?
Gospode! Ti dokumenti nisu tajni, inače ti je, kako ti kažeš, ne bih podmetnuo!
Tražio sam objašnjenje, pogledaj!
U cilju reorganizacije Centralnog državnog arhiva, smanjiti broj zaposlenih!
Ovoj meri podležu...
Ukupno petoro. Sve je po zakonu... reorganizacija!
Dakle, Saša, ne postoji neki skriveni uzrok.
A za Lenku ću se pobrinuti, razume se.
Mogao bih... Mogu da je smestim u Istorijsku biblioteku.
Pozovi je i umiri je! - Da, pozvaću je.
Izvini za uznemiravanje, Ljoša!
- Šta je to? - Nema bonbona. Suvi koluti limuna, odgovara? - Ne odgovara!
Vitja, upozoravam te zbog nepotpunog izvršavanja obaveza!
- Druže generale... - Vidi, Sanja, uplašio se!
Sanja...
Treba da se odmoriš.
Stvarno! Možeš da odeš za svoj račun... u Picundu, naprimer.
- Posluži se! - Ne, hvala. - Mogu da ti sredim naš sanatorijum.
Samo mene čekaju...
Ako nećeš... Zašto stojiš?
Vozi!
- Vidimo se, Ljoša! - Sve najbolje!
Prvi su glas o samoubistvu objavili novinari.
Za razliku od njih, radnici Drugog odeljenja milicije Lenjingrada, nisu žurili.
Oni se nisu oglasili povodom ovog slučaja sve do 20. januara 1926. godine.
Tako je verzija o samoubistvu ušla u svest društva.
Bez sprovedene istrage, a na osnovu nepismenog izveštaja Gorbova,
načelnik je napisao zaključak: Uzrok smrti građanina Jesenjina
nije zločinačkog karaktera. Samoubistvo se ne pominje.
To je još trebalo dokazati.
Srpski titl: tplc
Prepev stihova: M. Sibinović, R. Konstantinović, M. Topić
Can't find what you're looking for?
Get subtitles in any language from opensubtitles.com, and translate them here.